Romantika je roba iz uvoza | Dario Grgić

IZMIGOLJITI

Kada za nekoga kažemo da je izmigoljio onda podrazumijevamo nešto naglašeno negativno. Ali, pokušajte zamisliti Macbetha koji izmiče skicama sudbine, i koji, umjesto da se prilagodi potencijama budućeg života iz­govorenog od vještica, odluči izmaknuti tom krvoproli­ću. Ili, još bolje, pokušajmo zamisliti Hamleta koji odluči ne ubijati umjesto da klekne pred zahtjevima jedne sa­blasti. Cijeli Shakespeareov komad sagrađen je oko ovog lika, oko njegova hirovita poimanja života, oko njegove ovlašnosti, oko lika nedvojbeno magnetski privlačnog, i tu treba uračunati da je ovaj dramatičar upotrijebio sve svoje znanje, svu kozmetiku ne bi li ga učinio tako seksipilnim, a radi se zapravo o tričavom ubojici koji kolje re­dom kako mu tko naleti, jednu djevojku otjera u duševno rastrojstvo i smrt, i još ktome razbija glavu kako da ubije svojega strica. Jeste li sigurni da biste za njegov lik upo­trijebili riječ frajer? Za ovog danskog plemića sudbina je nešto kao prišt koji po svaku cijenu – pazite, zaista svaku cijenu – želi istiskati. Prišt na stražnjici njegova morbid­na shvaćanja života. Ali hajdemo redom. Prvo Macbeth: zamislimo ga kako stiže u dvorac i onoj svojoj čudnoj, agresivnoj ženi prešućuje zgodu s raskršća – kako mirno jede i odlazi spavati, umoran od bitke iz koje se vratio. Nešto jezivo površno ima u svakog čovjeka koji misli da mora bilo što. Uglavnom, Macbeth jede kolače, večer je, oštar zrak para nosnice, šume oko dvorca podrhtavaju od vjetra, a lady Macbeth štrika pokraj kamina. Suprug je gleda i misli i zna, zapravo, da bi bila neviđena glupost reći još išta od onoga što je iskusio predvečer. Jedna jedi­na mrvica i njezina bi se taština razletjela do neslućenih dimenzija. Još bi zbog mira u kući zbilja morao ubiti kra­lja. A ratovanja mu je preko glave. Iako je to nezaobila­zan stavak ove tragedije, Kurosawa u svojem Krvavom prijestolju ne inzistira toliko na ženinu častohleplju koliko na Macbethovoj labilnosti, na trenucima kada on gubi kontakt s realnošću. Imao je sve, htio još i više, i onda na koncu sve izgubio. Trebao se samo suzdržati. Suzdržati se, to je sve, tako nekako piše u Vedama. Ali Macbetha se ovakva vrsta suzdržavanja nije doticala. Iako je u nje­mu bilo embrionalne časti, nekakvog plošnog poimanja iste, nije bio dovoljno častan da bude prema zahtjevima takozvane sudbine nečastan i da joj se izmigolji, da se ukloni nerazumnim zahtjevima karijere. Njegova je čast u svemu tome samo pogoršala stvar. Izmigoljiti se sudbi­ni, tom vječno okrećućem žrvnju, nije li baš nešto takvo opisivao Buda u svojim sutrama? Izmaknuti se, prekinu­ti ovaj besmisleni kovitlac, srž akcije pronaći u njezinu radikalnu nedostatku? Izmigoljavanje bi u tome slučaju bilo nešto kao eskivaža u boksu. Danas je to zaboravlje­na vještina, ali Bog sve boduje. Osobito izmicanja, ako je za vjerovati vedskim mudracima. Jedna od popratnih posljedica, ili, točnije, uvjeta izmigoljavanja je gipkost. Gipkost uma. Sposobnost da se i sebi povremeno bude nevjeran. Da u tome vjerojatno ima dubinske odgovor­nosti prema doslovno svemu. Moći sebe povremeno iz­baciti iz nazivnika, svrstati se skromno u brojnik, kakvog li rijetkog talenta! Koliko je samo pomnog osluškivanja potrebno da bi se moglo tako živjeti! Hamletu, drugom junaku naše priče, nešto takvo nije padalo na pamet. Nije stvar toliko u njegovoj znamenitoj nesigurnosti. Dapače! Jer, Hamlet ubija valjda u svim činovima. Nimalo neod­lučno. Iza nje, te njegove zblenute zdvojnosti, stoji jedan od autentičnijih mesara svjetske književnosti. Shakespeare je njegov svijet sazdao kao stupicu, i njegova se situacija doista čini bezizlaznom. Samo, naravno, zbog njegova prinčevska karaktera. Pokušajte zamisliti nekog sirotana da se tako ponaša. Nekog golju. Ne bi išlo. Nje­gova tragičnost nije toliko posljedica situacije, koliko ka­raktera, razmaženosti, napukle intelektualnosti. George Bernard Shaw se zgražao nad njegovim ponašanjem. Stephen Greenblatt piše da je Hamlet Shakespeareov raz­govor s mrtvima. Imao je sina Hamneta koji je umro kao dječačić. Nešto slično tvrdio je i John Mortimer u svojem Willu Shakespeareu. Hamlet je nastao ovim inverzijama, a osveta sanjana glavom danskog plemića mazohistički je bardov obračun s vlastitom nečistom savješću. Čovjek s takvim kapacitetom za sudbinu i dubinu nije mogao iz­maknuti ovom nutarnjem boju. Iako je uspješno izmigo­ljio zapisivanju vlastitih roditeljskih osjećaja, i bio pateti­čan na drugi način, Shakespeare se jednom ipak nagnuo i nad taj zdenac. Rezultat je njegova najpoznatija drama, napisana kada je autor imao trideset sedam godina, i to je njegova žalopojka za umrlim sinom, koji se, tvrdi Joyce, u dramatičarevoj svijesti pojavljuje kao njegov djed. Prvo antiedipovsko djelo svjetske književnosti krik je oca za sinom kojeg više nikada neće imati. Greenblatt u studiji Will in the World piše: bilo da je razmišljao o samouboj­stvu ili ne, Shakespeare se nakon sinove smrti izmigoljio svemu osim pisanju. Hamlet je pisan po matrici starijeg komada – poznato je kako se on rado i često izmicao smišljanju fabula – to je za njega, čini se, bio posao za robove u imaginativnom smislu. Ubojstvo, osveta, njihov besmi­sao, sve je to pokretalo Shakespearea, a on bi jednom kad bi krenuo, udarao dok tema ne padne kao pokošena. Što ne znači da je brzao: Hamlet bi imao jedan čin da Shakespeare nije znao sve o vedskom naputku suzdržavanja. Pišući o Hamletovu ludilu možda je doista proizveo ne­što poput zavjese koja je zaklonila njegovo vlastito ludilo, njegovu bol. Bilo kako god, izmigoljio mu se. Takvima, kako zapisuje W. H. Auden, „pravda dolazi kao ljubav”.