Romantika je roba iz uvoza | Dario Grgić

RUŽNO

Sve je ružno, pomislio je Juan de la Cruz, ta nakaradnost svijeta mora biti dio općenitijeg Božjeg plana, ne­što što moramo podnositi strpljivošću i postojanošću, inače čemu? Pitanje je samo tko mi ovo šapće u uho? Ako Bog, tada je to iz njegove prevelike želje da se ne zaslijepim i ne pogriješim sada na kraju. Ako je Vrag, to je stoga što želi, da se tako izrazim, da pljunem na dje­lo Svevišnjega. Ovo je sigurna klopka, ovo dvoumljenje oko ružnoga, ovo gađenje na svijet. Na kojoj se strani nalazi izvor vječnoga života? Šapuće li mi Bog iz svijeta ili iz gađenja?

Juan de la Cruz se nalazio u Andaluziji, i iza njega bija­hu brojna razočaranja. Ovo je godina 1591., godina nje­gove smrti, ali on o tome, naravno, još nije znao ništa. Mrznu mu tabani, iako je sredina ljeta. Po glavi premeće sliku svojega pretposljednjeg neprijatelja, vikara karme­lićana Nikolu Dorija. Mrmlja si pritom u bradu: „Duša se moja rastopila / čim si progovorio”. No kada je pred ne­koliko mjeseci Nikola Dorio progovorio u povišenim to­novima, Juan Cruz se nije sjetio ničega iz Svetoga pisma.

Pred očima mu je treperilo upozorenje – čije? – da ne smije pristati ni na čije razočarane slike stvarnosti. Da je neposluh jedini posluh, i da nijedna cijena prinude nije veća od gubitka koji donosi pristanak na samu moguć­nost prisile. Grdoba Doriovih upozoravanja i karanja u njemu je budila samo tu jednu jedinu sliku.

Noći su mu bile teške: sanjao je Judu Iskariotskoga kako se njiše na drvetu u beskrajnoj pustoj poljani. Mogla je to čak biti i nekakva golema dvorana sa sivim zidovima; u nedogledu jednoličnog prostora bilo je ne­moguće razaznati išta ovosvjetsko; Juda je bio živ i po­stavljao mu je pitanja, a Juan je smišljao odgovore sapet panikom. Kao da bi jedna jedina netočna riječ od njega napravila podanika u ovom udaljenom kraljevstvu koje mu je polako zarobljavalo maštu i posljednjih tjedana selilo u udove. Bilo mu je sve hladnije. Masirao bi svečeri noge, trljao ih, udarao po njima, ali bez većih rezul­tata. U njemu je stalno puhao vjetar. Fijukao mu kroz kosti. Vani je priroda cvjetala u pandemoniju ljeta, a on se pokrivao sa dva, tri ćebeta. Osjećao je kako prestaje biti ono što je bio cijeloga života. U njemu se razrješa­vao davno spleteni čvor, i osjetljivijih trenutaka gotovo da je mogao začuti tu u sebi začetu škripu. On to u tome trenutku nije znao – u to je postao relativno siguran tek početkom zime – ali bijahu to prvi njegovi koraci po ko­stima vječnosti. Hodio je tako između svjetlosti i tame, između srčanosti i hladnoće, razdražljivosti i meditativnosti, samokritike i samodopadnosti, između, zapravo, dvaju zavađenih, protusmislenih pokornosti, nepokor­nosti redu u kojoj je vidio kulminaciju svoje svjetovne pokornosti i pokornosti logici točnih odgovora na pita­nja redovito sanjanog pitača, i iako se smrzavao, zbog kojih se budio obliven znojem. Nije znao, nije mogao znati, da će on, prognani grešnik, jednoga dana biti pro­glašen svecem. Toga je ljeta Juan da la Cruz bio uhoda u vodenom tunelu vlastita straha. Imao je osjećaj da ga sapire golema vodena stihija koja mu spaljuje samosvi­jest. Bio je gotovo siguran da ga iz višedesetljetne ukorijenjenosti otkiva ruka kakvu dosad nije sreo.

U rijetkim pogledima koje je upućivao na Ubedu na ulicama ugledavao je samo ofucane pse. Kada bi ga bra­ća karmelićani iznijeli na terasu da uhvati zadnje zrake sunca počesto bi utonuo u san. Redovito bi ga budilo to pseće komešanje: prenut bi ugledao čopor od pet, šest pasa kako, kao reptili, plaze jedni preko drugih. Svakim je pogledom na spetljano klupko dlakavih tijela dozna­vao jednu šifru zla više; njihova su ga zapjenjena tijela podsjećala na mučne, zaobilazne putove ljudske spo­znaje, jednako zarobljene strašću kako su ove džukele prostor ispred samostanske građevine ledile režanjem. Pokriven brojnim pokrivalima, ugodno, sve u svemu, smješten ovdje odlukom viših crkvenih dostojanstveni­ka, četvrt stoga da ozdravi, tričetvrt da napokon umre i prestane činiti neugodnosti majci crkvi, milovan k tome sunčevim zracima, gledajući kako otac Ramon samom svojom pojavom paklenski klepet klupka polubijesnih nezemaljskih stvorova vraća natrag ponovno u svijet obične jave, premećući ih u obične pse što se oko njega umiljato omataju, Juan de la Cruz bi iznova iznenađeno vrtio film prema unatrag, sjećajući se brojnih situacija koje, činilo se, okreće na zlo, na ružno, samim svojim pogledom. Sposobnost stvarnosti da bude oblikovana, njezina glinenost još je u ranoj mladosti nagnala malo­ga Juana de Yepesa još tamo u Fontiverosu da otpočne s molitvama. Bile su to isprva obične dječje zazivaljke zaštite, nemušti i neuki pokušaji duha da nađe zaklon od čudovišnih, samotnošću obilježenih stvorenja iz drugih sfera što ga pohađahu danomice, kao upozorenja da je put uzan i pozvanih malo. Nicali su u njegovu imagi­naciju odasvud: nebo je tih davnih dana bilo probušeno, a zemlja močvarasta. Skeletni principi milosrdnosti i evanđeoske jednostavnosti bili su kod njega zasijani strahom od nezemaljskih stvorenja koja su pružala ruke prema njemu. Katkad bi odnekud iza zapanjujućeg đubrišta, kao balzam svetog sna, prokapalo ulje zlatasto i postojano, i tada bi Juan imao osjećaj da je umukla tiha pjesma radnika kao i mehanički molitveni recitali olakih pristupivača Bogu i njegovoj u zlo svijeta usađenoj isti­ni. Bio je najzaštićeniji onih dana kojih je bio spreman na nezaštićenost, najlakši kada je osjećao svu tegobnost karikaturalnih, spodobama podobnijih duhova koji ga zagovaraše na algoritamski pristup Bogu i spasenju. Lju­di koji ga okruživahu od početka njegova školovanja – a zarana je bila primijećena njegova nadarenost – izgleda­hu mu kao lakomisleni dvorjani posvećeni ogovaranji­ma, spletkama, potkazivanjima, razmetanju, udvaranju, oblizivanju. Nije mu se činilo da itko trne od straha jer svijetom hodi vladar za kojim hodi kontravladar sa svi­tom svojih naoružanih sablasti. Vidio je jasno figure ta­mnih duhova kako se kreću među njima, dok si nalijeva­ju vino na gozbama i grabe se na misama za molitvenim položajima. A sada je uplovljavao u posljednju bonacu svojega života, više guran nego vođen, okružen psina­ma, debelim fratrima i truljenjem vlastita tijela, dok mu je polupraznim ulicama duha, kao daleki odjek, kao sje­ćanje, kao kontrapunkt strahotnostima, odjekivala mi­sao: Koliko pak Bog cijeni ovaj mir, ili san zasjenjeni…