Romantika je roba iz uvoza | Dario Grgić

POTOK

Posljednjih sam se dana prilično intenzivno bio dopisi­vao s jednim kolegom. Tema je bio Ivo Andrić. On ga je svojedobno obožavao. I ja sam ga na svoj prevrtljivi način prilično volio, pogotovo zbirku priča Žeđ. Ta mi je ostala u naročito blistavom sjecanju: zamislite da ste u mračnoj sobi u kojoj netko odjednom upali farove auta. Tako je to bilo tog ljeta kada sam – razmontiran nago­milanim ljubavnim problemima – prvi put čitao nisku priča o bosanskim fratrima.

Zamislio sam njihove samostane dobro skrite u brdi­ma, a sam bih, da je ikako bilo moguće, tih davnih dana smjesta zbrisao u jedan, samo da je na ijednome od broj­nih stvorenih svjetova uopće moguće da se zaredim. No tada sam bio umoran, baš umoran, onako umoran kako je bio umoran narator priče Za Esme – sa ljubavlju i muč­ninom, i bilo bi me tog ljeta teško uvjeriti da ću se moći odmoriti.

Otišao sam do svojeg razrednika iz osnovne škole, u ta smo čemerna vremena dosta intenzivno drugovali, i on mi je, poznajući donekle moju delikatnu situaciju, pričao o svojim svojedobnim jadima. Čitajući nedavno da ljudi umjesto Normabela uzimaju Shakespearea, sje­tio sam se svojeg razrednika, iako ga razrednikom mo­žemo zvati u vrlo ograničenome smislu, jer mi je razrednikovao tek godinu dana, premda se i danas dosta veselo pod svoje mejlove potpisuje sa „tvoj razrednik”. I nisi mi baš bio neki razrednik, svaki put pomislim, ali dobro.

I inače sam imao problema s razrednicima, nije bio samo on problematičan u tom razrednikovanju nada mnom: u srednjoj sam ih promijenio, čini mi se, četi­ri, umjesto potrebitih dva/ije. U osnovnoj tri komada u tri godine. Jedna razrednica iz srednje otišla je s nastave ravno u hotel Osijek živjeti s prijateljicom. Naš se mali grad nakostriješio od zaprepaštenja, nema tko nije ahnuo. Peti mjesec, maj, svibanj, sve cvjeta, u ona vreme­na nije da su krave hodale ulicama, kao kod Joycea, ali u maju se nismo kupali, osim onih što su poslije posvršavali po popravnim domovima; još su postojala, hoću reći, ona prijelazna godišnja doba.

Opisom spektakularne izvedbe dragoga proljeća do­nekle pokušavam dočarati ambijent u kojemu se odigra­la ljubavna priča moje razrednice. Nije se vratila. Jedan je, kao Šimonović, na poslu pisao molbe kad već nije znao pjesme pisati: primilo ga za direktora škole za dje­cu sa specijalnim potrebama i mrtav hladan, baš kao i šjor ministar, dignuvši sidro ostavio me razredniku koji će me već naredne godine ostaviti.

Uglavnom, taj moj razrednik također je pokazivao, kao i većina Zemljana, sklonost zaploviti onim glupim ljubavnim vodama. I također je, kao toliki primjerak vr­ste, jednoga dana osjetio da su mu noge vlažne, pa još vlažnije, da, da se tako izrazimo, tone ta barka mala. I dok se još ni približno snašao nije, eto i njega kako se glupo osvrće oko sebe na groblju mrtvih brodova. Ja, čim sam potonuo, odmah sam ga ugledao. Krupnim sam koracima zagrabio prema probušenoj barci, svojem razredniku.

O, kako li sad samo glupo izgledamo nas dvojica, po­mislio sam, ovako probušeni kao kakvi kreteni! I koju sad god temu da pokrenemo bit će to sublimacija prema kojoj je Lacanov tekst O mreži označitelja tek embrional­no nastojanje da se raji objasni uvodni odnos nesvjes­noga s pojmom Unbegriffa ili Begriff izvornog Un, naime reza. Dobro, osim one početne rečenice, izgovorene od­mah: „Moj je običaj da izbivam u razdoblju od dva svoja seminara da bih otišao na ritualni odmor, koji je prešao u naviku, a koji nazivamo zimskim sportovima.”

Koliko li ćemo mi seminara izbivati, majku mu crnu, mislio sam si gledajući svojeg potpuno probušenog raz­rednog starješinu. Kako li onda tek ja izgledam, Bože me sačuvaj, s ovim svojim sasvim svježim rupetinama! Jesen. „Sumrak. Tišina. Glasovi sa ceste.” Drugi kat. Sta­novao je (i stanuje) na drugome katu. Gledamo se po­gledima kakve samo glupani, ogledajući se, mogu uputiti jedan prema drugome. Onim tupim, neizražajnim, pogledima govečadi koju vode na klanje. Sedamsto kila mišica, tone Rabelaisa, cijeli Krleža, i opet hrid. Na stolu Stil, ogavno piće za koje sam se davno zarekao da ga neću ni liznuti. Isto kao što više nikada neću pojesti ba­nanu. Ili jabuku, bljak. A na stolu Tin Ujević. Ukratko: da nije čitao Ujevica, razrednik je tada tvrdio, a ja mu vjerovao, on dolje na dnu ne bi preživio. Ujević valjda u svojoj poeziji ima stihovanu longetu za svaki nutarnji lom. Zamišljao sam ga kako diše na Ujevića, kako je do površine ove gadne vodurine provukao koju dužu pje­smu, recimo Hymnodia to mou somati.

Nekako u to vrijeme po drugi sam put čitao spome­nutu zbirku priča Žeđ. Danas, kada sam je čitao treći put kužim da sam, kada sam je drugi put čitao, zapravo imao dopunjeno prvo čitanje, to je više bilo u službi prvoga čitanja, produžena ruka prvog čitanja, nego pravo drugo čitanje. Više da napravim refresh nego da sad knjigu po drugi put cijedim kao drenovinu. Tako da je ovo više od uspjele figure: tek trećim čitanjem stigao sam knjigu, i to donekle, pročitati po drugi put, tako da ću vjerojatno morati imati drugo drugo čitanje. Slike mi nisu sasvim izblijedjele, zahvaljujući onom dvostrukom prvom čita­nju, a i primijetio sam stvarčice koje bi mi promakle da knjigu čitam prvi put, osim ako u međuvremenu nisam stasao u budnu osobu, odgovornu za svoja čitanja, u što čisto sumnjam.

U jeku tih mojih udubljivanja u Andrića počeo sam se intenzivnije dopisivati s tim svojim razrednikom koji je u prošlosti prilično dugo bio možda jedini čovjek s kojim sam pričao o knjigama, ondašnji moji ostali su­radnici bili su više za otjelotvorenje filozofije apsurda ili pisanje blesavih pjesmica poput:

„Koristim penis samo kao česmu / Stoga i pišem ovu tužnu pjesmu / Al’ kad zasvrdla i prestane puštat’ samo vodu / Tad pjesma ova u veselu prerast’ će odu!”. Kla­sični San Remo u Valentinu, birtiji u kojoj smo visjeli ta moja ekipica i ja. Dočim smo nas dvojica na dnu mora, na groblju probušenih barki, sate provodili raspravljaju­ći o Andriću i još nekim piscima. O npr. Mirku Kova­ču i njegovoj priči Pukotina. Općenito o zbirci Nebeski zaručnici. O jednoj strašnoj priči o samoubojici koji je ispravljao knjige i sve ih ispravio osim Proklete avlije.

Lako je moguće zamisliti, onako borhesovski, kako nam u tom stanu protječe cijeli život. Pa još jedan. Pa onda, do jarca, još jedan. I kako onda, obnovljeni, izla­zimo van, činimo navlas iste greške, opet prvo tone on, međutim evo i mene za njim, plop na dno, nego šta, on je malo ljut jer sam nas cinkario u tekstu, prijeti odmazdom, svojim tekstom, čim izronimo, naravno, a onda ponovno, kada se stiša ta prva bura, krećemo trijebiti jedan drugome buhe. A zašto potok? Jer to sve teče baš kao potok. Neće tu biti poplave. Možda ne­kom seljaku strada malo luka, paprike, past će povodom tog stradanja povrtnjaka i pokoja psovka, a možda se ne dogodi ništa. Seljak se zna samo pokupiti i otići. Ima taj još njiva.