Romantika je roba iz uvoza | Dario Grgić

BORBA

Bilo mu je šesnaest godina, zapisuje Faulkner u Medvjedu, i već je nekoliko godina bio pravi lovac. Sjedio je uz vatru i slušao kazivanja o ljudima, zapravo o jednom njiho­vu specifičnom talentu koji nije imao nikakve veze sa smislom ili besmislom života, čak ni sa snagom, iako bi brzopleto oko moglo pomisliti da stvari stoje drugačije, a koji je Faulkner sveo na jednu jedinu dimenziju – spo­sobnost ljudi da prežive. Veliki je pisac iz njemu znana razloga rečenicu obložio s nekoliko uzgrednih napome­na: izdržati i pritom sačuvati skromnost kao jedino tlo na koje čovjek može stati bez bojazni da će potonuti. Prastara je to i neumitna borba, piše Faulkner, a nasu­prot čovjeku stoje drevni i neublaživi zakoni koji isklju­čuju svako žaljenje i ne trpe nikakve samilosti. Golemi mlin staroga majstora melje, a pravi trofeji, ono na što treba obratiti posebnu pozornost, očito nisu otjelotvoreni u ulovljenoj divljači ili izloženom oružju kojim se vodi ova neravnopravna bitka, nego u snazi što se krije iza snage same. U sposobnosti, čak mudrosti, da se raču­na na dolazak naše osobne zime, u znanju podnošenja ovog jedinog ishoda svih ljudskih stvari. Usprkos tome biti uspravan, e, to se čini velikom stvari. Zvuči li to kao filozofiranje? Ova priča o ostajanju bez daha? Shakespeare se zapitao: „Kako nemaš daha kada imaš daha da mi kažeš da nemaš daha?” Filozofirati, to zapravo znači hrvati se s čitavim suludim, divljim, zastrašujućim ka­osom života, za većinu nas maskiranim u najobičnije svakodnevne poslove, radosti i tuge, to znači o činjenici ostajanja bez daha – a ona je pred svima nama – ostaviti neuspuhano svjedočanstvo.

Međutim, Faulkneru nisu dostajali obični, svako­dnevni poslovi da bi istakao sve vrijednosti i prednosti života koncipiranoga po načelima borbe. Njegov junak sjedi, dakle, pokraj logorske vatre, a društvo mu prave iskusniji od njega. Niz grlo im klizi smeđa tekućina, jer, kako sam kaže, uvijek bi se u blizini našla pokoja boca u kojoj se nalazilo „zgusnuće besmrtnoga duha”. Njihov možebitan plijen je golemi stari medvjed, iz lova na ko­jega su se lovci godinama vraćali praznih šaka. Faulkner zapravo zapisuje kako toga velikoga medvjeda nitko od njih nije ni namjeravao ubiti. Bilo je to prije nalik na lju­bavni sastanak. Medvjed je samo simbolizirao njihovu glad za životom, ambicioznost, njihovu strast. On je na izvjestan način bio krešendo cjelokupne njihove životne poeme, točka u kojoj su se isprva sabrale pa onda suda­rile najviše note. Bio je velik jer je život općenito velik, i neuhvatljiv jer je život općenito neshvatljiv. Iako izra­zito svojeglav i naglašeno subjektivan pisac, Faulkner se mirio s ovim općim činjenicama, ne nastojeći dokazati postojanje zida iza zida: on je vidio ograde i rekao da su ovdje ograde. Medvjed je golem, a Faulkner pametan. Rezultat? On ga ne lovi, nego samo priča o njemu. Ali, Faulkner u tom lovu nije bio sam. Sudbinu njegove pri­če odredile su narativne strategije.

Pisac s bogatim životnim iskustvom, kao što je bilo njegovo, u mitu prirodno vidi jedini uspjeli oblik izra­žavanja čovjekove sudbine. Svi koji su čitali ovoga div­ljeg pisca znaju za njegova preuveličavanja, za njegovu sklonost velikim dimenzijama: njemu nebo nikada nije bilo dovoljno veliko i brojne je svoje stranice posvetio inzistiranju na činjenici da je sve na svijetu znatno veće nego što izgleda. Istodobno mu Shakespeare nije bio gospodin, „jer je sve izrekao”. Ova vrsta raskoraka, inzistiranje na hipertrofiji činjenica nasuprot kojoj stoji pi­sac koji se zakopčao u sako i odbija izvještavati o svemu što je vidio, unikatna je i s njome se Faulkner uspješno nosio u cijelom svojem spisateljskom opusu. Kakav zbu­njujući procijep! Opisao bi nešto veliko, ali to, istodob­no, ne smije nijednom spomenuti. Dokazao bi vam da na svijetu postoje velike stvari, no nastojat će iz petnih žila tu golemost dočarati mikroskopskim uvidima. Sve što je važno događa se na subatomskom nivou, i spas će pronaći samo osjetljivi za fine prijelaze. Kada u jednoj od svojih najboljih proza krene izvještavati o golemu medvjedu što je jednoć bacio sjenu na njegovo dječaštvo, sje­nu koja se protegla i na ostatak njegova života, zapravo na tajnu o njemu zaključanu u njegovu pisanju, osjetljivi se čitatelj ne može prestati čuditi. Faulkner, naime, od­bija usmrtiti golemu mrcinu. Onda, kako niže stranice, usput, intuitivno shvaća da nešto što je dočarao u tako gigantskim dimenzijama neće moći ubiti tek tako, ma kako vješt pisac bio. A baš se to čeka. I počinje cirkus: on isprva uvodi lik instruktora pasa, a onda i samoga psa, odgojenog za borbu u esencijalnom smislu te riječi. To je nešto onkraj dijalektike, onkraj, zapravo, svih znanih dijalekata strategijskog postavljanja prema problemu života. Ako život i jest borba, onda oko njegovih čvori­šta valjda nikada nije bila spletena toliko čvrsta klopka kao što je ova koju mu je u Medvjedu ispreo Faulkner. S tonama dužnih respekata spram protivnikove sna­ge. S kilometrima zaobilaznih cesta, fintiranja, lažnoga fabuliranja, zavlačenja. Kao da se lukavstvo neophod­no za svladavanje života na koncu sustanarski uselilo u tekst. Knjiga posvećena borbi završava nabrajanjem namještaja, kolekcijom nasumično skupljenih podataka koji se više ne sjećaju nikakvih medvjeda ni pasa vičnih njihovu svladavanju. „Oslobođenje od čega?”, piše stari majstor, „Od rada?”, zaključujući tako temu borbe na najiznenadniji način, iznenadivši vjerojatno nakon toli­ka posla ponajviše sama sebe.