Romantika je roba iz uvoza | Dario Grgić

ČITANJE

Čitanje je možda kraljevsko rasipanje vremena, za razli­ku od prepuštanja televiziji koja je samo puki veliki gu­tač vremena. Između kraljevanja u cijelosti lišena žurbe, prepuštena tananim užicima što ih može pružiti kakav sastavak rafinirane i iskusne duše, te prostog preživačkog prepuštanja ponudi tekuće vrpce za masovno narkotiziranje – i najnaivniji su svladali tu frazu – golema je razlika. Henry Miller zapisuje kako će se svi ispričati da za čitanje jednostavno nemaju vremena i dodati da je to izgovor koji je loš kao što su loši, uostalom, svi izgovori. Peter Sloterdijk je povodom Nietzscheovih uradaka zaključio kako su knjige duga pisma namijenjena prijateljima iz budućnosti. Čitatelji su, dakle, prije svega prija­telji, a čitanje je aktivnost kroz koju oni pokazuju svoje dobre namjere, čak štoviše, svoju dobru vjeru. Čitati potencijalno znači stupiti u kontakt s gušćom ravni bitka, s mjestom gdje su se u kompresiji stvaralačkog kontakta sa životom na tren nadvladali depresivni, osipajući, ništeći i nadasve korozivni elementi od kojih je najčešće sastavljena svakodnevica. Pisanje gotovo da i nije tajna: pisac piše jer jedino pišući stupa u kontakt s onom di­menzijom u kojoj je moguće vidjeti kako Zemljom hode bogovi. Tako je tvrdio Béla Hamvas: pišem, zapisao je, jer pišući stupam u kontakt s takvim silama kakve inače ne bih iskusio. Ali čitati? Gledati u nekoga tko motri mi­mohod viših bića? Kakva je tek za to potrebna vjernost i preciznost! Kakva radoznalost! Možda je Borges zbilja u pravu: pravih čitatelja jednostavno mora biti manje nego pravih pisaca.

Savršeno nam je jasno na što aludira Borges: ljudi u čitanju mogu provesti dobar komad života, a da ipak ne budu čitatelji. Čitanje je kod njih efektan način tro­šenja vremena, kod mnogih se radi o najobičnijoj pozi, maltene obavezi da se zbog pripadanja određenom društvenom krugu pročitaju određene knjige. Možda nije toliko bitno što u tom tobožnjem čitanju – a ovdje bismo ga morali razlikovati od pravoga o kojemu priča Borges – tako silno prevladavaju snobizam i prepoten­cija; ako su u dobrom društvu kojih drugih osobina, ove dvije mane mogu biti komplementarne cjelini na način na koji je ožiljak na razbijačevu licu komplemen­taran ostatku njegove biografije. Nekakav pomalo i nespretan dokaz aristokratičnosti duha, nekakav zara­đen dokaz da se u čitanju ne nasjeda umjetničarenjima koja su istinski neprijatelji prave literature, titule koju je nezasluženo godinama nosila trivijalna literatura. Za iskusna čitatelja malo je toga odbojnije od prene­maganja i prenavljanja današnjeg tipičnog umjetničkog autora kod kojeg je mišljenje zamijenjeno fraziranjem, a emocije patetikom. Ima ih koliko hoćete, a ovo nije mjesto na kojemu će biti izgovorena njihova imena. To su, kako bi rekao Kunderin taksist, grafomani čije pisanje u sebi ne sadržava ništa od onog jedinstvenog iskustva po kojemu se jedinke razlikuju na onaj sjajan način koji ih plemenito i nadahnuto podsjeća koliko su zapravo slični. A za to je potrebna vrhunska skromnost, upravo ona što je u sebi ima svaki pravi čita­telj, bez obzira na broj ožiljaka pomoću kojih ljudsku subraću drži na distanci. Počujmo opet Borgesa koji je u montenjovskom duhu uskliknuo: Neka se drugi hvastaju knjigama što su ih uspjeli napisati; ja se dičim onima koje sam pročitao!

Tako da bi, prije velike ode čitanju, gotovo mise po­svećene čitanju, bilo neophodno napisati jednu malu odu, čak možda jednu kantatu u slavu samoće. Jednako tako bilo bi neophodno napisati i pokoju pobočnu arijicu prostorima dobro zaklonjenima od sunca; ne znam jeste li primijetili, čovjek na žezi može i kopati, no za čitanje je potrebna hladovina.

Prvo osama. Schopenhauer je i kod ove teme bio na razini svoje reputacije: samoća, veli ovaj mrzovoljni mu­drac, pruža dvojaku korist: prvu, što smo sami, i drugu, što nismo s drugima. Tu bismo drugu blagodat samoće po filozofu trebali visoko cijeniti jer su druženja uglavnom usiljena, okružena teškoćama i kojekakvim opas­nostima: većina zla što ga moramo otrpjeti posljedica je naše kronične nesposobnosti podnošenja melemnih obloga osame. No za razliku od neobučenih jedinki, pre­puštenih na milost i nemilost hirovima vremena, svaki je pravi čitatelj potpuno svjestan bogomdanih prednosti samoće i veliki je majstor u operaciji osamljivanja. Moći se skloniti, katkad je u tome sve. Ralph Waldo Emerson imao je jednog takvog znanca koji je napustio grad i skrivao se po pašnjacima. Kada bi kupio kuću, prvo bi posadio drveće. Živica ovdje, hrastovi tamo. A osobito je bio sklon zimzelenom drveću, jer „ono skriva tajnu preko cijele godine”. Emerson je bio svjestan posebno­sti svojega pajdaša, inače velikog ljubitelja knjiga, i po­vodom njega napisao kako priroda štiti svoj vlastiti rad. Suptilne operacije poput čitanja potrebuju zaklon, onu Bachelardovu kuću koja je sklonište za sanjara. Čitanje je vrhunska operacija otvaranja i ne podnosi tuđinski po­gled. Kao kalij i natrij, koji da bi ostali čisti moraju biti pod slojem nafte.

I tek tada, kada smo se zavukli u svoj kutak, možemo otpočeti s tom predivnom pasivnom aktivnošću, s trošenjem vremena koje je Proust okarakterizirao kao jedino vrijeme koje nećemo potrošiti uzalud, osim, naravno, ako nismo Majka Terezija ili Albert Schweitzer. A to je vrijeme koje smo blagonaklono i krajnje dobroćudno dali u najam imaginaciji i erudiciji drugog, nama goto­vo redovito posve nepoznatog čovjeka. Dobro je pitanje zbog čega je čitanje, ovo pravo čitanje, a ne prečitavanja zbog studija ili karijere u bilo kojem smislu, jedna jedin­stvena stvar, čak gotovo pa jedinstvena prilika za razvi­janje vlastitih sposobnosti? John Cowper Powys je rekao kako bi svakom čovjeku bez obzira na njegov društveni rang i zanimanje najtoplije preporučio iščitavanje izvje­snog broja velikih pisaca prošlosti koje rado nazivamo i klasičnima. Čitanje je kao plovidba nepoznatim morem, gdje je najvažnije, kao i kod prave plovidbe, ostati živ, ostati svoj. Jedna od najraširenijih i najpogubnijih ideja što ih se povezuje s čitanjem je ona kako se čitanjem po­staje mudar. Ova besmislica, smatrao je Powys, nalazi se u osnovi pedagoške odbojne pedanterije što gura tolike zamorne komade starine u neiskusna ždrijela mladih. Powys je smatrao kako nije važno čita li čovjek Alisu u zemlji čuda ili Upanišade. Čitati treba samo one knji­ge koje trajno i duboko potiču našu maštu. Iz sve snage treba čitati samo snažno napisane stvari, one silne stvari o iskušavanju ljubavi, smrti, sve pustolovne zapletenosti u koje čovjek zapada tijekom zemnoga života, čitati treba o slojevitosti psihe, o povijesti, o čaroliji snova i fantazije, o životu anđela, duhovnosti životinja i bilja, o mitovima i svakodnevici. Tako se postiže usklađenost sa svijetom u koji je čovjek uronjen sve do dosljedne zaokruženosti vrhunski vođenih života mudraca i svetaca. Najpoticajnija su djela koja od nas iziskuju napor odgo­netanja i kroz njega ostvarenu dragocjenu mogućnost promjene.

Simone Weil se gotovo ispričavala što ne čita mistike. Ona je čitala kao što jede, što joj je davalo osjećaj da čita­jući zapravo puni stanice energijom. Vjerojatno količina Duše svijeta sunovraćene u tjelesnost riječi i uhvaćene ticalima i podmorskim pipcima i kracima kakve rabe moćni pisci dok pišu. Svaki je pravi čitatelj nekoliko puta u životu mogao reći: stajao sam pred djelima vr­hunske ostvarenosti, nesumnjivo bliskima savršenstvu. Ne mogu objasniti silu koja je iz njih izbijala, silu koja je tim djelima oduzimala osobine tvarnoga. Svjetlucala su u nekoj vlastitoj sferi iz koje su tek dobronamjernošću bacala svoje opipljive vidove u polutamu čula. Iz tog su­verenog sklada svih elemenata na poklonikovu se glavu spuštala misa sazdana od razvezivanja čvorova, svaki je napor bio dopunjen kontranaporom, svaka je oštrina na koncu prešla u blagost. Ovu višu sintezu moguće je pronaći u srazu čitateljeve pažnje i piščeve preciznosti. Svatko tko je nekoć bio knjiška larva, i tko je jednoga li­jepoga dana stasao u knjiškoga moljca zna o čemu je ov­dje riječ, jednako kao što zna – kao što je tvrdio Powys – koliko akutna može biti ova opsesija.

Godinama me progoni jedna slika. Zapisao ju je Béla Hamvas kao uvod u svoj tekst Stotinu knjiga. Zadatak je, piše Hamvas, spasiti knjige. Njih stotinu. Svejedno da li iz opsjednutoga grada ili iz opsjednutoga svijeta. Ne radi se o omiljenim piscima ili djelima koja imaju sposobnost komunikacije na mnogim razinama. Nego o knjigama koje su odavno trebale biti prevedene na sve jezike. O knjigama koje razrješuju čovjekov odnos prema cjelini. O knjigama čitanje kojih uz sve ostalo ima i zastrašujuću osobinu da se, što je izravna posljedica čitanja, namah u svijetu ljudskih zanimanja i udesa osjetite strancem. Svaki se knjiški moljac tada strese i sve oko sebe pro­motri hladnim pogledom tuđinca i gostujućeg demijurga koji sa svakodnevnom ljudskošću, s takozvanim normalnim svijetom, dijeli samo slično vanjsko obličje. Čitamo možda i stoga da bismo za tu drugačijost dobili papire. Da bismo pronašli daleku braću, one prijatelje s početka teksta, ljude koji nam se obraćaju iz dubine vre­mena. No da se vratimo Powysu i njegovu savjetu da, ipak, usprkos tupostima svih škola, prije svega čitamo klasike, pisce koji su već dugo među nama. Izdržali su udare valova vremena i uronjeni u njihove rečenice zapravo uranjamo u brižljivu atmosferu pročišćenog uku­sa vjekova te ujedno i stječemo nešto od jedinstvenog Shakespeareovog ili Proustovog osjećaja za svijet. I da se ujedno izdignemo iznad „surovih činjenica života” te se prema njima počnemo odnositi s izvjesnom koli­činom ironije i poezije. A čitanje ovakvih autora u nas unosi nešto od njihova strahovita osjećaja života. Powys nije prestajao naglašavati ovu činjenicu, ovaj veliki rast duše, kao blagodaran rezultat čitanja. U tom samokultiviranju – jer bez pelcerizacije, bez kalemljenja, sve je unaprijed osuđeno na propast – vjerojatno je srž čitanja. Čitaš i rasteš. U svim smjerovima. Jednostavno.