Romantika je roba iz uvoza | Dario Grgić

RAVNODUŠNOST

Iako bi moglo izgledati kako Meister Eckhart u svojoj Knjizi božanske utjehe od kćeri stradaloga oca zahtijeva upravo ravnodušnost, da mu se ona u tom trenutku čini najprikladnijim sredstvom za umrtvljavanje boli, goto­vo pa je nemoguće čovjeka koji je u svojim predavanji­ma znao reći – zapravo uskliknuti – „sada dobro ovdje pazite”, kako ikome, pa čak i jako ožalošćenome, kao lijek preporuča anesteziranje duševnih i duhovnih ćutila. S druge strane, opasno je ravnodušnost, svojevrsnu letargiju spram svega, po Aldousu Huxleyju „kugu dva­desetoga vijeka”, poistovjećivati s hvaljenim mističkim ciljem: siromaštvom duha. Siromašan duhom je, tvrdi Eckhart, onaj čovjek koji ništa neće i ništa ne zna i ništa nema. On to troje „nema” kroz vrlo specifičan, a zapra­vo ubojito izdignut odnos spram pojavnih manifestaci­ja sama sebe, bile one tjelesne, duhovne ili materijalne. Ova izdignutost, i u tome je njezina prikrivena snaga, na­ravno, ne postoji, jer joj kao protuteža stoji nasuprotna savršena skromnost. Savršena skromnost nešto je, opet, posve nezamislivo, jer tražiti bilo što savršeno na ovome svijetu znači tragati za nečim čega nema. Time čega „nema” ispuniti svoju dušu znači zauzeti spram strašne logike ispravan stav. Na toj se točki, nakon višegodišnjeg ili maltene trenutačnog vremenskog procijepa, posve je svejedno, u čovjeku počne događati Božja, a ne njegova volja. Međutim, kada je zamoljen da utješi kćer kojoj je upravo umoren otac, Eckhart se nalazi u situaciji onkraj mistične potrage za Bogom. Pokušajmo ga zamisliti: Meister Eckhart je bio duhovni učitelj na glasu, a dama vjerojatno prilično bogata i ugledna, čim si je mogla pri­uštiti ovakva glasovita tješitelja i vodiča kroz zemlju sjena. Zapravo, ne vjerojatno, nego sigurno, jer se radilo o ucviljenoj ugarskoj kraljici Agnezi, a ubijeni otac bio je, spomenimo i njega, kralj Albrecht I., vojvoda austrij­ski, dok se samo ubojstvo dogodilo godine 1308. Šteta što nemamo stare kalendare, što ne znamo u koje je godiš­nje doba veliki učitelj zapadnoga kršćanstva (u čijem se naučavanju sliveno odmah našlo tajnovito istočno brah­mansko učenje) otišao do ugarske kraljice. I je li do tamo jahao ili bio vožen u kočijama? Je li padala kiša, ili je pa­dao snijeg, je li bilo sunčano, ili je bio jedan od onih, ni ovakvih, ni onakvih dana. Bilo bi ga zgodno vidjeti kako se susreće s uobičajenim putnom problematikom. Da je ostao zapis kako mu se pokvario kotač ili je njegov konj uganuo nogu. Da su ga napali i opljačkali razbojnici. Da je sreo nadnaravno lijepu djevojku. Ili nadnaravno lijepa mladića. Da ga vidimo u tom trenutku. A može lako biti da uopće nije putovao i da je knjižicu koja obaseže ne­kih dvadesetak-tridesetak stranica jednostavno sastavio i kraljici poslao po nekome. Sama se Knjiga božanske utje­he sastoji od tri dijela. U prvom dijelu Eckhart općenito podsjeća na osnovne principe: dobrotu, mudrost, pra­vednost i istinu. Završava ponešto okrutnim upozore­njem kako utjehu ne treba tražiti u izvanjskim stvarima, koje su odreda, samom svojom biti, bolne i neutješne. U drugom dijelu Eckhart izlaže tridesetak dosta općeni­tih mudrosti kojima se čovjek kojega satire patnja može utješiti, ili u njihovu svjetlu barem relativizirati svoje muke. Praktične savjete, recimo da gubitak usporedimo sa svime što nam je nakon tog gubitka preostalo, miješa s jačim teološkim razglabanjima, podsjećajući na stvar­nost iznad stvarnosti, kao na jedino mjesto prema ko­jemu bi trebalo biti upravljeno ozbiljno duhovno oko. Priroda prirodno stremi boljemu, pa je iza svih naših gu­bitaka, posebice ako su veze osobno zasnovane, veliko, u Eckhartovu slučaju ne nužno nasmiješeno, Božje lice. Treći dio je praktične naravi; u njemu Eckhart podsjeća što su sve u prošlosti ljudi napravili kao reakciju na loše okolnosti njihovih života. Vrlo slično raspreda Maurice Maeterlinck u svojoj knjižici Mudrost i sudbina. No ni on ne brka nehaj s kojim je ponekome moguće podnositi udare sudbine s tupošću ravnodušnosti. Tako ni Eckhart ne traži od kraljice da umrtvi samu sebe, nego da razvije svijest o oku koje vidi oko koje gleda.

Problem ravnodušnosti nadnio se, naravno, i nad prve crkvene oce, pa tako i na tajanstvena autora Apoka­lipse. David Herbert Lawrence smatrao je da je to „naj­odvratnija od svih knjiga Biblije”, „puna navodne kobi”, „pobožnog prenemaganja”, „mutne ponesenosti i sveča­nosti”, koja je u autoru Ljubavnika lady Chatterley izazi­vala samo gnušanje. No jedan je njezin ulomak Fjodora Dostojevskoga toliko nadahnjivao da ga je stavio kao moto Bjesovima ili Zlim dusima, kako hoćete. Čak štoviše, glavni romaneskni lik bio je uključen svojom mlakom, spram svojih darova ravnodušnom pojavom, u proklet­stvo upućeno crkvi u Laodiceji. Sama kletva manje-više je poznata i svodi se na konstataciju da laodicejski vjer­nici nisu „ni studeni ni vrući nego mlaki”. Međutim Stavrogin, oko kojega se vrti cijela radnja Bjesova, na prvi pogled ne izgleda kao netko koga bi anđeo htio isplju­nuti, dapače, baš u njemu se događaju stvari koje onda zagonetnom epidemijom prelaze na ostale likove roma­na. On svejedno završava tragično, zbog nemogućno­sti da se prema ičemu u svojem životu postavi aktivno. Uslijed, kako je njemu izgledalo, bescjenja stvari. Uslijed ravnodušnosti. Dostojevski, pronicljiv i pokvaren kakav je bio, nekako preko ramena dobacuje čitatelju, točnije, skreće mu pozornost na nekoliko gramatičkih i pravopi­snih grešaka iz Stavroginova oproštajna pisma. Ali, una­toč ovom izrugivanju, Dostojevski nije bio ravnodušan prema svojem liku. Nadjenuo mu je ime Stavrogin, koje korijen vuče iz grčkoga stavros, križ, što je valjda trebalo simbolizirati njegovu veliku misao, i ispisao je potresne stranice „Stavrogrinove” ispovijedi, u kojoj ovaj ražalovani časnik carske vojske obrazlaže dihotomiju požude i monaštva, odnos između prostaštva i svetosti, tih brat­skih pojmova. A možda mu je takvo ime dao jer je upra­vo ravnodušnost najnezgodniji križ? U pismu jednome znancu Dostojevski je napisao kako je htio opisati lik „praznog čovjeka koji ne želi biti prazan”. Ipak, njegov lik sve što želi ne želi dovoljno snažno. Epicentar veli­ke energije dijaboličnog Stavrogina upravo je njegova ravnodušnost, gorka činjenica da mu je, iako s priličnim pouzdanjem sluti da ima Boga, posve svejedno.

Raj u kojemu se nalazi Eckhart napučen je neutješ­nim udovicama koje sanjaju da spavaju s nekim tko je kao Stavrogin. Crkveni naučavatelj satima priča, poku­šava ih utješiti, a one se ogledaju preko ramena, u smje­ru pakla – potpuno u skladu s Nietzscheovom politički prilično nekorektnom mišlju s dva dna i dvije nekorek­tnosti, po kojoj je crkva – i da ga dopunimo, kao uo­stalom i književnost – sve interesantne ljude (ili likove) smjestila u pakao, „što je jasan mig ženama kamo treba da idu.”