Romantika je roba iz uvoza | Dario Grgić

ZGODNO

Nedavno sam gledao dokumentarac o nekoliko životinj­skih vrsta koje žive po stablima, koje se drže krošnje i gotovo uopće ne silaze na zemlju. Od svih njih najfas­cinantniji su orangutani jer mogu težiti i preko sto ki­lograma, a dane svejedno provode posve izvrgnuti sili teži. Orangutan rijetko pada sa stabla, biljojed je, sklon je oponašanju – što je temelj svakog učenja – te nije speci­jalno agresivan; tijekom prelaska sa stabla na stablo vrlo se vješto služi svojim masivnim tijelom: on jednostavno svine granu na kojoj se trenutačno nalazi i onda se pre­baci na sljedeću. Dokumentarac se ne bavi majmunovim prirodnim neprijateljima, ali tamo gdje on živi njih ima i sve su samo ne bezopasni: na primjer, tigar. No to je sve već visoki svijet razvijene životinjske politike. Evo nakratko malo ljudske politike: u Srbiji su Romima odu­zeti medvjedi s kojima su obilazili vašare. Takva je vrsta zabave zabranjena djelovanjem društva za zaštitu živo­tinja. Zvjerad su, odlukom birokratskog aparata, morali vratiti u okrilje majke prirode, a gluposti kao ispijanje rakije – što su u okviru svojih humorističnih predstava medvjedi bili redovno dužni činiti – bačene su na ropo­tarnicu povijesti. Problem je u ovom slučaju ponajviše u činjenici da ti oslobođeni medvjedi u prirodi – ne samo stoga što ondje nema rakije – ne mogu dugo poživjeti: oni više nisu medvjedi, nego neka bastardna poluvrsta koja funkcionira po principu socijalne službe koju u medvjedovu slučaju predstavlja hranidbeni sustav otjelotvoren u gazdi. Teško je reći da li se oslobođeni medvjedi ponašaju kao napušteni psi: da su npr. u kon­stantnoj potrazi za novim gospodarom. Mogu zapisati samo što sam vidio u jednom drugom dokumentarcu, posvećenom grizliju Brutusu. Ovaj sam dokumentarac gledao na kanalu Nat Geo Wild, gdje najčešće prevlada­vaju nevjerojatno imbecilni prilozi koje obično vode li­kovi što se neprekidno deru, tepaju životinjama good boy i nije ih teško zamisliti kako jednoga dana predlažu bra­kove između ljudi i krokodila, čijim duhom umjesto to­lerancije dominira atmosfera posvemašnjega neznanja o nemogućnosti komunikacije između različitih vrsta: tim emisijama caruje beskrajni i neobično drski optimizam po kojemu je sve moguće riješiti tepanjem. Budi good boy i nema problema.

Dakle, Brutus je pretili medo od nekih petsto kilogra­ma – slučaj u kojemu nisu problem kilogrami, nego salo nastalo kao posljedica slabijeg kretanja i deficita vođenja brige o samome sebi: on, kao kakav snalažljiv čovjek, sve dobiva na poslužavniku, tako da je gotovo posve nezainteresiran za pronalaženje zakopane hrane, čemu ga je njegov vlasnik nesmiljeno podvrgavao; bilo ga je nemoguće nagnati na rušenje prepreka, a sve vjerojatno stoga što ga njegova hrana čeka, kako se god on pona­šao. Treba u ovakvim slučajevima razumjeti i dresere: gladan medvjed, bio on i od ove vrste koja ovisi o našim socijalnim službama, uopće nije bezopasan, ali svejedno je bilo tragikomično gledati medvjeda koji se valja po lososima, koji uopće nije zainteresiran za objed, koji je kopajući glavom a ne šapama došao do cilja ove orga­nizirane potrage, i tako dalje. Da je taj medvjed kojim slučajem orangutan iz onog prvog spomenutog dokumentarca, on se vjerojatno i ne bi penjao na stabla, osim da se ljulja, da čupka lišće, i, prije ili poslije, naišao bi tigar. U svijetu medvjeda i orangutana, takvi primjerci životinja su – ovdje se vi odlučite za pravu riječ. Sve koje meni padaju na pamet su preizravne. Sustav u kojemu živimo od svih je nas napravio hibride koje odlično osli­kavaju primjeri iz životinjskog svijeta: ako buhe, koje mogu sto puta preskočiti vlastite dimenzije, zatvorite u kutijicu, nakon što ih pustite van one nikada ne preskoče dužinu prostora u kojemu su bile zatvorene. Sva rogata marva rogove nema ne bi li se obranila od grabežljivaca, nego im ovo hladno oružje služi isključivo da bi se borili među sobom. Ima u tim svjetovima i iznenađenja.

Opet televizijski program: zalagaonica u Louisiani, klijent nudi magarce, novac mu je potreban za slanje unuke na nekakav plesni tečaj. Zalagaoničar primjećuje da magarci imaju križ na leđima. Da, odgovara farmer, zovemo ih Isusovi magarci. Na jednom takvom Isus je ujahao u Jeruzalem. Koliko ih imate, upita ga potenci­jalni kreditor. Oko četrdeset, odgovara farmer, i dodaje: držimo ih zbog kojota – magarci su jako teritorijalni i otjeraju ih bez ikakvih problema.