Romantika je roba iz uvoza | Dario Grgić

TIŠINA

Prije trideset godina sam bio siguran da je zagrobni ži­vot moguć. Jednog ljeta, koje u nedostatku bolje riječi nazivam čarobnim, kod starijeg sam rođaka, gdje sam bio na ferijama, nabasao na knjige Emmanuela Swedenborga. Tamo je sve lijepo pisalo, i poklapalo se s onim do čega sam i sam došao dugotrajnim mozganjem ka­kvo si može dopustiti jedan zabrinuti osnovnoškolac. Mrtvi uopće nisu mrtvi, mrtvi su živi, i ne samo to: oni se kreću među nama.

U to sam vrijeme neutješno patio za Sašom, prekra­snom djevojčicom mojega postpionirskoga uzrasta. In­tenzivno sam je htio vidjeti golu, toliko da bih pristao biti jedno vrijeme mrtav, samo da joj se mogu ušuljati u kupaonicu – stvar koja po Swedenborgu, kako sam ga ja tada tumačio, uopće nije upitna. Ideja da se moguće zavlačiti djevojčicama, djevojkama i ženama po spava­ćim sobama, da je moguće, da se tako izrazim, uživo prisustvovati njihovu seksualnom životu (da je moguće oči u oči vidjeti s pičkom) pojačala je povjerenje koje sam ukazao Swedenborgovim čudnim spisima.

Poslije sam čitao jedan roman s još interesantnijom početnom postavkom. Junak, inače tridesetogodišnjak, budi se kao dijete. Ova je situacija sigurnija nego ona s umiranjem, koja seksualni život svodi na gledanje, a gradivo je moguće početi utvrđivati praktički odmah. Važno je jedino znati gdje treba gledati i za koje se dijelove tijela poželjno hvatati. Opće je poznato, predano sam mozgao, da se žene ne stide pred djecom, da se presvla­če, da djecu čak vuku sa sobom na toalet – a u to vrijeme vidjeti neku zgodnu mačku na WC-u nije bila stvar koja je budila gađenje.

Čudilo me što Swedenborg gubi vrijeme na spas duše. Toliko prečih stvari je moguće napraviti lišen tjelesnih prepreka, toliko toga vidjeti, o toliko se toga osvjedočiti. Moj je rođak u to vrijeme bio genijalan. Poslije je pao kao klada u šumi u onim dokumentarcima s Historyja o drvosječama. No toga je ljeta, a to nitko živ nije mo­gao znati, bio na vrhuncu osjetljivosti, što se katkad do­godi kao posljedica udruženog rada hormona i ostalih tjelesnih sokova kombiniranih s izvrsnim psihomotoričkim predispozicijama; nešto što je gotovo u rangu prosvjetljenja, možda i iznad njega jer je tako nasumično, kratkotrajno i bespovratno.

Prije trideset godina je, osim hodanja u mrtvom sta­nju po kupaonicama lijepih djevojaka, veliku koheziv­nu silu imalo i to maločas spomenuto prosvjetljenje, iako nitko živ nije znao što je to, što bi to uopće trebalo značiti. Ne treba posebno ni naglašavati kako se nitko koga sam poznavao nije uklapao u sliku o iznutra do­bro osvijetljenu čovjeku. Svi rođaci, a u to sam vrijeme bio u najvećem broju slučajeva okružen pripadnicima svoje loze, bili su tipični predstavnici vrste, pragmatisti s povremenim idealističkim ispadima, što je za posljedicu imalo automatsko povećavanje doze pragmatizma.

Tetka koja se isticala ljepotom imala je narav rakuna. Svugdje je zabadala nos. I nikada nije stajala. A cijela ta razgranata obitelj, koju bih uglavnom viđao na sahra­nama, ostavljala je na mene dojam čopora miševa – svi su gotovo identično izgledali, intenzivna pogleda koji vam je nastojao prosvrdlati dušu, bili su kao jedno tijelo s bezbroj nedobronamjernih glava, koje su se rukovodi­le jednim jedinim principom: uplašiti po svaku cijenu. Izazvati utučenost, po mogućnosti i depresiju. A nju je, opet, strogo zabranjeno liječiti. Psihopati nisu ljudi, nego slabići.

To je bila jedna strana obitelji. Druga strana bila je, ako je to moguće, još gora. U ratu sa svime i svakim. Sa­vršeno zavađena sa svijetom i samima sobom. Puna tvr­dih principa, koje se zahtijevalo od drugih, ne od sebe. Ratovali su sa susjedima do u najdublju starost. Skupno su došli do zaključka da je nož u leđa kombiniran s popovanjem idealna kombinacija za malu pobjedu, a ta se mala pobjeda ticala jedino njihove djece, koja su odreda zbrisala na druge krajeve svijeta od svojih idiotskih roditelja; čak i oni prosječni nisu mogli podnositi ovaj nesno­sni režim. Oni imaju slučajeve koji se uopće ne javljaju svojem potomstvu. Vi trebate zvati. Nije poznato zašto. Nije utvrđeno. A to je naporan stav.

U takvom poticajnom okruženju ovaj je rođak imao nekoliko mogućnosti. Jedna je da se skloni u ludnicu. Ne može biti gore nego kod kuće. Za čime je i posegnuo. To je bilo kratkog daha jer je pritisak sredine bio uspore­div s pritiskom koji mora podnijeti podmornica koja se spustila na dno Tihog oceana, samo još gluplje jer nema nikakvu svrhu. Čak se, kako je bio izdržljiv (a i mislim da ga je boljela briga), dosta dugo zadržao u ludnici. Go­dinama, čak. Kao što napomenuh, nije bio glup. Sigurno je sigurno. Ali nedovoljno dugo. Kada ga je voda izba­cila, njegovi su još bili živi i u snazi. Dakle, domislio se rješenju te brojnim makinacijama isposlovao mirovinu i – vratio se doma, vratio se na finalnu sječu. Ovaj put bližnji nisu zakazali, ne griješe toliko kvalitetni drvosje­če dvaput. Trebalo im je nekoliko godina, ali tiha pila brijeg dere, i eno ga, dva je metra pod zemljom, pa neka sad pušta golubove. Bio je u pravu što je bio bespomo­ćan, ali nije bio u pravu što je dopustio da ga stave u kutijicu, stvar je u tome što je moguće biti bespomoćan, i to posve bespomoćan, i što je moguće izbjeći stavljanje u kutijicu.

Pustiti goluba, inače, značilo je u tom malom provin­cijskom svijetu – prdnuti. Prdež je bio cijenjen zvuk u tom toplom, domaćem okruženju – glasno prdnuti je značilo biti zdrav, biti jak i biti (dokazano) nekonvencio­nalan. To da je netko prdnuo kad ne treba prepričavalo se kao skeč vrijedan divljenja, za koji je potrebna nemala društvena virtuoznost uslijed koje se i najsvetiji događaj premeće u karnevalsku suprotnost. Ja sam se tih godina družio i s Lukijem, za kojega bez grižnje savjesti mogu napisati da je bio izvanserijski podlac. Bit će da se usli­jed djelovanja obiteljskih silnica nisam odvažio susresti s destiliranijim oblicima humaniteta pa je Luki bio nešto kao prijelazna faza u mojem postepenom udaljavanju od pakla familije. U pravu je Gombrowicz: obični ljudi su degenerici. Luki je konstantno izgledao pokolebano (pogotovo posljednjih godina druženja, prije nekih dva­deset godina), kao čovjek kojeg je zahvatila strašna sila deevolucije, i sad stoji zbunjeno na promenadi, češkaju­ći se po trbuhu, s pitanjem nad glavom (u onom oblačiću, kao u stripovima): Šta sad? Da se popnem na drvo? A šta ću sa stanom na devetom? Vidim ga jasno kako se lomi, popeti se, ne popeti se, stane li na drvo gramofon, kako ću zimi, i slično. A tek naslovi u novinama, koje nastrano vrtim po glavi, s opscenim užitkom: Majmun u martensicama zbunjuje biologe! Slavonijom hara čovjekoliko stvorenje u kožnjaku i skupim cipelama! Da li se to vratio Soni? Soni je ime inteligentne čimpanze koja je bježala iz zoološkog i odlazila ravno u kafiće. Ha, tih sam godina bio elegantno eliminiran iz većine društvenih sredina (ne bez razloga), a kada bih se našao s Lukijem shvaćao sam kako se morao osjećati Tarzan s Cheetom, nepouzdanim ali jedinim suradnikom neo­krunjenog kralja džungle. O majmunima sve najbolje, ipak.

I ti naši očevi, koji kroz cijelu povijest uživaju veliku i nezasluženu popularnost, kao da ćemo, tobože, nešto doznati iz njihovih životnih putanja! Moj je otac bio pun potresnih priča o odrastanju u okolnostima kada je sni­jeg padao čak i ljeti. Ili nezapamćene poplave, najezde komaraca, žaba i daždevnjaka, ljudi su bili na korak od ukrcavanja u Arku… Vrlo dramatične okolnosti! Moj je stari s ulice kupio doslovno sve na što bi naišao, kao hrčak. U kući smo do prije deset godina imali čak i od­bačeno autobusno sjedalo – na koje, da se razumijemo, nikada nitko nije sjeo. I što bismo mi sad, iz takvih okol­nosti, mogli znati o razvijenijim obiteljskim odnosima? Evolucijski razvijenijim. Kod nas je najveća móra bila da se stari iz trgovine – ako bi se dogodio taj propust da se njega pošalje po namirnice – iz kupovine vrati istoga dana. Ljudi te generacije – termin „poslijeratne” čini mi se neprikladan, jer su ovdje sve generacije nekako polijeratne – nisu izlazili u birtiju nego su se odmetali od kuće. Kad bi moj stari išao u trgovinu, ja sam kao klinac imao osjećaj da je to bilo u rangu odlaska u hajduke. Kada bi napokon stigao, uvijek je izgledao kao da je bio u bici, razdrljen, rumen, glasno bi uzdisao, puhao, pirio i hvatao zrak, a nije isključeno da bi znao biti i krvav, jer mi se sjećanja na te epizode opiru prizivanju na memorijski stolić za seciranje. I ti iz takve jedne situacije sjedaš i kreneš čitati, ne znam, Prousta. To je kao da si presko­čio dvije važne evolucijske točke.

Evo recimo, osobno sam jako skeptičan prema proi­zvodima kulture dobro prihvaćenima u sredini kojom se ti proizvodi bave, oduvijek mi je u tome, u toj prihvaćenosti i odobravanju, bilo nešto suštinski sumnjivo i mi­slio sam kako laude treba prepustiti sveučilišnim štetoči­nama, sedmorazrednim autorima, čiste kravate ali prlja­ve košulje, dugih jezika ali kratke pameti, nesposobnih da vide i najočitije, a to je ono što se odražava u zrcalu, pa se nisam malo iznenadio (nego sam se, dapače, jako iznenadio) kada je taj moj rođak raspalio gajiti osjećaje prema jednoj autorici koja je napisala s književne točke savršeno nepotrebnu knjigu o njihovu gradiću, krcatu velikim osjećajima, gdje je nadugo i naširoko tematizirala arhitekturu, planove gradnje kao i sudbine doseljenika u tome lijepom dijelu naše domovine poznatome prije svega po tome što ni po čemu nije poznat, što ničim, ali doslovno i bez imalo pretjerivanja, nije iskočio iz stan­darda zemlje koja nema nikakav čvrst standard. Tvrdio sam da je to literatura pisana uz pomoć ravnala, trokuta, šestara i vaservage, literatura tajnih šifara i zavjereničkih muljaža, da se doduše tako mogu zidati vikendice, ali da se tako ne može pisati, da je to ipak drek, no on je bio zaslijepljen: imao je pravo utoliko što je bila natprosječ­no zgodna, ali se vidjelo po lisičjim očima kako je već od najranije mladosti zainteresirana isključivo za mate­rijalnu stranu svojih partnera. To je radila toliko lukavo i s toliko dalekosežnim posljedicama po emocionalnost svojih kratkotrajnih suputnika da bi mogla biti u stanju preobratiti i najžešćeg heteroseksualca, slomiti simpati­ju prema suprotnom spolu u cjelini, a jadnici poput nas dvojice trebali bi takvim stvorovima biti do neba zahval­ni dopuste li nam barem jednu kopulaciju. Bio sam čvrst u tom stavu. U kojem stavu? U stavu da u takve pripad­nice treba kopulirati bez ikakvih osjećaja. Ne zato što sam bezobrazan, nego zato što sam osjećajan.

Kao i u jednom drugom stavu zastupanom s vojničke točke gledišta one sad već slavne zime 1991/92. Mjesto zbivanja: Pakrac. Na koncu, gdje drugdje? I što ste mi­slili? To je najdalja točka do koje vas može dovesti rodi­teljska ljubav. Tema: pravedni obrambeni rat. Moja je teza bila da je ovaj rat jedan najobičniji promašaj i da bi ratovanje na ovom stupnju razvoja, kada je vrijeme mo­guće i drugačije trošiti, kada je moguće nabaviti knjige iz cijelog svijeta i kompletne ljudske povijesti, smislen jedino ako zarate ljudi iste nacionalnosti, i to između sebe. Njegova je teza bila da zvučim kao Corto Maltese. Moja dopunska teza da su to riječi iz Doktora Faustusa Thomasa Manna. On nakon toga nije imao teza. Nisam bio siguran je li baš iz Doktora Faustusa, je li baš Mann u pitanju (poslije sam pronašao da jest, iz te je knjige takav posve ispravan i pomalo smiješan stav), ali nije bilo važ­no. Ono što jest važno i što je nadasve važno znati svodi se na gorak limun čije mudro stablo zbori da bismo i takvo ratovanje mi opet izgubili, jer je sve unaprijed iz­gubljeno, da bi se čovjek osjećao dobro u ovakvim okol­nostima civilizacije u kojoj je čak i kotač vjerojatno pro­mašeni pronalazak (o drugima onda da ne govorimo) on jednostavno otpočetka mora biti pomiren s porazom. A emocionalna nezadovoljenost ljepotica posebno je po­glavlje i zaslužuje odvojen roman(čić).

U svakom slučaju, one imaju urokljive oči, tako da sam čak začuđen količinom slomljenih srdaca. Koja je manja nego bi mogla biti. Valjda je ta hladnoća zbog koje su teško podnošljive spasonosna za ljudsku rasu, ne stignu se razmahati u razmjerima u kojima bi se razmahale, a i svi smo budalasti, pogotovo kad nas ostave, ali to sam već rekao. Odnos inteligencije i ljubavi je nejasan, mutan, i u ljubavnim katastrofama blagodatno je vjero­vati mašineriji pameti, tim zrcalima u svijesti koja vam mogu omogućiti, čak i u slučaju da ste najcrnji pesimist, onaj fenomenalni i neusporedivi osjećaj kada je čovjek u stanju smijati se samome sebi. Moj je rođak imao brojne kompenzacije u životu koje nisu bile lišene intelektual­nih draži, i ne sumnjam da se i u ljubavno crnim perio­dima (kojih nikada ne manjka) penjao po svijesti kao po nekom meandričnom stepeništu krcatom (i) smijehom.

Njegovo je sljepilo bilo eponimno, što se jasno vidje­lo i kod odabira prijatelja, gdje je pokazivao, po meni, identičnu količinu sklonosti krivim koracima – najbolji njegov prijatelj bio je Brna. Brna je bio renesansni čo­vjek, slikao je, pisao, radio kao nastavnik lokalne srednje škole, i ta je njegova renesansnost, naravno, bila anak­ronizam; bio je nešto u vezi s nečim petsto godina na­kon toga nečega, pa se sve što bi govorio, radio ili mislio snažno osjećalo kao plijesan; i bio je renesansan samo u podrugljivom svaštarskom smislu, ali u smislu da je mo­guće biti zatucana i zlobna seljačina sklona spletki kojoj „čista ljubav” i „Bog” ne silaze s licemjernih usana on je bio antirenesansan u istoj mjeri u kojoj bi to vjerojatno bio jedan pračovjek. Inače pravilnih crta lica, kudrave kose i (zanimljivo) uvijek bolestan, nije bio neprivlačan muškarac (pogotovo ga je seksipilom nabijalo to što je stalno šepao, bio naheren, što je malo-malo vukao nogu jer bi mu se upalio živac, jer bi ga nešto ukliještilo, što je imao problema s kukom, pa mu se onda i kičma uslijed svega toga savila, te se povlačio po ulicama, uvijek pušući i stenjući, i uvijek djelujući kao da je gotov), a u osnovi glup kao zadnja marva, baš poput skoro svih intriganata, uostalom. No u njegovu podnošljivu izgledu (bio je zgodan dok ga ne biste pomnije pogledali i suočili se s očima koje su bile lišene inteligencije; blenuo bi u vas kao podsmješljivi telić), u činjenici da je u malim mje­stima moguće izazvati određeni efekt kombinacijom kudrave kose i slikanja te pisanja pjesama po inventivi devetnaestog stoljeća, na liniji Petra Preradovića i Lju­devita prečasnoga Gaja, a pogotovo po inspiraciji koju je kao kriterij šankovskog klaćenja i prenemaganja svojom nezaboravnom partijom postavio Šerbedžija glumata­njem u seriji Kiklop, onda mi je donekle (uz posvemaš­nju samoću kojoj bi se nakratko moj rođak sklonio kod notornog Brne) shvatljiv jedan dio razloga njihovu dru­govanju. Pravog tu razgovora nije bilo, nije ga ni moglo biti jer je Brna, kako istaknuh, bio prilično ograničeno živinče, i njihovi su susreti bili za mojega rođaka tek ne­što malo više od pukog ukidanja tišine, u čijem se okrilju odvijao njegov neobični život. Takvima se Adorno pred studentima obratio kao „pametnim govedima”, ljudima koji na sve potežu jedan jedini odgovor i argument (iako vjera ne bi smjela biti argument, ako možemo vjerovati Hansu Ursu von Balthasaru), a to je ona već ekstremno mučna dosjetka da je i za zdravi ljudski razum potrebna vjera; no da li će se čovjek služiti bezumnim ili umnim sredstvima prilikom svojega zemaljskoga ostvaraja ipak nije isto i nipošto nije svejedno, kao što nije za zgorega napomenuti da npr. filozofska vjera postoji i spominje se jedino u odnosu na religioznu vjeru. Brna je puno pio, pio je kao stoka, po cijele dane, redovito na glavnom gradskom trgu, u najprometnijem kafiću koji je bio dio kompleksa bivše robne kuće, i konstantno bio u onom blagoslovljenom stanju da više nikada nije ni trijezan niti bi ikada bio dokraja pijan. Boemija u unikatnom i provincijalnom izdanju po mjeri slavonske zabiti, i bez ijednog opravdavajućeg djela zbog kojega bi vječito Brnino zaplotničarenje vrijedilo tolerirati: za mojeg je ro­đaka vjerojatno mislio ono što inače takva sitnež misli sretne li se s formatom koji svojim većim dijelom izlazi iz njihova ne baš široka vidokruga: što mu vrijedi što je načitan, i tako dalje, to je zaista besmisleno nizati. Ali nije besmisleno spomenuti se takvih tipova, i u ovom trenutku i inače, jer je nedopustivo do koje im se mje­re pravi prolaz i koliko ih se pušta, ma kako jadne bile relacije što su ih u stanju, takvi bespomoćni, prepuzati. Brna je i u četrdesetoj pisao kao da ide u sedmi osnovne, s poletom bića koje je svladalo riječi, ali još nije posve sigurno što se sve s njima može napraviti, i priprostošću plošnog doživljaja svijeta za koji svatko iole ozbiljniji jedva čeka da ga preraste – to je tajna, a ne ljepota, na koju se, doista, ne možemo višekratno oslanjati – dok ovi koji su od toga napravili svoju luku i sada ni makac nisu ništa drugo do idioti u savršenom smislu te riječi. U osnovi on nije vjerovao ni u što, najmanje u stvari kojima se bavio, a desetljeća je već potrošio tragajući, sve očajnije, za lukavstvom koje se krije iza jednoga, re­cimo, Danijela Dragojevića: u nečemu mora biti trik, i najveći je promašaj što činjenicu toliko evidentnu, činje­nicu da življenje nije moguće svesti na trik, da smrti nije moguće umaknuti nekakvom vašarskom fintom koja će uz to damama izgledati žovijalno, da postoji nešto kao transformacija bića, da se transformacija bića značajno razlikuje od presvlačenja kaputa, to je bio nezanemariv hitac u prazno, to je bila, ujedno i možda, jedina mikrotragedija tog ukiseljenog života.

Dakle, prije trideset sam ljeta čitao Swedenborga i sve je bilo puno onih kod Krleže opisanih sunčanih lopti i egzotičnih baba. Gole su cure hodale po kupaonicama, a moje je tijelo odbijalo umrijeti, tako da nisam uspijevao vidjeti pičku, osim na slikama niske rezolutnosti. Imao sam tih slavnih dana jednog rođaka za kojega je tada bilo nemoguće naslutiti kako će na svoj konto upisati jedno, možda i dva ljeta gospodnja posvemašnje imaginacije i apsolutne inspiracije kada je motrenje svijeta u pitanju, kada je u pitanju doživljavanje života i da će onda poto­nuti na dno mora kao krepana ptica.