Romantika je roba iz uvoza | Dario Grgić

BLEBETANJE

Bog je svijet stvorio pričajući. Toma Akvinski vjerojat­no bi rekao da je pjevušio, pritom pažljivo birao riječi. Emil Cioran sigurno se ne bi složio: zamišljamo ga kako mrtav hladan govori kako je Bog zapravo zli demijurg; u trenutku stvaranja svijeta već je bio starac kojemu su opadale moći, i tijekom operacije kreacije svašta je nalupetao. Amiel je rekao kako je svecu sve divno; iz te je konstatacije, koja zvuči kao utjeha, koja je prejaka, mo­guće zaključiti da nije bio prosvijetljen, da je bio pijan na neki način. Time se ne želi reći ništa drugo do da bi ga um naštiman kao Cioranov vrlo lako čuo kao izdanka loze koja korijene vuče još od staroga stvoritelja. Govo­renje kao palijativ, strašna zlouporaba riječi, izgovaranje zvonkih a zapravo posve neprovjerljivih konstatacija, osnovno je obilježje ljudske vrste. Prije svega mislimo na blebetanje u agori, na trgu, međutim, blebeće se i u okvirima strukturiranih diskursa, u priči, romanu, pje­smi, filozofskoj raspravi. Heidegger, koji je u Bitku i vre­menu najoštrije osudio brbljanje, bio je veliki brbljavac. Kako drugačije protumačiti njegove šumske tekstove, njegovu švarcvaldsku kapicu, njegovu političku naiv­nost? Budisti imaju sliku majmuna koji u svijesti skače s lijane na lijanu; to mozak, nepovezano blebećući, plete svoja tkanja oko pospanih zračenja neuronskih stanica. Zaustaviti te procese veliki je pothvat. Béla Hamvas sto­ga je nirvanu prevodio kao plijevljenje korova.

Bog je svijet stvorio pričajući, čovjek ga razgrađuje blebećući. U okviru tradicije ovo bi bila legitimna tvrd­nja, međutim, Van Gogh je na svijet gledao kao na ski­cu, doduše majstorsku, ali ipak samo skicu. Blebetanje se u okviru ovako doživljena svijeta može tumačiti kao mucanje, kao defekt, kao govorna mana, kao ozbiljna nedorađenost. Veliki filozofi i vjerski reformatori (po­sebno ovi drugi) izgradili su čitave sisteme – ti sistemi imaju, među ostalim, ambiciju biti velikim reduktorima blebetanja. Već spomenuti Heidegger smatrao je da je blebetanje povezano sa znatiželjom. Hanna Ozogowska u svojem romanu Tajna zelenog pečata jasno kaže: znati­želja vodi u propast. Zabadanje nosa u sve i sva rezul­tira amorfnim razlijevanjem platonovskog čuđenja u degeneriranu znatiželju. Govor se prometne u diskurs bez strukturalnog kostura čija je moć zapanjujuća te nije slučajno da ga se sinonimizira sa zarazom. Mem je ele­ment kulture koji se prenosi oponašanjem. Što bi onda bio bleb kao osnovni element od kojeg je sastavljeno ble­betanje? Autentično življenje bilo bi anamnetičko pri­bavljanje riječi kojima je Bog, izgovarajući ih, stvarao svijet. Sukladno tome, neautentično življenje predano je inertnom udaljavanju od tog izvora i predstavlja izvjesni oblik skleroze života. Duh krene putom nadolje, počne se kameniti, pretvarati u materiju. Iskre koje se pritom proizvode su blebovi.

Sokrat je mislio da sve stvari imaju suprotna obilježja: nešto što je lijepo ima i svoje ružne strane. Međutim, što započeti s nečim sastavljenim od samih ružnih svojsta­va? Govor sastavljen da se njime ne bi reklo ništa, kuća izgrađena da bi poništila sam smisao stanovanja, ili, kako kaže Paolo Virno, prepričavajući Heideggera, carstvo konformističkog niveliranja svakog osjećaja i razumijevanja. Drugi čin: scenom zavlada predindividualno, „inhibirajući svaku moguću individuaciju”. Treći čin: šire se opće prihvaćena mnijenja. Lijek je nasuprotan nezainteresiranoj kontemplaciji. To je način života koji „prije svega implicira pragmatičnu uključenost”. Virno piše da brbljanje potvrđuje „istaknutu ulogu društvene komunikacije, njezinu nezavisnost od bilo kakve stege ili pret­postavke, njezinu punu autonomiju”. Što to znači? Prije svega da ne postoji svijet ideja, kao u Sokratova blistava učenika Platona, na koji bi se iskazi referirali. Blebetanje je samodostatan događaj, bez izravne veze sa stvarima o kojima blebeće. Blebetanje je prije svega nereferentno, neutemeljeno. Obično kažemo, ili čujemo kako se za neku ženu kaže: lijepa je, ali nevjerna. Iako nitko ne zna ništa više od činjenice da je lijepa. Njezina nevjernost proizvedena je blebetanjem i pripada njegovom kraljev­stvu. No ne zadugo: iako nereferentno, blebetanje interaktira s okolnim svjetovima; ovakva dezinformacija mi­jenja komunikacijske postavke oko lijepe žene. Nešto što isprva nije bilo predviđeno u takvoj se situaciji može iznenada artikulirati. Otprilike tako Virno. Sokrat, s dru­ge strane, nije u krivu kada kaže da je zatvorenik onaj tko ne poznaje filozofiju. Danas bismo rekli: tko nije na­krcan psihičkim i duhovnim antivirusnim programima. Onim tamaniteljima korova Béle Hamvasa.

Svrha blebetanja nije uspješno komunikacijsko prometovanje misli, stavova i uvjerenja. Dapače, društveni kodeks blebetavca podrazumijeva da se njegove iskaze neće čuti kao neopozivo istinite. Naprotiv, to su varija­cije na temu! Sukladno tome, sve što inače podrazumi­jevamo kod komunikacije – a ovdje se radi o proizvodnji irelevantnog šuma, a ne komunikaciji – važno je odgur­nuti u stranu! Tek tada nastaje specifičan melanž na koji kao da se odnosi stih Andréa Frénauda: „Snove uvis gra­đani ovo je praznik Noći što sebe zove.” No stih koji mu prethodi još je zanimljiviji: „Sve je u mojim rukama prožetim sumporom.” Društvena uloga blebetanja je nemjerljiva. Grčki kor, koji je provodio gledatelja kroz radnju drame, ponovno se javlja u ovom obliku, samo što sada ide u suprotnome smjeru. I onda, opet Frénaud: „o djeco moja varljiva sam vam mati.” Macbeth počinje jednim sastankom: vještice kuhaju svoju čorbu i saopćavaju dotad vjernome podaniku Macbethu da će on biti sljedeći kralj te time pokreću lanac zbivanja. Ivo Andrić je, čitajući Macbetha, u svoje sveske zapisao da ne treba slušati što po raskršćima pričaju vještice.