Romantika je roba iz uvoza | Dario Grgić

NEVIDLJIVO

Najteže je vidjeti ono što je očito. To je prvo pravilo mnijenja o nevidljivosti. Samo što ti nije izbilo oči, a svejedno ne vidiš. Poslije, izbije li ti ih, makar nakratko, vidiš da nisi vidio, samo što sad ne vidiš uopće, osim u tom aksiološkom smislu. Problem je, vjerojatno, u tome što je u svakodnevnom životu izbor zapravo samo ko­medija izbora. Mislimo da biramo, a samo nasjedamo na neku od kolektivnih mašti doba. Nevidljivo je, naravno, jedan od najjačih filozofskih mitova. Recimo, ona Sokratova kako zna da ništa ne zna, tako se može interpretira­ti u smislu „vidim da ne vidim ono vidno”, kao što je na predavanjima činio filozof Branko Despot. Gdje ispada da je nevidljivo itekako vidljivo, samo što je iza ugla. Slavoj Žižek čak ima knjigu s naslovom Gledati iskosa. Život vrijedan življenja bio bi onda onaj u kojemu smo vješti u gledologiji, još nezasnovanoj grani filozofije, koja, sudeći po količini nevidljivoga o kojoj nas izvješću­ju fizičari, upravo vapi za utemeljivanjem. A fizičari, ta najnestašnija djeca čovječanstva, kažu kako je sve ovo vidljivo, odnosno materija, tek eksces u zapravo notorno nevidljivome svemiru. Materija je, kažu, izuzetak u kozmičkom prostoru, jednako kao što je izuzetak u ato­mu. Ispad! Brojke kojima fizičari barataju toliko su straš­ne, toliko velike, da ih nećemo navoditi, no po njima je odnos između vidljivog i nevidljivog svemira toliko stra­hovito u korist nevidljivog da su te brojke pregoleme.

I ljudski život, uostalom, određen je brojnim nevidljivostima, čak bismo u duhu Dostojevskog mogli reći kako je upravo čovjek mjesto u kojemu se najoštrije sukobljavaju vidljivo i nevidljivo. Etika, misao, emocija, itd. Da, ali oštrim udarcem uzvraćaju automobil, odije­lo, vikendica, ljubavnica, karijera. Ponos kojim odišem dok hodam bulevarom. Kukavnost koju ćutim u srcu. Bitka je to koju je Dostojevski konstatirao, kojoj se Musil izrugivao. Jedan od njegovih likova, dr. Arnheim, imao je trostruku slavu. Bio je to čovjek velikog forma­ta. Poznavao je sve: filozofe, glazbenike, gospodarstve­nike, tečno je govorio nekoliko jezika, umjetnost sutraš­njice kupovao je u zametku, prije razvitka optimalne cijene, posjećivao je najuglednije osobe Carstva. Bavio se i prirodnim znanostima. Onda imate esencijalnog Musila: dr. Arnheim je umio podsjetiti na vezu bubrega s cjelinom naroda, zbog čega se u Njemačkoj tako rado citira Goethea. Njegov je junak imao nos za bavljenje slavnim stvarima koje vam poslije donesu još više slave i tako dalje u tom smislu, ali je u svemu – osim u njegovu bogaćenju – iskusno oko moglo vidjeti nešto što je izmicalo uobičajenom, površnom pogledu. Nešto kao šav koji spaja stvari, i po čemu se amater odmah može razli­kovati od pravog znalca; otprilike, piše Musil, kao što se šveljin rad razlikuje od haljine šivane u pravom salonu.

Ove se dvije nevidljivosti samo naizgled razlikuju. Fi­zičar „vidi” matematičkom operacijom, krojački znalac rutiniranim pogledom. Iza oba se uvida krije mehanici­stički uspostavljen kontinuitet pravila kojima se određu­je gradacija na skali vidljivosti sve do druge, nevidljive strane zrcala, gdje se vidljivo osipa na splet jedva povezivih stvari. Ali, kada kažemo „nevidljivo” kao da, ipak, mislimo na nešto ozbiljnije. Nešto što se, nekako, tiče sudbine. Sudbina nekog čovjeka je, de facto, ono što bi, lako je moguće, isprva bilo najteže vidjeti ne samo kako se izvodi na drugome nego, prije svega, čini se velikim umijećem osjetiti njezino djelovanje na samome sebi. Čak su i mudri Grci govorili: pričekajmo prvo da umre, pa ćemo onda vidjeti je li živio sretnim životom. Kad je situacija gusta, kad god dođe do pojmovnog smračenja, kad, da se tako izrazim, padne vidljivost, najbolje se obratiti misticima. Nevidljivost je tema kao sročena za njih. Misticima, ili autorima koji se bave misticima. Lilian Silburn piše kako je duhovno iskustvo prije doživljaj punine nego praznine, no piše i o njihovu dijalektičnu odnosu; izmjenjujući se, punina i praznina se međusob­no produbljuju. Kakve to veze ima s nevidljivim, mogli biste se upitati? Pa, prije svega ostaloga, ovo produbljivanje se ne vidi, iako je većina meditanata uvjerena u suprotno, što možete zaključiti iz superiorna osmijeha kojim motre okolinu. Ali naravno, nije stvar u tome. Čini se, a ovdje smo usred naše teme, kako izvjesni vrlo izvježbani jogiji uspijevaju dosegnuti stanje međuprostorne praznine. Međuprostornu prazninu nazivaju sunjatom – ništavilom. Majkom svih stvari.

Fizičar David Bohm ovu je pozadinu događanja, ovu rupu u zidu, nazvao implicitnim poretkom. Alfa i Omega nevidljivosti je Bog, taj najveći, najpoznatiji ne­vidljivi, ili kako kažu Hindusi, Brahma; Lama Anagarika Govinda predlaže termine poput „providnosti” ili „transparentnosti”, a u zapadnoj hermetičkoj tradiciji simbol praznine je Sveti Gral. On je prazna sveta posu­da, borhesovski Aleph, presiječna točka multiverzuma. U banaliziranom modernom življenju praznina, ništavilo i depresija članovi su skladna trokuta. Vjerojatno ništa nije pogrešnije od ovog tumačenja. Depresija prije da je rezultat uspoređivanja, i onda iz nje izrasle zavisti, nego što je to ulazak u stanje u kojemu, kako kaže Stanko Andrić u Enciklopediji ništavila, više nema ni stanja, odnosno da je to „prazan prostor iz kojega je svijet tako odsutan da čak nije ni odsutan”. Čovjek, procesom nemilosrdnog uspoređivanja sebe s ostalima stiže isključivo do zavisti, ma koliko zavist imala popratnih kompeticija i ma kakvi bili njihovi rezultati. Ovakav čovjekov iznimni položaj u odnosu na sama sebe prvi je dijagnosticirao Kierkegaard: uhođenje postaje životnim principom, a vrhunac tog ne­prekidnog indiskretnog naokolnog gmizanja i njuškanja je trenutak kada čovjek počne uhoditi samoga sebe – na toj se točci javlja depresija, sa usputnim simptomima po­put konstantne ugrozljivosti i uvredljivosti.

Rudolf Kassner piše o indiskretnom čovjeku. Taj tekst dio je eseja Elementi čovjekove veličine i u njemu Kassner gorko konstatira kako suvremeni čovjek više nije spo­soban za vedrinu i ozbiljnost. Mrkost i ozbiljnost nisu isto. Jandranje, neprestano guranje svojega izgaženog malog Ja u prvi plan, nema nikakve veze s podnošenjem sudbine. Moderni je čovjek jednostavno nepodnošljiv. Nos mu je gotovo neprekidno zabijen u stvari ljudi oko sebe, on više nije u stanju ni u čekaonici sjediti s mirom, nego pomno osluškuje sve što se oko njega čavrlja, uho­di supružnika, isljeđuje djecu, konstantno gleda preko ograde u susjedno dvorište. Da predahne, pali televizor i s istim žarom ulazi u živote glumljenih likova, sve pro­cjenjujući samo jednim mjerilom. Tako raspaljen pri­zorima iz tuđih života prepušta se osjećaju zavisti koji je uzurpirao sve ostale osjećaje. I ne samo to: zavist je smijenila i sve druge ljudske osobine; umjesto jasnoće, smjernosti, odlučnosti, poniznosti, pomnosti, nepoko­lebljivosti, odjednom je postalo dostatno biti zavidnim. Zavist je mutirala u samosvojan entitet koji preuzima kompletnu čulnu sirovinu svijeta, a zauzvrat po cijelom biću brizga i precizno raspoređuje otrov na koji smo se u međuvremenu navukli. To je kao da umjesto pluća ima­mo implantiranu pumpu, i sad ona sve obavlja umjesto nas. Ova nezapamćena uzurpacija ima za rezultat biće koje poznajemo i iz vlastitog primjera, biće smrzavano posredništvom sile koja sve sudi prema konačnostima, biće koje unatoč tome pati za središtem, koje kao osno­vu svoje srži ima centar sposoban za protočan odnos sa univerzumom i prirodom oko nas. Samo što je taj cen­tar u međuvremenu postao nevidljiv.

Da se vratimo znanosti. Fizičar John Archibald Wheeler tvrdi kako prazan prostor nije prazan, nego ispunjen najsilovitijom fizikom. Ništa ne vidimo ali, kako svjedo­či još jedan fizičar, Richard Feynman, koji opisuje ružu i tvrdio kako je, kao i svatko drugi, mogao iskusiti njezinu ljepotu i miris, ali da su spoznaje do kojih je došao, sve one atomske, subatomske i molekularne skale koje je on mogao „čuti” u pozadini, u mnogome obogatili njegov doživljaj. Ovdje smo opet na početku, kod predložene grane filozofije, gledologije. Filozof Henry Bergson kao da je ovladao ovim umijećem, jer što je drugo njegova Stvaralačka evolucija do li oda energiji? Kod njega je materija energija koja je izgubila zanos, ona je gotovo pa izmet stvaranja. Gledamo li na materijalni svijet kao na kulu sastavljenu od tih ekskrementalnih ostataka, neka­ko imamo osjećaj da je Isus onomad od bogata mladića tražio da ostavi nešto što je ionako bezvrijedno; prave stvari ne samo da su oku nevidljive, nego i nisu od ova­ko ponižavajućeg sastava. Bio svijet od zlata ili od ove druge slične tvari, znanstvenici se uglavnom slažu da je nastao velikim praskom. Evo prastare nevidljivosti: sav prostor na mikrovalnoj razini prožima izvjesna izmag­lica, moguće ju je „vidjeti” jedino mikrovalnim detek­torima; otkriće koje je teoriji velikog praska osiguralo vodeće mjesto među brojnim kozmološkim teorijama. Da ne govorim kako ova teorija već u imenu opravdava gore spomenutu objedu u kakvoću materije od koje je svijet sazdan.

Budući da nevidljivo nije postalo nimalo vidljivije, vrijeme je da se obratimo poetama znanosti, psihoanali­tičarima. Fizičari nevidljivo opisuju kompliciranim jed­nadžbama, mistici su privilegirani i njima se tolerira čak i šutnja na temu, njima vjerujemo na osnovu uzoritog života koji vode, da nevidljivog ima koliko hoćeš, u to smo potpuno sigurni, i to ne samo stoga što malo-malo pa nešto ne vidimo, no kao nepremostiva prepreka čini se ostavljanje traga o nevidljivosti jezikom svakodnev­nog govora. Freudovo nesvjesno čini se kao naručenim za temu. Tu je, ali, kao da nije. Djeluje, ali kako? Bruce Fink piše kako „ono što mislimo o našim najskrovitijim svojstvima zapravo može biti toliko daleko od istine koliko i naše najluđe zamisli o drugim ljudima”. Stvari, događaji, riječi u nesvjesnom tonu i tamo se prefiguriraju po drugim pravilima. Zato je Lacan rekao da je ne­svjesno strukturirano kao jezik. Nešto slično imamo i s nevidljivim kvantne fizike. Funkcionira u obliku speci­jalističkog jezika kvantnih fizičara. Analitičar bi trebao, igrajući ulogu majke za analizanta, izvući na danje svi­jetlo ovo nevidljivo zbivanje koje se događa po nepo­znatim pravilima u nevidljivom unutarnjem mraku. Ali ovdje kao da se nastavlja ona komedija zabuna koju smo već spominjali. Točnije, komedija izbora koja fingirajući izbor proizvodi novu zabunu. Kao one ruske lutke u ko­jima je još jedna pa još jedna lutka. Zatvoreni krug. Ne samo da ne vidimo nevidljivo, nego mi dobro ne vidimo ni vidljivo; ono je u stalnoj mijeni, brže bi oko vidjelo tek jurnjavu atoma ili jurnjavu još sitnijih čestica sastav­ljenih iz još sitnijih čestica. Što je onda vidljivo u svijetu rasplesanih elemenata koji stoje na još nematerijalnijim entitetima, sve do zadnjih razumom dohvatljivih trepta­ja, nego tek krhka, tanana opna na nevidljivome? Ruža je ruža je ruža. A to je toliko teško vidjeti da je gotovo u rangu nevidljivoga.