Romantika je roba iz uvoza | Dario Grgić

ZID

Kuća u kojoj živim ide u L i završava u dubini vrta. Svi susjedi nakrcali su dvorišta voćkama, tako da me katkad ujutro, dok se još nisam rasanio, ili predvečer, s prvim umorom, preplavi dojam da sam u patuljastom šumar­ku, dobro skriven od pogleda, zameten u zeleno. A prvi dio dvorišta visoka su leđa kuća, minijaturni Alcatraz. Drugi dio počinje i završava jednim malim zidom, do visine prsa; zid je bijele boje i po njemu često hodaju mačke. Dijagonala između trećeg dijela i tog zidića dio je neke njihove mačje rute, koje se one postojano drže godinama, imali psa ili ne one uvijek pronađu onu je­dinstvenu rupu u vremenu i prostoru kada je prolaz si­guran. A mačaka ima raznih. Evo na primjer riđa mač­ka, ženka, uvijek dodatno oprezna, uvijek kao da ima jednog mačića više no što si može dopustiti, nakon što je dobro promotrila i pronjuškala situaciju, ona obavlja još jedno njuškanje, kao da još jednom kontrolira nov­čarku prije nego ode na plac, i onda najopreznijim ho­dom, neprestano se osvrćući, prelazi preko dvorišta do drugoga zida i nestaje. Povija li je pas, brza je kao sjena.

Mladi crno-bijeli mačak nije ni približno toliko oprezan, odnosno, nije oprezan na taj način: on je instinktima podozriv, on odradi opreznost, ali dvorište uvijek prelazi s viškom samosvijesti, preparadira ga, i kad ga pas povija bježi kao da ne zna bježati, kao da će mu brže kretanje pokvariti frizuru. Sivi mačor je, vjerojatno, glavni mačor u bližoj okolini. Nešto je krupniji od ostalih, kreće se iznimno sporo, često stane i istražuje, želi sve znati, želi biti potpuno siguran, a da puca od snage vidi se iz svakog njegovog pokreta. Utjelovljena energija. On na zidu najviše vremena provede prije nego što se zaputi preko dvorišta, a ako je zamijećen (za razliku od crno-bijelog mačka) odmah se okreće i dalje odlazi alterna­tivnim putom, katkad čak preko krovova. Taj je iznad jednokratnih bitaka i skupo prodaje svaki od svojih živo­ta. Njega pas valjda nijednom nije imao prilike učiti čije je dvorište. Da je prva mačka čovjek, ona bi znala sve o tiraniji poskupljenja. O tome kako je teško podići djecu, i koliko je društvo nehumano. Zna sve o tome koliko su svi jači od nas. Zna sve ružne krajeve napamet. Cr­no-bijeli mačor ima formu, ali nema sadržaj. I on je kao oni ljudi koji su za večernje razgovore neupotrebljivi: nema tu još mudrosti, potreba za dokazivanjem tjera ga u ekstremne izjave. Brzo vozi. Privlači višak pozornosti. Šepuri se kao da je pitanje trenutka kada će on postati onaj treći, sivi mačor glavonja koji se hrani ptičjim ja­jima. I onda paradira po trgu. Takvi ginu na cesti. A taj zadnji mačak, ako bi i govorio, govorio bi u gnomama. Malo bi govorio. Gleda na sve svisoka. Ne uslijed neke specijalne umišljenosti, nego jer tako stvari vidi u najbo­ljem osvjetljenju. Njegov oprez zapravo rječito svjedoči njegovu skromnost. Ona je u bazi svega što čini, pa ma­kar se radilo o estetskim razlozima – slabost je ružna, a ekscentričnost bitke je razmetanje viškom tamo gdje se ima tek koliko je nužno, i kao takav on je stilska figura življenja koje prije ili poslije vodi u propast.

Svi su troje na neki način problematični. Kao većina ljudi, uostalom. Od kojih se potrebno udaljiti. Između sebe i njih napraviti zid. A opet, ako se čovjek tako izoli­ra, kao da mu je automatski, u tom miru, onemogućen normalan rast i razvoj. Na koncu za zid odvaja više ener­gije nego za, na primjer, spoznavanje. Obrambeni me­hanizmi postanu važniji od onoga što brane. Sve ostane u sjeni i ne cvjeta, i podsjeća na betonska dvorišta zatvo­ra: sve jest tu, doduše, ali hladno, bešćutno, i na tri četvr­tine svoje prirodne veličine. Imate ljude koji misle da su skoro svi ljudi lopovi; rečenica koja će vas odvesti ukri­vo čak i ako je točna. Emerson duhovito piše o ljudima koji između sebe i susjeda sade zimzelen. Daje cjelogo­dišnju zaštitu od znatiželjnih pogleda. Ali dok čitate taj esej osjetite kako se američki mudrac podsmjehuje toj nadasve simpatičnoj ideji potpunog izoliranja od smuše­nih i nezrelih ljudskih masa. No zadnji tip čovjeka, onaj kojega smo izvukli iz jakog sivog mačka, nije posve nepodnošljiv. Taj me je mačak zarana podsjetio na jednog lika Fjodora Dostojevskoga, lika kojega je pisac sačinio na osnovu pravog, živog čovjeka, s kojim je robovao u Sibiriji. O njemu je ostavio nekoliko dojmljivih redaka u Zapisima iz Mrtvog doma te mu se ponovno vratio u konceptima za Piščev dnevnik, jer ga se očito nije mogao tek tako riješiti – što je na koncu i pošteno budući da je ovaj čovjek dva puta morao prolaziti kroz šibe, okrutnu kaznu kojom su robijaši bili kažnjavani za poseban ne­posluh, pa je dva puta prošao i kroz književnost, koja je, kada je dobra, jedan poseban oblik šibanja.

Kada sam vidio tog mačka, kada sam ga dobro vidio, kada sam vidio da ne taktizira nego zaobilazi, tražeći put kojim će se moći kretati u punoj snazi, pomislio sam, evo ovako bi se nekako, da je kojim slučajem mačak, kretao onaj Orlov Dostojevskoga. I on je na sve gledao svisoka, ali bez koturni, nego prirodno, i na njega je bilo nemoguće djelovati pukim autoritetom. Umro je u za­tvoru, nakon drugog šibanja, a Dostojevski ga se sjetio tridesetak godina poslije, pišući o problemu ljudske slo­bode. Mislio je da ništa nije prepreka, da nema zida koji ljudsko biće nije u stanju prijeći kada je sloboda u pita­nju. Nego, vratimo se u dvorište. Jer je u tom dvorištu i pas, havanski bishon, i izgleda kao ovčica s glavom ame­ričkog buffala, samo minijaturna. Rudlave dlake koju je potrebno uredno podšišavati te neobično dobra karakte­ra: osim na te mačke, pas gotovo uopće ne laje. A kada ih ugleda, skače na spomenuti zid koji je sada već sav umrljan od njegovih šapica. Inače se stapa sa svima koji kroče u dvorište: njegova je ljubav prema ljudima ravna onoj Johna Lennona s albuma Imagine. Susjedi su druga priča. Među sobom ne razgovaraju. Kada lijevi susjed glasno navije glazbu, desni susjed nazove i traži od nas da ovoga ljubitelja folklornog notovlja zamolimo da utr­ne ili da barem stiša kazetofon. Lijevi susjed na roletama ima trag od katrana koji mu je preko prozora bacio de­sni susjed. Desni susjed optužuje lijevog susjeda – uspr­kos činjenici da je naše dvorište između njih – kako mu noću specijalnom štrcaljkom prska po voćkama pa onda one ne rode punim kapacitetom, nego onako, jadno, da skoro pa i nije vrijedno branja. Lijevi susjed zabio je u trotoar stupić koji vam može odvaliti donji dio auta, ako se kojim slučajem zamislite i isparkiravate, sve da de­sni susjed, kada dobije goste, ne bi ovima mogao reći da parkiraju ispred njegove kuće (on, naime, nema auto). Lijevi susjed je zapravo susjeda, dobrodržeća udovica koja je nedavno stupila u vezu s dvadesetak godina mla­đim i vrlo sposobnim soboslikarom koji danomice radi u fušu. Desni susjed odonda sjedi u uglu dvorišta i priča sam sa sobom. Priče su to koje u stopu prate putešestvije ovog neumornog duha, sve od rodne Makedonije, preko Korduna, do ovog dvorišta, gdje je, čini se, od­lučio skončati. Taj je put, koliko mogu čuti, popločan bitkama i poštenjem, vrhunskom podozrivošću i ekstremnom nepotkupljivošću. Ne znam kako se zove ta bo­lest, nije lijepa, i kada se god susjed upusti u monolog, ja osjećam kako se zid između nas povećava, ovaj put iz razloga mojega straha.

Da bi se tome stalo na kraj katkad je potrebno pro­šetati. Kvart je lijep, miran, obiteljske kuće. Ako je ne­djelja onda su tu svi elementi malograđanske idile: ljeti se dimi iz bašča, ljudi roštiljaju, moguće je od kuće do kuće nanjušiti kako se gdje odvija konzumacija alkoho­la, gdje vodi sok, tko ima goste, i jesu li temperamentni ili mirni. Oni nezgodniji nezgodni su i u idealnim vrtnim okolnostima: povremeno se preko krovova prolomi krik, najčešće pouzdan znak da se netko sreo s duhom iz boce, duhom što će ga biti potrebno vraćati natrag u najtežim slučajevima i danima nakon naizgled bezazle­nog roštiljanja. Znate te tipove: oni nakon pijanke, one majstorice kada se posve polome, danima koče, pod te­zom smirivanja živaca: od nedjelje do četvrtka im je, po prilici, i po iskustvu koje sam dosad stekao kada se radi o takvim slučajevima, potrebno da se posve zaustave. Da prijeđu na kavu i sok. Popodne je, međutim, toliko lijeno da je obustavilo prometovanje čak i onih uvijek mobilnih mačaka koje mačji kunjaju po krovovima i skupljaju struju i vitamin D. Vrtovi odvojeni zidovima krošanja, zidovima od opeke, od čempresa, od drvenih ograda i od svih mogućih strahova. Ulica je duga i nema­ju svi goste, mnoge su kuće omotane u bale vate potpu­noga muka i kao da su pet centimetara utonule u tišinu, a čak i lokalni kafići i birtije zjape prazni, tek gdjekad je moguće na ponekoj od terasa vidjeti osamljenu figuru kako cijevči pivo ili gemišt, obično neki od razvlaštenih lokalnih šampiona – tko je god u nedjelju popodne iza­šao u kvartovski bircuz taj nije naručio sok, sok se pije nadušak, i moguće ga je piti doma, solo. A ovdje, iako sami, nisu sami, tu je u najgorem slučaju osoblje koje već zna sva izdanja dnevnog tiska napamet te je u smi­slu distance kapituliralo, i koje počesto sjedi koji metar od vuka samotnjaka (nikada zajedno za istim stolom) i s njime komentira nešto neodređeno nekako uvijeno pa imaš osjećaj da prisustvuješ revivalu susreta posrnula grčkog bojovnika protiv Perzijanaca i proročice Sibile, gdje se Sibila iz petnih žila upinje dati odgovor na pita­nje koje još uopće nije postavljeno. Niti će, uostalom, biti postavljeno. Osjećaš se malo blesavo, ovako izložen, izvan svojih zidina, gradu koji kao lav drijema na suncu. I koji izgleda kao da bi svakoga trena mogao skočiti na tebe. Pa se onda okrećeš i laganim korakom vraćaš kući. Na sigurno.