Romantika je roba iz uvoza | Dario Grgić

ŽUDNJA

Dosada je vjerojatno neka vrsta obeshrabrenosti. Čitao sam u jednoj knjizi o psihokinezi o istraživanjima vrše­nima za vrijeme Drugoga svjetskog rata. Ispitanici su svojim psihokinetičkim moćima trebali utjecati na ishod bacanja kocaka. I isprva se za svakoga tko vjeruje kako čovjek raspolaže parapsihološkim sposobnostima stvar odvijala izvrsno. Prva su bacanja imala statistički dobar rezultat. Bilo je moguće povjerovati kako ispitanici na kocke djeluju pukom snagom vlastitih misli. No što je istraživanje dublje odmicalo njihove su se sposobnosti, činilo se, povlačile i blijedjele. Specijalizacija ima rođaki­nju koja je prati u stopu. Njezino je ime rutina. Suočene s njom, ljudske se energije povlače negdje u tamu te po­često znaju i posve nestati. A naši su životi zbrojevi nizo­va raznih rutina. Čak i najbolje među nama moguće je opisati sintagmom za kojom je posegnuo Henry Miller, rekavši da smo poput dresiranih tuljana. Nije stvar u tome da ne možemo utjecati na ishod izvlačenja dobitne kombinacije lota, nego da su naše estetske i imaginativne sposobnosti zahvaćene korozivnim procesima.

Indijanski šaman iz Sierra Madrea, Ramon Medina jednom je prilikom na čelu grupe istraživača došao u seoce San Andreas. Još prije nego što su se približili selu, bi­lježe antropolozi, Medina se neobično ponašao, osvrtao se oko sebe njuškajući kao pas. Kada su napokon stigli u selo, otišao je na drugi kraj i na krovu kuće pronašao upravo ubijenog čovjeka. Mještani su ovo otkriće pri­mili kao posve naravnu stvar. Vrač je imao sposobnost nanjušiti smrt. Religija Indijanaca Huichol potječe još iz predkolumbovskih vremena, i jedan je od posljednjih vidljivih tragova svijeta koji je zbrisan nemarnom kolo­nizatorskom rukom. Ramon Medina je tvrdio kako su njegove moći izravno povezane s njegovom zaljublje­nošću u život, on je u nekoliko navrata govorio o svojoj žudnji za životom. I o svježini. Istoj onoj koje bi pone­stalo ispitanicima koji su mislima pokušavali djelovati na bacanje kocke. Ramon Medina je i kada bi pokazao umor bio svježe umoran, tek umoran, sada napokon i umoran, da se tako izrazimo.

Kada se ljudi iz nekih razloga slome, uzroci njihova sloma uvelike nadilaze povode. U tome se slažu psiho­lozi, vjerski učitelji, pisci, filozofi i politički reformatori. Zapravo, svi osim slomljena čovjeka. Zatvorimo li ne­koga u mračnu sobu, on će nakon samo nekoliko dana doživjeti ozbiljan nervni slom. Pri tome se može raditi o osobi koja je svoju takozvanu ličnost razvila do viso­kog nivoa. Za ovakvu vrstu urušavanja nije potrebno imati pedigre slabića ili biti labilan. Nešto se u nama jed­nostavno odlomi i za sobom povuče ostatak svjesnoga bića.

Kontrapriča ovoj užasavajućoj je storija o čovjeku koji je noć proveo viseći na jednoj stijeni, uvjeren kako je ispod njega provalija. Ujutro se zaprepasti kad vidi kako ga je od čvrstog tla dijelilo tek nekoliko stopa. Fas­cinantna je ta krhkost, to lako pucanje osobnosti. Jedna scena iz Shakespeareova Richarda II. još je strašnija od bivanja u mračnoj sobi ili noćenja na stijeni pokraj umi­šljenog ambisa. Richard je upravo ostao bez krune. Stoji okružen pobjednicima. Oni ne likuju, samo ga gledaju. Ovo je zanimljiv moment njihovih života. Do maločas taj je čovjek u običnim ljudskim poimanjima bio gotovo svemoguć. I pitaju ga želi li što. On im kaže: Pustite me da odem.

Sličnu situaciju, samo s druge strane očišta, imali smo kada je jedan despot u bližoj prošlosti od strane svojih donedavnih podanika bio strpan u zatvor. Njegov nasljednik je za televiziju na pitanja novinara rekao da ne zna kako se trenutačno osjeća uhićeni gospodin. Mnogi se slome. I pred njima je novo izmišljanje ličnosti. Ali neki se ne slome. Na HRT-u se upravo prikazuje Vrdoljakov serijal o Josipu Brozu Titu. Tamo se opširno ko­riste Bulajićevi materijali iz Titovih memoara. Međutim, jedan je zanimljiv dio preskočen. Dio u kojemu se uhapšenik prisjeća svoje reakcije na batinanje u pritvoru. Ako je za vjerovati samom Titu (i ponekom od svjedoka), on prilikom hapšenja i saslušanja nije pokazivao strah, nego bijes. Svjedoci su svoje iskaze davali u vrijeme Titove apsolutne vlasti, pa su moguće sve zamislive modifika­cije njihovih sjećanja. Neprijeporno je da se na suđenju držao vrlo uspravno. Ovo ostalo ne znamo, i, što’no se kaže, to bilježe ruke nepouzdanih svjedoka. On je na­ime, čak, navodno obećao tadašnjem šefu zagrebačke policije da će jednom morati riješiti udaranje stolcem u prsa, koje mu je priskrbio upravo taj šef policije, glavom i bradom. Povijest ne mari za finese: nakon petnaestak i nešto više godina s jedne strane u Zagreb ulaze parti­zani, a na drugom kraju grada jedan se čovjek sam vješa o konopac. Što većinu nas može nagnati da utonemo u kaos očaja, a što pojedince drži na fokusiranom oku­pu koji se odbija povući? Vjerojatno ona već spomenuta žudnja za životom Ramona Medine.

Da, ali moglo bi se reći, ništa nije luđe i nepromišljenije od povlačenja tigra za rep. Pogotovo u situaciji u kojoj si baš s tim tigrom u kavezu. Zapravo, u svakoj je situaciji taj tigrov rep gadna kocka, na koju se, što i te kako dobro znaš, nipošto ne može utjecati pukom snagom misli. Kuražno ponašanje munjevito umanju­je mogućnost preživljavanja, i predstavlja bespotreban rizik u ionako nepovoljnim okolnostima. Sada je po­trebno taktizirati. Nipošto, zaboga, ne vući tigra za rep, ako već nešto moramo s tim vražjim repom, onda je najbolje podviti svoj. Stišati se do nepostojanja, ne bi li neprijatelj nekako uvidio kako se tu, kod nas, i nema što ubiti. Kako je svejedno jesmo li živi ili mrtvi, jer smo svoju lekciju naučili. Međutim, uvijek se nađe neki mu­drac koji misli drugačije. Indijski naučavatelj slobode od gotovo svega Jiddu Krishnamurti na jednom je predava­nju rekao kako ljudi ne bi trebali pristati na vojačenja za ratove. Makar vas pritom i ubili, rekao je zapanjenom slušateljstvu. Reci ćete, ah, pa Indijac je vjerovao u rein­karnaciju, lako je njemu! Ili, htio je fascinirati publiku, to je puki retorički trik. Hiperbola. Ali ništa nije bilo da­lje od toga, u onom trenutku. Krishnamurti je smatrao kako je življenja vrijedan jedino onaj život u kojemu se neprestano osjećaju valovi svježine života samoga, i još je smatrao da sve situacije u kojima sebe izdajemo taj in­tenzitet smanjuju. I to toliko da vrijedi riskirati buntom, pa i s one strane bunta i svega ostaloga – čak i po cijenu gubljenja života. Jer takav iscijeđeni život lišen smisla čovjeka svodi na robota.

Jednu od najljepših priča o tragediji ljudske vrste ispri­čao je pisac Borislav Pekić u svojem od kritike podcije­njenom romanu Atlantida. Glavni lik je perspektivni po­litičar kojega opsjedaju zbunjujuće slike iz davne prošlo­sti, iz vremena dok još nije bio živ. On postepeno uviđa kako se znatno razlikuje od većine ljudi što ga okružuju, sve do uvida kako se ta većina i ne sastoji od ljudi, nego od robota. Ljude preplavljuje žudnja za životom, ove potonje želja za organizacijom. Ratuju već tisućljećima. Roboti su androidi i njihova je komunikacija zasnovana na eksplozivnim svojstvima, sve do rata kao metafore cijelog razvoja ove robovske vrste. U Pekićevoj varijan­ti robovi su roboti. Ljudi su implozivni, introspektivni i komuniciraju telepatski. Jedni su skloni pojednostav­ljenjima u obliku kocke i trokuta i ravne crte, drugi su više kao priroda, to jest kao spirala, elipsa ili jaje. Roboti osnivaju crkve, ljudi vjeruju u Boga. Cjelokupna povi­jest borba je između ovih dvaju različitih načina posto­janja. Antimodernistička misao ovu bi podjelu tumačila kao posljedicu izvornog raskola u ljudskom biću, kada se čovjek prvi put podijelio ili raskolio, i kada se taj po­stupak raskoljavanja dalje nastavio nesmetano odvijati, dok nije posve izfragmentirao ljudsku vrstu. Roboti su krajnji rezultat ovog procesa. Oni ne osjećaju žudnju za transcendentalnim ujedinjenjem, nego streme organiza­ciji ovih međusobno zavađenih djelića.

Stremljenje i žudnja nisu isto. Stremljenje je izravno povezano s ambicijom, žudnja izrasta iz ljubavi. Strast za životom je vjerojatno ono što su stari nazivali geni­jem. Ona je čovjekov unutarnji motor. Zamislite nekoga tko navečer liježe sretan jer će se ujutro probuditi. Njega sretnim čini upravo ta žudnja za životom. Ne onako sitnoposjednički, za još i još života, koji će onda spremiti u škrabicu, jer on se ne može akumulirati u smislu u kojem se kućimo, nego je to više nalik na promatranje protjecanja energije pokraj i kroz nas. Svi ti oblici, obra­ti, heraklitovske igre djece s kamenčićima. Stvar u toj ra­dosti zbog narednog buđenja usložnjava činjenica da taj čovjek zna da će se probuditi u svijet kojim dominiraju roboti. On, kao kod Pekića, zna da je Atlantiđanin, i da, što se robota tiče, ni toga dana neće osobito dobro proći. Da će se nastaviti stari rat, i da će on teći do istrebljenja. Hoću reći da veseliti se životu nije sinonimno s blesavošću ili neupućenošću. Sufi majstor Uwais je rekao da živi kao da toga dana može umrijeti. Kada su mu prigovorili da je tome tako za svakoga, on je odgovorio: Da, ali ko­liko je njih svjesno toga?