Romantika je roba iz uvoza | Dario Grgić

NEKAZIVO

Pjesma Konstantina Kavafija već naslovom potiče na meditaciju. Zove se U jednoj staroj knjizi. Sad, odmah na početku, on kaže gotovo sto godina staroj, što samo po sebi izaziva teško zapisiva dušina isparavanja. Kavafi, ili „lirski subjekt”, u knjizi pronalazi akvarel naslovljen Objava ljubavi. No Kavafi je budan duh i odmah uočava nesklad između rada i imena. Ono što je Eliot zvao ra­skorakom između zamisli i kreacije. Slikar akvarela je, čini se, prvo zamislio rad pa se prepustio realizaciji. No za objavu ljubavi nedostajalo mu je točnosti, možda i zrenja iskustva. Jer, domeće Kavafi, bolje da se slikarija zvala O krajnjoj čulnosti ljubavi. Mladić ondje naslikan nije stvoren da ljubi na način manje ili više zdrav, zapi­suje Kavafi. U njemu nema stidljivosti kakvu u sebi nosi ljubav, nego odiše čulnom nasladom, gotovo slatkastom zavodljivošću kojom se nudi drugom, voljenom tijelu. Nešto slično tome često pronalazimo u literaturi, koja umjesto blistave jasnoće misli nudi obilje slika, pa na mjesto ideje dolazi specijalni efekt, kao posljedica iritaci­je što je izazivlje nemoć da se izrazi ono bitno.

Samo budale misle da je ono bitno kazivo, rekao je, navodno, Platon. Manfred Frank je posvetio cijelu jednu studiju tom rascjepu između „kazivog” i „nekazivog”, između, zapravo, poretka znakova i anarhije individuuma koji se služi znakovima da bi – tko zna? – izrazio nešto drugačije od onoga što propisuju pravila, konvencije i norme. Pisci se često upinju dokazati kako znaju sve o svemu, kako za sve imaju barem trostruko objašnjenje, a nekazivo im dođe kao alibi: to što je njihov rad pun drugorazrednih uopćavanja objašnjavaju dobrom prikrivenošću kazivog te vražjim djelovanjem centripetalne sile nekazivog. Racionalni je diskurs ograničena dometa, i dobrim se svojim dijelom ne preklapa s fundusom o či­joj se istini govori. Već sama činjenica govorenja svjedo­či o ovoj poliperspektivizaciji, o gomilanju ako i premda. Pisac je borac koji odlazi u terru incognitu dosad neobjav­ljenog i odande donosi istine vremena. No nisu svi na nekazivo gledali kao na neprijatelja riječi. Porajnjski mi­stici naslanjali su se upravo na ovaj bezdan koji okružuje racionalni otočić svijesti, i svisoka gledali na bogoslovlje aristotelovskoga tipa. Ili Nikola Kuzanski. Učeno nezna­nje naslov je njegova najpoznatijega rada. Mirko Kovač u Kristalnim rešetkama bilježi Kuzanskijevo putovanje za Carigrad i pritom ga nazivlje ocem mistične teologije.

Svaka definicija ukazuje na generičku podudarnost i specifičnu različitost definirane stvari, zapisuje u svojem radu o Kuzanskome Leopold Ziegler. Problem je što se Bog nalazi s obje strane svake različitosti i svake podu­darnosti. Ustvrditi da Bog jest znači suprotstaviti Boga i biće, a skolastičari su takva suprotstavljanja nazivali dis-cursus, dočim je savršeno jasno da Bog „premašuje i nadilazi sferu dis-”. Sam Kuzanski upozorava na mi­sao Hermesa Trismegistosa: čovjek je jedan drugi Bog. Čovjek je putem razuma, zapravo putem svoje kreativ­ne sposobnosti, kopija u ogledalu Božjega smisla. To je znanje koje je ključ razrješenja zagonetke, piše Kuzanski. I nastavlja: mi imamo pouzdanje reći da ovu istinu ne može prikazati nikakva vrsta zagonetke. Njegova idej a o niječnom Bogu čovjeka prikazuje kao biće suživljeno s nekazivim. Nekazivo je s onu stranu zrcalnih konstrukcija svijesti. Nekazivo je ona prava stvar.

Moglo bi se reći da su ovdje izmiješane nemoć izraza (kao kod Kavafijeva akvarelista) s pronicljivim sagleda­vanjem granica svijesti i znanja (kao u Kuzanskoga i Zieglera), dakle toliko različite stvari kao što su promašivanje i rječita šutnja. Međutim, Kavafi je prelukav pjesnik da bi pisao pjesmu o pukom promašaju: njega prije da zanima mješavina promašaja i punog pogotka. Njegov slikar zapravo isprva podvaljuje, a onda traži svojevrstan oprost za slikara koji je i za takav odnos zatražio atribute ljubavi: i to je ljubav, kao da kaže, ne osuđujte ni model s njegovom samodopadljivošću, ni slikara s njegovom tendencioznošću. Zadnjim stihom ljubav koju mladić sa slike traži imenuje kao sramnu, kao društveno nekazivu. Što je moguće povezati s opozivom svih doktrina o Bogu, koje je svojedobno zatražio Kuzanski. Osude, kao i racionalne projekcije Boga u svijet datosti podjednako su bogohulne, samo na različitim točkama ove tajne hi­jerarhije koja izvire iz nekazivog. Kavafi je akvarel osta­vio nepotpisan, jednako kao što Bog Kuzanskoga nije datirao i autografirao svoju kreaciju. Osim ako Krist nije taj potpis? Kao da je autentično postojanje, a ono je ne­sumnjivo snažno povezano sa sviješću o nekazivom, u svojem temelju nesigurno. Nešto slično u vezi čitalačka ukusa rekao je W. H. Auden: najsigurniji znak da izme­đu dvadesete i četrdesete godine života imamo istinski ukus činjenica je da u njega nismo sigurni.

Slično su o nekazivom najdublje tragove ostavili au­tori koji su bili svjesni njegova neprestana poništavanja, negiranja riječi. Fizičari kažu kako u jednom vrlo ma­lom djeliću vremena svijet na trenutak prestane posto­jati, kako svijet u vrlo kratkom vremenskom segmentu ode u svoju negaciju. Mogli bismo reći kako je pisanje mnogo više izražavanje nego prešućivanje. No ne bismo pogriješili ako bismo ovu tvrdnju dopunili iskazom koji se poziva na ovo neprestano nestajanje svega, na smje­nu praznine i punine, kazivog i nekazivog. Mi u dobra pisca vidimo površinske odsjaje ovog bezdana o kojemu je nemoguće ostaviti svjedočanstvo; loši pisci, pak, pro­izvode tekst koji je kao uglačano zrcalo, bez pukotina i sumnji, koji je puki mimesis. Ove pukotine na ekranu svijesti, ovaj zbroj zbrojivog i neizbrojivog dodaje tek­stu (i životu) treću dimenziju. Sve dobro kazano duboko je prožeto nekazivim.