Romantika je roba iz uvoza | Dario Grgić

SUNCE

Kako je svijet izgledao kada je vatra bila nova? Prije nego što je na nju počeo padati prvi pepeo prvog plamena? Svjetlost je u odnosu na tamu u istom odnosu u kojemu je materija u odnosu na nematerijalno. Užasan deficit, mikroskopska prisutnost svijeta što ga nazivamo našim u odnosu na svijet koji nam izmiče, ta matematika koja je sazdana oko nepribilježivosti, i ovdje potvrđuje svoju zagonetnu supremaciju. Ono što nam je poznato stoji na vršcima prstiju, na malom temelju, na kocki leda što se topi, sa svih strana okruženo tajanstvenošću. Tama vodi milijun naspram nula, a ipak, u svemiru je zapanju­juće mnogo sunaca. Samo na Mliječnoj stazi navodno ih ima stotinu milijarda; njihove termonuklearne vatre otapaju zaleđenost prostora oko sebe, unoseći ujedno u nj zrake svjetlosti.

Njih je po mističkim predajama sedam. Šest prostor­nih i jedna središnja, izvankozmička – ta posljednja mo­gla bi biti ona u kojoj tragači za nadzemaljskim pronalaze mir. Ali, zapravo, svi govori o Suncu trebali bi započinja­ti pričom, možda mu se drugačije i ne možemo približiti, a ta bi priča u sebi morala imati pjesmu. Evo jedne stare priče: Bio jednom jedan faraon. Zvao se Amenhotep III. Život je proveo u raskoši i rasipništvu, no začeo je sina Amenhotepa IV., koji će kasnije postati Ekhnaton i posta­ti veliki zagovaratelj Sunca. U političkom se smislu ova njegova sklonost svjetlosti očitovala kroz ogorčenu bor­bu što ju je vodio s Amonovim svećenstvom i njihovim raspusnim životom, možda je to djelomično bila i reakci­ja na životni stil pokojnoga oca. Tadašnje je svećenstvo, naime, u velikom hramu u Karnaku držalo goleme ha­reme i na stotine, možda tisuće konkubina. Mladi vladar nije blagonaklono gledao na ovaj sveti razvrat, čak je re­kao kako su najveće zlo upravo riječi svećenika. Da je u njima pronašao najmanje svjetlosti.

Ekhnaton je božanstvo vidio u Suncu. Za njega je Sunce izvor sveg života, i ispunjavalo je kraljevu dušu ra­došću. O svojem Bogu i svojoj radosti napisao je pjesmu:

Umiljato se ti pojavljuješ na nebeskom svodu,
O, živi Atone, začetniče života.
Kad se dižeš na istočnom obzorju,
Ti svojom ljepotom ispunjaš cijelu zemlju.
…
Zorom se dižeš na obzorju,
Kao kugla zračiš cijeloga dana,
Rastjeruješ mrak, odašilješ svoje zrake
…
Ljudi se bude i ustaju na noge,
jer si ih ti uspravio.

Međutim, najzanimljiviji je stih u kojemu Ekhnaton kaže kako kada zađe, kada ga više nijedno oko ne može vidje­ti, Sunce i dalje prebiva u njegovu srcu. Politički orijen­tirani historiografi pišu kako je ova velika monoteistič­ka himna, možda prva takva u povijesti, među ostalim i znak ujedinjenja mediteranskog svijeta pod Egiptom: Ekhnatonov Bog pripada svim narodima podjednako. Kao u Cervantesova Don Quijotea, gdje kiša i Sunce pod­jednako zapadaju svima, a ne samo izabranima.

No vratimo se počecima. Zamislimo Zemlju kako se prikuplja u mraku. Zamislimo pra-Sunce i zamislimo plinove i prašinu, zamislimo tolike količine plinova i prašine da se, da smo kojim slučajem na toj pra-Zemlji, od ovog međuplanetarnog otpada uopće ne bi moglo vidjeti Sunce. Svako malo dolazi do eksplozija, holivudski rečeno, dimi se na sve strane, od visokih se tempe­ratura površina Zemlje topi pa površine u pravome smislu i nema, sve je užarena, melasasta lava. Zemlja je nalik na vulkan bez vulkana samog, imamo samo lavu izriganu iz nevidljive, nepoznate utrobe. Gotovo kao savršeno ubojstvo. Ili savršeno rođenje? Znanstvenici u to doba datiraju sudar našeg protoplaneta s nekim dru­gim, ne baš malenim protoplanetom, uslijed čega se je­dan njegov dio odvojio i nastavio kružiti neposrednim susjedstvom. Taj odgrizeni, odbijeni komad današnji je Mjesec.

Sada zamislimo kako protječu eoni vremena. Neka­kav svemirski usisivač ili kozmički Heraklo kao da čisti Augijine staje međugalaktičkih putanja. Polako nestaju plinovi, prašina, mahniti minijaturni svjetovi što se za­bijaju u sve pred sobom. Nad Zemljom nastaje masivna atmosfera i svjetovi se lagano hlade. Stvari počinju do­bivati svoj oris. Na planet se hvata tanka kora. Zemlju s neba zapljuskuju ledeni bregovi. Oni se odmah, u prvom dodiru s vrelom Zemljinom površinom, tope i pretvara­ju u vode, što je potpomoglo kasnijem nastajanju mora. I onda jednoga dana, nakon nezamislivo dugog vreme­na, nakon čitavog niza neizvjesnih obrata, ovo za život krajnje negostoljubivo mjesto obasjala je prva zraka Sun­ca. Nema duše koja ne može zamisliti ovu sliku: sve po­drhtava, sve treperi, sve se, da se tako izrazimo, polako skuplja, a kroz koprenu prašine, kroz guste oblake, stid­ljivo se provlači, pomalo se i probijajući pritom, prva, spasonosna zraka Sunca. Bio je to izlazak iz vulkana.

Sada je trenutak za malu digresiju. Neoprezno je nastaviti dalje a ne spomenuti da postoje i crna sunca. Mi Zemljani skloni smo brkanju sunaca. Što je donekle shvatljivo, jer nijedno od njih nije lažno. Victor Hugo ima stih koji kaže: „Strašno crno sunce iz koga noć zra­či.” Za razliku od prijašnjih slika, ovu nije moguće zami­sliti. Tako barem tvrdi Paul Valéry, koji zapisuje kako se radi o divnom negativu do kojeg ne možemo stići ni maštom. A ipak su nam se dogodila i događaju nam se. Jednom je Bernard Shaw, držeći zdravicu Einsteinu, re­kao da bi za neke ljude bilo bolje da se nisu rodili. Alek­sandar, Cezar, Hitler, gotovo pa većina političara. Kad pogledaš što rade zaključiš da je bolje da ih nema. A ka­kva su to sunca bila, crna sveproždiruća sunca! Pomoću onog prvog postojimo, zbog ovih nas tamnih plurala ima manje nego nas je moglo biti. Drugo crno sunce na koje treba obratiti pozornost nalazi se duboko u svako­me od nas. Energija čiji potmuli tutanj osjećamo svako­dnevno; taj opasni vrebajući vrtlog ne treba brkati s karmelićanskom tamnom noći duše. Crno sunce je ona točka u vama iz koje ste jadni, jalni, savijeni, zapljuvani i opasni i gmizavi. Ono nije iskušenje nego već unaprijed potpisana kapitulacija. U pakao se silazi pomoću njego­vih gravitacijskih sila.

Literarno neobično eksplozivan boravak u paklu imao je francuski pjesnik Rimbaud, koji je o ovoj ekskur­ziji napisao knjižicu pod naslovom Sezona u paklu. Rim­baud je bio veliki buntovnik i nije na sebe gledao kao na kršćanina. Čak je upitno da li je na sebe gledao kao na jedinku. Zapisao je: „Ja, to je netko drugi”, i cijelo je nje­govo djelo obilježeno sviješću o mnogostrukosti vlastita identiteta. Ali je bio i pametan čovjek, potpuno svjestan da je kao elementarna čestica društva posve u polju dje­lovanja raznosmjernih silnica nazora, predrasuda, običaja i normi – čak bismo mogli reći kako upravo pobrojane stvari izazivaju specifičnu dimenziju unutarnjeg pakla, onog što ga je Sartre pokušao pokriti čuvenom maksi­mom: Pakao, to su drugi. Što onda reći za sve koji su to samima sebi? No, kako se pakao ponaša kada je obasjan zrakama svjetlosti? Kada kod Dantea Krist siđe u pakao, ondje, nesvikle na ovu vrstu svjetlosti, na tri mjesta napuknu zidine podzemnoga grada. Samo što se u danom slučaju radi o jednoj od sunčevih transmutacija, onoj u kojoj se Sunce metaforizira kao čistoća bića. Krist je do­lje proveo neko vrijeme i onda izašao na danje svjetlo.

Sam izlazak nije tako jednostavna stvar kako ovdje izgleda i vjerojatno zaslužuje posebnu riječ, čak više njih, od kojih bi prve bile riječi poput „inicijacije”, zatim „Pakla” samog kao teško osvojivog termina, a našlo bi se mjesta i za neke popratne trabante, bez kojih stvar ne bi mogla klapati, poput riječi „učitelj”, „apoteoza”, ili recimo „mapa”. Joseph Campbell zapisuje kako su ova dva svijeta, podzemni i nadzemni, zapravo jedno, i da je u poimanju ove činjenice suština herojeva povratka iz mračnih kušnji na danju svjetlost. I dodaje kako nas ne bi trebala zbuniti nekonzistentnost između mud­rosti donesene iz dubina i razboritosti koja se obično pokazuje djelotvornom na danjem svjetlu. Teško je u jednu slitinu sliti mucavo progovaranje tame s jezikom svijeta svjetlosti. Osnovno bi u cjelokupnom herojskom pothvatu bilo buđenje i onda sjedinjavanje čovjekova nutarnjeg sunca sa sunčanim principom kozmosa – to bi bio finalni razlog napuštanja svijeta – a za napuštanje se svijet uvijek sveti, što cijenu nipošto ne umanjuje – i onda, riječima alkemičara, ponovno od dva napraviti tri, te se iz dvodimenzionalnog svijeta recepata vratiti u trodimenzionalni svijet žive riječi.

Sufijski mistik i teolog Suhravardi, oslovljavan kao Učitelj filozofije prosvjetljenja, utemeljio je posebnu filozofsku, teozofijsku i sufijsku tradiciju poznatu kao filozofija svjetlosti. Čuven je i po tome što je kritizirao Aristotelovu suhu racionalnost kao nedostatnu za stu­panje u kontakt sa cjelinom. To je zadatak koji bi pre­ma Suhravardiju moglo obaviti jedino živo srce, jer ono čuva sposobnost dosluha s iskonskim vrelima života. Tek dubinom kontemplacije stiže se do pravih riječi, vulkanskih zvijezda koje imaju u sebi otisnutu najdub­lju tajnu postojanja. Ako i živimo, živimo samo u onoj mjeri u kojoj otključavamo ovaj jedinstveni misterij: tko smo, odakle smo i kamo idemo? Suhravardi je pisao kako ovu tajnu mogu nositi riječi, a najbolji je nosioci i raskriljuju da je i drugi vide. Deset Aristotelovih logičkih kategorija smatrao je nekompetentnima za ovaj pothvat otvaranja sfera krasote, one su dostatne pukoj svjetovnosti, no nad ovim jednim ima još mnogo drugih sunčanih svjetova. Postoji neograničen broj anđeoskih hipostaza, čistih svjetlosti, bića svjetlosti, a najozbiljniji je zadatak čovjekov na Zemlji: buđenje umnih osjetila uz pomoć kojih možemo neposredno svjedočiti blizinu takvih bića i entiteta neuvaljanih u oklop i kaljugu tvarnog.

Prava priroda, uvir i izliv, srž svega je – svjetlost. Svjetlost u beskrajnom stupnjevanju od najviše do naj­niže svjetlosti, upravo ove koja svjetluca u tjelesnoj mr­klini u kojoj prebivamo. Zajedničko je svim bićima da su osvijetljena svjetlošću koja se rasipa u savršeno ure­đenim nizovima. Svako je svjetlo čistilište između svje­tlosti iznad i svjetlosti ispod. Smisao je života u povrat­ku najvišem svjetlu. U tome nam pomažu čudesne pti­ce Simurzi, na njihovim krilima dolazimo do istinskog zavičaja ljudske duše, odbacujući prije toga koprenu po koprenu od tmine i mesa, tanjeći time opnu između nas i najvišeg svjetla. Život savršene usmjerenosti podaren je samo rijetkima, za to je potreban valjda najrjeđi ta­lent. Tužno je što nisu česti ni oni Zemljani koji imaju nekoga zbilja svojega, onako kako je Osip Mandeljštam govorio svojoj Nadeždi: Ti si moje ti. Nekoga kome iz dubina Suhravardijevih zvjezdanih kapija što raskriljuju mogućnosti tolikih svjetlosti možete s vremena na vrije­me reći: Ti si moje Sunce.