Romantika je roba iz uvoza | Dario Grgić

SUPTILNOST

Svi koje poznajemo voljeli bi da su grublji. Mi ne žudi­mo za dubinom, nego za korom. Po mogućnosti otrov­nom, tako da nas zapamte svi i sve što pokušava pro­drijeti u naše malo carstvo. Unatoč tome što su takvi graničari po nas opasni. Audenovi stihovi kao da stoje s druge strane ovog vapaja suptilnih za tvrdim štitom koji će ih grubošću obraniti od grubosti svijeta. On piše o čovjeku koji nije uspio sačuvati svoje carstvo, i koji, baš kao i njegov otac prije njega, stiže „tamo gdje se misao optužuje, a osjećaj ismijava”, i kojemu ne preostaje ništa drugo nego vjerovati svojoj boli. Auden ne savjetuje naoružavanje nego patnju, čak komunikaciju s patnjom. Da bi se nekamo stiglo potrebno je izazva­ti odron obrambenih inovacija. Budući da je ostao bez svojega carstva, Audenov je junak očito primoran na putovanje, a dok putuje mora vjerovati orijentiru toliko odbojnom kao što je bol. Thomas Browne je očito znao o čemu se ovdje može raditi, premda je živio tristotinjak godina prije: „Čovjek se može pravednički držati istine kao što može pravednički držati grad, a da ga svejedno prisile na predaju.” No Auden ne spominje pravdu, on, čini se, smjera na imaginacijsko carstvo, na maštalački kapacitet, na proizvodnju konstantno novih odnosa, na nestabilnost, mobilnost i obogaćenost do kojih se dolazi radom čovjekova poiesisa. Što je sve u određenoj vezi sa sublimnim. Glavna je stvar Zemljanima naći utočište, zaklon, pa u zaklonu onda još jedno odvojeno spremište za jade. Kant opisuje čovjeka koji, dok s toplog mjesta gleda neku prirodnu nepogodu, istodobno osjeća sigur­nost i nemoć, i koji razmišlja što bi mu moglo dati apso­lutnu sigurnost u prevrtljivom svijetu prolaznih i često pogubnih fenomena. Kantov je odgovor poznat, samo što nitko od pametnih nije dovoljno lud da bi ga se dr­žao. Zašto biti moralan kada mogu biti, pa, skoro sve ostalo, recimo. Vjerojatno bi se do stanja koje je Auden pokušao opisati najbolje došlo kada bi se njegove stihove oljuštilo od kićenih carskih slika. Stihovi su, međutim, i ovako odjeveni dovoljno strašni, valjda je Brodski napi­sao kako je Auden užasno realističan pjesnik. Izravan. A svejedno, u najmanju ruku, suptilan. Jer ono što izviru­je iz njegovih stihova skoro da je pojačivač čitateljevih osjećanja, ili, a to također nije rijetko, njihov pokretač – daje ti nešto čega prije nije ni bilo, konkretnu sliku jedne propasti s kojom se krivo poistovjećuješ. Daje ti mašinu za putovanje, stroj za prodor na drugu stranu. Novim uglom, izravnim a opet suptilnim, iščupa te iz opsjednu­tog grada u koji si se u međuvremenu pretvorio.

Međutim, kao uvrnuta činjenica ostaje fakat da se ljudi žale na višak osjećaja, na manjak novaca, na višak pameti, na manjak statusa. Ovdje smo već na terenu kakvog vrsnog psihologa, no s ove strane psihologijske zaumne meštrije sve je, iako prepleteno, zapravo jed­nostavno: mi smo slijepi ljudi. Eliot je spjevao pjesmu u čast beznačajnosti misli šupljih ljudi. Čovjek je odonda napravio još korak dalje: mi sad više nismo samo šuplji nego ktome i slijepi. Jehuda Amihaj pisao je stihove koji imaju nešto od zagasite atmosfere ovog sljepila, samo što je kod njega sve još dodatno pojačano nazočnošću smrti. Neki mladi čovjek, vjerojatno ratnik, silazi niz stube. Tiho zatvara vrata, otvara prozor i gleda. Amihaj onda ubrza pjesmu i odmah korak dalje savjetuje da ne plačemo za onim koji je otišao, nego da radije oplakuje­mo onoga koji silazi niz stube, i posebno, da oplakuje­mo fotografiju što pamti umjesto nas. O rascjepkanom svijetu nisu pisali samo pjesnici, to je danas činjenica to­liko očita da gotovo pa u potpunosti pripada znanosti: David Bohm piše o čovjekovoj sposobnosti odjeljivanja od svojega okoliša. Dijeljenje odnosno rascjepkavanje je tek način mišljenja o stvarima, nedvojbeno svrsishodan kada su u pitanju „praktične, tehničke i namjenske dje­latnosti”. Bohm misli kako brkamo način našeg odnosa sa stvarima s načinom kojim te stvari opstoje. Kako god bilo, čini se da je za uredno zbrajanje potrebno dvoje: miran um, um koji se ne uživljava u promatrano, i znat­na količina tehnike, bila ona znanstvena ili pjesnička, svejedno. I Bohm je mislio da je za u sebi okupljena čo­vjeka svijet cjelovit, kao što je mistik Amiel mislio da je svecu sve božansko. Posljednja stvar za kojom bi Amiel, ili netko kao Amiel, vapio, bila bi grubost. Iz toga ne tre­ba izvlačiti krive zaključke: samo je suptilnost dovoljno gruba da sve vidi. No to nije ona prva grubost. Grubost koju zazivlje tipičan Zemljanin prije da je okorjelost, prije da je nekakva gadna vučja osobina nego tvrdoća dijamanta koju je zazivao Nietzsche, gdje je to rafinira­nost skalpela – ako je suptilnost išta, ako je njezine koor­dinate moguće smjestiti igdje, onda je to svakako negdje blizu preciznosti, i to toliko blizu da bi bilo moguće go­voriti o srodstvu. A o preciznost se moguće posjeći. No za sva ta lociranja bilo bi potrebno sastaviti opći gravitacijski sustav unutarnjeg života, mapu posuvraćenih ne­besa te se svojim očima uvjeriti je li tome doista tako. Ta skrivena nebesa vjerojatno prije izgledaju kao uzavreo lonac ispod kojega gori vječita vatra koju razgara nepo­znati suptilni grubijan, nego kao neko veliko i ozbiljno i ljepuškasto nebo iz astroloških udžbenika. Vatra gori, a termini se tope, prelaze jedan u drugi, izazivljući svo­jevrsnu zatravljenost u svakome tko se nad njih nagne.