Romantika je roba iz uvoza | Dario Grgić

KOMPLEKS

Možete li zamisliti Edipa kako, prije no što se zapu­ti onim glasovitim planinskim klancem, u kojemu se sreo sa sfingom i rođenim ocem, u Ateni jednog sun­čanog jesenjeg jutra u kafiću lista novine i pije nekoli­ko kava, ne bi li natjerao pumpu u prsima da snažnije tjera krv po još pospanom tijelu… Krmeljav, zgužvan, blene prema trgu, još mu se magli pred očima, i najradi­je bi zapalio cigaretu, kad bi kojim slučajem u njegovo vrijeme već bile „izmišljene”. Ukratko, stanje njegova uma tipičan je kaos manje-više poznat svima nama. Em­briji nekakvih slutnji pomiješanih s netom prekinutom cjelonoćnom projekcijom snova ovog su mladog neurotika jutros toliko iscrpljivale, da je mislio, uh, nema ništa gore nego ovako rano ustati, i onda odmah put pod noge. I gdje? U prokleta brda! Sa susjednog stola uzima novine: prekrasan primjerak starogrčkih novina, plava slova na bijelom papiru, nebo se prelijeva iz zele­nog u modro i obrnuto, a naš Edip, baš poput nas, no­vine čita od posljednje stranice prema naprijed, najduže se zaustavljajući na smrtovnicama, i danas popularnim maturantima. Smrt, pogotovo jedna smrt, tek je ispred njega, a ova kava, jedva nekako pristigla na njegov stol, zadugo će biti posljednja stvar u kojoj će ovaj čudni svat baš onako s guštom uživati. Bio je on u tom trenutku vlastita života jedan posve anoniman tipus, doduše so­lidna zanimanja, pastirskoga – to vam je kao da danas radite u državnoj firmi iz koje možete odšetati kad vam god to padne na pamet – plaća redovna, obroci izdaš­ni, i, što je najvažnije, onaj fenomenalni život na zraku. To se odmah na njemu vidjelo: snažan, moćna prsnoga koša, jakih ruku, sav u pletenicama žila. Mislim, imao je male podočnjake, no oni su u ovoj situaciji izgledali kao avans u odnosu na isplate koje će uskoro doći u ovaj život, nekakva tanušna vizualna uvertira koja nije mo­rala imati nužnu vezu s noćnim morama ili pretjeranim intelektualiziranjem – možda je jednostavno u toj svo­joj prirodi, na tim bregovima i pašnjacima, mladi Edip kratio vrijeme rabotom koja tada nije sušila kičmu, a, uz to, tu njegovu debelu kičmetinu, baždarenu na najveća opterećenja, i nije baš jednostavno isušiti. Bila bi potreb­na desetljeća pastiriranja… A i onda, tko zna? Mladić je bio definitivno od junačke građe, ili građe iz koje bi se, spretnim stjecajem okolnosti, mogao napraviti junak. Onaj pravi, kakvih više nema. Ili kakvih nije bilo nikad prije njega, a to je ovdje slučaj. No, on o tome zasad nema pojma. On misli: kava, pa još jedna kava, eventu­alno onda još samo jedna, možda gutljaj-dva mineralne, da se taj sok u želucu smućka i potisne prema crijevima, onda zahod, pa šetnja tržnicom. Usput lagani doručak. Nekakvo sezonsko voće. Pa povratak na pašnjake iznad ovog simpatičnog mirnog mjesta, buduće kolijevke za­padne civilizacije. Iz luke mirisi morski, Posejdon je noć proveo daleko od ovih obala, sve je mirno i sve se cakli. Dan je toliko svjež da sve izgleda kao da je svijet ne­tom stvoren, a međuljudski odnosi, iako se već počinju komplicirati, ipak su bez većine podsvjesnih uzlova koje poznaje suvremeni čovjek. Recimo Edipov kompleks, ta složena intersubjektivna relacija između različitih tež­nji u nama, ovdje oko ove agore, gdje Edip cirka svoju kavicu, potpuno je nepoznata stvar. Ili incest? Ili biseksualnost? Ništa nije prirodnije od oca obitelji, koji vodi ljubav sa svim dohvatljivim ženskim i muškim članovi­ma obitelji… To jednostavno nije problem, nego stan­dard. Čemu frka, ukratko? Svijet prije popisa svijeta čini se poprilično zbunjujućim mjestom.

I lista tako unazad Edip novine: stranica kulture, opet je onaj prevarant Orfej pravio cirkusa po Trakiji, ovaj put je inscenacija, čini se, krenula negdje ukrivo, i izgle­da da je Euridika ostala u nekom bunaru na pustopoljini. I sad čekaju vatrogasce da je izvuku. Euridika je onako baš zgodna, dobar komad, snatri Edip, samo, vezala se za ovu varalicu čiji je torbak uvijek pun drahma, nikad prije ni poslije neće biti toliko vještog manipulatora – prepisuje pjesme pastirske, njihov poj i njihovu žudnju za životom, njihovu strast i čežnju, i potpisuje se pod sve to svojim imenom. Čudno, možda se u ovoj nezgo­di krije neka spretna pastirska ruka, koja se preko Euridike sveti Orfeju. Šteta onako lijepe žene. Prijetvorne doduše, možda preveć vezane za novac i skupe halje, ali nema takvih nogu do Perzije! Na ovom je mjestu Edip vjerojatno naglas uzdahnuo. Vidio ju je jednom. Prije godinu-dvije. Starija od njega nekoliko godina, i posve drugačijeg backgrounda. On prljav i kao od čelika, ona meka u svili i hermelinu, zapravo prekrasnoj grimiznoj halji koja se otvarala sa strane sve do bokova. Nezabo­ravan prizor. Toga se Edip sjetio kad je uzdahnuo. Tim dugim nogama Euridika je pravila samo sitne korake, stavljala je stopala nekako jedno ispred drugog, što je za posljedicu imalo živahnu mimiku njezine stražnjice, pa se Edipov uzdah utopio u zbor ahhhanja muške popu­lacije na ledini na kojoj je Orfej izvodio jednu od svojih tipičnih predstava. A Orfej nije bio samo poeta nego i urednik stranica kulture u novinama koje je Edip držao u rukama, tako da je spomenuti događaj možda još jed­na prevara u nizu; možda Euridika sada uživa u toplim kupkama, dok se ti ovdje brineš. Taj se samoreklamer ne bi libio narisati vraga na staklo, samo da se oko njega komeša neki spektakl. Baš gadan tip! Prvo napiše odu, onda odu odi. Naravno, prelukav je da to odradi izrav­no, jednostavno ima svoje ljude. Kritičari. Rapsodijski kritičari, a bogme i ovi učitelji djece koji vole slušati rapsode, ti frajeri i ženske s tapiranim njuškama i hrpom lančića oko vrata, i nekim maramama u koje su nepre­stano omotani, kao mrtvi Egipćani. Kako samo podignu nos u zrak prije nego što krenu s ocjenjivanjem! Uh, kad se toga sjeti, Edip stegne svoju snažnu šaku i… Tko zna što bi bilo da je netko iz te svite sad negdje na rukohva­tu! Istodobno se sjeti Polimpija, druga svojeg, pastira k’o što je i sam, koji nikada neće biti na Orfejevim strani­cama, iako je odličan, njegove opise zalaska sunca, ili pjesme na temu jeseni na njihovu pašnjaku, rese iste one osobine zbog kojih je recimo Orfej Orfej. I da će ovaj lopov ući u Leskyjevu Povijest grčke književnosti nekako više stoga što je faulirao lijevo i desno na utakmici na kojoj je ujedno bio i pomoćni sudac, nego stoga jer je bio – jedini. Ili najbolji. Za Euridiku su ovo sve, nažalost, bile finese. Lova je lova, tako je nekako jednostavno, ru­dimentarno, razmišljala ova gospa. Koja je sad, možda, skupa sa svojom ljepotom, u komi u nekom bunaru u Trakiji, odakle bi je mogao izvući jedino Heraklo. Uh, još jedan nezgodan tip. Takav pijanac da ga je opasno pozvati na gozbu. Prgav, sklon tučnjavi. A opasno ga je i ne pozvati, pogotovo ako se s njim pozdravljaš na ulici. A nezgodno ga je ne pozdraviti na ulici. Znao ga ili ne. Frajer voli vidjeti naklon, i uopće nije bezopasno (evo jedne litote!) lišavati ga toga. Njegov nagon za samoreklamerstvom piri za vrat Orfejevu: evo onomad kad se borio s onim veprom, kažu ljudi da je u dogovoru s frendovima, pa i Orfejem, naravno, dovukao obično prašče iz svinjca nekog nesretnika kojemu nikada za nj nije platio, i priklao jadnu živinu standardnim mesarskim postupkom, što je uz pomoć blagoglagoljivog Orfeja i lokalnog svećenstva prikazano: a) kao neviđeno junaš­tvo zbog kojeg će Heraklo u državnu mirovinu tj. bit će proglašen bogom, b) Orfej će po trgovima pojati o ovoj zgodi nadugačko i naširoko, c) u novinama ću, budem li bio neoprezan kao jutros, čitati o toj pilani panegirike.

Ne treba Edipov gnjev preoštro osuđivati. On u tom trenutku nije znao da će za koji dan biti velika medij­ska zvijezda, zatim za koje stoljeće jedna od središnjih činjenica kako kulture, tako i načina na koji je struktu­rirana ljudska svijest. On u tom gnjevnom momentu, vjerojatno opravdano gnjevnom, ako je to tada barem malo podsjećalo na izgled današnjih novina i časopisa, nije imao pojma kako stvari funkcioniraju iznutra. On je opisanog jutra bio tek jedan od mnogih grčkih mladića, ispijao je svoje kave, i u nedostatku pametnijeg posla, pljuckao po svemu oko sebe. Nije pretpostavljao kako će izgledati junak sredine dvadesetog stoljeća. Da će zvanje učitelja djece u međuvremenu metastazirati do titule sveučilišnog profesora, i da će neki među njima, doduše vrlo rijetki, pounutarnjiti onu avanturu koju je on morao platiti glavom, i da će njegov životni put, za koji je, usput rečeno, šteta što nije prodao rapsodijska i sva ostala prava jer je u tisućljećima koja su uslijedila bio mega zvijezda, a ta puka borba za život – jer što je radio do pobjeđivao isprva u kvizovima a onda osvajao prijestolja koja je mogao osvojiti – biti zapravo obrascem po kojemu će se isprva govoriti kako ne možeš umaći svojoj sudbini, da bi se na koncu svi skupa zajedno tješi­li kako sudbine – nema. Ili, možda, da je ona drugačije strukturirana, možda kao jezik?!

Ali Jacquesa Lacana, velikog ljubitelja kave i cigareta, prohladnog zimskog jutra 1938. godine more drugi problemi. Njegov kolega, kojega Lacan baš i ne smatra kole­gom, Georges Bataille bio je kod Lacanovih sinoć na večeri. Taj je patetični, samodopadni, banalni – zamislite, nasloviti svoju knjigu Književnost i zlo, ili npr. Erotizam, i onda tamo loviti u mutnom konkluzijama tipa „kad se god raspravlja treba li spaliti Kafkina djela redovito se previđa činjenicu kako je sam autor upravo takvu sudbi­nu namijenio svojim knjigama” – dakle, taj magarac ima toliko zgodnu ženu da će se Lacan, evo na sad, ovoga već možda trena, skoturati niz stepenice jer mu se toliko magli pred očima. Kakva jedinstvena – riba!, misli Lacan i uzdiše. Prvo bih je analizirao, a onda bih je analizirao. I analizirao, i analizirao, i analizirao!!! Do bijesa! Kako ju je samo ulovio, pitam se pitam. Uto je buduća legenda psihoanalize, psihologije i filozofije – kojemu su zlobnici iza leđa šuškali da je to psiholog koji je poludio od filo­zofije ili obratno, da je on magarac koji se prečitao Heideggera – spustio na prelijepu parišku ulicu koja jutros, zapravo, i nije bila prelijepa, jer se radilo o iznimno hlad­nom siječanjskom jutru, nije bilo snijega, suha zima, ali od magle se ni prst pred nosom nije vidio. I ta magla, u vražju mater, bijesan je Lacan, nesvjesno je strukturira­na kao – magla! Još ću se zbombati negdje, kakvo odur­no jutro! Da stvar bude gora, genitalni nagoni radili su mi cijelu noć! Oka nisam sklopio! Laže Lacan, naravno, pretjeruje, spavao je on dobro, kao i uvijek; ne stavljam, naravno, ruku u vatru da nije bilo noćnih polucija, ali… Uostalom, kad smo već tu, nekoliko ulica niže stanovat će za koju godinu lik koji neće najbolje spavati, jedan emigrant iz Rumunjske, ali ni on, iako će nesanici posve­titi „nadahnute” stranice, neće biti neka osobita iznimka po tom pitanju. I njemu će, kao svojedobno kralju Davi­du, noge grijati mnoga plavuša, pa ga je iz ove pozicije – moraš na posao, moraš napisati tekst, žena ti ima brko­ve, punica ti izgleda kao sumo-borac, prije izlaska u grad moraš dobiti pismenu dozvolu itd. – jednostavno teško žaliti. Hita Jacques Lacan prema Bibliotheque nationale de France i sveudilj psuje, baš onako, po kočijaški. Ne bi jutros nitko rekao da će ovaj mladi gospodin uzanih ramena, krupne, da se tako izrazimo, glave, nekako ci­ljano pognut – kao da se pognuo po prethodnoj zamisli kako pognut treba biti za akciju razmišljanja – dakle, da će baš on tresti katedrama, da se do pojedinih društava uopće neće moći doći bez spominjanja njegova imena, da će to ime, Jacques Lacan, u kombinaciji s njegovim zakučastim učenjem, biti jedinom, dostatnom lozinkom godinama, da će, u desetljećima koja slijede, biti takvom morom studentima i studenticama. Usput će navratiti u jedan vrlo vrlo simpatičan cafe, u koji zalaze ove poto­nje, ali, naš se budući prvak u gombanju teškim staza­ma i bogazima mišljenja u ovom trenutku osjeća jadno, zbunjen je, frustriran. Ona banda u psihoanalitičkom društvu cijelu stvar pretvara u rekreaciju! Oni zapravo samo prepričavaju Sofokla, kao novinari! Onda je Edip ovo, onda je Edip ono. Što je u glavi povezano s ovim, odnosno onim. I tako dalje. Sve je to, misli si sve ljući Lacan, nekako vodoinstalaterski. Pukla cijev ovdje, poplavilo ondje! Gdje je tu – mašta? Gdje je tu kvantna fizika? Gdje je tu – 1938. godina? I gdje da nađem Sylviju Bataille (rođ. Makles)?

Točno šezdeset jednu godinu poslije, u dan (siječanj, hladno, a i maglit će se) za stolić simpatična lokalna ho­tela u Karlsruheu, u velike, vrlo udobne fotelje smješta­ju se Hans-Jürgen Heinrichs i međunarodna filozofska zvijezda Peter Sloterdijk. Simpatičan filozof namjerno je odabrao hotelsku kavanu kao mjesto davanja intervjua. Odlučno je odbio Heinrichsove prijedloge, Sloterdijkov dom krcat knjigama, ili njegov kabinet na mjesnom uči­lištu, gdje je predavao. Filozof je, naime, imao redovite emisije na HTV-u, i, iako je prije toga postao nešto kao pop filozof postmoderne, tek tada je upoznao slasti i la­sti slave. Iako se po svojim knjigama ne jednom zalagao za osamu kao presudni stil produktivna života, posljed­njih se godina rado kretao među „masama” – o kojima nije imao baš najbolje mišljenje, vidjeti njegov tekst Im selben Boot. Versuch über die Hyperpolitik (Suhrkamp Verlag, Frankfurt na Majni, 1995.) – kumice na tržnici, iako do zla boga „neosviještene”, otkad je krenula ta njegova simpatična emisija, jednostavno se raspadaju od ljuba­znosti kad ga vide. Jednooko lice Polifemovo, televizija, kao rukom odnijela je mnogi Sloterdijkov problem. Žene! Redovi u marketu! Pa onda, smotanost nemala njegova! Ipak u meni ima nešto puransko, misli si filozof dok se, ogledajući se po kavani, smješta u udobnu fote­lju, dok se miče amo-tamo, dok se gnijezdi, tražeći naj­zgodniji, najudobniji položaj. Ponešto pretila tijela – kad bi stao pred zrcalo u kupaonici znao bi pomisliti kako se gravitacija očituje na svim vidljivim točkama njegove „pojavnosti”. Čak i to lice, s obješenim podočnjacima, taj klonuli brk pod nosom, pa i sam nos – sve visi. Sve kao da se skupilo na njemu da bi se – objesilo! U glavi, naravno, druga je slika! Tamo je sve napeto, bremenito frazom koja jedva čeka da se zabode u znatiželjno slušačevo uho. Od djetinjstva blagoglagoljiv, zlobnici bi rekli logorejičan, Peter Sloterdijk nedavno se našao u središtu „skandala”, no naravno u filozofskom smislu te riječi. Održao je jedan rutinski referat, i sad ona banda oko lju­toga njegova protivnika, druge međunarodne njemačke filozofske zvijezde, Jürgena Habermasa, koja ga je goto­vo odmah ispsovala po svim medijima na pasja kola, očekuje odgovor, a ovaj bi razgovor trebao poslužiti u tu svrhu: razjasniti, raščistiti, blago ukoriti mlađe da se ostave stare, ishlapjele budale, a samom ocvalom Habermasu natrljati taštu nosurdu, te istodobno izgovoriti nešto od „općega” interesa, nešto što će se fino nastaviti na njegove pokušaje definiranja epohe u kojoj živi. Pro­klete novine danas su condicio sine qua non, srećom i na­žalost, jer, sad će učas obaviti nešto za što bi mu inače trebalo između dvanaest i petnaest godina, koliko su svojedobno na slične stvari trošili mislioci teške katego­rije, da bi onda kontraargumentacija kolala samo među upućenicima, pripadnicima sekte, takoreć, mišljenja. Što nije dobro! Jer, kad ga tako izvozaju – mislim, kakve on veze ima s prokletim Hitlerom? – onda čovjek ima osjećaj da mu se sve te ljubazne žene po placevima i pro­davaonicama smiju u brk, kokoške, iako u životu knjigu nisu pročitale, šta pročitale, ni pokušale pročitati. Njiho­va se nasmiješena i susretljiva lica nekako preobraze u ciničan kez, kao da im iz očiju, baš svakoj, viri lice čovje­kova trenutačna oponenta! A i mediji, sunce mu, koliko dobro dođu, da ih nije bilo, stvar bi ostala u stručnim krugovima i možda se ipak ne bi dogodilo da za njim djeca izvikuju „Heil Hitler!” kad izađe na ulicu. Malo je falilo da ne potrči za njima. Čak mu se omakao onaj iz­dajnički prvi pokret, trznuo je tijelom da se sve na nje­mu zaljuljalo – čak i u njemu, čak se i onaj namještaj na gornjim katovima svijesti, sve one esencije, nekako opa­sno nagnuo na jednu, pa na drugu stranu – svaka bora, oba podočnjaka, kesice na obrazima, sve je u jednom trenutku izgledalo kao voda u pokretu na fotografijama u Der Spiegelu, a onda je stao… Prepametan je bio Peter Sloterdijk, presvjestan čak i u takvom zamračujućem trenutku. Stići te dječake mogao bi Ronaldo, dobro, možda baš ne Ronaldo, ali Ronaldinho ili recimo onaj okretni croatishe mladac Niko Kranjčar. Iako ni Niko, re­zonirao je Peter, slab poznavalac sporta, kao što možete primijetiti, nije baš najvitkiji, i neće potrčati, osim ako baš ne mora. Kao da mu je ispod časti. Pogledava Sloterdijk prema Hansu-Jürgenu Heinrichsu i misli: Eto, od Hegela pokušavamo supstanciju razviti kao subjekt, to je već stoljeće i pol najmoćnija politička maksima, masa kao subjekt, ova masa koja je ova raja ovdje gdje sam došao davati ovaj intervju. I što imamo kao posljedicu toga? Život bez prave alternative. Ja se sad moram gombati s ovim nesimpatičnim tipom koji će me pitati bogtepitaj što, iako sam preumoran od svega, točnije zgađen, ide mi sve na nerve već! Govorio sam o jednom projek­tu kulture u ničeanskom smislu odgoja masa, a u svjetlu biogenetičkih mogućnosti, a ustrijeljen sam po mediji­ma kao da sam inkarnacija doktora Mengelea. Držao sam referat u jednom dvorcu, tobožnjim kolegama, a gaće su mi na štapu nosali po najžućoj tiskovini ove pro­klete Njemačke i one odurne Francuske! Pogledajte, vi­kali su, ovo su vam Sloterdijkove gaće. Vidite dobro tko je taj gospodin, vidite te gaće boje kajsije i bit će vam sve jasno! Taj se nije prao od 1945. Iako sam rođen dvije godine poslije! I samo sam htio pokazati kako izgleda bioetika u praksi mišljenja, onog mišljenja koje se od Nietzschea naziva – opasnim mišljenjem. Edip bi, da je ko­jim slučajem mogao zaviriti u glavu ove zanimljive duhovne pojave, filozofa i beletrista, zapravo pisca filozofskih bestselera, bio nemalo iznenađen današnjom upo­rabom pridjeva opasno. On je bio doslovce krvav cijeloga života, krvav od života, a ovaj ovdje, zapravo katedarski fino ugojeni ženerozni gospodin, sav se trese jer su ga u mašinu uzeli i malkoc provozali nekakvi nazoviprotivnici, također katedarska sita marva, učitelji – pih! – djece, dumao bi Edip, i, vjerojatno, moćnom svojom desnicom gladio svoj (krvavi) mač. Možda čak osjetio i svrbež u dlanovima. Jacques Lacan možda bi pomislio kako se fantazija kastracije ostvarila u jednoj životnoj si­tuaciji gotovo savršeno, i da je neophodno potrebno, ne bi li izazvao kakvu-takvu ravnotežu u svijesti, da Sloterdijk, čim prije, izvede penetraciju u idejni sklop svojih ljutih protivnika, i tako spriječi da u njegovoj želji za uređenim vrtovima budućnosti vide ostvarenje majčin­skih fantazija. Cijela situacija stvara dodatnu simetriju i proširenje u tvorbi Edipa. Jel mene, možda bi se u tom trenutku obrecnuo na Lacana – koji istodobno čini be­zuspješan pokušaj da uvuče glavu – poveću – među ne baš široka ramena (još jedna litota, za kraj!), misleći, tko je ovaj krvavi, sunce mu? Mišićavi i mušičavi bi se Edip tada, pretpostavljam, nagnuo nad ovog pedagoga, i bi­strim svojim očima motrio Lacana kao što djeca motre kukca. Sloterdijk bi dozvao konobara, blago mu nami­gnuvši da će svi troškovi ovog posijela ići na njegov ra­čun, imajući pritom u glavi samo jednu rečenicu, ovaj put specijalno i iznimno ne iz Platona, nego iz jednog filma, koji je filozof obožavao; radi se o Stalloneovu Rambu i rečenici „Novinari su sve popili”. Jacques, zapa­njen ovim krvlju oblivenim priviđenjem, smještenim u nepoznatu mu kavanu nepoznatog hotela – nije li ono što se nazire kroz prozor švarcvaldsko gorje? – vjerujte mi, ostaje bez daha. Hans-Jürgen Heinrichs, posve ne­svjestan ove gužve, gleda Sloterdijka onako kako se gle­da u frajle. Boji li on to kosu? Tu kosu su miševi grickali, nekako baš u tom trenutku bi zaključio Edip, i u maniri iskusna ratnika, motrio ujedno i okolinu, držeći potenci­jalne napadače na oku. Šta je ovo, sijevnulo bi kroz Sloterdijka, kakva je to galama u mojoj glavi. Tko tvori mene?, zarežao bi Edip, i kako ti to misliš, šugo bijedna? Lacan bi u tom presudnom trenutku morao skinuti nao­čale, stresti glavom (da se sve zatrese, dodajemo, ne bez zlobe), a Edip, trgnut ovim nenadanim manevrom, izgledom ovog nepoznatog oružja, isuče mač i udari po Lacanu mačem (krvavim) pljoštimice, onako kako kra­ljevski i carski časnici kod Krleže udaraju po svojim kobilama (vidjeti: Hrvatski bog Mars). Lacan se nadaje u dreku, Sloterdijk se hvata za glavu, a Hans-Jürgen Heinrichs mrtav hladan vadi diktafon, dok konobar, izbjegli­ca iz Bosne, preciznije iz Sanskog Mosta, zapinje za te­pih i prolijeva piće po pravoj švapskoj frajli koja je sjedi­la za susjednim stolom. No ona to uopće nije registrira­la. Jedino što je u tom trenutku vidjela, i što je zauzelo cijelo njezino vidno polje, bio je neki grmalj, pravi muš­karac, dodala bi u normalnijim okolnostima, kako udara po glavi nekakvog sitnog tipa nečim što izgleda kao oružje iz Ben Hura, čija se početna nadmenost brzinom svjetlosti okretala u smjeru čiste panike. Kakav Edip, ka­kvi bakrači, razmišlja u tom trenutku urednik novina. Koji je na sigurnom, koji čeka tekst Hansa-Jürgena Heinrichsa, kojemu je prethodno sve objasnio: i da ima kćer koja bi studirala na Likovnoj akademiji u Karlsruheu, i da je čovjek s kojim on ide pričati profesor na toj Akade­miji, i da se ne radi ni o kakvom bezveznjaku, čovjek, zaboga, tjedno nastupa na televiziji, kamere ga snimaju dok razmišlja, i da pazi što će ga pitati. Da obavezno on plati pića u kavani, da profesora čak diskretno pozove i na ručak, procijeni li da je to zgodno. Da svakako, potra­je li spika, a mogla bi, jer profesor navodno ima nekih problema, nešto u vezi sa seksom ili tako nekako, pazi da do podneva ne skače na onu viljamovku, strast koja je nekoć perspektivnog studenta filozofije na koncu usmjerila prema intelektualno lakšim zanimanjima, i da pod muss, kako god znade i umije, profesoru na koncu preda radove njegove, urednikove kćeri. Muka Isusova, ukratko. Sve može poći po zlu. Hans je frustrirani alko­holičar, i mogao bi sve usrati. Ali, on je jedini iz redakci­je čitao nekog francuskog psihologa, kojeg navodno do­sta cijeni spomenuti profesor: tako su barem na kolegiju zaključili pretražujući net s podacima o njemu: Lacan pa Lacan. Kojeg po glavi, gotovo pa nježno, u ovom tre­nutku, negdje, bilo gdje u svemiru, sami odaberite mje­sto, bezbrižan u pogledu kompleksnih odnosa na relaciji mediji/kultura, po glavi mačem lupka glavom i bradom Edip, jak neki tip, razmišljajući pritom najozbiljnije da li da ponovno ubije svojega oca, iako još nije siguran da li se ovaj šmokljan sam nudi za tu ulogu, ili mu ona stiže „odozgor”, odakle stiže i smrt, uostalom. Koja mora, misli možda Edip, stalno ih kokam, i stalno se pojavljuju novi! Možda bude u novinama, a možda i ne. Al’ uvijek neki Sofoklo ovo vidi, ovaj skandal, novu zbrku, novo krvoliptanje. Možda opalim nešto večeras. Možda je­dem. Možda ubijem nekog od očeva. Mito i korupcija s cijelom pričom nemaju nikakve veze. Tek malo narciso­idnosti, nekoliko litara na svaku kap krvi. Malo pameti. Manje nego što biste i u najluđim slutnjama pomislili. I nimalo dara, nimalo snage da se za život boriš. E moj Edipe.