Romantika je roba iz uvoza | Dario Grgić

KRADOMICE

Ako je vjerovati predaji, jedna od najmudrijih žena koje su ikada živjele, bila je Rabia el-Adawia. Ona je bila sufi, bila je veliki mistik. A među svim mističkim, da se tako izrazimo, rodovima, sufiji su možda najmističniji. Nijed­na druga mistička tradicija nije do te mjere izvan tradici­je, nije toliko nekonvencionalna u uobičajenom znače­nju konvencionalnosti. No osim za divlju buku, sufi još više slovi kao znalac za tišinu, za dugotrajnu, izvana gle­dano posve ugaslu, utonulu meditaciju. Baš u toj ugasloj nepomičnosti kriju se najblagotvornije berbe znalaca ove drevne vještine, starije od islamske religije, starije možda i od religije same. Možda se prvi religijski val ro­dio baš iz te meditacijske bonace, u srcu prve osjetljive duše koja je imala dovoljno živaca da jednostavno sjedi i ništa ne čini. Da sjedi kao što znade sjediti vješt lovac i da čeka. Da kradomice, stišana do granice nepostojanja, gleda i sluša što se događa. Nešto što je najbliže i najdalje istodobno. A sufiji su se takvim stvarima mogli baviti u velikim vremenskim komadima, u pravim gromadama vremena. Bili su to supermeni poniranja u sebe, gotovo posve različiti od običnih ljudi. I to vam nema nikakve veze s ovom fitnes snagom kombiniranom s upravo ne­vjerojatno zdravom prehranom propagiranom posljed­njih desetljeća po Zapadu: pritom se ne misli samo na držanje ritma treninga i objeda, nego na cjelokupnu ma­šineriju koja od solidnoga građanina zahtijeva izvjesna suzdržavanja iz kojih se onda povratno iščitava snaga njegova karaktera. Ne, sufi bi vjerojatno odgovorio, da se kojim slučajem upusti u opisivanje stanja – a neki se jesu upustili, i to je onda najtočnija zamisliva poezija – da se ovdje radi o rastvoru energije na jako velikoj visini, onoj, na primjer, koja je potrebna da bi procvala ruža. Vidite? Sufiji su jednostavno otkačeni, ili da upotrijebi­mo drugu, možda bližu riječ, oni su zaneseni. Oni su se oslobodili karaktera, oni nemaju navike, barem ne u navedenom smislu. Sufi zna da stvar nije u snazi volje. Stvari koje čine, čine ne da bi potvrdili sebe ili da bi doka­zali vlastitu nepokolebljivu kamenitost, nego da bi nešto gledali, nešto što se u dubini duše, rekosmo već, tiho pri­krada, kradomice prolazi, i za čije viđenje nije potrebna najveća tvrdoća nego upravo suprotna osobina: gipkost. Ne klanjanje, nego čekanje, ne dnevni rasporedi, nego budnost, spremnost, trenutak viđenja, i onda proslava.

Sufijima se i inače znalo spočitnuti da nisu korektni muslimani, i za njih se poodavno priča da su svojevrsno divlje cvijeće islama, čak da su stariji, drevniji od islama. Rabia el-Adawia je navodno bila nenadmašan majstor upravo u tom za obična čovjeka posve čudnom poslu u kojemu se od pravog radnika traži ni manje ni više nego da ne radi ništa. Iako zvuči posve jednostavno, gotovo kao ispunjenje sna, raditi ne radeći ništa, ipak nije tako. Prvo, ta vrsta besposlenosti nema nikakve veze sa zamišljajima tipične dangube o idealno provedenome danu. Dvostruka nepomičnost vrlo se brzo pokaže stostruko težom od teškoga fizičkoga posla, a ovu činjenicu svatko od nas može provjeriti iz ovih stopa. Kvaka zbog koje inače suzdržljivi sufiji, spomene li se tišina, imaju puna usta riječi u činjenici da se baš tamo, u toj tišini, doga­đa sve zbog čega vrijedi živjeti. Naravno, pod uvjetom da možemo vjerovati ljudima koji su, kako rekosmo, na zlu glasu i među svojima, i to na takvoj osobitoj vrsti zloga glasa po kojoj su sufiji čarobnjaci zamaskirani u muslimane koji vuku materijalnu korist iz oportune nasađenosti na komoditet i brojne druge prednosti borav­ka pod toplim krilom organizirane religije.

Sufijska udubljenost kao da vuče korijene iz budi­stičke vipasane. Vipasana nije puka kontemplacija u srednjovjekovnom smislu, kada posvećenik, prevrćući po glavi stih ili misao iz kanonskih tekstova, pronala­zi svojevrsni duševni mir. Buda je smatrao da su doš­la teška vremena i da je, za razliku od pređašnjih dana, kada je molitva ujutro i svečeri dostatna da se čovjek usredišti, sada potrebno stalno raditi na sebi. I onda je preporučivao svojim monasima da s pažnjom krenu od ovih najbližih stvari, da, dakle, pripaze na tako notor­nu i dohvatljivu stvar kao što je dah. I da onda od daha krenu ka ostalim tjelesnim, ovaj put doslovno priručnim elementima svakodnevnog življenja. Da budu obazrivi. Profesor filozofije i pisac Stephen Asma zapisuje kako je budistička obazrivost „moćna meditacija koja pro­dire kroz dehumanizirajuća odvlačenja pažnje”. Asma također primjećuje kako je Budin nemar spram vječnih tema, spram duše, Boga, ili bilo čega vječnoga, stoga što sve to zapravo onemogućuje korektno obnašanje naših neposrednih dužnosti jednih spram drugih. Iako se ovi reci o budističkoj nepopustljivoj koncentriranosti na život sveden na pet čula čine beskrajno udaljenima od sufističke zanosne udubljenosti u tajnovite nutrine, radi se o stanjima koja su neraskidivo povezana pažnjom, i prikradajućim spoznajama kao posljedicama te pažnje. Vipasana je samo sredstvo, ništa više. Samo nešto uz pomoć čega se monasi, sufiji, jogiji, tko god, prikrada­ju nečemu što se i samo kreće na vršcima prstiju. To je pomalo komična slika. Kao u filmovima Sama Peckinpaha: nesnosna buka, i onda odjednom slow motion prekri­ven zaglušujućim mukom. I što oni tada vide? Kada su jednog posebno lijepog dana zvali Rabiju el-Adawiju da prestane s meditacijom i izađe van da vidi ljepotu svije­ta, ona im veli da se vani vidi stvoreno, a da je u nutrini moguće vidjeti stvoritelja.