Romantika je roba iz uvoza | Dario Grgić

IDEJA

U dokumentarcu No Direction Home Martina Scorseseja Bob Dylan govori kako je gledajući nekolicinu njemu privlač­nih i zanimljivih izvođača poslije po svaku cijenu htio imati izraz lica i, osobito, nešto u pogledu što su imali svi autori koje je pomno pratio. Imali su u očima nešto iz čega se dalo zaključiti kako znaju više od ostalih ljudi, govori Dylan, i taj je izraz svakako želio steći. John Lennon još je izravniji: u dokumentarcu Anthology kaže kako je vidio Elvisa Presleyja na televiziji. Izgledao je fenomenalno s dugom, zamašćenom kosom, s kukovima koje je pomjerao u žesto­kom ritmu i pomislio sam, dodaje Lennon, dobra li frajera!

Mike Tyson je na sličan način ugledao velikog Mu­hameda Alija. Ali, koji je tada bio prvak svijeta u teš­koj kategoriji, imao je na sebi kožnjak i hodao je ulicom okružen svojom svitom. Tyson priča kako se Ali lagano njihao dok je hodao i kako je izgledao kao čovjek ko­jemu u glavi neprestano svira glazba. I onda je Tyson dodao: i sam sam htio tako izgledati.

Allen Ginsberg opisao je kako mu je povremeno izgle­dao Dylan: postao bi duh, pripovijeda Ginsberg, posve obuzet duhom koji je tutnjio njegovom nutrinom. Ako su spomenuti likovi imali neku ideju, onda se, slijedimo li njihove riječi, sam termin ideje komotno može staviti u navodnike. Prije kao da se radilo o nečemu što je poput mirisa koji su oni predano slijedili. Nekome je to blje­sak u noći: Thomas Wolfe u romanu You Can’t Go Home Again (1940.) opisuje svojega junaka, a on je bio pisac koji se najradije i bogme najdoslovnije držao samoga sebe, kako se između dvaju golemih odrezaka, između nekih od stotinu kava koje bi ispijao tijekom svojih noćnih odi­seja, zatiče zaustavljen iznenadnim bljeskom. Wolfe ni­kada ne zapisuje kako mu je u tim trenucima pala na pa­met nekakva ideja; u njega bi ušao vjetar, a on bi, ovisno o snazi trenutka, okretao dušina jedra u novome smjeru, kao da se radilo o rekonfiguriranju unutarnje zvijezde Sjevernjače.

Bob Dylan u jednom televizijskom intervjuu pojaš­njava – napomenimo da je tada imao dvadeset jednu godinu – kako mu je trebalo užasno mnogo vremena da napokon postane mlad, i da je sad mlad i da će dati sve od sebe da ostane mlad. Neobične li ideje! Ljudi obično streme iskustvu, akumulacijama, a Dylan je sebi poželio nedostatak istoga, čisti prostor, stanje u kojemu zrenje tek postaje moguće. Iskustvo, a tu treba staviti ruku na srce, olako je i često rabljena riječ. Slično kao ideja. Pa­tine doživljenih udaraca, te melase spletene od modri­ca i otvorenih rana, koje zbrojene za posljedicu imaju gomile obrambenih štitova, definitivno ne odgovaraju pojmu koji pokriva termin iskustva. Robert Musil jedno poglavlje svojega glasovitog romana Čovjek bez svojstava naslovljava Objašnjenje i prekidanje normalnog stanja svije­sti. Usred toga poglavlja pojavljuje se sjena duboke sobe koja visi kao „sasvim malo otvorene kese na zidu obasja­nom žarkim suncem”. I onda se, u toj dubokoj sobi, kao ideje ljudi o kojima je njegov lik predano razmišljao, či­jim je životima bio opsjedan, odjednom počnu ocrtavati njihove crte lica. Naredno poglavlje ima još precizniji naslov: Ulrich odjednom čuje glasove, no nije stvar u ovom efektnom naslovu nego u rečenici koju Musil nakon toga ispisuje. Ona glasi: „Najedanput se njegove misli zgusnuše.” To bi vjerojatno bilo najbliže onome što su, ako je vjerovati njihovim opisima, osjetili Wolfe, Dylan i Lennon. Ili, opet, Musil: stanje u kojemu se jedan tok svijesti zamijeni drugim katalogizatori i popisivači obič­no opisuju riječima – imao je ideju.

Međutim, čini se da ljudi koji imaju ideje nemaju pojma o krutom načinu na koji mi upotrebljavamo ovu riječ. Britanski filozof David Hume je mislio kako sva naša spoznaja dolazi ili iz impresija ili iz predstava. Predstave je poistovjećivao s idejama, no one su kod njega bile kopije impresija. Zamislimo mučnu situaciju u kojoj, kako tvrdi ovaj filozof, mi živimo: trebamo se ravnati po nečemu što zapravo uopće nema čvrsti ko­deks ponašanja; danas može biti ovako, sutra drugačije.

Immanuela Kanta je ta nesnosna situacija toliko zbunji­vala da se upustio u iscrpno istraživanje. Zanimalo ga je koliko daleko možemo dogurati oduzmemo li gradivnu ulogu iskustva u svemu što činimo. Naš se razum, pre­ma Kantu iz prve Kritike, nipošto ne može svesti samo na iskustvo. Naime, iako smo određene stvari iskusili na određeni način, nema nikakvog jamstva da bi sljedeći put moglo biti tako. Kant s indignacijom ustvrđuje kako iskustvo, nažalost, više nadražuje nego što zadovoljava: mi bismo trebali imati u rukama nešto čvršće od onog što smo iskusili, moramo biti u stanju napredovati bez ob­zira na iskustvo, usprkos iskustvu, oslonjeni na apriorne istine. Iskustvo, naime, šara. Matematika svjedoči o mo­gućnosti takvog znanja. Matematičkim proračunima ne proturječi sutrašnja ili jučerašnja algebaristika. Porijeklo ovakvih istina, ovih, kako je Kant smatrao, čvrstih otoči­ća u inače zamućenoj ljudskoj svijesti, pokretalo je ovog filozofa. Činjenica da je „iskustvo” uglavnom sastavljeno od nesinkroniziranih utisaka i događaja koji se sudaraju bez dubljeg jamstva da će se sljedeći put susresti u istom slijedu, i njihova očita diskrepancija spram istina mate­matike koje svoju nužnost imaju u unutarnjoj strukturi našega duha preklopljenoj s vanjskim datostima, bunile su Kanta. Postoji li „ideja uma”? Način na koji naš ra­zum premeće stvari? Ne mislimo pritom na psihologiju. Bilo bi to prije nalik na zamisao o znanosti koja skrbi o umskoj arhitekturi. Naš je mozak mišić podvrgnut logici koja ga primorava da slijedi određene zakone. Možemo li te zakone okrstiti imenom „ideja”? Kant je mislio da su one apsolutne, nužne i vječne. Da je, dakle, duh koji se ponašao po identičnom protokolu, nadahnjivao nje­ga, Thomasa Wolfea, Johna Lennona, Muhameda Alija, Boba Dylana i Mikea Tysona. Da su, ukratko, imali ide­ju koja je dala kičmu njihovim postupcima. Da upravo zbog ideje u njihovu slučaju možemo govoriti o sudbini, a ne o nasumičnom slijedu koji povremeno, a to i jest bunilo staroga Kanta, znade pokazati svoj kapacitet za uspjele momente. I slučaj katkad ima ideju, ili se barem takvim doima.