Romantika je roba iz uvoza | Dario Grgić

RAZGOVOR

Nedavno sam čitao o iskušenjima nekog monaha u egipatskoj pustinji. Eremiti su se početkom četvrtog stoljeća povlačili od svijeta i živjeli po pećinama. Hilandarska biblioteka njihova prebivališta prevodi kao „kelije”, ne­obično lijepom riječju koja zvučnošću približava stanja i okolnosti njihova života, barem nama, modernim čita­čima njihovih neobičnih statičnih putešestvija. Osim što odmah budi asocijacije na ćeliju, riječ „kelija” nekako svojom arhaičnošću kao da upozorava da se nije radilo o pukom nedobrovoljnom zatočeništvu, nego da je stvar umnogome ozbiljnija. Kako nisam lingvist ni filolog koji vjerodostojnije istražuje slojeve ove riječi, ili njezino porijeklo, oslanjam se tek na čula, to jest na djelovanje koje na njih vrši ova riječ: za sanjarenje je katkad dosta i ono što nam u vezi s nečim što nam plijeni pozornost može poručiti naše uho. Unatoč tome što se radi samo o jed­nom slovu, neprofesionalnome znatiželjniku kakav sam i sam doimlje se kao da eoni odvajaju ova dva stanja: bo­ravak u keliji i boravak u ćeliji. Uglavnom, monah o ko­jemu vam želim reći nekoliko riječi zvao se Isidor, prije nego što se posve povukao iz svijeta bio je vrstan zograf, a njegova je kelija bila, uz svu tu silnu povučenost od svijeta, još nekako dodatno postrani, tako da je monah tjedne provodio u samoći.

Što sve može snaći usamljena isposnika poučava nas, osim monaških spisa, i literatura. Dostatno je da se sjeti­mo Flaubertove pjesničko-filozofske rapsodije Iskušenja svetog Antuna. Iskušenika preplavljuje vlastito podzem­lje, i on je u stanju „vidjeti” sama sebe kao preokrenutu čarapu iskićenu tragovima i metamorfozama svih dušinih sadržaja. Duša se u ovakvim situacijama pretvara u čarobno kazalište, a pred njom se odvija prava drama, što su je ovi neobični i senzibilni ljudi doživljavali kao epopeju iskušenja i kod sretnih ishoda i samog iskuplje­nja. Halucinacije su znale biti toliko jake da su imaginativniji među njima osjećali kako se pred njima raspliću fabule iz paralelne realnosti koju su uspjeli dosegnu­ti svojim skoncentriranim životima. Naravno, kao što možete očekivati, svim je tim predstavama i njihovim bujnim orkestracijama dirigirao nitko drugi do Đavao osobno, ili preko nekog od svojih najintimnijih podlož­nika. Pustinjaci nisu tražili prostor za mir – tražili su do­duše i to – nego prije svega prostor u kojemu će vrijeme, da se tako izrazim, postati prostor. Unutrašnje vrijeme, naravno. Gdje će sve ono što se krije u čovjeku i pravi od njega roba, moći izaći van. Bilo im je važno osigurati si vrijeme i mjesto te mir da bi do ovog sučeljavanja mo­glo doći. Da bi se dogodio onaj rat o kojemu je govorio Krist, kada čovjek suptilnom nutarnjom operacijom od sebe uspije odalečiti sve što nije striktno duhovno orga­nizirani život po načelima njegove posebne dinamike. I sad, Isidor, koji je prije toga prošao, što’no se kaže, sito i rešeto, bio sluga, bio rob, bio i slobodan čovjek znat­na utjecaja, koji je i u pustinji uspio, nekako, izboriti se za, da se tako izrazimo, ekskluzivno mjesto, s kojega je i drugu braću monahe mogao gledati poizdalj, provodi već godine sjedeći ispred kelije, moleći se Bogu gotovo neprekidno, listajući uz to danomice bogatu slikovnicu vlastita ne baš mirna i ne baš čista prethodna života. I jednoga dana, kako to već znade biti, u daljini, od pustinje, ugledao je kako se prema njemu približava nepoznat netko. Iako sam još nije imao iskustava mednih nutarnjih blagodati kao ni jezovitih trpkosti iskušenja, i iako im se sve ovo na osami proboravljeno vrijeme ponizno nadao i svesrdno se za njih pripremao, sada je, ako je vjerovati zapisima, njegovim srcem prošao otprije mu iz svjetov­noga života znan osjećaj koji bi najtočnije bilo okarakte­rizirati kao jezu. Iz daljine, polako, prema njemu je išla vitka, možda prije ispijena nego elegantna spodoba. Da li je to glasnik mudrosti i sreće, ili je, i to danas, kada se ne osjeća baš najbolje, na njega odlučio krenuti Zli sa svojim agentima? Ovdje moram nakratko prekinuti priču. Monasi su imali čitav niz preporučenih sredstava za odupiranje iskušenjima. Molitva je bila tek jedno od njih. Ovdje se radi o ljudima potpuno drugačijeg ustroja od našega. Ne mislim pritom samo na njihov asketski način života, iako i takve stvari ne treba zanemariti, da se oni drugačije hrane, da ni dan ne provode ugađajući sebi, da oko njih nema svjetske vreve, da su u duhov­nom smislu, pogotovo s obzirom na stanje današnjega čovjeka, doista duhovni oci, da smo mi za njih djeca u doslovnome smislu te riječi. Jer današnji čovjek, kako bilježe neki psiholozi, poput Wilhelma Reicha, duhov­no dogura negdje do dvanaeste godine života, a onda se ostatak života vrti u krug po kriteriju, znanjima i unutar­njoj zrelosti toga uzrasta. Sve to, naravno, uzimam u ob­zir, ali i još nešto povrh toga. Ovdje se radilo o ljudima koji su znali da duhovne esencije postoje. Ne vjerovali, nego znali. Znali jer su ih vidjeli, ili su vidjeli nekoga tko ih je vidio. I vidjeli su da je on od toga iskustva pa naovamo drugačiji čovjek. Na osnovu promijenjenosti tih ljudi početnici u iskušeništvu znali su da su na pra­vome mjestu. Nepoznato, drugim riječima, za njih nije bilo nepoznanica. Nepoznato je drugačije ustrojeno, ali se od onoga što ne postoji, ili o čemu nemamo nikakvo svjedočanstvo, razlikuje vrlo važnom činjenicom pos­tojanja. Nije klasificirano, nije zavedeno u kataloge, od njega se suvremena znanost, na izvjestan način, pomalo i ježi, a ljude posvećene uranjanju u jedinstvenu tajnu smatra opskurantistima. No monahe, pogotovo ove prve, teško da bi za to bila briga. Kao što je golema razlika između viđenja i pukoga gledanja, tako se i njihova centriranost temeljila na stvarima koje su sami iskusili. Sjetimo se samo suhoga, gotovo bilježničkog Swedenborgova izvješća o svjetovima iza ovoga našeg svijeta. Iz stranice u stranicu, i tako tisućama stranica, proteže se Swedenborgovo superiorno nabrajanje dimenzija ne­znanog. Gotovo činovnički monotono, s tek povreme­nim ekskurzom do granica duhovitosti (kada, recimo, piše o čovjeku koji se, ne bi li zaradio nebo, odrekao svih životnih užitaka i zadovoljstava, i s kojim ni anđeli ne znaju što bi, jer je i takva praksa pogrešna), tekstom, da­kle, gotovo posve lišenim poetizacija znanih nam iz knji­ga Tereze Avilske ili Ivana od Križa, gdje imate osjećaj kako je uspon ka Bogu ovim autorima povod da riječi pretvore u unikatnu glazbu spasenja.

Ali da se vratimo pisarničkim izvještajima s terena. Pa onda, ako možemo, zamislimo situaciju u kojoj ima­mo čovjeka usred pustinjske osame, čovjeka koji je život podredio soteriologiji. Pada večer, sjenke su sve duže, a prema njemu, nakon tko zna koliko vremena, odmje­renim korakom ide duguljasta čovjekolika figura. Isidor je dobro informirani isposnik, i čuo je podosta o tome što se sve živome čovjeku može dogoditi u pustinji. Na horizontu, vidio je, približavala se oluja, sive tamnine pjega u planinskome ponoru su nabrekle i uzvrtjele se, odozgor je kapao sirup guste svjetlosti sumraka. Kada mu se posve približio, Isidor je vidio da se, barem izvanj­ski, radi o čovjeku odjevenom u monašku halju. Možda je u tom trenutku pomislio, o, kako banalno, došao mi je u najobičniju vizitu netko od pustinjskih sudrugova. Međutim, razgovor, njegova tema i tijek, Isidora nisu u godinama koje su uslijedile učvrstile u mišljenju da je razgovarao s čovjekom. Niti je bio siguran da se radilo o nekoj drugoj vrsti bića. Žderao se što gosta nije pitao za ime, što se i sam nije predstavio (iz toga je naknad­nom pameću zaključivao da je preskočio predstavljanje jer je u svojoj prestravljenosti pretpostavio da ovaj i tako predobro zna tko je on, Isidor). Prve riječi gotovo da su ga u to potpuno uvjerile. Putnik je Isidora pristojno po­zdravio, Isidor je sa svoje strane hodočasniku ponudio nešto malo hrane i vode, pozvao ga je da podijele večer­nji obrok što ga je bio namijenio samome sebi. Kako su padale noćne sjene, gost je sa sve manje ljubopitljivosti, ne skrivajući više svoju radoznalost, lovio Isidorov po­gled. I onda mu rekao: „Sotona sve zna. On je nado­hvat poznavanju cjeline, bliže je tome nego oni koje kuša. Koji se u lijenosti i taštini svoga duha zadržavaju na bijednim dijelovima, ma kako ovi privlačno izgleda­li.” Isidor se pokušao obraniti skromnošću, od starijih otaca preporučenom poniznošću, ali na gosta ovi ma­nevri nisu ostavili ni najmanji utisak. Na tipične formu­le, na te desetljećima smišljane i pripravljane lokote što su svakog iskušenika trebali držati na pristojnoj udaljenosti od nemira, stranac nije uopće obraćao pozornost.

Kao da je sve to vidio već puno puta, i gotovo da nije skrivao dosadu što ponovno mora otključavati istu sta­ru bravu. Ukratko, Isidorov čudni dijalog s još čudnijim gostom – užasno logičnim gostom, usput rečeno – mo­gli bismo svesti na sljedećih nekoliko stvari. Iskušenja, govorio je ovaj putnik namjernik, barataju najslađim riječima, potpuno iskreno im se predajući. Nema u zlu neiskrenosti. Dapače, iza zala kriju se vrhunci iskreno­sti, potpune predanosti, počesto i maksimumi ljepote, odnosno uzbuđenja čiji vrhovi opasno konkuriraju i bezvremenoj ljepoti. Ljudi bježe od zla, i bježeći od zla bježe od dijela u cjelini koji će im poslije nedostajati. Bez tog dijela neće moći obuhvatiti cjelinu. Sotona je zna­nje. A bez znanja je nemoguće biti čovjek, možeš biti milošću ogrnuti anđeo, to da, ali čovjek bez znanja ne možeš biti. Evo, i Swedenborg je zapisao kako budala, ma koliko sveta bila, neće ući u raj. Sotona hladno izlaže svoja znanja, svoje neosporne istine, svoje besprijekor­ne konkluzije, svoje nebeske spoznaje, da, nebeske, jer je on najbliži Stvoritelju, njemu nedostaje samo jedna mala nit, jedno mrvičasto nešto, jedan mali atom, i onda bi znao sve. A to malo što mu nedostaje zove se spozna­ja cjeline, čiji je i on, Sotona, tek dio. Krupan dio, ali dio. Tko od njega bježi, izmiče mu dohvaćaj uokvirene cije­losti svega, koju nazivljemo Bogom. Radilo se, kao što sami možete vidjeti, o zagonetnome pustinjskom razgovoru kakav bi, od naših relativnih suvremenika, mogli voditi poneki od ruskih bogotražitelja, možda ponajprije Berđajev, čije je djelo posvećeno ovom preplitanju nače­la dobra i zla, koja u njegovim knjigama vode vrlo napet razgovor, koja su, kao na Maljevičevim slikama, kao još ranije, u yinu i yangu, samo dijelovi dinamične cjeline predane uzajamnome kontrapunktiranju. Ili još točnije, igri stvaranja.