Romantika je roba iz uvoza | Dario Grgić

PRIRODNOST

Jedan od zanimljivijih opisa čovjekove nutrine dao je američki filozof Daniel Dennett. Kada je naš vlastiti život u pi­tanju, svi mi rado na sebe gledamo kao na autore. U istom onom smislu u kojemu je autor neki pjesnik, slikar ili glaz­benik. Milan Kundera čak je napisao kako su naši životi kompozicijski strukturirani, po načelu ljepote uz pomoć kojega na izvjestan način skladamo sami sebe. Dennett se, međutim, ne kladi na ovakve prikaze naših nutarnjih stanja. On smatra da taj dirigent koji odlučuje o intenzitetu i rasporedu nota jednostavno ne postoji, tako da zapra­vo nema arbitra koji odlučuje kako će se posložiti ishodi životnih prilika. Dennett se ovdje spori s jednim drugim filozofom, Robertom Kaneom, i iako zanimljiva, ta bi nas rasprava s nizom napetih implikacija odvela predaleko. Ključni je moment filozofova konstatacija kako živimo usred vrtloga u kojemu nas uzročno preplavljuju utjecaji iz prošlosti, kao i utjecaji izvana, koji konstantno nahrupljuju natrag unutra gdje će nam „zagaditi radionicu, pri­svojiti kreativnost i prigrabiti kontrolu nad odlučivanjem”. „Bit ćete”, zapisuje Dennett, „u velikom škripcu”.

Slavoj Žižek ide još dalje, i to, što ističe kao iznena­đujuće, uz pomoć Tolstoja na kojega se obično gleda kao na staromodnog realista koji više nema što reći mo­dernome subjektu. Kundera ne bi bio iznenađen, on je visoko cijenio istraživanja romana, i stavljao ih je rame uz rame s istraživanjima filozofije. Što bi vjerojatno po­dupro i Alain Badiou, koji piše kako se danas filozofija može pojaviti jedino u kentaurskom izdanju filozofije/znanosti, ili, kao ovdje, filozofije/romanopisanja. Tolstoj je smatrao da je ljudska jedinka izložena zarazama. Postoje dobre i loše zaraze. Kršćanstvo je za ruskog pis­ca dobra zaraza, a mogućnost izbora, na kojoj inzistira i Dennett, svodi se na borbu između dobrih i loših zaraza.

U odličnom filmu Madeo (Majka), korejski redatelj Joon-ho Bong u usta svojeg lika stavlja rečenicu: Grijeh se prevrtao naokolo i onda mi se vratio. Bong očito mi­sli kako smo izvor i uvir grijeha mi, i kako mu uopće nije lako izmaći. Radi se o filmu koji multiplicira moral­ne dvojbe. U prvom su planu majka i njezin mentalno zaostali sin. Žive u provinciji, sin je već prevalio preko glave prvu adolescenciju, ali i dalje živi na račun majke jer je nesposoban da se sam stara o sebi. Jedne večeri se zapije, i krene za nekom djevojkom koju sljedećeg jutra pronalaze mrtvu.

Bong nema milosti. Odnosno, nema patetike koju obično, u vlastitom nemaru, zamjenjujemo za milost. Mladić je malouman, što samo po sebi nije poseban problem. Međutim, kada si masira sljepoočnice, povremeno uspije pokopčati stvari. Bong mu je dodao ovaj „prekidač”, tako da njegove geste imaju dozu dodatne mehaničnosti. Vjerojatno je počinio ubojstvo. Ubijena je promiskuitetna djevojka koja je ljubav, nećete vjerovati, naplaćivala u riži. Ljubavnike, uglavnom srednjoškolce, snimala je perverznom kamerom mobitela. Zašto perver­znom? Jer joj je školska kolegica, majstorica za mobitelske tehnikalije, uklonila zvuk koji prati fotografiranje, pa ga je mogla činiti potajno. Ali svi su, jasno, znali za kameru i nazvali je perverznom. Mještani su uvjereni u mladićevu krivnju, svi osim majke, koja je posebna pri­ča: Bong daje scenu u kojoj mladić mokri uza zid. Ona je pokraj njega, naginje se i gleda izvor mlaza. Poslije, kada on ode, nogom utrljava mokraću u beton. Zame­će tragove. Ovaj dvojac, naravno, spava zajedno. Samo leže i spavaju. Bilo je u tom odnosu uspona i padova: tijekom jedne od samomasaža ili samouključivanja mla­dić se sjeti kako ga je majka pokušala ubiti kada je imao pet godina.

Majka, što je prirodno za neke majke, prevrne nebo i zemlju ne bi li pronašla dokaze da je njezin sin nevin. Dokopa se i mobitela ubijene djevojke. Nakon što je u zatvoru dobio batine koje su pokrenule zakočeni šaraf u njegovu mozgu, mladić se sjeti da je na mjestu umor­stva vidio nekog starca. Majka mu pokazuje sliku u mo­bitelu. Mladić prepoznaje osobu koju je te kobne noći vidio u mraku. Majka se sjeti kako je jednom od tog čo­vjeka kupila pokidani kišobran. Pronalazi ga, lažno mu se predstavlja kao predstavnica institucije koja besplatno liječi siromašne, i između njih dvoje razvija se dijalog. Starac joj se žali kako mu nije dobro otkad je prisustvo­vao ubojstvu o kojemu priča cijelo mjesto. Majka ga u nadi da je našla potrebnog joj ključnog svjedoka ohra­bruje da ispriča što je vidio. A on je vidio kako djevojka kamenom gađa mladica koji se čudnim pokretima stalno masirao po glavi, te kako mladić uzima bačeni kamen i baca ga natrag u mrak. Ovaj oveći kamen djevojku po­gađa u glavu i ona pada mrtva. S riječima: „Nisi mu ni do koljena”, majka majčinski uzima s poda neku šipku i usmrćuje ovog neželjenog svjedoka.

Susretnemo li se s ovakvom eskapadom prirodnosti – jer malo je toga prirodnijeg od majke koja štiti svoje potomstvo – teško da ćemo je proglasiti za poželjnu. I malo je vjerojatno da smo je imali na umu kada smo pomislili na prirodnost. Ali problem je u tome, da se sje­timo Dennetta, što mi najčešće nismo u stanju donijeti konzistentnu odluku, ne samo uslijed zaraze o kojoj su pisali Tolstoj i Dawkins, nego je to posljedica činjenice da smo neprekidno bombardirani izvana i iznutra smućujućim virusima narednih zaraza, da smo, htjeli mi to ili ne, zapravo preotvoreni, maltene rasporeni, pa su naše tobože slobodne odluke nasumične kao što je nasumičan rezultat bacanja novčića. Danas biti prirodan znači znati do koje smo mjere automatizirani, do koje smo granice roboti koji ispunjavaju hirove nepoznatih nam, međusobno, kako se to popularno kaže, zavađenih označitelja. Što možda opasno pojednostavljuje stvari. A znanost i filozofija nam govore kako imamo jedinku koju zapravo nemamo, s druge strane preplavljuju nas nizovi fenomena koji pljušte po tom nepostojanom en­titetu – posljedica je, naravno, osjećaj koherencije kojim se, čini se, bespotrebno dičimo budući da je taj osjećaj rezultat pukih interakcija. Sve što se događa, događa se na površini, čak je i dubina jedan od efekata kakve bez ikakvih problema proizvodi nadražena površina. Majka u Bongovu filmu nije plemenita – ona to nije ni u kojem, nažalost, slučaju, nego odrađuje procesuirane impulse koji se generiraju kao zapovijedi. Što se kao objašnje­nje pokazuje prekompliciranim i najvjerojatnije posve neuporabljivim. Pravosuđe bi na ovakva objašnjenja u svakom slučaju odmahnulo rukom.

Kineski zen monah So-San teško da bi ovakve kate­gorizacije ljudskosti smatrao prejednostavnima, jedna­ko kao što je iz lucidnosti njegovih tekstova lako doći do zaključka da mu ne bi bile ni presložene. Živio je davno, u šesnaestom stoljeću, živio je na selu – tada je skoro cijeli svijet živio na selu – i nije teško zamisliti njegovu prašnjavu odjeću i obuću – podjednako posljedice skitalačkog života i nazadne infrastrukture. Bio je dobar, du­hovit, lucidan čova koji nije patio od forme. Kako znam?

Čitao sam ga. Najviše je volio sjesti sa strane i gledati. Ljude, životinje, bilje, ideje, nije mu bilo pretjerano važ­no. Nije pravio top ljestvicu, ili, kako se danas kaže, ži­vot nije slagao oko prioriteta, nego ga je uzimao kako mu dolazi. Nije razbijao glavu postoji li ili si to samo umišlja. Zen, koji je nastao brakom budizma i taoizma, davno je, još, dakle, u svojoj prapradjedovskoj fazi, rije­šio problem pričom o sanjanom leptiru koji može biti i leptir koji sanja usnula čovjeka.

„Život nije u zapletima vanjskog svijeta, kao što nije ni u osjećaju nutarnje praznine”, kazuje ovaj monah bez imalo okolišanja. Podjednako je neprirodno, smatrao je, stremiti za neaktivnošću, kao i biti neprekidno aktivan. Težnja za neaktivnošću ispunjava nas aktivnošću, tako da je najbolje živjeti jednostavno, ili jednostavno – živje­ti, to je jedini način da se izbjegnu ovi ekstremi. Problem je u sitnici da je So-San postao to što jest nakon godina sustavne, ciljane aktivnosti – jednoga je dana, kako to u zen budizmu vole reći, osjećaj satorija preplavio osjećaj postojanja, onako kako šlag preplavi tortu. So-San satori nije našao uz neki od svojih putova i jednostavno ga, prirodno pokupio, on ga je doslovno otvorio svojim na­stojanjima. Kao kada bućkanjem vrhnja dobijete maslac. No kada se god povede razgovor o zen budistima, svi se prave da ne vide složene operacije izdizanja sama sebe iz kaosa međusobno suprotstavljenih milijardi fenomena, nego inzistiraju na njihovoj posvemašnjoj prirodnosti.

Danas zaboravljeni ruski filozof i teolog Nikolaj Fjodorov nije imao ove vrste iluzija (imao je neke druge), i imao je prilično originalna gledanja na prirodu i pri­rodnost. Najveći zajednički neprijatelj čovječanstva je upravo priroda sa svim svojim izvedenicama. Dokle god budemo bespomoćni, piše Fjodorov, ona će biti moć­na, sve dok ne postanemo njezina volja vitlat će nas ova neljudska stihija. Njezina je moć slijepa onako kako je slijepa majčinska ljubav u Bongovu filmu, onako kako nikada nije slijepa ljubav bića kao što je So-San. Nepre­kidna borba koju vodimo jedni protiv drugih, koju vo­dimo protiv samih sebe, nije ništa drugo nego ispunja­vanje njezine slijepe volje – kao što bi rekao Dawkins, mi smo nevažni, važno je da preživi sebični gen. Fjo­dorov daje nadu čovjeku. On misli kako priroda kroz nas postaje svjesna same sebe (kao što i Dennett misli da smo nervni sustav planeta), i kako će jednom u budućnosti, u pandemoniju iskupljenja, uskrsnuti sve što je u svojem sljepilu bezumno uništila. Ali sada, u ovom trenutku, priroda je sila koja nastoji proždrijeti čovjeka, kao što proždire sve svodeći ga pod svoj nazivnik. Fjo­dorov smatra da joj se moguće suprotstaviti jedino orga­niziranom i ujedinjenom borbom cijelog čovječanstva. I naš Krleža gledao je na čovjeka kao na neprirodno biće. Nije prirodno hodati po Mjesecu, kao što zbilja i nije; nije zapravo prirodno ni izaći iz pećine i otići živjeti pod labavim šatorom koji svaki jači vjetar može otpuhnuti.

A kad smo već spomenuli Mjesec, jedan drugi, mogao bi netko napisati, ludi stanovnik nekadašnje Rusije, Gruzijac Gurđijev mislio je da se Mjesec hrani ljudskom ener­gijom. Ali ne energijom svih ljudi. Neki se ljudi izmaknu ovom konstantnom crpljenju ljudskih resursa. Navod­no postoje pojedinci što su ulaganjem određenih napora koji možda ne bi bili strani So-Sanu uspjeli u inače automatiziranim, posve mehaničkim bićima kao što su u naponu svoje prirodnosti najčešće ljudi, realizirati duše. Nju nemaju svi, kao što se uvriježeno i neutemeljeno ističe, tvrdi Gurđijev. Većina ima tek male larve od kojih je potrebno nešto napraviti. Nekako.