Romantika je roba iz uvoza | Dario Grgić

NADA

Nada je neraskidivo povezana s apokalipsom. Naime, ako se nadaš, ako si dobar u nadanju, onda je sva tvoja nada usmjerena prema tako nazvanom smaku svijeta. I ovdje, kao kod gotovo svih u svijesti stalno nazočnih termina, skloni smo sve omotati u svoje oblatne. Kod apokalipse nije stvar u tome da će sve propasti, nego da će se, napokon, sve vratiti svojemu izvornome licu. Prije toga će, naravno, biti malo plamena. Apokalipsa je točka na kojoj završavaju svi ovdje u ovome svijetu započeti putovi, gdje se sve zbroji i dobije onaj finalni okvir u kojemu zlo napokon progovori smislenim gla­som. I ako nešto ima smisla čekati, onda je to taj trenu­tak. Trenutak u kojemu će svinjarije propjevati glasom slavuja. Onaj jedinstveni moment kada će se uspostaviti da je koljačeva kama zapravo anđeosko gudalo koje tan­koćutno prebire po nekoj od Bachovih kantata. Da nam je tada biti gledateljem i slušateljem! Ukratko, u nadi ima nešto zastrašujuće, nešto što obilato nadilazi svakog pojedinačnog čovjeka, ma koliko se on nadao, ma kakva njegova nada bila. Pisci Kabale isticali su kako živimo u svijetu u kojemu se želje ispunjavaju. Ali oni govore o željama, a ne o nadi. Kabalisti, te kombinacije mudraca i kartaroša, nisu ništa zapisali o nadi. No nada ne bi tre­bala biti pukom željom. Želje se tiču svjetovnoga, nade iznadsvjetovnoga, one su stube kojima se penjemo ka nebesima. Ako ju je moguće prelomiti u množinu? Ili je točnije: želje i nada? Život pročišćen od želja tako bi osvojio nadu. Kao da je želja čovjek koji se pretvorio u majmuna, a nada, iako je ovo samo naizgled stavlja u majmunsku poziciju, može od majmuna načiniti čovje­ka. Ovdje je, jasno, samo kapitalizirano naše nadanje da nada potiče evoluiranje, ili, da se poslužimo prastarom slikom, da ona od gusjenice može napraviti leptira. Sva­kako bi nam tada bilo jasno da, kada govorimo o nadi, govorimo o ostvaraju Novog Jeruzalema, gdje, eto, u okviru iste slike, možda nećemo biti anđeli, ali ćemo ipak imati krila. Želja bi onda bila pseudonada, nada koja se nekako prelomila u sebi, koja se, da tako kažemo, osta­vila nade; jedino što još podsjeća na njezino porijeklo iz­vjesna je količina sve zaparloženije vrtnje ukrug, lišene unutarnjeg smisla. Nekakva energija bez nazivnika koja se na koncu istroši u borbama protiv same sebe. Beznad­nost tako kao da je ugroženost osnovne biološke funkci­je, kao da je protuživotna. Što je, paradoksalno, dovodi u najveću moguću blizinu nade, sjetimo se samo odnosa nade i apokalipse. Jedan od najčešće previđanih Isusovih naputaka tiče se prakse ponašanja u situaciji kada vjernik nešto zaište od Boga. Isus kaže da je potrebna poseb­na vrsta stava, gdje vjernik mora zauzeti držanje kao da je njegovom iskanju već udovoljeno. Kao da budućnosti zapravo i nema, vrijeme je već stalo, taj mukli događaj je iza nas, zajedno s apokalipsom, nakon koje su se oni či­sta srca smjestili u spomenuti Božji megapolis. Emerson je zapisao da nam Posljednji sud vraća našu prvu promi­sao. A vraća nam je stoga jer je bila točna, bila je prava. U cjelovitom skladu Posljednjeg grada tako bismo se mogli sresti s kolektivno nesvjesnim, s potisnutim sadr­žajima i oblicima, sa svime čega smo se odrekli u ime što bolje uklopljenosti u društvo, u ime ove prve i najveće izdaje. Tako da se mit o Padu opetuje na individualnoj razini od osobe do osobe. Što se događa kada čovjek prvi put svjesno prešuti ono što misli i izgovori nešto sasvim drugo, nešto što se uklapa u mozaik u kojemu se u tom trenutku nalazi? Njegovo se pravo biće zgrči, zaprepasti, da bi se naposljetku skupilo negdje u besputnim dubi­nama. Heideggerova potraga za jezikom možda je bila pokušaj da se rekonstruira intonacija prve primisli, one koju smo izdali. Na koncu, nije li, na izvjestan način, nje­govo najpoznatije djelo Bitak i vrijeme moguće čitati kao glomaznu simfoniju koja je važnija u svojem nastojanju da se izgradi, čisto zvučno, jedan novi jezik kojim bi se moglo pristupiti tom pitanju kristalnog imenovanja stvari, nego u raspredanju o gigantomahiji? On je cije­loga života sanjao o tome da bude Grk, da bude, dakle, čovjek koji je, među ostalim, u stanju vidjeti bogove. To u njega nije ona ad hoc ničeanska predsokratovska filo­zofija koju je Nietzsche kao koncept trebao zbog zaokruženosti svojeg prevrednovanja svih vrijednosti, nego iskonska nada da je moguće u sebi biće preustrojiti tako da bude u stanju općiti s esencijama bitka. U vremenu postoji zlatna nit. Ona koja sve drži kao vlastitu baštinu na koncu će implodirati i izazvati Posljednji sud. Tada će, u procesu nemilosrdnog oduzimanja, svakome biti vraćeno njegovo jedino vlasništvo; problem patnje tada bi bio problem cijene kojom smo od ovog prekupca ku­pili nešto što smo imali od prvoga trena. U tome bi se trebala sastojati nada: u želji za Apokalipsom, u želji za ponovnim susretom s bićem kojeg smo se odrekli istog trena kada smo ga postali svjesni. Sve ostalo su nadanja, tlapnje, odgode, nove laži. Svijet u plamenu, plamenu koji pokreće ljude, okreće ih sebi i spušta u bezdan koji ih definitivno otkida od ispranih fantazija lažnog posto­janja uobličenog u bezbroj udruženja, koterija i društa­va. S nadom da će se napokon zaustaviti stroj koji pro­izvodi čak i pobunu ne bi li bolje dekorirao ekskluzivnu ponudu na tržištu jada.