Romantika je roba iz uvoza | Dario Grgić

Umjesto pogovora:
KAKO SMO BRANE KRSTIĆ I JA ČITALI ALANA FORDA

Iako u godinama koje su uslijedile Brane nije postao poznati umjetnik, ostao mi je mladalačkim modelom ponašanja koje mora rezultirati preobrazbom bića. Neka­ko nisam mislio da su umjetnici ljudi koji žive od umjet­nosti kao što službenici žive od svojih zanimanja, posve­ćeni podjednako sitnim karijerističkim nadmetanjima kao i poslu. Umjetnik, mislio sam tada, prije svega ne pristaje na sudjelovanje u trci, opsesivno je posvećen usavršavanju svoje nutrine, od koje mora napraviti ne­što kao čarobni mač uz pomoć kojega će se probiti iz začaranoga kruga jave. Brane je trenirao svakodnevno. Svirao je klasičnu gitaru i sanjao kako mu instrukcije daju najbolji učitelji i znalci instrumenta. Stanovao je čak sedam katova iznad mene, ali nisam jednu ponoć dočekao jasno čuvši kako uvježbava kompoziciju te zap­ne negdje već na početku, i onda krene iznova pa izno­va. Ništa ne bi bilo brzopletije od zaključka da je Brane bio netalentiran: upoznao sam tek nekoliko odraslih lju­di koji bi odoljeli razgovoru kakav je moj prijatelj iz dje­tinjstva mogao povesti još kao dijete. On je mogao zara­na zavoljeti Bacha, čije je kompozicije svladavao i pronicao još kao osnovnoškolac. A samu svirku usvojio je posve prirodno, bilo je to nalik na uranjanje ulovljene ribe natrag u rijeku iz koje ju je rođenje u ovakvu egzi­stenciju upecalo; napravio je tek nekoliko poteza po gitari i postao s njom učas, maltene preko noći, jedno. Ne pretjerujem. Tada sam i sam svirao, ali kada sam vidio napredak koji je on uspio ostvariti za pukih nekoliko tjedana, objesio sam gitaru zauvijek o klin, odmah pokraj kopački. Do gitare, zapravo, do ozbiljnijeg poimanja njezinih bogatih slojeva, doslovce čitavih svjetova koje je počeo slutiti iza njezina pojavna, trbušasta oblika, Bra­ne je bio dječak naglašeno sklon tučnjavi i iznimno beskompromisan: jednom je ušao u sukob s tridesetogodišnjakom, iako je sam bio tek osmi razred osnovne škole. Kakav je to čudan osnovnoškolac bio! Čitao je novine na engleskom, i pisao duga pisma Josipu Torbarini, tada najpoznatijem hrvatskom prevoditelju Shakespearea. Na stranu što su ta pisma često bila tek prepričani Torbarinini predgovori dramama o kojima je Brane želio raspravljati, bilo je dirljivo njegovo nastojanje da sa svi­jetom duha – a intuitivno ga je osjećao oko sebe – stupi u dijalog. Bilo je moguće sve, mislio je tada, pa i transformacija stvarnosti po principima mašte. Ima li u tome boljih učitelja od strogoga Bacha i nemarnoga Shakespearea? Godinama poslije sjedili smo u Gradskoj kavani i pričali o jednoj knjizi o Mozartu; autor je iznio tezu da „Mozart” nije u pravome smislu ni postojao, da su kroz njega strujale sile jače od ljudskih, da je to bio klasičan slučaj schellingovskoga tipa predikatizacije subjekta, kada netko vlastiti subjekt popredikatizira nečim višim: Bogom, umjetnošću, idejom. Ismijavao sam takav po­gled na stvari duha, smatrao ga banalnim i neodređe­nim, pozivao se na naše razgovore vođene još u sjeni mladosti, i kao rezultat pobrao naš prekid kontakata. Bilo je logično da ne popusti nijedan, i bilo je još logični­je da danas zbog toga ne osjetim ni mrvicu žaljenja. Ne radi se pritom ni o kakvoj übermenschizaciji nijednoga od nas, a ni našega odnosa. Bili smo došli na kraj, što povremeno svatko tko živi malkoc budnijim životom mora osjetiti prilikom kontakata, bilo s ljudima, bilo s vlastitim životom. No to je bilo prije koju godinu, i ne spada u priču, jer je čak i ne zaključuje: prije je nalik na pad nekog nemarno odloženoga instrumenta i nastalu jeku nakon što je opereta odavno završila, zastor se spu­stio, a izvođači radova pozaspali po svojim domovima. Naša je lauta tada zazvečala u već ispražnjenome kazali­štu. No u vrijeme u kojemu nas dvojica postojimo da ne možemo više, jednoga ljetnog popodneva poklonio sam mu komplet Alana Forda, sve epizode, da budem preci­zniji, koje sam imao: radilo se o nekih sedamdesetak sveščića maloga formata, koje je Brane momentalno sa­krio u podrum. Obojica smo razmišljali po kineski, znači strategijski: njegov je otac – koji je sam vodio brigu o Branetu i njegovima bratu i sestri, jer im je majka rano umrla (na ovome mjestu i sami shvaćate da ulazite u izvjesnu modifikaciju Pepeljuge ili neke druge, svakako junačke priče ispunjene metamorfozama protagonista), a Brane je opasno zanemarivao školu nauštrb svirke: bilo je jasno da će ili svirati gitaru ili propasti, dok će aureola visoke inteligencije, što ga je okruživala, njego­vu propast učiniti tim većom i strašnijom; ubrzat će je, a ne usporiti. Svirka još kako tako, ali stripovi, razmišljali smo uglas, bolje ih je skriti, nego poslije magarac biti, i ostati bez oboje. Nije se isplatilo provocirati nove neda­će, ionako ih je bilo preveć: loše ocjene, još gore vlada­nje, prezir mediokriteta iz zbornice, glupo susjedstvo (simpatični, ali nepodnošljivo bedasti ljudi), prokleti hormoni, potpuna koma u kontrastu potpunoga svjetla otkrivanja svijeta. Mehanički su se zastori polako razmi­cali, a iza njih je pulsiralo srce žive tajne! Tko ne zna kakva to spektralizacija svijesti znade biti? Osjećali smo se obojica poput onoga hromoga vuka iz poezije Vaska Pope, i sklanjali se u svijet umjetnosti, poglavito književ­nosti i glazbe po znanome načelu svih ljubitelja ovoga majstora i znalca tajne drevne: „I tamo spavaj / Dok se ne zaledi lavež / I zarđaju psovke i crknu baklje / Sveopšte hajke.” Alan Ford tada je izgledao kao satirična, no posve točna slika svijeta, stripovski obrazac po čijoj je strukturi moguće gonetati tajne vladavine međuljud­skih, koristoljubljem premreženih veza, s tonama hu­mora verbalnoga, dakle kultiviranoga pedigrea u pozadini svega. Razdioba prihoda po principu, tebi jedan, meni jedan, tebi dva (ruka Broja Jedan stavlja jedan nov­čić pokraj prvoga), meni dva (ruka stavlja dva novčića pokraj prvoga) i tako dalje, uz antologijske scene s dok­torima i bolnicama – a ovdje je važno naglasiti da je če­tvrtina stanara naše zgrade radila u bolnici – napravile su od ovih humorističnih opaski specifičan pogled na svijet koji je u sebi imao uračunat cinizam i dvoličnost vlasti. To je bila, ipak, nedostatna priprema za društvene mije­ne koje su bile pred nama. Jednoga se dana ista ona eki­pa koju smo znali kao neprijeporno komunističku pre­metnula u ključne kanalizatore nacionalističkoga osjeća­ja svijeta. Na ekrane su nahrupili likovi koji su se samo kreveljili, naši domaći protagonisti takozvane (tepala si je!) „urbane” scene postali su ključne figure ove mijene. Bilo je to sablasno iskustvo, ova zamjena kožnatih jakni narodnim nošnjama. Alan Ford, začudo, time nije dobio ni mrvice na realizmu, nego, dapače, izgubio na tone autentičnosti. On je funkcionirao kao upozorenje, kao reper nedostojna ponašanja. A za posljedicu, nažalost, nije imao devalvaciju cinizma, čak suprotno, nije, kao što se može i pretpostaviti, s njome imao nikakve veze. To ne znači da je ovaj retro-izdavački pothvat (trenu­tačno u Hrvatskoj Alan Ford iznova izlazi, po peti ili šesti put) financijski riskantan potez. Koliko znam, cijela na­klada biva otkupljena, ili gotovo cijela, što je u ovom slučaju za nakladnika više nego zadovoljavajuće. Niti bi iz ovakvih razmišljanja na bilo koji logike dostojan način bilo moguće povezati simpatičan strip s gnusnim raspa­dom države i kasnijom posvemašnjom demoralizacijom u koju su svi utonuli kao u močvaru, okruženi gomila­ma čudovišta iz crne lagune. Bilo kako god, sam sam kupio dva broja. Nijedan nisam pročitao, zapravo doči­tao. Alan Ford mi je bio dosadan, infantilan, preistinit; bio mi je, u izvjesnom smislu, zabavan, odnosno nezabavan, kao novine s vijestima iz zemlje i svijeta. S unaprijed pripremljenim lošim vijestima. Znači, predvidljiv. Kada sam neki dan ugledao jedan svezak Alana Forda, sve sam ovo znao: i da nemam, osim davna popodneva i slike Braneta kako preuzima komplet stripova, ama baš ništa što me povezuje s ovim rijetkim ispadom duha na garavim balkanskim sokacima. Da je sve to davno zatr­to. Da će i ova uspomena funkcionirati kao laž. Evo, i taj Brane, gore u tekstu izgleda kao kakav bog. A radi se o sitničavu čovjeku, prijeke ćudi. Za mene možda nema ni opravdanja ni iskupljenja. Danas više ne tražim toliko inteligenciju, nego širokogrudnost! Dajem kraljevstvo za širokogrudna čovjeka ili čovječicu! Osim, ako se ov­dje ne radi o klasičnome slučaju odljubljivanja koje je omogućilo prepričano davno darivanje. Alan Ford? Pojma nemam. Zaista. U pubertet sam ušao brzinom svjetlosti.

Kao i u starost, uostalom. Ili u gostionicu? E, tamo sam baš ušišao, sve se dimilo. Neki od mojih frendova su volje­li ovaj strip. Međutim, godinama ga nitko nije spomenuo. Kada mi netko kaže da kupuje retro izdanja, da je, dapače, uzeo sve brojeve, brzo razgovor privodim kraju i odlazim. Zašto? Tko to zna taj je Bog, rekao bi Heidegger. Nije li prilično točno rečeno, onomad u Galileji, neka mrtvi po­kapaju svoje mrtve? Vidim Broja Jedan, sad, kako kaže, rekao sam mu, Isuse, nisam neki mudrac, ali uspio sam shvatiti neke stvari, nastaviš li ovako, završit ćeš na križu! Ha, ha, Isus će na to, frajeru, jednom će se u maloj Hrvat­skoj roditi tip kojemu će baka i majka tepati Fritz i koji će napisati to isto: Ovaj momak bu svršil na križu! Pa šta? Pa ništa, čovječe, što se pjeniš, pusti me da i ja – svršim! Koja si ti Senka manekenka! I onda će se Grgić, onaj koji pokla­nja stripove po svojem gradu, koji je uvijek strahovito in­teligentan, pronicav, uvijek spreman posavjetovati, a ni­kad zajebati, toga sjetiti i staviti nas u svoj popodnevni tekst, u skasku o uspomeni. Mene, tebe i Broja Jedan. I nekakvoga tipa koji vježba gitaru. A, njega znam, Brane! Gdje si Brane? Ne čujem te. Nije vrag da ne sviraš više?

Post scriptum

Brane i danas svira, u ovoj priči nema nikakve drame, nema nesretnih krajeva, ona prije svega odiše kroničnim nedostatkom jada. U njoj se čepovi s bočica ispunjenih uspomenama ne dižu, jer uspomene liježu s Erinijama, a s njima se nije šaliti. Moj compadre iz davnina vjerojat­no u ovom trenutku naštimava gitaru, ili rasteže nove, netom kupljene žice. Nije se odao drogama, ni kurvanju, ni, a to bi bilo najstrašnije, „poštenome” radu u nekoj fa­brici oliti kombinatu. Živi u Americi i prije nekoliko go­dina, što mi je zadnja vijest, objavio je disk s pjesmama Beatlesa odsviranih na barokni i klasični gitarski način. Ako se dobro sjećam, radilo se o Naredniku Pepperu, najpoznatijem albumu liverpulskih buba. Disk nemam, ali ne sumnjam u Branetove emocije. Beatlese, isto kao i Springsteena, voli odmalena, a svira opako. Sviranjem obrada Beatlesa kao da se još jednom vratio u djetinj­stvo; mi tamo pokatkad ostavimo nešto nenaštimano, a to je Brane možda na ovaj način uglačao. Djetinjstvo se, za razliku od ruža ili paradajza, uzgaja naknadno. Nešto ubacimo, nešto, bogme, naglavačke zavitlamo van. Život plijeviti, korov tamaniti! Škole je izučio vani. Slagao je godište i upisao gitaru kod čovjeka kojega je najviše volio slušati. Diplomirao je u Njemačkoj pod instruktorskim prstima Eliota Fiska, što je ime toga čovjeka, rođena, čini mi se, u Springsteenovu New Jerseyju, radio je u Kölnu i Glasgowu, propušio se (ta je vijest zapanjila općinstvo) i počeo u dvadesetima piti rakiju. Bit će i od njega čovjeka, govorilo se po komšiluku, i na to su klimali glavama svi kojima su bitne takve perifernalije. Nikada nije spome­nuo one stripove, a što se mene tiče, namjerno im više nikada (osim za fine novce) neću napisati ili izgovoriti ime. Na brodu s kojim tonem na dno mutnoga oceana nije kao ime ispisana riječ nostalgija, nego neka druga, meni sto puta ljepša, a nju vam neću odati za džabe.