Wonderland | Marinko Koščec

1.

 

Profesor, čim zakorači u hodnik, i dok se spušta dizalom, i kad gura ključ u bravicu, nasmiješen je. Usrdno odjeven i dobrosusjedski izbrijan. Pripravan, ako se ukaže, za iskušenje instant-interakcije. Mlačna je, takoreći majčinska maglica u kojoj dremucka predgradsko poslijepodne. Pluća miluje mirisna jesen. U pravilnim razmacima, odnekud dopire struganje metala po metalu. Smrt je na stablima bezglasan, koloristički doživljaj.

Dvaput tjedno, to je optimalna mjera za pristupanje radnom mjestu. I uopće, za susrete sa svijetom. Da mu ih slučajno ukinu, što bi od njega postalo? Bezglavo bi gacao baruštinom vremena. Ali on ima put, on ima poslanje. Dvaput tjedno prizvati dovoljno mentalne erekcije da izgovori svoju litaniju. Pred publikom koja ga, izvjesno je, neće izviždati ni mučiti neugodnim pitanjima. Niti drugačijim. Koja će svaku riječ njegovu primiti kao Božju, bez pogovora i bez ikakva komentara. Kako je blagotvorno, kako okrepljujuće uroniti među ta svježa, nenačeta bića. Udahnuti njihove mladosti.

Dok se vozi na uvodno predavanje, ususret vjetru što ga tapše po parfimiranom obrazu, što vijori rijetkim preostalim mu vlasima, samo što naglas ne pjevuši uz melodiju s radija.

 

Ti mater! Ode cipela! Polako, da ne ugazim bosom nogom, evo je. Zbilja čudesno, da pred faksom blato preživi i sušna razdoblja. I moj talent da ga pronađem cipelom, pa bila na čitavom parkiralištu jedna jedina lokva. Ali takvoj tričariji dopustiti da ti zablati duh? Ustupiti makar stanicu mozga? Ne, inteligentan čovjek ne da si nikakvo blato zemaljsko nabiti na pleća, ne hoda pogrbljen, stisnutih zuba, s grčem patnje na licu. Uopće ga ne vidi, jer ne ruje pogledom po tlu, nego diže bradu prema nebu, puni pluća zrakom i kroči samo prema naprijed. Dobar je to zrak, bez smrtonosnih klica, gotovo netaknut industrijskim otrovom, domaći. I blato je u redu, dok si svoj na svome. Kakav je zrak u tuđini? Što vrijede čak i bogatstva i blistave karijere u pečalbi, bez domaćeg zraka, bez svoje zemlje pod nogama. Svaki si dan treba ponavljati kakva je blagodat biti među svojima, gaziti rodno blato, sto posto domaće.

 

Profesor čvrsto grabi prema drugom katu. Spreman za šesnaesto reizdanje kolegijâ koje je kao asistent naslijedio, i pun dužnog poštovanja jedva dotakao vlastitim adaptacijama. Smatra se prestižnim predavati višim godinama; što viša godina, to je predavač veći stručnjak, veći znanstvenik. Njega zadovoljava predavati prvoj i drugoj.

Naslijedio je i običaj da uvodni sat posveti pismenom iskazu motivacije za studij. Taj će iskaz odložiti u koš čim za sobom zatvori vrata kabineta, ali tradiciju rado održava; osim što pojede polovicu vremena, omogućuje da na miru i iz različitih kuteva, šetkajući među redovima, razgledaš sve što zaslužuje pažnju. Tijekom godine, uloga predavača donekle dekoncentrira. A i uvijek postoji opasnost da ti netko pročita pogled.

 

Oni najbolji komadi ionako neće dolaziti na predavanja. Eventualno na ispit, ali veće su šanse da ih sljedeći put ugledam na haubi novog Fordovog modela, u jednom od časopisa koje Karmen ostavlja na kuhinjskom stolu. Što nudi ovogodišnji priraštaj? Evo, ova dekoltirana u trećem redu, kraj prolaza, zlatne kose i čarobnog osmijeha. Marketinški potencijal svakog detalja brižno je iskorišten, oplemenjen make-upom i nakitom, minica je upravo dopičnjak, iz očiju vrišti ništavilo. Tko zna, možda se vine do polufinala lokalnog izbora za miss nečega. Možda zakvači kakva građevinskog poduzetnika ili vaterpolistu prije nego ta hvastava tjelesna plastika krene niz vodu. Zasad uživa u velikodušnosti prirode, aurom superiornosti razgrće kolegice oko sebe. Mjerka ih, grickajući olovku, zabacuje kosu visoko podižući laktove. Majica je uska.

 

Da, i Profesor ima oči. Ovakvi prizori u tijelu pokreću predvidljive kemijske procese, mnogo manje osobne nego genetski programirane čitavoj kategoriji sredovječnog ljudskog mužjaka. Je li mu zbog toga lakše? Nimalo, ali on ni ne pomišlja prekoračiti granicu čisto spekularnog odnosa sa svojim studenticama, niti zaglibiti među one svoje srodnike, manje ili više akademske, koji naglas sline za frizerkama i pipničarkama, te učoporeni u pivska bratstva patnju olakšavaju uzdasima Gle mrcine! ili Ovoj se u očima vidi kolko ga je gladna… Jedno je sigurno: Profesor umije jezik držati za zubima.

 

Ostatak izgleda uglavnom – bolje za njih – mlitavo pomiren s vlastitom neuglednošću: naplavina dosade, čovjekolikih algi. Tek pokoji probušen nos ili obrva, za osvetu niskoprofitnom tijelu. Ali zato je unutra pregnantan vrutak duhovnosti, još nepotonule u glib materijalnog svijeta? Tu i tamo zaleti se kakav romantik, uvjeren da je paučina koja visi preko svega što se ovdje studira znak vitalnosti. Monumentalna većina ipak ne vjeruje i ne misli ništa, a studij upisuje jednako vizionarski kao što na kruh maže paštetu. Našao bi se u studentskoj populaciji i prstohvat onih koji su načuli za globalno tržište, ali takvi ne dolaze studirati na ovaj fakultet. Gle, samo jedan mužjačić među nimfama, pogledom ubada iz dna učionice. Taj namjerava, u ime svoje generacije i kao jedini predstavnik svojeg spola, pružati otpor. Ušančen u zadnjem redu i okružen obožavateljicama, čitave će me godine gađati ciničnim okom i destruirati moje pošalice, žensko hihotanje kresati poluglasnim Moš mislit ili Jebote, popišaću se, ja ću paziti da to ne čujem, i da ga poimence ne zakačim sarkazmom, a i on će zauzdati jezičinu kad mi se bude izravno obraćao. Bradpittovska faca, s cerekom obješenim o kut usana, osigurava mu apsolutnu vlast u kokošinjcu, a i šire, one mu nedvojbeno jedu iz ruke. Ali njemu to nije dosta, njegove su ambicije drugačije. Izbrijao je glavu, navukao vojničke čizme i spitfajtericu, ispod je bez greške tetovaža: on je skin. Dakle i ovaj su terirorij preuzeli.

 

Utonuo u stolac, Profesor neko vrijeme zuri u posjetnicu, pa duboko uzdiše i pritišće tipke na aparatu. Dobar dan gospodine Lisica, jeste li se odmorili. Da, kratko, kratko, meni kažete. Ma dajte, već vas tako zatrpali. I sve to morate sami? Našli čir? A, nemojte tako, zdravlje je ipak… Samo se ne dajte živcirati, ni za živu glavu. Ma eto, u vezi s tim honorarom. Tako sam i mislio, ali obećali ste se javiti, pa sam… A možete li predvidjeti kada bi otprilike… Ima naznaka? Možda već sljedeći tjedan? Ne, ma kakvi, naravno da mi nije toliko hitno, nipošto se ne zadužujte. U redu, čekam da se javite. Svako dobro, gospodine Lisica.

Tek što je spustio, zvoni. Sretan ti rođendan, sine. Prvi put da ti nisam ništa kupila. I to baš na ovaj okrugli. O, treba tebi svašta, samo ja sam tu nemoćna. Pa jesam li spomenula Karmen? Puno mi vrijedi što ja mislim i što ti to znaš. Ja? Nikad bolje. Je, naravno da je odluka bila zajednička. Ne daj se tome glodati. Tako je bolje za sve. Nego, nadala sam se da ćeš danas doći. Ma znam da vam je selidba sutra. Ali da nisi makar na pet minuta navratio…

 

Tako je bolje za sve. Altruizam za neupućene. Ni da smo svi skupa bebu dočekali u tih trideset tri kvadrata ne bi sama ponudila da ode. U normalnom svijetu, starci te izbace iz kuće oko osamnaeste ako ne pokazuješ nakanu da se sam pokupiš. Vidiš ih dvaput godišnje i obje su strane nasmiješene. U ovoj pak retardiranoj zemlji ostajemo djeca do penzije, muškarci nikad ne nauče brinuti o sebi, umjesto da majku skinu s vrata pronađu još jednu, žene nakon poroda i same postanu dojenčad, glavnu riječ vode bake. Grade se kuće na tri kata kako bi tri, dajbože četiri generacije mogle živjeti zajedno, u neizbježnoj histeriji i nerazumijevanju koje se marljivo cementira u mržnju. Da, Mladen… Koliko već ništa nisam čuo o njemu? Bila je nedjelja u studenom, jedna od onih kad ne prestaje lijevati, negdje predvečer zvoni, ne bi ušao, samo da mi vrati kazić, neće ga biti neko vrijeme. Što ja znam, nekako se nisam uspio začuditi što je zadavio staru. Kapljice s kišobrana već su se u predvorju organizirale u potočić, uzeo sam kazić, Jesi siguran da nisi za pivo, hoćeš da ja pozovem policiju, Hvala ne treba, sam ću. Dobro, imao je teško djetinjstvo, stari je pio, oboje ih tukao. Ali što mu je skrivila mačka, zašto ju je zaklao kad je svršio sa starom? No to je ipak izuzetan slučaj, drugi dečki iz kvarta puno su se lakše pomirili sa sudbinom, evo do jednog i danas žive u istoj kući, sa starcima i svojom djecom. U takvim okolnostima, selidba k punici, tri ulice dalje, neupitno je korak naprijed.

 

Ima li Profesor, dok otključava auto, i dok pokapa svoje četvrto desetljeće, pravo na zadovoljstvo sobom? Ima ga i najneznatniji nitko, i crni zločinac, ali budimo realni: četrdeset godina, kažu da je to vrhunac čija se sjeverna padina blago i pouzdano spušta u vječiti mrak. Vizije vlastitog leša zasad se još ne javljaju tako spontano; to je dobro. Škodi je sedam godina, ali neće ga ništa manje odvesti kući od novog Audija. Rad mu je plaćen kako je plaćen, ali plaća barem stiže. Malo grebe u grlu prisilni život sa ženinim roditeljima, bakom, bratom, njegovom ženom i djecom, ali to je samo privremeno, dok ne bude gotov novi stan. Nije osobito ponosan što je majku strpao u starački, ali tko će sve to pomiriti. Uostalom, tamo imaju televizore, štoviše imat će s kim komentirati Milijunaša. I nije li mnogo glasnije od svega toga veselje zbog djeteta koje će se roditi, kažu da je dijete najveći dar. Škodin se motor veselo javlja, spreman da ga odnese prema sutonskim zlatom okupanom predgrađu; vedro se i nasmiješeno obzorje pred njim rastvara. U krajnjoj liniji, na duši mu ne visi nikakva zaklana mačka.

 

Netko zaglavljen u stubištu psujući pipa za prekidačem. O, susjed Zebić. Njemu za uspon do prvog kata treba puno mjesta i vremena. Prema dolje, svakog jutra, ide vrlo poletno. Predvečer se vraća daleko polakše i dijagonalnije. Ratovi su stvoreni za takve kao što je on. Prije rata bio je vucibatina ekskomunicirana iz portirskog miljea. Rat ga je, točnije tri tjedna čuvanja nekog skladišta, promaknuo u Branitelja s invalidskom mirovinom. Privremeno, zahvaljujući kreditu za samozapošljavanje boraca, čak i u privatnog pčelarskog poduzetnika. Dok nije, poravnat kao zemljica, kamion s košnicama prevrnuo u jarak. Tisuće su žalaca povadili iz njega a prozore smo danima morali držati zatvorenima, pčelinja je osveta visjela nad čitavim kvartom.

 

Ako se bolje razmisli, Profesor nedvojbeno spada u elitu. U odnosu prema običnim učiteljima, naročito provincijskim, a kako da makar jedan kvadratni centimetar ne bude provincija u zemlji s osam posto sveučilišno obrazovanih, on je elita koliko i prostitutka s poslovnicom u Sheratonu prema onoj koja cupka na Svačićevom trgu, ili haaški optuženik prema heroju Domovinskog rata koji te izbode kad mu jednim kotačem parkiraš na travnjaku, i bude oslobođen jer boluje od pts-a. Kad bi Profesora kakav slučaj nagnao da se ogleda sa svojim zapadnjačkim istovrsnikom imao bi razloga za zabrinutost, ali zapadnjački istovrsnik nema ni najmanju potrebu da se ogleda s njim, pa spokojno radi svoj posao kako ga radi. Pri uživanju u svojem elitizmu čuva se i trans-kategorijskih usporedbi. Jer profesorska, kurvinska, braniteljska i sve druge elite imaju i svoju superelitu, politiku i estradu, dvije sestrinske grane razlistale na zlatnom televizijskom stablu. U sferu superelite katkad se izdigne i koji nogometaš; ulaznicu mu, razumije se, ne mogu osigurati postignuti golovi, jedino talent za politiku ili za estradu. Ako je obdaren obama, doslovno drobi sve pred sobom.

Ali zašto bi to umanjivalo Profesorove rezultate! Naprotiv, njegov se život solidno uklapa u ono što vole nazivati uspjehom. Osobno, Profesor bi na popisu svih svojih uspjeha istaknuo bračni. Svoju bi zajednicu mirne savjesti nazvao skladnom. Zrelost je rastjerala sanjarenja o stapanju u hermetičnu cjelinu. Koja bi usred sivila svijeta iznjedrila oazu uzajamnog nadahnuća. Izdigla branu protiv svakodnevnog odrona, protiv straha da će se, samo tako, najednom sve strovaliti, i čitava se dragocjena konstrukcija razbiti u komade. Profesor, naprotiv, zna cijeniti stvarne, dostupne blagodati života u paru. Koje? Naprimjer glas koji se na škljocanje ulaznih vrata ponudi poput mekog naslonjača. Ispeglane košulje. Zajedničko gledanje televizije u krevetu. Odane, meke ruke koje dobro znaju gdje stanuje užitak. Pravilno dizanje i spuštanje grudi, dok su nasladom namirena tijela, ležeći na boku, savršeno uklopljena jedno u drugo kao dvije polovice školjke.

Dapače, kao da se napokon uspio odhrvati dozivanjima iz prošlosti koja su mu godinama ugrožavala krhku usidrenost u sadašnjici. Nasrtljivim sablastima koje su se javljale, naprimjer, u obličju nečijih osobito oblih i glatkih guzova koji pored jezera, na suvozačkom sjedištu, usred simfonije zrikavaca i uz veselo šljapkanje, cupkaju gore-dolje na krepkoj mu muškosti. Ili jednog istraživački nastrojenog, pohlepnog i endemski stručnog jezika u čak ne sasvim praznom noćnom vlaku. Ili tih bljedozelenih očiju, u rijetkoj, sumanutoj kombinaciji s crvenom kosom… ali ne, u taj osinjak ne smije dirati.

Jer premda je robovanje zlatoustoj prošlosti već bio prihvatio kao svoj doživotni križ, premda su ga uspomene na tren oćućenih pa nepovratno izgubljenih rajeva godinama kristovski mrcvarile, poput Prometejevog se orla iz dana u dan vraćale po još i još kamata za ono malo pozajmljene naslade, otkako se definitivno odlučio skrasiti sve su te jalove instant-epifanije jedna za drugom sagorjele na žrtveniku monogamije, pustile ga da u toliko žuđenom miru libido pijucka iz sakramentom ovjerena kaleža.

 

Ma što! Ja volim Karmen, to je jedini primjeren izraz. Više nego na početku. Utoliko bolje! Što se poda plamenu pomamnom u hipu postane pepelom. Karmen i ja, naprotiv, počeli smo s već previše opeklina da bismo se dali spržiti. I stvar je, umjesto da zaglibi u međusobnoj ovisnosti i navici, s vremenom procvala. Uostalom, promatrane pod blagonaklonim kutem i osvjetljenjem, grudi joj ne vise. Tajna bračnog uspjeha svodi se na pronalaženje blagonaklonog osvjetljenja i kuta za promatranje. S vremenom, prema potrebi, čovjek stekne i koje lukavstvo, naprimjer da u presudnom trenu ugasi svjetlo.

 

Ionako tijesno predsoblje prepolovile su kutije, naslagane do stropa. I boravak je pod opsadom; čak i ormari, raskomadani, svjedoče kako je lako završiti na dnu svoje kutije.

He-ej, u kadi sam, čuje se iz kade.

Pa rekli smo si da ćemo zajedno završiti kad dođem, kaže Profesor.

Nema veze.

Bi li pokazivala takvu požrtvovnost, pita se Profesor, i pjevušila u kadi, da idemo k mojima. A što je ovo?

Kuhinjski je stol stratište zagonetnog masakra. Iz piramide od najlonskih vrećica vire deseci krilaca i bataka, opsceno razdrljenih, dlakavih. Čovjeka je strah zaviriti unutra, neće li se naći i koja ukosnica, zlatni zub…

Marinko je dobio kompenzaciju. Prošli put si me pitao zašto nisam uzela.

Tostere smo možda mogli prodati. Ali dvadeset kila piletine. I to baš sad.

Trideset. Odnesi ih dolje k Veri u škrinju, već sam se dogovorila. Sutra idu s nama.

Prilazi mu, kapljice na parketu. Jedan ručnik omotan oko kose, drugi seže od pazuha do koljena. Sjeda mu u krilo. Otkud piletina i u metaforama? Vlažnost prodire kroz tkaninu. Mlaka put, gnjecava, ružičasta, vizija pohanaca, kako cvrče u tavi.

Oprosti što je ove godine tako ispalo. Za sljedeći rođendan napravit ćemo ti tulum.

Šuškanje vrećica.

 

Otkako živim s Karmen, ovo je najradosniji dio svakog dana. To je gotovo jedino što mojim danima daje smisao, čekati je ležeći na leđima, lagano se zagrijavati rukom, dok iz kupaonice stiže mirišljava uvertira bademovog mlijeka. Kud ćeš egzaktnije definicije sreće, ičeg smislenijeg od njezinih nauljenih bedara. I listova, naravno, svježe epiliranih. Ma što ako su debeljuškasti. Kakva bedastoća, uzdisati za krakatima. Meni njezine kratke noge savršeno odgovaraju. Sve je blizu. Hop, i prstići već u ustima, jezik draška stopala, gležnjeve, penje se, bedra se razmiču, sklapaju oko vrata. Prije toga, ritualni bademantl (flanel boje bjelokosti, 89 kuna na akciji u Mercatoneu), koji zove da posvuda zavučeš ruku prije nego ga zavitlaš. I gaćice s nadahnutim natpisima na markici. Romeo & Juliette. Ili Body Pleasure. Ili još pretencioznije: Satisfaction guaranteed. Na što ću danas naletjeti? Wonderland? Ride on, brave cowboy? Thank you for your visit and come again? O, ne treba me nagovarati, odrolat ću ih s nikad većim apetitom, kakva blagodat, što nije splasnuo, premda nema 166 načina da ih se odrola, baš je u tome najveća umjetnost, u pronalaženju najfinijih varijacija istog. Toliki to nikad ne spoznaju, tolikima je nezamislivo kamo se sve može stići sitnim pomacima, nego se ubijaju zahtijevajući uvijek drugačije, više, opsjednuti onim što propuštaju, jer susjed ima više ljubavnica, ili mlađu ženu, ili s većim sisama, pa posežu za širokom paletom pomagala i proteza, koje ih pretvaraju u invalide. Karmen je na početku bila tako snebljiva, ne bi čovjek riječ iz nje iscijedio, godine su joj trebale da se odledi, a sad zasipa zahtjevima i napucima, iskazima divljenja mojoj tehnici i proporcijama, deklaracijama trenutnih nadahnuća u pogledu mjesta i domašaja penetracije, načina upotrebe ejakulata. Zlatna su joj usta. Otkako nema stare, može slobodno vikati. Obožavam kad viče, grize me, nogama mlati po zidu. Šteta što moramo ići, taman smo se skroz opustili. Valjda tamo zidovi nisu od stiropora. Baka je, srećom, gluha ko noć. Možda neće više ni dugo. Onda ćemo imati i njezinu sobu, za dijete. No čuj me sad, pa nećemo ostati vječno. Godinu i pol krajnji rok do ključa u ruke, rekao je Marinko. Pozlatilo mu se. Ma briga me što guta slogove i koliki mu je pečatnjak, ono što me glođe je čitav taj koncept, pola love od prodanog stana unaprijed, i još smo ga jedva nagovorili da nam ostavi drugu polovicu za polog kredita. Jebeni kredit, kao da mi nije dosta tjeskoba, i što kad ne bude za ratu zbog neplaniranih troškova, što će najprije odnijeti, frižider ili možda kinderbet, Priskočit će starci kaže Karmen, da i dosad su priskakali, samo što nisu dobili bruh od skakanja, za mene su naprimjer uvijek pokazivali neopisivo zanimanje, ni danas ne znaju što točno radim, svaki put samo što ne kažu Kakvo zadovoljstvo, da se upoznamo, ni prema njoj nisu puno drugačiji, sva sreća da imaju sina, e s njim je sasvim druga priča, njemu se sve oprašta, nek je lijen ko guzica, nek je obična vucibatina, to je sin, njega se uzdržava u trideset petoj, čak mu se za kladionicu daje, ma kao da bih ja uzeo njihovu lovu, nek si grobove s njom tapeciraju, Promijenit će se kad dođe beba kaže Karmen, to će ih raznježiti, e samo mi to fali, njihova nježnost, pekmeženje nad djetetom, Ma gedaj ove rucice, muci muci, e po mojem neće vješati lančiće i naušnice, Darkova nek slobodno izgledaju kao štand s bižuterijom, ta će kuća postati raj zemaljski kad sve troje krenu uglas tuliti, no pa sve čovjek može izdržati neko vrijeme, samo da dođemo do stana, puno bih lakše čekao da nismo ušli u dil s tim Marinkom, ali opet, kad bi Karmen inače vidjela svojih osam plaća, prokleti lopovi, znaju kako će te ucijeniti, prvi mjesec kao malo kasni, drugi samo što nije, i hop, već ti ih duguje toliko da nitko normalan ne bi dao otkaz i zauvijek se pozdravio s njima, ništa originalno, čitava nam ekonomija tako funkcionira, Karmen se zapravo fantastično s tim nosi, Barem imam posao, na stranu što joj ja plaćam i tramvaj do posla, ali s druge strane ima nešto u tome, kako je tek bilo kad je čitav dan bila doma, ali jesam li je tjerao da se zaposli, naprotiv, kakva veleprodaja, što to ima s tobom, jesi li zato studirala povijest umjetnosti i filozofiju, ali Zašto bi se čovjek morao držati struke kao pijan plota, nisam fah-idiot, dosta mi je čekanja, hoću raditi, sjajno, tako si upoznala i privlačnosti privatnog poduzetništva, evo ti sad tvojeg Marinka, i meni nažalost,

– Ribica? Oooo… već spavaš? Gle gle, a što to tu imaš?!

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.