Wonderland | Marinko Koščec

23.

U pola osam, sunce već ozbiljno grabi prema vrhu blistave kupole, i ptice su na razlistalim granama glasne i užurbane, i zrak vrije od kukaca i mirisa peludi, i grad vedro, dobrohotno bruji.

No, jesi već jedanput, gunđa Branko. Dokle misliš ovo čuvati, dodaje u garaži odmičući Škodina vrata kako bi ušao u Opela. Možda ti daju koju kintu na otpadu.

Vrata, u jednu ruku, bolno podsjećaju na dan kad su ga pozvali “radi preuzimanja”. Evo gospodine, ovo smo uspjeli spasiti od vašeg vozila, lijeva prednja vrata, desni retrovizor, pločice, ostalo su prodali za dijelove, balavci, ali s njima je gotovo, neće više krasti. U drugu ruku, međutim, kako zna biti teško rastati se od svojih stvari, čak i od njihovih žalosnih ostataka, koji čovjeku samo pritišću dušu.

Tko zna kad će opet imati vlastiti auto.

Darko ne ide s nama?, kaže da nešto kaže, premda već izlaze iz dvorišta. Branko je, pak, to očito shvatio kao podbadanje. Kad si ga videl na nogama prije deset otkad se vratil doma, kaže malo nadureno, osim ona tri dana dok je vozil za… kak se ono zove…

Brm brm pizza.

Babica maše s prozora.

I od svih auti moral se zabiti u novog Bemveja, meditira Branko. Čekaj, jesi uzel mobitel? Dobro je. Jedva te pustila, ha? Ma kaj god, čak i da joj krene dok smo tam, evo nas za deset minuta. Kolko još ima do punih devet?

Šest dana.

Nekaj mi govori da budu dva muška.

Je li.

U pratnji dvije učiteljice, držeći se za ruke, preko zebre prelazi skupina djece koju danas treba zvati “s posebnim potrebama”. Jednom dječačiću pogled zapinje za vjetrobran. Zaostaje, prilazi staklu i zuri unutra prasećim očicama dok ga jedna od učiteljica ne odvuče. Opel record kašljuca i zapinje polazeći sa semafora. Dizna, objašnjava Branko, a prošli tjedan sam ju propuhal.

U smjeru grada već se nabrala kilometarska kolona; u suprotnom je potpuno čisto. Cesta se nudi, obećaje, mekano se prostirući prema mističnoj maglici u kojoj pluta Samoborsko gorje; na njemu, međutim, niti iza njega, nema ničega zanimljivijeg, temeljito je provjereno, ničega bitno drugačijeg.

A ko ti je ona gospođa u godinama, pita Branko, sva nacifrana, s frizurom na kat?

Ha?

Ma ona debela, koja ti se objesila oko vrata na sprovodu, i posle su ju morali držati.

A, Greta. Kolegica s posla.

Nije da me se tiče, ali izgleda ko da ima dost problema.

Imala je frku s mužem, zatvorili su ga na psihijatriji kad je zapalio vidikovac koji si je izgradio u dvorištu. Ali nije to. Dapače, tih dana je živnula, vidjelo se na njoj olakšanje. Par tjedana kasnije, bez konkretnog razloga, naglo je potonula u te napade plakanja. I više je ne pušta. Suze joj poteku samo tako, usred razgovora, ili usred predavanja. Ni kemija ni psihoterapija, ništa ne pomaže. Kad dođe na faks još nekako, doma čitave dane leži i plače.

Pred skeletom cementare Opel zavija ulijevo, kroz podvožnjak prolazi ispod pruge, pa se skretanjem udesno vraća u isti smjer, ovaj put na droncavu cestu od betonskih kocaka.

Jebemti, a jesi vidio prstenje na grobarici, hoću reći onoj iz… kak se veli?

Pogrebno poduzeće.

Da. I lančuga oko vrata, prst debela. A ženska gadna ko smrt. Briga ju, ne mora si facu prodavati. Bogme, teško da ima pouzdanijeg biznisa.

Pred samim mostom Branko skreće na makadam, koji postupno osvajaju blatne jame, koje zaobilazi širokim pokretima upravljača, koji ih bacaju lijevo i desno, dok se put sasvim ne izgubi pod jamama, pa se vožnja pretvara u jahanje, treba se uhvatiti s obje ruke, i nadati da bolni jauci iz karoserije ne najavljuju iminentni krah.

Od svega što su rekli kad je mama umrla, ostalo mu je možda samo ono Terezino. Zna ona o čemu govori; u bolnici se toga nagledala. Nije najgadnija rupa koju smrt napravi, rekla je Tereza, nego kako se brzo zatrpa i zaboravi. Hop, nema te, idemo dalje, nikad te nije ni bilo.

A onaj drugi tvoj kolega, kojeg su razvlačili po novinama… Šuster?

Šnajder.

Da, siroti čovjek, ko bijesnog psa su ga ganjali. Sve te gadarije koje su mu iskopali, pa to nemre biti istina, to su morali napuhati. Ne bi takav ološ, takav ljigavac, godinama radio na fakultetu a da se ne razotkrije, nemreju takve stvari proći neopažene, ha?

Tja.

I baciti ga na cestu par godina prije penzije… Ko će ga zaposliti u njegovim godinama, i posle svega toga?

A ne, s te strane… Uzet će ga natrag, dogovorio se s dekanom. Najesen, kad se to smiri i počne zaboravljati. Nemaju izbora. Trebala bi dva nastavnika da se pokriju njegova područja, a nema ni jednog jedinog kandidata. I uz to, četvrti kolega nas napušta. Pozvali su ga da od jeseni predaje na jednom američkom sveučilištu.

Viš ti njega jazavca.

E da, tiha voda brege dere. Ukratko, katedra bi bez Šnajdera bila šlus.

Branko parkira auto, bolje reći zaustavlja, na blagoj šljunčanoj padini, vadi štapove, mrežicu, sklopive stolčiće, kanticu s glistama, košaru s doručkom. Šljunak ugodno škripi pod potplatima dok se spuštaju do vode, sunce je blago. U daljini, bez tona, naziru se kamioni krcati zemljom.

Da, kad smo kod novina, kaže Branko, znaš da su jučer opet spomenuli onog vašeg, onog od stana, no…

Šušnjaru?

E, e.

I?

Navodno su ga vidli negdi u Keniji, Nigeriji, šta ja znam. Ili nekoga ko mu je jako sličan. E, da se može biti tolko naivan, dati pol novci unapred, to ja ipak…

Čuj, pa jel baš moraš opet o tome. Šta da sad počnem, šta?

Dobro, dobro. Daj mi gliste.

Voda tiho prolazi. Uz tek neznatno prljavomaslinasto šljapkanje, tu i tamo koji vrtlog, ali uglavnom spokojno. Unutra, u tmastoj utrobi, tisuće poganih, sluzavih usta nijemo ruju po blatu, ili proždiru druga pogana, sluzava usta. Beskrajno promiče mlitava blatna masa, milijuni kubnih metara potrošene, otrovane vode putuju prema većoj rijeci, pa prema moru, pa prema većem moru, i sve to potpuno uzaludno.

Ha, kaže Branko, evo je. U, pogleč ju, ova je prava. Nek samo misle da su sve pokrepale.

Ljigavo žutosmeđe stvorenje se očajnički koprca i vapi za zrakom, pa sve slabije, pa još tu i tamo. Branko namješta novi mamac, zabacuje, trlja ruke.

Jesi za još jednoga gemišta?

Može.