Wonderland | Marinko Koščec

6.

 

Zubar ne puši spiku o postolarima koji bi imali biti najlošije obuveni. Svoje blistavo zubalo rado pokazuje, ima pravo, kud ćeš bolje, i to besplatne, reklame za majstorovo umijeće. A kako je obuven boli ga kutnjak, pred kućom je parkiran novi A6; klompe zvonko kloparaju po carrarskom mramoru. Evo mi, dakle, prilike da prolistam svježu ponudu Bayliner plovila, i škicnem Dimitrijeve Merlinke i Berberove konje, pričuvne, politički senzibilno potisnute u kut pored kanapea kako bi ustupili mjesto Murtićevim žvrljotinama.

Napokon, à nous deux, kazuju zubarove raskriljene ruke, željne da se dohvate kromiranih žalaca i električnih kopačica.

– Bilo je vrijeme da se upoznamo.

Manire dostojne voditeljâ tv-kvizova. Upoznavanje će se odigrati na toj ležaljci od pucketavog skaja, tako što će mi obje ruke ugurati u usta. Upravo bezobrazno, pleonastički sliči zubaru: ružičasto ispolirano lice, aseptični osmijeh, dlake koje proviruju iz bijele kute, zajedno s mirisom sapuna. Anestetičke sitnice koje mrmori treba shvatiti Ma neću ti skoro ništa, ali ja se svejedno grabim za rukohvate kao da me očekuje lansiranje u međuzvjezdani prostor. Zubarska je stolica neka vrsta vježbaonice smrti, iz blještavila poseže valjda ipak anđeoska, premda dlakava ruka, kroz usta ti čupa dušu, kaže Jel da nije bilo strašno, možete ići, sljedeći.

– Tct-tct.

Znam, svjestan sam stanja. Nemoj ga, molim te, shvatiti kao uvredu svojem zvanju. Samo nek se danas izvučem, dolazit ću redovito. Pokaz ću izvaditi.

– Pa morate malo osjetiti.

Njemu je nužnost tih osjećaja jamačno lakše shvatiti, ja se pomažem misleći naprimjer na partizane kojima na živo pile gangreniranu nogu. Ali što ga je nagnalo da odabere ovo zvanje, teško da je nepomućena ljubav prema novcu, ima manje sadističkih načina da ga se zgrne.

– Čujte susjed, tako ipak ne mogu raditi, ako mašete glavom. Evo, dat ćemo injekciju.

Treba odlaziti isključivo kod muških zubara. Za malo njihove milosti isplati se zažmiriti na homoseksualnu dimenziju. Od žene je ipak previše očekivati da te pusti lišo iz položaja prevrnutog hrušta.

– Pa sad vas ne može boljeti!

To mi puno pomaže. Sad kad znam da sam u krivu, da njegov medicinski determinizam isključuje moju subjektivnu impresiju iz domene mogućeg, bol se poslušno povlači. Točno je tako rekao i kirurg kada su mi u djetinjstvu operirali cistu na stomatološkom fakultetu, Pa sad te ne može boljeti, istina injekcija je bila konjska, ali ja sam izgleda obdaren rijetkom otpornošću na anestetike. Sva je sreća, kad su me pokrili plahtom preko glave, što je doktor tumačio zahvat skupini studenata. Prošli tjedan, rekao je majstor, jedna se zavukla tako visoko da smo je morali izrezati kroz lice. U, i ova je prilično gadna. Dajte mi onu veću pilu. Majku mu, što se dimi. Držite ga čvršće za noge. Evo, probajte sad vi, kolega. Ma ne tako, šeprtljo, svog si ga izmesario!

– Dobro, sad zagrizite. Jel vas negdje možda smeta?

Ne, ovako je prekrasno. Lijeva strana lica mi je drvena i unutra pulsira, ali uvjeren sam da je plomba dostigla objektivno savršenstvo, ni poteza više. Njemu, međutim, izgleda nije dosta.  Razgledava sa svih strana, kima glavom, navukao se suspens. Opet cista? Zubni karcinom?

– Imate li kakvih problema s tjeskobama? Osjećajem skučenosti?

O-ho, tu smo na mojem terenu. Sad bi bilo slatko demonstrirati da nisam u svemu potpuni laik. Ali kakve veze tjeskobe imaju sa stanjem mojeg zubala?

– Jednostavno rečeno, imate previše zuba. Pritišću jedni druge a pritisak se prenosi na mozak.

Gleda me sa smiješkom Budine instant-reinkarnacije, poslane toliko da mi prenese to prosvjećenje. Sjajno, sad znam što mi je. Pa da se rukujemo i odoh. A ne, on nije interniran u domeni apsolutne ideje, ima i ovozemaljskih projekata:

– Treba izvaditi oba gornja umnjaka. Samo tren, ipak bih se htio konzultirati s tehničarem, stanuje tu blizu.

Tehničar je kovrčavi čimpanza s debelim zlatnim lancima na ruci i oko vrata, to je valjda preostalo od proteza. Sad mi se zajedno nadnose nad ždrijelo, da mogu još malo jače zinuti ušli bi unutra s baterijama i krampovima. Ne, više nema nikakve dvojbe: moraju ići van.

– A onda, da se zubi ne bi razišli svaki na svoju stranu kad dobiju prostora, stegnut ćemo ih žicom. U početku je malo neugodno, ali brzo ćete se naviknuti.

Ukratko, stvar bi trebalo nositi godinu dana, i zubi će mi biti savršeni. I dotle ću na predavanja kao android?

– Ma to vam danas nikoga ne smeta. Dapače, neke pjevačice žicu stavljaju samo tako, kao ukras.

Razmotrit ću i opciju piercinga gornje dvojke, i ugradnje malog dijamanta.

– Onda, što ćemo? Odluka je ipak vaša.

Hladan znoj pod košuljom. Nasmiješeni čupač igra se minijaturnim škripcem. Gorila je, naslonjena na vitrinu s lijekovima, presjekla odstupnicu prema vratima. Ne bi li mi, da sad kažem Hm, mislim da to moram prespavati, momentalno na glavu nabili kloroformiranu čarapu? Nije li, u datim okolnostima, nagodba najbolje što mogu postići?

– Bojim se da danas neću imati vremena za više od jednog.

 

Tereza se dosjetila kako unaprijediti dvorište. Ne prednji dio, prekopan i prekriven daskama, to bi impliciralo radikalne financijske zahvate, nego onaj iza kuće, tu ima prostora za besplatno razigravanje kreativnosti. Što je zapelo za njezino poduzetno oko? Mjestimične instalacije u vidu kolutova hrđave žice i okrajaka cijevi nepoznate provenijencije? Hrpa davno umirovljenih keramičkih pločica, s umivaonikom kao šlagom na kolaču? Skelet kokošinjca, barem desetljeće prepušten vlastitom bioritmu urušavanja? Gredice retardiranog kelja i beznadne blitve, koje u dinamici beskonačne licitacije zapišavaju Kiklop i ostali pretendenti? Ne, nego jablan posađen otprilike kad i kuća, u obličju tada simpatične grančice, koja je znala zatajiti svoju predestiniranu metamorfozu u monstruma što je natkrilio kuću kontrastno ističući njezino slijeganje, i uz to za oluja magnetski domahuje gromu. Zamislite, prijeti Tereza, da nam se strovali posred dnevnog boravka? Ili na zubarov krov, tek što ga je nanovo prekrio tim skupocjenim crijepom?

Polako. Zabilježimo trenutak bljeska u Terezinim očima dok spekulira o stablu koje razvaljuje zubarovu kuću, koji bi neupućenom promatraču promakao utoliko lakše što mu nedostaje jedan komadić slagalice: informacija da je zubar Srbin. Terezinu zgroženost rizikom materijalne štete, dakle, ublažuje mogućnost da se trupac ne zadrži na krovu nego prodre sve do ordinacije. No vjerojatnost je prilično mala, a i upotrebljivost stabla zanemariva, radi se ipak o jablanu a ne o vrbi.

Ili će pasti na drugu stranu, u dvorište vrtića, dok su djeca vani?

Tu više nitko normalan ne bi imao prigovora, treba piliti.

Samo što je stvar preopasna za oboriti u komadu, treba je narezati. Branko je već donio motornu pilu. On se, naravno, sa svojom kilažom, neće penjati na tako savitljivo stablo. Neće ni Darko, od visine pada u nesvijest. Drž, nedaj, i evo ga; Profesor ni sam ne vjeruje da se zaista popeo, prema instrukcijama se veže pojasom za deblo, poteže uže da upali pilu, koja rže, propinje se, iskače mu iz ruku, pikira pred noge razborito razmaknutih logističara, razbija se u komade.

Jebem ti sveca, kaže Branko. Jebem ti sveca da ti jebem.

Nezapamćeno žustro kreće prema kući, svaljuje se na štokrl u kutu terase, hvata se za preživjele busene kose iznad ušiju, ostaje nepomično zagledan u tlo. Predvođena Terezom, publika se diskretno rasplinjuje, osim Profesora, koji iz pijeteta ostaje nad lešinom. Branko naposlijetku duboko uzdiše, ipak ovladavši sobom:

Penji se natrag gore.

To je kazna? Štetu će mu naplatiti izgladnjivanjem, na vjetru i kiši? Ne, odustaje, već ima novu strategiju: ipak će se piliti pri zemlji, ručnom pilom koju je donio, i konopcem povlačiti deblo, da padne točno na željeno mjesto. U duhu narodne mudrosti, usput rezignirano poantira:

Babsko gospodarstvo i bikova vožnja.

Baba je, u konkretnom slučaju a nažalost i u svim ostalim, nalogodavac. Profesor bi rado abdicirao od nezaslužene bikovske počasti ali Branko mu već gura uže u ruke, potom odozdo viče Dobro pa kaj ni štrik ne znaš zvezati, i tiše ali ne sasvim tiho dodaje Ruke su ti zbilja od dreka. Onda ipak odlučuje staviti život na kocku, Nek pukne ak hoće kad su tu svi invalidi, penje se dva metra, tri, ooo-ho, već se počinje ljuljati, stop, Ovo je dost visoko. Izvodi trijumfalni galimatijas od četvorostrukog čvora, pa se spušta, ne propustivši dobaciti didaktičko:

Ako oca vežeš, dobro ga veži.

To u prijevodu s jezika narodne mudrosti potvrđuje da je eventualno gadno sranje izbjegnuto zahvaljujući njegovoj profesionalnosti.

Darko je prizvan natrag; sad se parnica vodi oko radnog mjesta. On bi rado izbjegao potezanje ručne pile, ali kad napokon shvaća implikaciju potezanja dvadesetmetarskog stabla prema sebi, kaže Dobro ja sam ipak mlađi.

Dakle poteže Profesor, odnosno ne treba uopće potezati dok se gorostas, stenjući pod nasrtajem metalnih zuba, ne počne opraštati od svoje uspravnosti. Jablan je još relativno mlad jablan, nadao se poživjeti, u svakom slučaju nije ni sanjao tako naglu i brutalnu smrt, ali tko ga pita što on sanja. Uostalom, da se bio zadovoljio neupadljivim, kržljavim životarenjem, umjesto da se propinje daleko izvan proporcija malograđanske pristojnosti, ne bi nikome zapeo za pilu. Profesoru se vlaže oči pred bešćutnim gašenjem tog jedrog bića, pred mučkim rušilačkim činom u kojem je i sâm okrvavio ruke, ali opla, ide mu ravno na glavu, pušta uže, truplo ga promašuje, što se, međutim, ne može reći i za kokošinjac. Praaas posred krova, vatromet svekolike građe, prhuće iverje, komadići cigle, kokošje duše, pa se polako smiruju diljem dvorišta. Zajedno s poduzetnim duhovima; obim štete suspendira akciju sanacije, kompenzira je još jedna partija kopulacije s Profesorovim svecima, mučenik do daljnjeg ostaje izvaljen preko kelja.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.