Wonderland | Marinko Koščec

22.

 

– Dobar dan, je li gospodin Lisica možda navraćao? A očekujete li ga tijekom dana? I ništa mi preciznije ne možete… Poruku? Pa isto što i jučer i prekjučer, lijepo bih molio da mi se javi. Da vam još jednom ostavim broj?

Kucanje. Šta ova hoće? Da joj stišćem mitesere po licu?

– Oprostite profesore, znate li možda hoće li profesor Šnajder danas doći?

– A zašto ne bi došao?

– Pa prošli tjedan nije. Već kasni dvadeset minuta, a u tajništvu nam ne znaju ništa reći.

– Je li bio pretprošli tjedan?

– Je, a tri prije ne.

– Pa onda danas sigurno hoće, vidite da tu ima pravilnosti.

 

Opet kuca. Ali ovaj put je Lana.

Nešto ga je trebala, ako ne smeta. Za to postoji vrijeme konzultacija, neka pogleda, tu na pločici. Ma sasvim kratko. Dobro, neka uđe. Opet u vezi s referatom?

Ni riječi. Samo ga usisava tim prozirnim jezerima. Licem uz lice kraj poluokruglog stola, njegovo jedva za prst više. Sekunde prolaze, tko zna koliko, kao da je Tarkovski iza kamere.

I bez ijedne riječi, samo tako, čak se ne zna tko je učinio prvu gestu.

I kad ga, sat kasnije, krik telefona pogodi posred kralješnice, glupim refleksom popravlja predmete po Gretinom stolu prije nego podigne slušalicu, odnosno ne, neka samo zvoni, sjedi s njim u naručju dok se ne smiri, pa ga odlaže natrag kao u kolijevku, odmjerenim pokretima sprema fascikle u torbu, podiže ovratnik na kaputu, namješta šešir, da, dobro bi mu stajao šešir.

I plesnim, lebdećim korakom otiskuje se niz hodnik, kroz špalir antičkih poprsja, umramorenih u herojskoj posturi, mramor su pod nogama zagladile i ulaštile tisuće vječno mladih potplata, u ušima Berlinska filharmonija pod ravnanjem Herberta pl. von Karajana, u glorioznom usponu prema vrhuncu Magnificata Pärtove Te Deum.

I nošen lahorom te bogomdane mladosti, više ne dotiče onu sumornu, usahlu, uzaludnu koru tamo dolje, više ne svraća ni pogleda prema njoj, niti kojem od sitnih bića začahurenih u svojoj čamotinji i čangrizanju.

 

– Slobodno? Kucala sam.

– O… izvolite samo Barice, bio sam se nešto…

– Donijela sam vam kopije.

– Ha? Da, da. Evo, možete ovdje. Da, da. Doviđenja. Ne? Još ste me nešto trebali?

– Ma ništa posebno, zapravo, ako imate sekundu.

– Da sekundu. Čitav život za vas.

– Htjela sam vam reći, ne bi to trebalo uzimati k srcu, znate kakvi su, sve će napuhati, ali opet, kako da vam prešutim.

– No?!

– Jučer u tramvaju, dvije studentice, ne bih prisluškivala ali stoje mi točno nad glavom, žale se jedna drugoj. Na vas.

– Da? I kakav sam?

– Čudan u zadnje vrijeme, kažu.

– Ma dajte. A kako točno?

– Što ja znam, nisam baš pažljivo slušala. Da ste nekako odsutni, da je sve teže pratiti što govorite.

– No, pa valjda ima nešto konkretnije. Samo pucajte.

– Da ste se na jednu otresli zato što je malo glavu naslonila na klupu, a bilo joj je pozlilo.

– Pa normalno da jesam! A vi ne biste?! I to je sve?

– Da ste živčani. Da vičete na ispitima.

– To nije istina! Nikad!

– Tiho da vičete. Vide da ih ne podnosite. Ako nešto ne znaju, da psikćete cinične komentare. Da se počnete tresti, znoj vas oblije, strijeljate ih očima, s mržnjom. Da ih je strah.

– Pfff…

– Pa evo, ako baš hoćete, da predavanja zapravo više uopće nema, jer ne prođe ni prvih pet minuta, zapnete na nečemu što je bilo na televiziji ili u novinama, pa krenete istresati žuč bez reda i bez ikakvog motiva, odlutate u nekakvo… nemojte se na mene ljutiti, općenito laprdanje o ljudskoj sudbini, u nešto jedino vama duhovito, povremeno se zagrcnete od smijeha, ili se zagledate kroz prozor i par minuta stojite kao kip prije nego ih se opet sjetite.

– Draga Barica. I vi to vjerujete?

 

Rikard na hodniku, ide ravno u njega. Ali nekako rasklimano, dezartikulirano, grimiznog lica, nabreklih žila na vratu i sljepoočnici. I s neobičnim tikom, koji mu kut usana rasteže ukoso prema dolje, a istodobno čitavu glavu vuče u suprotnom smjeru dijagonale, hoće je ičupati iz ovratnika. Jeziv prizor čovjeka koji više ne može, kojem je vlastita koža pretijesna i krajnjim se naporom obuzdava da je ne razdere. No primijetivši ga, ulaže vidljiv napor da se pribere, da pokaže uljudnost. Čak svoje Ohoho, koleeegaaaa… produžuje mušketirskom gestom, pretjeranom, svija se do poda, past će, ipak ne, u zadnji čas pronalazi ravnotežu.

Onda… smiješi se, premda pomalo tuberkulozno. Jebeš kaj?

Promatra ga bez riječi. Jadni Rikard. Jadna budala.

Evo, na. Sad ti reci… nastavlja kad studentica s natpisom Enjoy na majici prođe pored njih i zamakne za ugao. Kako da čovjek gleda te sisurine i ostane… Čim grane proljeće, podivljaju. Gladne zraka kao da su čitavu zimu pročučale u ormaru. Sve je gore, iz godine u godinu. Puno gore nego u starom…

Jel, zanima se Profesor, bacajući pogled na sat. Već kasni četrnaest minuta.

Jasna stvar, više je love u igri. Nije da prije nisu pokazivale robu, nije da se manje tražila, ali jednostavno… manje se plaćala. Dok smo svi podjednako nemali love, bilo je skoro svejedno hoćeš li se prodati malo bolje ili malo lošije. Pa se u ženskom mozgu, tu i tamo, moglo naći mjesta i za ponešto drugo. Danas, s malo truda, ulaganja, postižu velebne profite. Gloriozne! Kakvo je onda čudo da ih u pubertetu, ma kakvi, ranije, prestane zanimati išta osim vlastitog prometnuća u luksuzni proizvod, i strategija kratkoročnog i dugoročnog plasmana. Blurp.

Da, da, kaže Profesor. Kasnim, vidimo…

A naravno da je to i u našim glavama prouzročilo znatne poremećaje, ne da se Rikard, unosi mu se u lice, on uzmiče ali za leđima mu je zid, u koji se nasilnik upire, i tako ga priklještenog guši alkoholnim dahom. Naročito, nastavlja s rastućom egzaltacijom, kod onih koji su osuđeni da to samo promatraju. Pa si ipak nešto priušte protežući se preko svojeg dosega, upuštajući se u kojekakve bezumnosti. Neki se uopće nisu u stanju s tim nositi, skroz izgube kompas. Evo, nedavno… jedan poznanik, istraživač u Institutu Ruđer Bošković… u zatvor ga je odvelo.

Ma nemoj, kaže Profesor, počinjući manevar izvlačenja uz pomoć ispuštenih ključeva.

Bio je čist ko suza. Petnaest godina. Onda se zapleo s tom kolegicom s posla. Ženska ništa posebno, osobno bih ju samo s puno dobre volje prasnuo. Utoliko čudnije što doma nije imao za čim žaliti, dapače, a-ha! Kakva je to mrcina bila u svoje vrijeme! Ali s ovom je mogao razgovarati o eksperimentalnoj fizici, da ga jebeš, njemu su na to zakuhala jaja. Ukratko, svoju je ženu za dva mjeseca, u srcu razapet kao Isus na križu, zamolio da se iseli iz stana. K ovoj drugoj nije mogao, i ona je bila u braku. Treba reći, ženi je ostavio vilu na moru. Otišla je bez problema, čak i prelagano, i doselila se broj dva. Samo što je bivšu ubrzo počeo nazivati, viđati ju na kavi, i mic po mic, sad mu je bila ljubavnica. Prošla su dva-tri mjeseca, pitajboga šta je shvatio u međuvremenu, i zamolio je dvojku da se iseli. Jedinica se vratila, a i dvicu je muž uzeo natrag. Je, ali njemu se još jedanput zarotiralo u glavi. Nešto je falilo, bez čega više nije išlo. Zvuči zgodno, ne, ovako ispričano kao vic, ali on je u tih par mjeseci skroz posijedio. Jebi ga, jedna od onih situacija u kojima… puaah, pardon, u kojima je objektivno nemoguće dobro izabrati. Te su dvije ženske bile upravo komplementarne, jedna je imala ono što je drugoj manjkalo, i sad je manjak i kod jedne i kod druge jače zjapio. Ukratko, na kraju je sâm pokupio stvari i uzeo si stančić, da može u njega tajno dovoditi kolegicu. I ženu. Naizmjenično.

I tako dalje, i tako dalje, otresa se Profesor oslobodivši se klinča. Dok ih nije zatukao sjekirom, i jednu i drugu.

Ne, kaže Rikard, naglo obuzet sjetom. Izgubio se, skroz mu se zamaglilo… Jedne noći, vozio je gradom bez cilja… i na zebri zgazio pješaka.

Profesor ga ostavlja obješenog o zid, pregažena lica. Majmune, misli grabeći niz hodnik, ti ćeš meni fore prodavati. Fol si se zamaskirao svojim Ruđerom Boškovićem.

Uz malo sreće, studenti su dosad zaključili da ga nema i pokupili se. Što bi bilo vrlo lucidno, vrlo humano. Jedino zamislivo, točnije. Jedini način da se izbjegne krvoproliće.

Nabij si do bubrega svoje pričice, još poručuje Rikardu. I tko zna zašto, kakve to veze ima s njim, kaže si Ja nemam auto.

Naravno da su tu. Pred vratima se komeša i zuji kao da je unutra veliko, toplo govno. Opazivši ga u dnu hodnika, počinju se trpati unutra, žurno otječu kroz otvor dok ne ostane samo dvoje, kraj prozora, zanesenih svojim intimnim razgovorom. On je Skin, to je evidentno koliko i degutantno; umiljato nasmiješen, objahavši radijator, jednom rukom prčka po gumbima djevojčine košulje, drugom se diskretno češka po jajima. Ona je… Lana.

 

– E, tu si, fino. Sad će valjda i Danijela. Jesi dobro? Ja sam krepana. Gle mi podočnjake. Od osam na nogama. Do maloprije sam prevodila u kabini, simpozij o odlaganju smeća. A jučer navečer, nemoj me niš pitati, opet smo Iris vozili na hitnu. Ma pusti, samo da se opet ne uzrujam. Kak je Karmen? Niš ne pričaš. Odbrojavanje počelo? Čekaj, koga sam ono trebala nazvati? Nemam pojma. Da, baš se veselim. Da vidiš šta će to od tebe napraviti. Ne, zbilja. Točno ti to fali. Misliš da stignem skočiti dole po burek, nisam niš jela? Evo, da me ubiješ, ne mogu naći radnju. Kakav svinjac na tom stolu. Jesi ju ti uspio makar prolistati? Imaš cigaretu? Ta mala mi je krv popila, triput sam joj vraćala. Misliš da se išta promijenilo? Nejde joj u glavu da za diplomu nije dosta iskolažirati članke skinute s Interneta. Dobro, nek joj bude, samo da ju više ne gledam. Uostalom cura već radi, u osnovnoj školi, i samo zbog toga dolazi iz Virovitice, ili Čakovaca, tak nešto. A kaj mi se jučer dogodilo?! Na polovici sata sam skužila da držim krivo predavanje, za treću a ne za drugu godinu, feministički roman umjesto romantizma. Ali još je bolje da oni uopće nisu skužili, niko nije ni zucnul da nekaj ne štima. I sad ti imaj entuzijazma. Na kaj sam potrošila sve te godine?.. Za koga?

– Da, da.

– Nego vidi našeg Jožice, ha?

– Kakvog Jožice?

– Ne znaš da je dobio nagradu?

– Super. A za što točno?

– Pa za najbolju knjigu poezije u prošloj godini!

– Sjajno. Čudesno.

– A, evo nam Danijele. Dođite, dođite. Raskomotite se samo. Dakle mogu reći da smo sa zadovoljstvom pročitali vaš rad, kojim ste demonstrirali kako temeljitost u prikupljanju relevantne građe, tako i sintetičnost pri njezinom transformiranju, pa čak bih se usudila istaknuti, a s tim će se, uvjerena sam, složiti moj kolega, i zavidnu inovativnost pristupa, no prije nego mu prepustim da to sam potvrdi, budite ljubazni pa nam ukratko prikažite ciljeve i postignuća svoje studije.

Svaka joj čast. Početkom travnja, haljinica do pola bedra i bez rukava. Valjda je jajnike iznutra obložila staklenom vunom. A što nosi za ljetnih vrućina? U svakom slučaju, zgodna ženica. Izdašna, sočna. Premda malo zbita. Kao sprešana. Mesnati listovi, nadlaktice skoro muške, preširoka ramena, sve skupa sliči knedli. Ili je to zbog stropa? Nepodnošljivo je nisko, i još se spušta. Sad se već obje moraju pognuti, uvući u sebe, nakriviti glavu. Ali ničim ne pokazuju da ih smeta. Ona ne prestaje raditi ustima, tako ukošena. Marljivo, žustro se rastežu i uvijaju, kao ranjene gliste. U oštrom su kontrastu s ostatkom lica, beznadno ugašenim. Kosa obješena kao u žalosti, iz očiju isprana boja. Usta su jedino živo na njoj. Nekakav parazitski organizam, zubat, krvoločan, koji se prikrpao na tijelo, preuzeo mu sve resurse i pretvorio ga u hrpu mlohavog mesa. Sve to lamatanje čeljusti, nema mjesta sumnji, to joj služi da proizvodi riječi. Tu i tamo koja zaista ispadne van, nešto pokušava, ne zna kud će, raspline se u zraku. Pamuk? Njezin diplomski ima nekakve veze s pamukom? A, to je samo figurativno. Protagonist romana kao da je zagubljen u gustom oblaku magle. Sva mu osjetila odumiru. Svijet do njega dopire samo u prigušenim odjecima, kao kroz pamučni veo. Ali njezina usta, stvarno su puna paučinaste mase, unutra se razvlače mliječna vlakna, prhuću pahulje kao sa zrelog maslačka. Krasna riječ, pamuk. Dobro je i coton, oblikuje vunaste grudice, loptice od vate. Priziva tkanje sukna, motanje niti na kalup, sto tonova Benettonova konca. Ali pamuk, to je paperjasto, mucasto, toplo, a čvrsto. To je prozračno, koprenasto, koliko i tmasto. Majčinski dodiri usana, P i M. A otvara vrata u maglu. U: tunel kojem K na kraju donosi više spokojni zaborav nego istinski izlazak. Ima tame u pamuku koliko i topline, samoće koliko i sna. Ima znojnih crnih leđa povijenih nad pršićem oprašenim poljima. To su pelene Pampers i to je muk koji čeka da te poklopi i omota, i nikad ničega više osim pamuka, nezamislivo bijelog, mekanog, mlakog. Ha?

– Tvoja pitanja, kažem. Izvoli, prepuštam ti riječ.

Da, da… Pa eto, zamislimo na trenutak… premda ništa ne ukazuje na mogućnost da se takva prilika zaista ukaže, dakle čisto spekulativno, pozivam vas da se zajedno uživimo u sljedeću hipotetičku situaciju… Nas dvoje, draga djevojko, sami u ovoj prostoriji, vi vezani, a meni dopušteno da vam učinim što god hoću. Svevišnja instanca koja objedinjuje Vladu i Boga dala mi je carte blanche, bez ikakva naknadnog polaganja računa, poklon-bon kao za Disneyland, da se zabavim s vama. Dakle pitanje koje se nameće, i nad kojim bih volio da se časom združimo u meditaciji, jest: odakle početi? Teška dilema, priznat ćete, s obzirom na obilje izbora, i nužnost gradacije kao i akumulacije doživljaja. Ne bih li vam prvo, jednog po jednog, čekićem drobio prste na rukama i nogama? Ili bih se prije, kliještima za čavle, poigrao noktima? Ili se upustio u iskapanje zuba? Ili u skidanje svega što strši, elegantnim potezima skalpelom, uši, nos, bradavice, usne… Ili vam krenuo, koliko god stane, sve otvore na tijelu puniti pletaćim iglama? Ili kožu minuciozno rezbariti žiletom, dok je do zadnjeg centimetra ne prekriju šaljive figurice? Ili je cijelu oderati pa pincetom čupkati komadić po komadić živog mesa? Puf, što ja znam… Suočen s takvim odlukama, čovjek gotovo da ne može pogriješiti ako se prepusti trenutnoj inspiraciji…

 

Telefon, negdje u mraku. Kao ćurlik digitalnog purana. Neumornog. Zatim samo šum vode na beskrajnom putu kroz radijatore. U daljini, svjetla lelujaju. Opet telefon.

Profesor zaključava vrata kabineta. Kreće niz stubište. Na prvom katu, žena koja pere hodnike još od studentskih mu dana. Smiješi joj se, šalje pozdrav rukom. Što je boci koju je pod jaknom stiskao uz mišku dovoljno da spuzne na pod, zvonko se otkotrlja niz svih dvanaest stepenica, udari u zid i razbije se točno pred ženinim nogama, bljujući ostatak krvavocrvene utrobe. Pustite, pustite, kaže čistačica, ne skidajući s njega tjeskoban pogled.

Kiša. U gustim, kosim mlazovima. Jedna od onih proljetnih, koje temperaturu vrate usred zime. Profesor uvlači ramena, na grudima skuplja krajeve jakne; zatvarač odavno služi samo kao ukras. U cipelama već šljapka. Nekoliko ih je puta, iza ženine ruke, vadio iz kante.

Hoće li do kuće izdržati u komadu?

Tramvaj je krcat. Kiša u ljudima raspali želju za vožnjom tramvajima. Vrata se kako-tako zatvaraju za njim. Nema zraka. Stakla su zamagljena i orošena; nagruvana tijela mariniraju se u vlastitoj pari. Voda s glave slijeva mu se pod ovratnik. Gnječi ga masa nekog gorostasa, i nabija u vrata kad god kola poskoče. Ovaj se jednom rukom upire u strop, pazuhom mu takoreći obgrljujući lice. Koliko li je dana nepranja uloženo u taj smrad? Tako je, sad će se još i zakašljati.

Treba presjesti. Na stanici, Profesor zauzima mjesto u gusto zbijenoj gomili koja strpljivo zuri u kišu. Uz malo komešanja, svako toliko, kad automobilski kotač pogodi lokvu i mlazom pokosi prvi red. Šire se glasine o nekakvom kvaru. Neki sliježu ramenima i otiskuju se niz tračnice, zamjenjuju ih drugi. Ipak, u daljini nešto gmiže, jedva, kroz vrata vire ljudski udovi.

Nekako se dokopao sredine. Stisnut je uz dvije srednjoškolke, namazane zeleno, ljubičasto, salaste i prištave; jedna drugoj pokazuje piercing svojeg jezika. I zbilja te ništa ne smeta? Ma kakvi, malo je neugodno prvih mjesec dana, ali poslije se ful navikneš. Nego što, misli Profesor, i da si oko probodeš, zlato, za šest mjeseci ne bi se sjećala da si ga ikad imala. Najednom, naglim trzajem svi su odbačeni prema naprijed, i s uzvicima, što bijesa što boli, međusobno se gužvaju. To je tramvajčev manevar da napravi malo mjesta za one koji čekaju na sljedećoj stanici. Ne, kočio je zbog čepa koji se stvorio; vozači dva auta imaju nešto za raščistiti. Ništa nije razbijeno, radi se izgleda samo o proturječnim tumačenjima prednosti. Jedan je izašao i s puno gestikuliranja nešto objašnjava drugom, koji ostaje sjediti ali ga kroz poluotvorena vrata gađa pljuvačkom, na što ovaj ulazi u auto, zamahom noge, no tramvaj se pokreće i ostaje nepoznato je li pogodila vozačevu glavu.

Za autobus, pak, nema previše zainteresiranih; teško se začuditi, znajući kamo vozi. Jedan je stolac slobodan, pored tinejdžera koji je pogledom, i isturenom čeljusti, i povijenim leđima, i kosom koja raste ravno iz obrva, zapanjujuće blizak čimpanzi, premda poljuđen tenisicama Reebok i slušalicama iz kojih trešti techno. Dijete u kolicima kmeči; njegova majka, zadubljena u ilustrirani časopis, to odlično podnosi. Sučelice Profesoru sjedi ceker od crvenog skaja, s listovima poriluka, stisnut uz ženska bedra, impozantna, dvadesetak kila po komadu, razlivena unatoč krajnjem naporu suknje. Prsa su, naprotiv, solidno armirana, ratoborno posađena na trbušinu. Ušne su resice ukrašene zlatnim crnčićima, lice izrazom gađenja, i ružičastim plikovima koji se ljušte. Nad ženom stoji usukani starčić, predano, meditativno kopa nos, proučava rezultat, palcem i kažiprstom ga lansira prema stražnjem dijelu autobusa, uvlači kažiprst još dublje. Ulazi skupina predgradskih bandita u zametku, bučnih, očito razgaljenih nekakvim filmom o masakrima. Bus je njihov, zasad im je dovoljno to verbalno pokazati, još ga neće oteti, još neće silovati ni starice bacati van, ali uskoro, uskoro…

Kiša je prestala; dobrodošli u blato. Treba skakutati među lokvama i potocima mulja. Odmah odustaje, ne vidi razliku. Teško hoda, usporeno, jedva podiže noge. Leđa ga peku, tjeraju da se iskrivi, povije jedno rame. Žile na sljepoočnicama su nabrekle, pulsiraju. U grlu je nešto ljepljivo. Pokušava iskašljati, ali tjera ga na povraćanje, čitava utroba samo što se ne prospe. Mora se pridržati, za reciklažni kontejner. Prislanja čelo, mokro od znoja, ugodno hladi. Hripavo dahće. Svaki pokret prsa zahtijeva bolan napor. Hoće raskopčati gumb na ovratniku košulje, ne ide, pa ga strgne. Hoda, otprilike nagađajući smjer, naočale su zamagljene. Niz obraze teku suze.

Ulica se sad počinje uspinjati. Propinje se pred njim, kao pokretni most, već je okomita gotovo kao zid. Na vrhu je mjesec. Pun, ledenoblijed. Koncentracije, ustrajnosti, i dohvatit će ga. Najednom, noga gubi oslonac, trenutak bestežinskog stanja, pa blatan zagrljaj zemlje. Ostaje nepomičan. Ništa ne boli. Zapravo, počinje se osjećati bolje. Da, ovako je puno lakše. Ne pamti kada mu je bilo tako dobro.

 

– Samo mi nemoj reći da si dosad na faksu. Zvala sam dvadeset puta. Pa šta… Šta si to napravio od sebe? Joj, joj. Daj mi to. Odi zovi mamu. Ima ti nešto važno reći. Meni nije htjela.

….

– Onaj pregled na kojem sam bila zbog bolova u trbuhu. Izgleda nije dobro. Doktor hoće razgovarati s tobom.

 

Ne, nije dobro. Doktor ne troši ni sekunde na eufemizme. Vadi folije, vješa ih na osvijetljenu ploču, duboko uzdiše. Nažalost, mora mu reći da je endoskopija pokazala tumor na pankreasu.

Čekajte, kaže Profesor, pa vidio sam je prije desetak dana, i bila je…

Internistov pogled je mek, strpljiv. Uzorak je poslan na analizu, ali s obzirom na vanjske simptome, bolove, oslabjelost, požutjelost kože, krvnu sliku, čvoriće na limfnim žlijezdama, boji se, proces je maligni. Dao Bog da je u krivu, ali devedeset posto je siguran. Treba se pripremiti.

On je naočit, muževan, i ujedno nekako efeminiran. Orlovski nos na glatkom, malo upalom licu. Valovita crna kosa fiksirana briljantinom, mjestimično prošarana sijedima. Smećkasta, kao uljem namazana put. Oči žalosne. Koliko je puta to već izgovorio, treba se pripremiti?

Na što točno?

Nakašljava se, naginje naprijed, isprepliće prste na stolu. Karcinom gušterače je jedan od najzloćudnijih, najrazornijih, rapidno se širi na okolne organe. Nakon dijagnoze je u većini slučajeva prekasno da se proces zaustavi, jedino ga se može malo usporiti citostaticima. Srećom, kod starijih osoba se ne razvija tako brzo, a gospođi majci je… tek šezdeset četiri? Hm.

Oslonjen o koljena, nabrana čela, upire pogled u svoje ruke. S nečim između razočaranja i rezignacije na usnama, lijevim palcem snažno trlja desni kažiprst, hoće nešto istisnuti iz kože. U umivaoniku kapa voda. Profesorovo je grlo suho, u ušima sve jače šumi. Dojam da stolac više ne dotiče pod; refleksno se hvata za naslon. I da sve to unaprijed zna, da je gurnut na pozornicu na kojoj se u nedogled odigrava isti prizor, treba samo pročitati repliku s papirića koji su mu dali, pa ga predati drugima.

Hoćete reći da će samo tako…

Vi ste zreo čovjek, priseban. Dao Bog drugačije, ali po meni je najbolje da se što prije suočite s najgorim.

I ništa, baš ništa se…

Ha slušajte, postoji mogućnost kirurškog zahvata, ali radi se o jednom od najtežih u trbušnoj šupljini. Koji ima smisla, uostalom, samo ako metastaze nisu probile limfne čvorove, vidite ih ovdje, kako su odebljali. Kirurg pravo stanje dozna tek kad otvori. A onda često može jedino zatvoriti.

Znači šansa ipak postoji?

Teoretski: da, premda ne osobito velika. Međutim… poznato vam je stanje u zdravstvu. Bolnice su u bankrotu, a nedostaje i kadrova i dvorana. Termin se čeka mjesecima.

Sad se prevaljuje natrag u fotelju. Sklopivši ruke na zatiljku, ojađeni pogled okreće prema stropu, očito bi se jedino tamo moglo otvoriti rješenje.

Riječi se same formiraju u Profesorovim ustima.

Ali može li se ikako, razumijete…

Liječnik se trzajem vraća nad stol, s iskricom inspiracije u očima. Pa gledajte, moj brat je kirurg upravo kod nas na gastro-enterologiji. Razmislite, razgovarajte s obitelji. Ako se odlučite, mogao bih mu se obratiti. Kad ga uspijem uhvatiti. Trenutno je na putu, a inače je užasno zauzet.

Ako biste bili tako dobri.

Vidjet ćemo, dođite u ponedjeljak. Ne mogu ništa obećati, jasno; u Božjim smo rukama.

Njegove su sad ipak živnule, žustro grle i trljaju jedna drugu.

Pred bolnicom je klupa; Profesor se polako spušta. Drvo je prilično pohabano, trebat će ga zamijeniti. Na haubi bijelog fiata, dva taksista igraju šah. Na rasvjetni je stup zalijepljen letak; Mikološko društvo poziva na prigodnu izložbu gljiva. Ljudi ulaze i izlaze kroz staklena vrata, neki sami, drugi oslonjeni o nečiju ruku.

 

– Ma nema se šta razmišljati, ribica, naravno da ćeš mu odnijeti lovu, koliko god bude trebalo.

– Ali svi su izgledi da će biti uzalud.

– Dok ima nade, treba sve pokušati. Dođi k meni… Bit će dobro, vidjet ćeš.

Kako je ružno bilo pomisliti da će mi spomenuti deset tisuća maraka bačenih u vjetar.

 

Nažalost, ne donosi mu čudesne vijesti. CT je potvrdio. Je li se savjetovao kod kuće? Ipak je na njemu da odluči hoće li se krenuti s kemoterapijom.

A tako bi mogla, po vašoj procjeni…

Razumijete, ne raspolažemo točnom informacijom, što je sve zahvaćeno. Dakako, to ovisi i o osobi, neki izdrže dulje. Kao liječnik vam ne bih smio reći ništa više. Ali kao muškarac muškarcu, evo: statistički govoreći, čak i s kemoterapijom, najviše dva mjeseca.

Mi smo za operaciju, ako je ikako moguće.

Može se pokušati. Znate, imamo na klinici više kirurga, nemojte misliti da vas ja nastojim…

Ne, nikako. Imamo puno povjerenje u vašeg brata, čuli smo kakav je stručnjak.

Profesor istodobno iz unutrašnjeg džepa jakne vadi omotnicu, u koju je prethodno uložio svoju mjesečnu plaću, te je polaže posred rokovnika rastvorenog na liječnikovom stolu.

Ah, skače ovaj, ma što ste to…

Za vaš trud.

Aj, aj, on prekorava, vješto sklapa rokovnik, sprema ga u ladicu. Sutra ću razgovarati s bratom.

Ispraća ga do vrata. Suučesnički osmijeh, pružena ruka, druga na ramenu: Nek je sa srećom. Profesor nikad nije kupio novi auto, ali ima viziju da je na pragu salona, poslovođa mu čestita i predaje ključeve.

 

Koža joj je stvarno gadno požutjela, i oči su mutne. Koliko sam je uopće gledao zadnji put? Bih li i sad primijetio? Ti ljubičasti podočnjaci, to mi valjda ne bi promaklo. Strašno je mršava, sva nabrana, smanjila se. Otkad je trpjela bolove? Sama nikad ne bi priznala. Nikad je, ni jedan jedini dan, nisam vidio bolesnu. Koliko je bolesti prehodala, bez ikakva popuštanja? Jer nepristojno je pokazivati slabost, žaliti se, i uopće, spominjati svoje tijelo. Zaokupljenost tjelesnim užicima je frivolna, vulgarna. Nju, u svakom slučaju, ništa nije manje zaokupljalo. Nismo stvoreni radi užitaka. Ni zbog životne radosti, taj koncept joj je ostao nedokučiv. Zbog čega smo stvoreni? Da neprestano brinemo, radimo za sutra, kako bismo sutra, možda, manje brinuli. Tako je odgojena, i tako je pokušala mene odgojiti. Čitav joj je život prošao kao krunica stvari koje se moraju. U napetosti, u tjeskobnom grču, hoćemo li se održati na površini. Kao da smo neprestano na korak od provalije. I nalazila je izobilje dokaza da ćemo se survati, kao viskom ih je otkrivala. Barem je sad mogla koju godinu, dobro pustimo uživanje, pustimo blagodat pogleda unatrag, ali barem se opustiti. I onda se unutra nakoti ta gadarija.

– Onda, šta kaže? Jel putujem?

– O-ho. Polako, ima vremena. Obični tumor, od toga se ne ide nikamo.

– Aha, a zašto bi onda zvao tebe na razgovor?

– Treba hitno operirati dok se nije zakompliciralo. A za to treba pristanak obitelji. Zahvat je banalan, takvih mjesečno obave na desetke, ali ipak.

– I hoće novce, jel? A otkud? To malo što vam je ostalo za stan…

– To nije tvoja briga.

 

Prozori na hodniku imaju mliječna stakla ali jedno je razbijeno, pa Profesor većinu vremena provodi zalijepljen uz otvor. Posve statičan prizor, šuma krovova pod popodnevnim suncem, dimnjaci, antene, tek povremeno prhnu golublja krila. U ovom trenu, iza ovih vrata, režu po majčinoj mu utrobi. Na stoliću su uredno raspoređene blještave spravice, šiljaste i nazubljene. Plastične sisaljke majku prazne od krvi; kroz cjevčicu pribodenu na venu tuđa teče u nju. Gumena rukavica vadi komad mesa i baca ga u kantu. Majka o tome ne zna ništa. U ovom trenu, ona je već na drugoj strani. Možda, ako noževi budu uspješni i ako ona to uopće želi, možda će se vratiti.

Otvaraju se vrata dizala; sestra izvlači kolica s limenim kantama, na svakoj je flomasterom ispisano GASTRO. Teško je zamisliti da je netko ovamo došao zbog gastronomije, ali zaista, miris hrane. Koji pomiješan s bolničkim Profesoru stvara valove pod nogama. Za svaki slučaj kreće prema nužniku. Tu su dva starčića u pidžamama, s cjevčicama zabodenim pod grlo; jedan drugome u cijev naizmjenično nalijevaju iz bočice od jednog decilitra, od milja zvane unučić. Namiguju mu, i on njima namiguje. Odabranici raka grla, očito, i njihovi posljednji gušti.

Sjeda na stolac koji se zatekao u slijepom krilu hodnika. Svjetlo na stubištu se gasi, ostaje u potpunom mraku. Operacija traje već dva i pol sata. Prolazi i treći, i četvrti. Tko zna otkad, više se nitko ne pojavljuje. Tek lupanje vrata, negdje daleko iznad, ili ispod. I zujanje riječi IZLAZ, osvijetljene treperavim neonom, koja gmizavo uzmiče, pa poskakuje u suprotnom smjeru. Konture prostora i vremena su urušene, iz svega je iščezla materijalnost. Ni sâm, zagubljen u tami, nepotreban, neznatan, izblijedio do prozirnosti, više nikoga ne bi uvjerio da je tu.

Najednom, dvostruka vrata širom se raskriljuju; iz svjetlosnog bljeska izranja Kirurgova figura. Bijeli je ogrtač raskopčan, samo prebačen preko stasitih mu ramena; skuti vijore dok grabi hodnikom. Kao i u brata mu internista, ten je zagasit, kosa gusta i valovita, no srebrna. Lice čak generalsko. Izmučeno dugom, pravednom bitkom. A, vi ste sin, dobacuje zajedno s umornim osmijehom, ne smanjujući korake, pa ih Profesor pokušava pratiti. Glas se drhtavo uspinje iz grla: Recite, doktore… hoće li biti u redu? General malo zakreće glavu, gladi ga dobrohotnim pogledom kao da je izvalio neku dirljivu glupost: Prerano je o tome govoriti. Učinili smo što se moglo, treba čekati reakciju organizma. Ona sad mirno spava, to je važno, i nadajmo se da će sutra biti s nama. Operacija je bila jako opsežna i jako teška, shvaćate. Da, da, kaže Profesor, sav ustreperio, na korak do ushićenja, pa poseže za omotnicom, triput debljom od one prve, Znam da ste majstorski obavili posao, ovo je naš znak zahvalnosti. On zastaje s čuđenjem, s vrha stepenica raznježeno gleda omotnicu, kao maršal kojem pionirka s crvenom maramom predaje buketić. No, ako baš mislite da je potrebno… Omotnica nestaje u dubokom džepu ogrtača. Prije nego i sam nestane u svojim odajama, Majstor kaže Ništa ne brinite, svaki ću je dan obići, i pruža mu meku, skupocjenu ruku.

 

– Jesam ti rekla da će izaći na dobro?

– Ništa još nije gotovo. Zapravo sad počinje ono neizvjesno, sve o njoj ovisi.

– Koliko ju ja poznam, nemaš se čega bojati. Žilava je ona.

Ne bih rekao da je izgubila sućut. Daleko od toga. Ali nekako je dekoncentrirana, nešto je drugo muči. Što je, očito, smatrala neumjesnim pokazati dok se ne smiri ova druga situacija.

– Darko… uvalio se u govna. Kafić je katastrofa. U kvartu su se otvorila dva nova, i zatvorile dvije-tri firme, iz kojih im je dolazila većina pijanaca. A ta njegova je prestala raditi, mora ležati da sačuva trudnoću. Pa su uzeli drugu konobaricu. Samo ju uskoro više nisu mogli plaćati. I potkradala ih je, poslije su skužili. Darko je preuzeo konobarenje. E tu je promet totalno pao. Nisu mogli skupiti ni za najam stana. Pa su ga otkazali i preselili se u kafić, ima jednu podrumsku prostoriju. Bez prozora, s betonskim podom i zidovima zelenim od vlage. Mora biti ugodno dolje, među nataloženih milijardu cigareta. Madrac su naugurali preko pivskih kašeta, robu drže u koferima. Srećom dolazi ljeto, a poslije, ne znam kak se misle grijati. Uostalom, s lovom neće izdržati ni do kraja ljeta, bacit će ih van. Darko je bio kod staroga, moliti da mu posudi. Nije ga htio ni vidjeti. Stara mu je nešto dala, ali da više neće, ako se ne vrati doma. Sanja ga ne pušta ni blizu klincima. Njezini su starci pak posebna priča. Neće ju uzeti natrag, jer je kriva što joj je muž otišao, nek to sama rješava. I sad je tu zaglavljena, a naravno da se već uspjela posvaditi s mojom starom.

– Ti si Darku dala love?

– Pa kako da mu ne dam?! Brat mi je!

– Ma jasno, nisam ni mislio…

 

Glavna je sestra na odjelu za intenzivnu njegu vrlo ljubazna, nasmiješena, puna poštovanja; iz Kirurgove omotnice zacijelo je otpala koja mrvica. Sudeći po prvim znakovima, sve je u najboljem redu. Nema infekcija, temperatura i puls normalni, za par dana gospođi bi mogli skinuti drenove. Jaka je, i hrabra. Sve odlično podnosi, nikakvih problema s njom. Ma kao da je nema. E, da je više takvih pacijenata! A odstranjeno joj je pola gušterače, pola jetre i dvije trećine želuca. Ali koliki si u gorem stanju još godinama požive, takoreći normalno, ne.

Majka izgleda kao živi, jako ispaćeni kostur. Oči joj, mutne, daleke, bolno strše iz upala lica. Koščate, uglaste konture samo što ne probiju kožu. Žile na vratu debele su poput kablova. Ispod slijepljenih pramenova kose prozire lubanja. Iz nosnica vire plastične cjevčice.

Htjela bi govoriti, ali ne, usta zijevaju u prazno, usukana, kao bez usana. Uzeli su joj protezu. Stišće mu ruku kvrgavim prstima i očima kaže Idi samo, ne brini. U tom trenu žena u susjednom krevetu ispušta dugačak, prodoran krik. Pokušava ustati, čupajući sa sebe sve cijevi i vrećice. Iz jedne se po podu prolijeva žutosmeđa tekućina. Pritrčavaju dvije sestre i remenima joj vežu ruke za krevet, krikovi se pretvaraju u jednolično tuljenje. Staroj je već drugi put operiran rak, s osmijehom objašnjava glavna sestra. A luda je do daske, misli da ju hoćemo ubiti.

 

Čitav je kvart potresen. Već danima se osjeća nelagoda na ulicama, u dućanu se razgovara ispod glasa. Od djetinjstva ne pamtim ni najmanje provale. Ne tako davno, čudno se gledalo one koji zaključavaju vrata. Jedino je znao odbjeći koji pacijent s psihijatrije, ali oni su bili miroljubivi, ili okrenuti sebi. Onaj jedan se silom htio ubiti, i izabrao je neku kuću s balkonom, da može skakati na glavu. Kad nije ni od treće upalilo, objesio se za balkonsku ogradu, donjim dijelom pidžame. Ali da bi nekome upali u kuću s oružjem, i to usred dana… Nije to bila slučajnost. Znali su da kod Špičeka ima love, da su starčići friško prodali vikendicu u Tuhelju, jer je penzija postala pretijesna, to je trebao biti način da se pokrpaju. Njega neće od ovoga pokrpati. Zavezan za stolicu, s krpom u ustima, gledao je kako mu mrcvare ženu. I kako se gasi, ostavljen jednako bespomoćan, kad je priznao gdje su novci. Neće njega više ta kuća vidjeti, potrudit će se da i sâm ode.

 

Od operacije je prošlo oko mjesec dana. Profesor pomaže majci da izađe iz auta, taksistu daje njegovih sedamdeset i osam kuna, u redu u redu. Za toliko novca nad svojim člancima za Leksikon književnosti provede čitavo poslijepodne. U čekaonici nema slobodnih stolaca. Tek sat kasnije uspijeva smjestiti majku. Uvijek je bila sitna ali sad je kao curica za stolom s odraslima, jedva nogama dotiče pod. Prolaze još dva sata dok se ne pojavi internist. A, tu ste! Fino, fino. Ma vidi ti naše gospođe, kako nam se oporavlja! Imate apetita? Doći će, doći. Donijeli ste nalaze? E, bravo.

Pet minuta, možda deset, nitko ne govori ništa. Liječnik je po stolu raširio papire i folije, iz prvih napeto čita, na druge povremeno baca pogled. Na kraju kaže Mda, pa duboko uzdiše. Pa još jednom Mda. Ono čega se bojao, nažalost se dogodilo. Metastazirane mikrostanice, nevidljive CT-u, bile su probile limfe prije operacije. Sad ih pokazuje po čitavom abdomenu. Žao mu je, što da im kaže, užasno mu je žao.

Profesor osjeća majčin pogled na licu, nema hrabrosti uzvratiti. A… može li se sad… kemoterapijom? Internist se o tome mora savjetovati s bratom. Ti su tretmani agresivni, gospođa je toliko oslabjela da bi je mogli odmah… Neka ga nazove. Užasno mu je žao.

Tajio si mi, kaže majka vani. Lagao.

Nema istinske optužbe u njezinom glasu. Znala je, sigurno je znala. Stisnutih usana i posivjelog lica, zagledana pred sebe, ničime drugim ne komentira vijest. Tijekom vožnje ne izgovaraju ni riječi.

Kod kuće se svaljuje pred televizor. Emisija o kućnim ljubimcima. Za stolićem sredovječni, trbušasti gospodin i žena bez dobi, koja se upinje na krilu održati mršavu mačku. Put do smrti je nestvarno lagan. Pritišće daljinski i sad su dvije mlade žene. Jedna drži mikrofon te ga usmjerava čas prema svojim, čas prema ustima svoje sugovornice, koju oslovljava Minea. Minea je umjetnica i riječ je o njezinom najnovijem projektu. Kojim je sâma izuzetno zadovoljna. Koji se, zahvaljujući ekipi vrhunskih majstora, toliko razlikuje od svega što je dosad radila. Ona s mikrofonom je osobito zainteresirana za njezinu frizuru, koju smatra hrabrom. I voljela bi znati je li točno da često mijenja mobitele, te zašto.

I sve je to tako stvarno. Užasno stvarno.

Trzajem se podiže s kauča, iz hodnika donosi telefonski imenik.

 

Takvo nešto nikad nisam vidio, fakultet pod opsadom policajaca. Čitavo parkiralište, i sad ovaj hoće osobnu da me pusti unutra.

– A zbog čega sve to?

Čudno je kako malo treba da se čovjek osjeti krivim. Pretres identiteta, podrugljivi pogled na policijskoj njušci, i već te otkrivaju u zločinu.

– Zbog japanske princeze.

Pavijan uniformirani. Žedan je osvete, svaku će priliku ugrabiti za ponižavenje pismenih. Na, samo loči. Unutra ih je još iz istog legla, na svakom uglu. Možda su se trajno naselili. Možda su preuzeli koju katedru. Poštovanje, kolega.

Što se događa? Baricu nikad nisam vidio tako izbezumljenu.

– Niste čuli? Rikard je istukao studenticu! Usred ispita, skočio i počeo je šamarati, udarati rječnikom po glavi, da je toga dosta, da se netko mora ispriječiti pred tom poplavom ništavila, ljudskog blata, šta ja znam čega, mala se plačući sklonila k meni a on je još dugo urlao po hodnicima, dok ga nisu svladali portiri. Gotov je, više ga neće pustiti ni blizu fakulteta.

– I sva ova policija, to je zbog njega?!

– A, ne. Zbog japanske princeze, dolazi pogledati fonetski laboratorij koji nam je donirala.

 

Nisam uranila, pita Helena. Ne ne, čekao sam te. Evo sjedni malo, pa ćemo na kavu.

Pa zgodno ti je tu, kaže Helena krstareći pogledom, dobrodušno, s blagom ironijom, u očitom nastojanju da kamuflira nervozu. Premda pedantno ispolirano, impregnirano, lice drhturi od neuhvatljivih sjena kao krošnja na povjetarcu.

Da, da. Nije ti bilo teško naći?

Ma kakvi.

Da, da.

Helena čupka ručku svoje torbice, popravlja plave pramenove na čelu, osmjehuje mu se, bez ironije. I on se njoj osmjehuje. Kima glavom u znak odobravanja, ne zna se točno čemu, ali ona uzvraća kimanjem. Golema, glasna praznina prije nego ona uzdahne:

I, tako.

E, da.

Obostrano kimanje.

Ona podiže plastičnu jagodu s Gretina stola i, proučavajući je, zamišljena čela:

Čuj, ne moramo nužno na kavu.

On se nakašljava, primiče svoj stolac, uzima joj ruku. Razgledava prstenje. Srebrno je; dvije isprepletene zmije, jedan apstraktni orijentalni motiv. Tragovi nikotina na prstima. Zlatni lak, i do krvi izgrizene zanoktice.

Kad im se usne dotaknu, nezgrapne su, drvene; ljube se kao tuđim ustima. Puno je čuđenja u tijelu. Ruke bi htjele prepoznati, nešto je moralo ostati zapisano. Žurno je raskopčava, drhteći, prislanja lice, oplahuje glatki reljef, svaku jamicu na obrazu, vratu, ramenu; dubok, taman miris, ima tamjana u njemu, cimeta, odstajalog cvijeća. Najednom nedostaje zraka, vrtoglavica, klonulost, osjećaj da se nešto krupno odlama, vizija ledene gromade koja se raspada, mrvi u komade. Petlja oko kopče grudnjaka; ne ide. Spušta snuždene ruke. Kako je mogao učiniti tu glupost, gdje mu je bila glava. Traži riječ isprike, povlačenja, ne zna ništa bolje od Žao mi je. No ona ga preduhitruje, poseže za leđa i krpicu zbacuje jednim pokretom, primiče mu glavu. Sjećaš se, kaže, stalno si ih htio držati u ustima. Oslobođene kalupa, grudi se razlijevaju, namreškane sitnim borama; on zatvara oči i siše, siše, zacijelo predugo, jer ona kaže Čekaj, odlazi do vrata, okreće ključ u bravi, spušta zatvarač na suknji, iskoračuje iz nje, slaže je preko naslona stolca, odbacuje cipele sa štiklama, žustrim pokretima skuplja najlonke, sjeda na rub stola upirući se o laktove, bosih stopala na stolcu, rastvorenih bedara, sve to ni trena ne skidajući lakome oči s njega, i kaže Dođi. Gaćice su crne, čipkaste, bez markice, meso oko njih mlohavo, vrećasto, prošarano strijama. Rola ih niz butine, listove, besprijekorno depilirane. Spušta se na koljena, uranja lice, ona kaže Mmmm, bedra ga stišću, zaglušuju. Jezikom radi što jače može, dok mu njezine ruke ne izvuku glavu, strgnu što je ostalo od odjeće i prevale ga preko sebe, sa stola rušeći knjige, žabice, jagode. Stol je klimav i cvili; ima li koga na hodniku? Nažalost, nikakav mu napor volje ne pomaže da prikupi dovoljno krutosti; nekako uspijeva ući, ali unutra je posve neprimjetan. Daj da to sredimo, kaže Helena, migolji na pod, sad je ona na koljenima.

 

Ta plava kosa. Kako je teško povjerovati da si zaista pod njom. I pod stolom mojeg kabineta. Nakon devetnaest godina. Što je ostalo od nas? Od onog što me činilo živim? Toliko života sad ne mogu ni zamisliti. Dok nije puklo pred očima. Ta razderotina u tvojem pogledu. Najednom se više nije dalo ne vidjeti. Kao dijagnoza karcinoma ma koliko poricao bol. Brojiš zadnje dane nečeg što već je mrtvo. Fasada još stoji ali unutra sve se ruši u jaucima. Samo što se od ovog preživi. Prokleto lagano. Dani idu dalje bez ikakva napora. Slaže se gluha hrpa kamenja. Dalje sve je bezbolno. Jer si ti osjetila da se potrošilo. I odlučila prerezati da se ne vuče na niti. Pa i bio bih se besramno zgrabio za nju. Za malo tvoje milosti da si je imala. Nisam te izgubio zbog Kreše. Da se nije on dogodio izmislila bi nekoga drugog. Imala si nadasve hrabrosti. Krešo je bio bilo što osim pouzdane karte. Ali pouzdanosti se trebalo spasiti. Mene koji sam živio za svaki dan s tobom. Pouzdan kao grob. Sve sam iz tebe upijao kao spojena posuda. Žedna i zahvalna. A tebi je trebala distanca. Trebalo ti je da bez prestanka praska i razlama se. Da pušta na sve strane. Krešo je obećavao. U njemu je klijalo puno patologije. Utoliko hrabrije što si njega izabrala kad se dogodila trudnoća. Kako si mogla znati kad smo obojica bili u igri? Držala si nas na vagi. Pa izabrala skok u maglu a ne sigurnost koja živu pokapa. Trudnoća ti je poslužila kao izlaznica. Moralo je proći pola života da požališ. Devetnaest godina. Ovo kao da se događa izvan nas, teleskopski daleko, nekim nezanimljivim, kao papir plošnim, prozirnim likovima, koji su s nama samo u maglovitoj, karikaturalnoj vezi.

 

Jednom tjedno, Profesor se opskrbljuje lijekovima kod žene koju je pronašla Tereza. Ženu je medicina otpisala prije dvadeset godina, u terminalnoj fazi raka maternice. A ona je stvar uzela u svoje ruke, pročitala hrpu knjiga, i pronašla spasonosnu terapiju, na bazi kralješnice morskog psa. Mnogi mogu potvrditi da je apsolutna istina, kune se Tereza, osobno poznaje njezine susjede. U svakom slučaju, pomogavši sebi, napustila je pravnički posao i dala se na širenje tajne svojeg izliječenja. Kod nje nema nikakvog ostavite koliko možete, svaki preparat ima svoju preciznu cijenu. Dobiješ i račun, to je ozbiljno poduzeće, s mjedenom pločom pred ulaznim vratima. A terapija se sastoji od mnogo preparata. Osim kralješnice, u prahu koji se muti u vodi i u tabletama za nakon jela i u pomadi za vanjsku upotrebu, treba uzimati i čitavu gamu tonika, sirupa i medova od egzotičnih biljaka, i svakom jelu dodavati kapi nepoznata sadržaja. Jelo je posebna priča. Terapija zahtijeva opsežan i strog nutricionistički režim, kojim je Profesor gusto ispisao nekoliko stranica, no koji će s obzirom na kuhinju staračkog doma ostati uglavnom u domeni teorije. Hrana je izuzetno važna, i vrsta namirnica, i način pripreme, i konzistencija. Majka ne smije na kemoterapiju dok ne dobije koju kilu. Nažalost, od svega što pojede najprije uzimaju kancerozne stanice, jače od ostalih; što više jede, to će brže one rasti, dok je ne ubiju. Ako ne jede, organi će slabjeti, otkazivati jedan za drugim. Jedina je šansa, ako je vjerovati ženi, da morski pas poždere metastaze, točnije da ih razgradi i pretvori u vodenaste mjehuriće, koje bi organizam zatim izbacio. I to je moguće? Je li već bilo takvih slučajeva? O, itekako. Evo, da vam puno ne pričam, pogledajte ovu dijagnozu, sa štambiljom bolnice u Ljubljani. I usporedite je s ovim otpusnim pismom, dva mjeseca kasnije. Senzacionalno, rekli su, neobjašnjivo. Prve rezultate možemo očekivati već za dva-tri tjedna. Kakve? Na koži, tamo gdje se u tijelu nalaze metastaze, pojavit će se mjehurići. To znači da je počela borba. Bolovi će se pojačavati, ali svakako izbjegavati sredstva za umirenje. Morfij umrtvljuje, a gospođi treba poticati tjelesne funkcije. Ubrzo će početi povraćati, smeđu tekućinu vrlo neugodna mirisa. To je odličan znak. Kad se to dogodi, na konju smo.

Karmen je doprinijela komplementarnom homeopatskom terapijom, po preporuci čuvenog majstora: injekcije od imele, kapsule od brokule, tablete željeza, komplicirana smjesa čajeva. Kad se sve zbroji, već je dvaput u ovom mjesecu otišla mjesečna plaća.

Greta je, pak, pronašla još jednu liječnicu, specijalistkinju za iste organe u drugoj bolnici; više glava zna više. No ona mu nalaze tumači jednako, premda nešto mekanijim riječima. Mnogo ipak ovisi o našoj želji za životom, čak do šezdeset posto učinka lijeka; evo poklanjam vam knjigu u kojoj sam o tome pisala. Na morskog psa odmahuje: Dragi gospodine, znate li koliko na svijetu ima raka? Da stvarno pomaže, već bi te pse pohvatali do zadnjega. Ali vidite, i moju je majku zadesio prije desetak godina. I priznat ću vam, bez obzira na svu znanost, probala sam jako neznanstvene stvari, što god je postojalo.

 

Više od mjesec dana prije ukazanja, blizanci su preuzeli kuću. Sve je postrojeno u očekivanju, i živo i neživo, spremno za puštanje u pogon: kolica, košara, krevetić, stolić za previjanje, pelene, jednokratne i mnogokratne, robica koju će naslijediti od Darkovih klinaca, i muška i ženska. Sve je predviđeno, do čaja za grčeve i čepića za proljev. Ne smetnimo s uma da je šefica ceremonije medicinska sestra, i da joj je ovo, računajući prvu i drugu ruku, već peto i šesto. Karmenino je znanje samo teoretsko, iz literature kojom se potkovala, ali nema šanse da si dopusti soliti pamet. Samo je pitanje dana kad će između mame i mamine mame, pedijatrijske avangarde i tradicije, buknuti sukobi, ako treba i krvavi.

U takvim okolnostima i ozračju, nitko ne bi ni primijetio moj nestanak.

Mojoj bi se prisutnosti ali zaista temeljito, dubinski izbrisao svaki trag.

Godinama me se nitko ne bi sjetio, kamoli iskazao najmanju potrebu za mnom.

Karmen, moja praktična, optimistična, uvijek budućnosti okrenuta Karmen, već bi se sredila. Prije ili kasnije, zahvaljujući reiki-vibracijama, homeopatiji ili poslovnoj mreži njezinog Marinka, nešto bi se zakačilo.

Zove se Vjekoslav, ili možda Vinko. U tvoj je život ušao nasmiješen, zahvalan, kad je već oboma počinjalo izgledati beznadno. Solidan i pažljiv, to su atributi koji se čovjeku nameću ako pokuša opisati Vikija. Diplomiravši statistiku i marketing, postao je zastupnik, vrlo uspješan, jednog japanskog proizvođača opreme za zubarske ordinacije. Jedva mu je pedeset, i skoro metar stosedamdeset, oči mekosmeđe, put pjegavoružičasta. Od kose mu je, nekad vatrenoplave, na tjemenu gdješto ostalo prozirnih dlačica koje, kad opere kosu, točnije glavu, ožive i trepere kao ticala sićušnih organizama na koraljnom sprudu. U gornjim četvorkama i peticama ima ispune od zlata, vrlo ga je povoljno dobio od svojih komitenata. Ima i brkove. Oprosti, nisko je, evo nema. Nepušač je. Pije samo u društvu, gemište pola-pola, uz večeru, ako ne vozi. Nosi potkošulje i vunene prsluke bez rukava. Razveden je, ne svojom greškom. Niti tuđom. Ništa grešno nije ubilo njegov prvi brak, niti je moglo, jer nikad nije ni bio živ. U čitavom životu nije učinio ništa zlo ni nastrano, osim, ali to je bilo tako davno, kad je svojoj mačkici gurao kemijsku olovku u guzu. Djecu je oduvijek želio, veliku obitelj u kakvoj je odrastao, na obroncima ponad Duvna. Pa je Petra i Petru prihvatio kao da su njegovi. Osobito rado Petru uzima na koljena i mazi, macu malu. I ona je zavoljela njegove dlakave, tako očinske ruke, i jednog dana mu kaže Tata, reci tom čovjeku da prestane dolaziti po mene, ne želim ga više vidjeti.

Vick, kućo stara, je li udobno u ustima moje žene? Gornje jedinice koje joj osmijeh, zar ne, čine tako dražesno vjeveričjim, kako se snalaziš da ne zapinju? Kad je uzimaš odostraga, vrišti li da je samo tvoja krmača?

 

TKO JE SREDOVJEČNI MUŠKARAC?

Prema navodima očevidaca, jučer u sedamnaest sati i šesnaest minuta pred zgradom Fine u Ulici grada Vukovara, muškarac neutvrđena identiteta prešao je kolnik iz smjera juga prema sjeveru te, ne obazirući se na povike prolaznika, vjerojatno zadubljen u misli, zakoračio na tramvajske tračnice. U tom je trenutku, krećući se iz smjera istoka prema zapadu brzinom od utvrđenih 62 km/h (sic!), na njega naletio tramvaj broj 5. Nesretnog je čovjeka, tvrde duboko potreseni svjedoci, udarac odbacio točno pred kotače, koji su ga dohvatili, podvukli, te pedesetak metara koliko je tramvaju trebalo da se zaustavi, rezali u komade. O, kako je mljelo! O, kako je krv pljuskala! Praskale su kosti i paralo se tkivo u paklenim jaucima. Na tramvaju se, kad je bilo gotovo, jedva mogla pročitati reklama stambene štedionice Erste Steiermärkische Bank. Truplo, ako pri tolikoj izmrcvarenosti može biti govora o truplu, ne, ta ljudska kaša, daleko je od ikakve prepoznatljivosti. Jedini su mogući trag papiri rasuti oko mjesta udesa, ispisani na francuskom. Radi li se o stranom državljaninu? Do sastavljanja ovog izvješća, Policijskoj upravi zagrebačkoj nije prijavljen nijedan nestanak.

 

Napokon, kucanje. Da, Lana je. Je li sve prošlo u redu? Stara nije skužila? Na poslu je, a ionako ne bi ništa pitala, ne razgovaraju već tri dana. I samo je taj ruksak ponijela? Po druge stvari misli se vratiti sutra? Tamo se više ne vraća i ništa joj drugo ne treba. Dobro, ali da razmisle još jednom, dok još nije nepovratno. Je li sigurna da to želi? Ma ne povlači se, nego nije to samo tako, pa je li svjesna što to njemu… Nitko ga ne tjera. Nek razmišlja koliko hoće, ali bez nje. Ako sad odustane, nek je zaboravi. Bez brige, snaći će se ona drugačije.

U redu, samo daj nađi stan istog popodneva. Namješten i odmah useljiv. I da se ne plaća u živom zlatu. U oglasniku ih se nudi stotinu; svaki bi zamislivi profil podstanara, doima se, našao točno ono o čemu sanjari. Kad se, međutim, eliminiraju već iznajmljeni, namijenjeni diplomatima, preveliki, premaleni, predaleki, bizarni, zabrinjavajuće jeftini, što ostaje, možda tri-četiri. A i nema vremena da ih se pogleda više, treba potrčati na tramvaj.

To je to, Lana se zaljubila na prvi pogled. Osjeća da neće dalje tražiti. Zaista: blizu centra, stubište uredno, žena simpatična, stan svijetao, s velikim prozorima. Ono što im treba, ni više ni manje; kuhinjica, skroman dnevni boravak, sobica jedva šira od francuskog ležaja. Da nije jednog detalja. Svi prozori gledaju na drugu ulicu, glavnu prometnicu ovog dijela grada, tramvajske žice prolaze točno u visini kreveta. Žao mu je. Nema šanse da tu oka sklopi. Drugi je, to je čovjek zaboravio spomenuti preko telefona, podrumski. Neka mu oproste što ne pruža ruku, neki problemčić s kanalizacijom, poplavilo parket. Štednjak na drva. Malo dimi, ali ujedno rješava i grijanje. Tja, za te novce, što bi oni htjeli. Treći je u potkrovlju. I na vrhu strme, i blatne, i duge, jako duge ulice, iza predgradskog autobusnog okretišta, pogled na dvorište i bešćutnome bi izmamio suzu.

Trešnjevka već u mrklome mraku. Temeljito potopljena u prošlom stoljeću, i danas izgleda kao hrpa naplavina. U ulici, međutim, same urbane vile, tek pokoji starosvjetovni kućerak još pruža otpor. I naravno, baš na ovom broju. Uska, naherena katnica ožalošćenog pročelja, stisnuta između dvije zgradurine. Gazdarici pedeset i koja, premda svojski radi na redukciji, kao i na pritezanju izdašnih kontura; tapirano plavo gnijezdo, žarkocrvena usta, wonderbra, minica, štikle. Širok osmijeh i munjevito oko, pretres od glave do pete. Molila bi njihove dokumente. A gdje rade? Nek ne misle da će joj nešto sakriti, ima ona veze u policiji. O, nije više tako naivna, nakon svega što… Stan je na katu, dvadeset i sedam kvadrata, s posebnim ulazom izvana, kupaonica dolje, zajednička. I kuhinja, ali mogu je koristiti koliko hoće, ona je čitave dane vani. Pa ako im odgovara, eto, dvjesto eura.

Lanine grudi, uzdrhtale, uzibane, masivne i mirisne, poklonjene na pladnju torza što se propinje, pune života, samo što pod prstima ne prsnu od zrelosti. Sklopljene oči i rastvorene usne, vrtoglavo sočne, želiš ih sisati do iznemoglosti. Grize ih da priguši grleni uzdah, zabacuje glavu, orošeno čelo. Rebra se isprekidano, bolno nadimaju, hoće probiti kožu, razviti se u krila, prhnuti. Nešto duboko zakopano čupa se prema površini, svaki se mišić grči. Noktima se ukapa u tijelo pod sobom, mahnito radi bedrima, sve brže to nabija u sebe, kao obuzeta neljudskom pomamom da sve raznese, razruje do kosti. I već tren kasnije, sklupčana na rubu kreveta, okrenuta leđima, zagledana u žar cigarete, tko zna gdje.

A, evo ih, vole dugo spavati, ha? Neka, neka. Baš se sprema na posao. Socijalna je radnica, u staračkom domu. Da, živi sama. Sin ima svoj stan, kupio ga prošle godine, rata nije mala ali jednog dana će biti njegov, vidi i sam da mu je bolje malo stisnuti, kaže Mama bila si u pravu. Arči, prestani brisati njuškicu u gospodinove hlače, to nije pristojno. Ima ona i sestru. Stariju, i bolesnu, pomaže joj koliko može, više puta tjedno prespava kod nje, ma skoro nikad nije doma, a i onda ko da je nema, nek se na nju ne obaziru, nek budu kao kod svoje kuće. Samo ih moli da ne pomiču namještaj i ništa ne pribijaju ni lijepe, ovi zadnji su zgulili parkete i uopće, ostavili takav svinjac, oslobodi Bože. E, da znaju oni kakvih sve ima. Uzimala je sve i sva na početku, ali naučila je svoje. Jedna si je metnula crveni papir oko žarulje, Bog nek joj prosti, i muške si je dovodila, ne bi ona ni znala nego su joj susjedi rekli, i odmah da će joj otkazati a kravetina se razvalila na krevetu, u podne, niti se digla nije da joj otvori, nego joj samo onako s čikom u gubici da je baš došla s abortusa. Zamislite gaduru, nije se dala milom, morala je sina zvati da ju bace van.

Lana češka pudla po trbuhu. Nekako mehanički, i tako dugo da je pas, na početku oduševljen poklonjenom pažnjom, počinje sumnjičavo pogledavati, pa ustaje i odlazi se sklupčati pod stolom. Ne bi li se trebala javiti majci, ostaviti nekakvu poruku, barem nek zna da je živa? Pfff… Tiktakanje satova, na svakom su koraku u kući, i cigareta za cigaretom zgnječena u talogu kave. Jednom prijepodne, za ručak hrenovke i sladoled, jednom prije spavanja. Misli li da ih čuje ova dolje, krevet joj je točno nad glavom? Briga je. Platili su. Bar ima na šta drkati, babetina, vidi se da joj fali.

Imala je pregršt sitnih uputa. Kotliću nakon upotrebe zatvarati ventil. Brisati potplate kad se izlazi iz kupaonice, da na tapisonu ne ostaju tragovi. Ne bacati šibice kad se upali plin, mogu još poslužiti. Ne otvarati vrata ako zvoni i ne javljati se na telefon; ima svakakvih ljudi. Ni sama se ne javlja ako ne poznaje broj, poseban uređaj ga pokazuje, i razumije se, blokira brojčanik. Na prozore su ugrađene rešetke. Unutra, naprotiv, sve slobodno cirkulira, buka koju proizvodi kućanskim uređajima i vlastitim glasom, umnoženim u različite intonacije kao da je kuća puna gostiju, i mirisi iz kuhinje, nevjerojatno gadni, bit će da kuha same iznutrice i prži na svinjskoj masti. Na vratima gornjeg stana ima rupa, iznutra prekrivenih ljepljivom trakom, ali čemu, kad je odvaljen dio dovratka tako da se ne daju ni sasvim zatvoriti, kamoli zaključati. Tapison bosa noga ni po koju cijenu ne želi dotaknuti. Zidovi su u kutovima crni od plijesni i posvud raznobojno izmrljani. Jedina slika, zapravo goblen, prikazuje psića tipa Švrćo, s ružičastim cvjetićima na glavi, preko okvira visi krunica. Na noćnom je ormariću gipsani kip Gospe, pored plastične makete automobila marke Ferrari, nedvojbeno zaostale od sina, i listića na kojem je naslikano muško lice stisnutih zuba i s crnim podočnjacima, te piše Grizli biste od bijesa? Zašto odgađati? Nazovite još danas! Najsuvremenije metode liječenja nesanice itd. Slučajnost? Krevet su jednostavno dva madraca, jedan na drugome i jedan utonutiji od drugog, sa strateški raspoređenim kvrgama. Posao dokrajčuju ulazna vrata na zgradurini preko puta, jezivo cviljenje pa tresak, do sitnih sati, i od ranih, i smetlari, i pekari, i mopedi, i autolarmi; u ovom betonskom oklopu i najmanji zvuk prekrasno odzvanja.

Nepresušan bunar Lanina odrastanja. Prvi ožiljci, dublje rane, njihova opsesivna otvaranja. Djetinjstvo bez oca i s popustljivom, kolebljivom, tjeskobnom majkom. Traganje za nečim dostojnim otpora. Za potvrdom da može što i drugi, da ima zbog čega, pa za razlogom da živa dočeka jutro. Psihijatar i razni drugi stručnjaci za ono što je pokvareno. Prvi dečko, drugi, dvadeset drugi. Važne knjige, filmovi, ploče, i tragično hlapljenje važnog. I same tragike. Neshvatljivo brzo, sve se pretvara u mrtvu masu podataka.

Ujutro se osobito jako osjeća ustajala mast, i vlaga koja izbija iz zidova, i pseća mokraća. Pudl je boje prljavih čarapa, tako i miriše. Vrijeme je da ga opere, gazdarica je istaknula prve večeri, i rado ponavljala tjedan za tjednom, dok se nije umorila. On je depresivan, rijetko glavu podiže s poda, sve vrijeme provodi spavajući, osim kad se češe i liže si genitalije. Da mu je malo više inteligencije, jer za razliku od ljudskog mužjaka tehnički je za to sposoban, priuštio bi si felaciju. Zlatna ribica u akvariju pluta na površini prevrnuta na leđa, ali ne umire, takav joj je usud. Uz krajnji napor nakratko se spusti po hranu, i već je nekakav prirođeni kvar vraća da visi s glavom prema dolje, ni živa, ni sasvim mrtva. Malo što je u kući sasvim normalno. Satova ima na desetke, i svi su u pokretu, ali pokazuju svaki, baš svaki svoje vrijeme. Cipele su, naprotiv, fascinantno slične, gotovo identičan model štikli, premda u stotinu različitih tonova, nagruvanih u nekoliko ormara, i u kutijama naslaganim na njih, još netaknutih. Kuhinja je krcata posuđem i priborom, iz raznovrsnih kompleta ali na svakom je komadu znak ustanove u kojoj žena radi. Stepenište prema katu nema svjetla; nije žarulja nego nešto s instalacijama, neka je podsjete da pozove majstora. Ono što svijetli, to čini preko volje, izdišući, s bolnim pucketanjem, povremeno gubeći svijest. Svjetiljka na radnom stolu je stilizirani željezni labud, s žaruljom umjesto glave, bez sjenila. Hladna i kipuća voda stižu zasebnim i razmaknutim cijevima u umivaonik, pa treba izabrati jednu ili drugu. Iz tuša istječu zajedno, ali zahtijeva rijetku virtuoznost da ih se dovede u ravnotežu, koja za par sekundi naglo propadne u jednu od krajnosti. Kotlić ona koristi samo nakon velike nužde, a i onda vrlo umjereno. Ali zato posjeduje raskošnu kolekciju šampona, okrepljujućih kupki i protustarosnih preparata. Jedna od bočica poredanih na kadi zove se GYM-TONIC, Body-Sculpture Slim Soap. Sapun za mršavljenje i oblikovanje tijela? Snovi su daleko žilaviji od tjelesne mehanike, snovi umiru posljednji. Kad grude zemlje počnu padati na lijes, metar-dva iznad još im tinja zadnji žižak, kao svijetla točkica koja na starim televizorima zaostane na ugašenom ekranu.

Lanino lice u bezbroj nijansi. Živo platno kojim prolijeću sjene, prelamaju se i pretapaju u ništa. Bolno blistanje mladosti. Sljubljene kože, gusti preplet dodira, a ispod gluha provalija. Ruke uzalud posežu, ništa se ne da zagrabiti, ništa spasiti. Sekunde odlamaju komadić po komadić. Riječ po riječ navlači sve gušću maglu šutnje. Pijesak curi kroz bespomoćne prste.

Gazdarica se na poslu okliznula i iščašila gležanj. Ništa strašno ali dovoljno za bolovanje, i već se tjedan dana ne miče iz kuće. A sirota se, izgleda, panično boji tišine. Televizor radi od rana jutra, glasno, da ga čuje i kad je na zahodu. Pred njim i ruča i večera, na kauču, s tanjurom u krilu. Svaku emisiju prati komentirajući kako je tko obučen, počešljan, i ne propušta psiknuti Fuj! kad se na ekranu pojavi crnac. Uz kuhinjske poslove to prerasta u duge razgovore, s mužem, kojem će oči iskopati, koji će samo preko nje mrtve više kročiti u tu kuću, i sa sinom, koji će pitati za nju kad bude kasno, kad je više ne bude, i pas bi došao pogledati jel mu majka živa, makar pljunuti na nju, a šta je skrivila, to šta mu nema više od čega davati, i jer je rekla šta misli o toj flundri, on jedini ne vidi šta je ona, lupat će on glavom o zid jednog dana. Za razonodu između tirada pjevuši razne šlagere, točnije bez zerice sluha bori se s početnim tonovima. I bodri se raznovrsnim uzrečicama, bez muke nema nauke, znam te puško dok si pištolj bila, e nećeš više moje krvi piti, i uzvicima odobravanja, ljutnje, olakšanja, čuđenja, taaa-ko! puuf! o-ho! tct-tct! fijuuu! kh-kh! ooo-pa! aj-jaj-jaj! Telefon zvoni pet ili šest puta na dan, i uvijek je njezina sestra. Razgovori traju barem pola sata, katkad sat i pol, te nedvosmisleno ukazuju da je sestrina bolest demencija. U čitavom danu, njezin glas nakratko zamre jedino dok u vrtu zalijeva cvijeće. Vrt, to je komadić betona iza kuće, dimenzija dva puta metar i pol, koji se nadljudski opire parkiranim automobilima. Tu je ugurala zadivljujuć broj posuda s biljkama, prostora ostaje taman da čovjek iskorači preko praga. Svako otvaranje vrata gornjeg stana vreba s evo skuhanom kavom, i ne, nikakvom odbijanju ne popušta. Treba sjesti pored nje na kauč, na kojem upravo šiša psa, sad ima više vremena za njega, ha srčeko, da da, sad je mamica stalno s tobom. Siroče, friško je prebolio upalu analne žlijezde, bogme su se oboje napatili. Postavlja more pitanja; ali odgovore, jedva započete, pregazi vlastitim asocijacijama. Na sina, uglavnom: kako je bistro dijete bio, spretno, malo preživahno, ali za dečka bolje to nego da je rahitičar sposoban jedino nos u knjigu zabiti, ne? I kako mu odlično ide obrt, i kako mu je mila ženica. Zatim njezinih susjeda, kakvi su gadovi, jedan je Arčiju dao otrovana mesa. Zatim svega što se od rata nasralo u ovaj grad, bosanci, šiptari, cigani… Ali najradije ipak priča o svojim bolestima, unutrašnjim i vanjskim, rasprostranjenim diljem tijela, i kumulativnim. I sad povrh svega još taj gležanj, sve ide na nju, ha šta ćemo, vrag uvijek sere na veliki kup.

Lana sve dulje ostaje vani, katkad iza ponoći. Gdje je bila čitav dan? Pfff… Ostatak vremena gleda televiziju. Austrijske igrane filmove, dokumentarce o životinjama, burzovna izvješća. To je njezina stvar, viče, što će s vremenom, lupa vratima, smješta se na kauču kraj gazdarice.

Televizor se ne čuje; tako je, kontrola gležnja. Kuća bizarno pusta, opsjednuta stostrukim tiktakanjem. Sad strahovito odjekuje, spojeno je izravno na živce. Neki su od satova raskošni antikviteti, evo ovaj u obliku baroknog zdenca u koji je zagledano dvoje mladih, u grčevitom zagrljaju, valjda jer ih vuče unutra, prizor je uljepšan zlatnim viticama. Ili ovaj visoki ormar s klatnom, i s oprečnim tumačenjem vremena na vrhu, u vidu izrezbarene mudre sove. Ali ima i mnogo digitalnih, koji ne odašilju nikakvu metaforiku, samo gluho pulsiranje sekundi. Satovi, i cipele, i biljke, nisu jedine stvari koje skuplja; svu je životnu energiju, reklo bi se, uložila u skupljanje stvari. Koliko li je truda i koliko ljubavi trebalo da se prikupe svi ti predmeti koji preplavljuju regale, vitrine, komode, stalaže, stoliće, zidove, prozorske daske, kuhinjske elemente, hladnjak… Na stotine porculanskih, staklenih, drvenih figurica, životinjskih, ljudskih i anđeoskih, stilski uljepšanih, realističnih i groteskno izobličenih, prijateljskih, prijetećih i ravnodušnih, od žabice veličine nokta do metar dugačke mjedene pantere razgoropađene nad stepeništem. Neke čak imaju praktičnu namjenu, poput ptičice koja fantastično dugim plosnatim repom otvara pisma, ili djevojčice u narodnoj nošnji, s rupcem i na glavi i rumenih obraza, koja u rukama drži pješčani sat obilježen brojkama 4, 5 i 6, za precizno kuhanje jaja. Druge su nekoć bile igračke, kao drveni konjić na kotačima i s krilima koja klepeću. Jedan gumeni patuljak služio je kao igračka psu dok mu ovaj nije otkinuo glavu, sad sva tri komada beživotno leže na kauču, zajedno s ostacima ošišanih dlaka i kostiju koje životinja raznosi po čitavoj kući. Povremeno ispusti vjetar, onjuši rezultat, u redu je, vraća se spavanju. Nađe se i gdjekoji humoristični patent, pivska boca s dudicom i natpisom Sretan rođendan, i drobilica za orahe s dva praščića koji, kad ljuska krcne, naskoče jedan drugoga. I obilje mrtve prirode, plastičnog grožđa i banana, jaja od oniksa, školjki, samosvojnih ili slijepljenih u škatuljice za čuvanje drugih školjaka, ili čega već. I sitnica zanimljiva oblika koje ne predstavljaju ništa i ne služe ničemu, tu su zbog ljepote sâme. Zidovi su tapecirani goblenima. Prevladavaju pseći motivi; njemački ovčar stroga ali vjerna pogleda, Lesi koja se vratila kući i zasnovala brojnu obitelj, pudli svih boja i raznoliko dizajnirani. Ali tu je i Pinokio, i Bambi, i prizor iz lova na Bambijevu braću, i djevojka u plamtećem cvatu, i ruža koja roni krvave suze, itd. Knjiga nema, ni slika, osim svetih, koje su strateški, u svojevrsnom kontrapunktu, raspoređene diljem bestijarija, zajedno s krunicama, raspelima i Papinim bistama. Jedan kut zauzima bar od masivne hrastovine, rustikalno oblikovan i bogato opremljen, bocama raznovrsnih oblika i raznobojna sadržaja, te dopunjen prepariranim fazanom i fotografijom mjesec-dva stare bebe. Sin se ukazuje u još dva izdanja: na frižideru, kao kovrčavi lutak sanjarskih očiju, iza torte s pet svjećica, i kraj majčina uzglavlja, kao brkati vodoinstalater s četvrtastom glavurdačom i pogledom razbojnika.

Lana se do jutra nije pojavila. U neko je doba ipak svratila, jer na krevetu poruka: Bilo bi zgodno da se počistiš na par sati večeras, dovest ću društvo. Ne bi te zanimalo.

Mozak pije, kravetina, od jutra do mraka to zveketanje po kući, i pjevušenje, i nepresušno puf! i uf! i uhaj! i pom-pom-pom-pom, i nema problema ima samo rješenja, kad god se nešto razbije, a razbija se sve više što se više ona okrepljuje, doktor je rekao da je zdrava rakijica ujutro, dvadeset rakijica mora biti dvadeset puta zdravije, doktor je bolovanje produžio do daljnjeg, konačno jedan čovječan, jedan koji joj vjeruje, kao da svoje muke spominje za razonodu, valjda joj je drago da je boli gdje god se dotakne, a do četrdesete ni dana bolovanja, doma im je obojici bila i bolničarka i psihijatar, naročito onoj bitangi, onom pijancu, zauzvrat ju je mlatio, i jel ju tko kad pitao kako je, jel joj možda treba odmora, znali su ju jedino poniziti, premjestiti u kuhinju kad je drugi put pala, zbog one babe, stokilašice, koja se svalila na nju i slomila joj rebra, e neće je tako skoro vidjeti na poslu, a ne. Tako je stara mrcino, sad se možeš posvetiti sebi, i zabadati nos u tuđe poslove, podstanarima kopati po stvarima, ha, misliš da si sve vratila točno kako je bilo, ali priznala ne bi naravno ni pod mukama, kao ni da se pas popišao u cipelu, ma kakvi, nije istina da piša po čitavoj kući, niti da ovamo zalazi kad nema nikoga, do krvi bi branila svoje mezimče, cipela smrdi od znoja, ohoho kako noge znaju smrdjeti, naprala ih se ona u staračkom. Aha, ali zanimljivo da se jedna noga znoji mnogo više, toliko da je ostavila tamnu mrlju, neka neka, živi u svojoj pišači, i uvjerenju da si dobro zakopala svoju slatku tajnu, na dno komode u spavaćoj sobi, ispod kolekcije podmetača za čaše, kutija šibica i telefonskih kartica, ispod računa za komunalije, poderanih najlonki, polica osiguranja, gaća pranih na preniskoj temperaturi, kutija Kraševih proizvoda punih fotografija, gomile uzaludnih tragova tvojeg posranog života, ispod svega je toga, na vjenčanom listu, zablistalo objašnjenje u vidu tvojeg djevojačkog prezimena, draga Mirjana Živković udana Vincek, objašnjenje za tako mnogo stvari, počevši od zadaha koji širiš oko sebe, tako samo tvoji smrde, preko svih Gospa i Papa kojima si nakrcala kuću, pa do pretvaranja da je peć od centralnog pokvarena, nije to škrtost nego sadizam, evo dolaze sutra, ma zna da su to već pet puta rekli ali šta da ona radi, e kako bi to njezin Jožica sredio, za čas, samo eto… i hop, hajdemo sliniti, ma boli tebe dupe i za Jožicu i za centralno, iz boce se griješ, i kraj plamenika u kuhinji koju zatvaraš, i gore se dolaziš naslađivati, uvjeriti se da je temperatura kao u špilji, tobože dokazujući suprotno minicom i bosim nogama, tobože zbog svojih ogavnih kolača, i ne mičeš se dok se barem jedan pred tobom ne pojede, jesi li ih nosila i prijašnjim stanarima, jesu li i oni dobivali proljeve i povraćali, je li i njima počelo izbacivanjem nečeg crnog iz pluća, svakog jutra, to nije ni u ludilu povezano, je li, to je sigurno od zagađenja, od nezdravog života, baš kao i sve ovo žuto i zeleno što su iskašljali po zidovima, ne to nema nikakve veze s otrovom koji dodaješ kolačima, malo-pomalo povećajući dozu, ha, jesu li svi tvoji podstanari izašli odavde, kolike si već potrovala, koliko života satrla svojom bolešću, svojim ludilom, tko se tome može oduprijeti, tko bi sačuvao zdravlje u ovoj ludnici, u svakom predmetu buja bolest i nesreća, zidovi izdišu ludilo, čovjeka progone kao životinju i pronađu u svakoj rupi, bedemi koje podiže mogu ga jedino zazidati u nesreću, i ostaje jedino na drugima se svetiti zbog svoje nesreće, samo dokle, dokle to misliš raditi nekažnjeno, doći će dan za naplatu, doći.

Već tri noći bez glasa od Lane.

Ohoho, tko je to dočekao taticu, tko mu se tako veseli? Na krevetu si se smjestio? I što to lijepoga papaš? Pileće krilce? Fino, fino. Mamice nema, je li? E, da. Otišla u skitnju i srčeko ostavila samo. Ova ćemo vrata zatvoriti, jel tako, i poduprti stolcem, nek se nađe za svaki slučaj. No. Samo polako, ima vremena za nas dvojicu. Vrijeme za sebe uvijek nađe vremena, jel tako, a mi, ako se sami ne pobrinemo… Dopusti da sjednem na tvoj krevet. Molim lijepo, inzistiram, kao da je tvoj. Ma znam, ne valja se vezati za stvari, a i što nam može zaista pripadati, reći ćeš, i na Epikteta se pozivati, da se može posjedovati prekrasna konja ali ne i njegovu ljepotu. A i taj krevet, sasvim te razumijem, nije ga lako smatrati svojim. Što li je sve kroz njega prošlo, kakva nečist ljudska. Evo, pogledaj ove fleke na madracu, čovjek se ne usuđuje zamisliti od čega su, nakon tolikih kopulacija. A ova figurica na tapisonu, što malo podsjeća na Skandinaviju, misliš da to nije skorena bljuvotina? Gadno, stari moj, gadno, kamo god pogledaš, prljavština, bolest, zloća, blato. Čekaj, da ti nešto pokažem. Vidiš ovu kapljicu kako se cijedi iz ormara? Čovjek bi rekao, suza. Nije ti čudno da ormari puštaju suze? I kad je pokušaš obrisati, gledaj, opet izbija. A zidovi, evo pipni, a sad ovaj ovdje, osjećaš razliku, koliko je ovaj hladniji? S te strane dolazi, svake večeri, prolazi kroz zid kao da ga nema, uvuče se unutra i pritaji, vreba priliku, čeka da samo na tren zaspiš. A magle… Jesi li primijetio kakve su u posljednje vrijeme? Sve gušće, kao vuna, prljave i nepomične, danima vise u zraku… Treba se, prijatelju, izvući odavde… Nestat ćemo nas dvojica odavde jednog dana… Ali prije toga… Nećemo zaboraviti ostaviti joj uspomenu… Malo govna u cipelama… Posjetit će Nikolica svih stotinu cipelica… Ma što, kad nam tako fino ide, zašto se ne bismo raskomotili… Pustili mašti na volju, po kredencima, sekreterima i nahtkaslima… Vidiš, stari moj… Ti i ja… Imao bih ti reći toliko stvari… Koje čovjek može reći jedino psu… Važnih stvari… Koje čovjek ne bi smio zaboraviti… Niti pas! Jer one nas ne zaboravljaju! A onda opet… Mislim da neću… Zašto? Pa što ja znam… Razlog treba da se nešto učini, jel tako, ali da se ne učini… Što je, mileni? Ti bi vančeka? E čekaj malo, sad je vrijeme za malo zabave. Ima tatica nešto za tebe, ovaj lijepi remen s teškom metalnom kopčom. Sad ćemo se malo poigrati.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.