Wonderland | Marinko Koščec

5.

 

S jumbo-plakata, izvaljen u ležaljci, vrhunski hrvatski sportaš nazdravlja mu pivom. Na semaforu, aute obilazi drhtava bakica. Ili dječačić na štakama, s batrljcima umjesto nogu. Profesor je zapazio obrnutu proporcionalnost vrijednosti vozila i vjerojatnosti da kroz prozor proviri ruka s kovanicom. Ne proviruje, doduše, ni iz njegove Škode, ali on situaciju promatra strukturalistički: ako se smekšaš u jednom slučaju, oni će to shvatiti kao načelni poticaj za razmnažanje. Svako toliko na kućna vrata pozvoni kakva žena u kariranom sakou i tenisicama, i počne pjevušiti Bog vam pomogao dobri čovječe, prognanica (dokle?!), samohrana majka, poduzeće u stečaju, on se snuždi, kaže žao mi je, ne precizirajući zašto, zatvara vrata. Kad u novinama naleti na akciju skupljanja priloga za nečiju umjetnu pužnicu ili koštanu srž, iskreno joj poželi puno uspjeha, okreće stranicu. Ne vesele ga tuđi razvodi, bolesti, smrti, ali kao da uz njih lakše žvače svoje jadi. Običava večerati uz tv-dnevnik; kad se pojavi poplava u Češkoj misli siroti Česi, kakva sreća da smo ovdje toga pošteđeni, nastavlja spokojno mljackati, baš kao i kad pokažu smljevene u sudaru vlakova, bilo gdje na svijetu. Kad popisuju kosti iz skupne jame, ili pokazuju rupe na namještaju i krvave tragove oko njih, u kući oslobođenoj u Oluji, možda zastane. Ali ne dulje od sekunde, odmah opet ubada, reže, ritmički žvače. Padanje njujorških blizanaca, štoviše, bila je prava injekcija adrenalina, superuzbudljiva videoigra, premda pasivna. A onaj događaj u Izraelu, kada su deseci ljudi usred svadbene veselice propali kroz pod, e jebi ga, to je bio nepatvoreni humor.

 

Oho, na stolu Jožičina zbirka pjesama, s posvetom dragom kolegi. Dakle ipak se isplatilo izdavača jebavati, jebavati, jebavati. Zabrinjavajuća metaforika, koju je Rikard rado proglasio krunskim dokazom. Ali nije on homić, kakve veze ima što u trideset petoj živi s mamom, i što joj se mora javljati telefonom čim stigne na faks. Itekako se umiljava studenticama, med je medeni, pun anegdota i viceva, s neskrivenim porukama, koje međutim ne uspijevaju pronaći cilj. Inače ne bi hodnicima bauljao izbezumljena pogleda i znojnih dlanova, i tako često navraćao u zahod. A zbirka je, evo, izrasla upravo iz plemenitosti patnje: u formi klasičnih soneta, melankolični glas konstatira neravnopravni antagonizam očala i pektorala, i kako nju od tankoćutnosti koja u pjesniku diše zanima jedino s koliko se nula piše, i zato, dok on u tmini memljivih knjiga pušta suzu, drugi je ćapavaju za guzu. Dobro, rijetko se susreće tako potresna patologija, i to razmazana u rimovane sonete, ali tko od nas može ostati sasvim normalan pored svinjarije koju nasljeđujemo zajedno s radnim mjestom, prisile da ih iz godine u godinu, sve ruševniji i sve umorniji, promatramo jednako svježe i optimistične. Optička varka, naravno, jer one su uvijek nove, zapljuskuju u neiscrpnom mnoštvu varijacija i nijansi. Svejedno, svodi se na isti bolan prizor prpošnog pupanja pred nosom. Rikard je učinio gestu pobune, pokazao figu ciničnom Kronosu zamijenivši svoju ženu jednom od njih. Ali poznato je da studentice koje se udaju za dvostruko starije profesore stare dvostruko brže, pa je danas opet u braku s babetinom, realno starijom od njega, i u proširenim konzultacijama sa svakom svojom magistranticom, te ga samo mirovina može izliječiti od onog što Greta zove testosteronitis.

 

Ispiti prije predavanja. Studentica ulazi, bez kucanja, čemu to više spominjati, barem je lice ljubazno, nasmiješeno. Širokim pokretima zabacuje kosu, prebacuje kaput preko naslona stolca, šal preko kaputa, nogu preko noge, ništa senzacionalno, uobičajena mesnatost. Preostala joj se odjeća sastoji od narančaste košulje, široke tamnoplave kravate više nalik ubrusu, suknje od nekakva sintetičkog materijala neodredive boje, i tenisica marke puma. Zbog takvog ponašanja, vrijeme u kojem je Profesor mario za odjeću bilo bi je pribilo na stup srama; kod nje, međutim, ni najmanjeg znaka da joj je neugodno. Vadi indeks, gura ga pred Profesora, samo što ne kaže Da mi upišete ocjenu pa da krenem. On otvara indeks na prvoj stranici, navukao je ružnu naviku da prouči fotografiju, ima u tome pritajenog sadizma, naročito kad se radi o apsolventicama: između devetnaeste i dvadeset treće žensko lice pretrpi upravo spektakularnu degradaciju. U kakvu crnu jamu, i kako prokleto brzo, propadne sav cvat i plamen? Kasnije, stvari se stabiliziraju na liniji relativno podnošljivog, anesteziranog usahnuća, ali prizor te maligne defiguracije djevojačkog lica između devetnaeste i dvadeset treće, to je kondenzat ljudske tragedije.

Prvi je dio ispita čista banalnost, provjera riječi iz odabrane knjige, koje je ispisala u bilježnicu ne bi li im zapamtila značenje. To funkcionira samo kao izuzetak od pravila, no netko je davno odredio da upravo tako treba ispitivati, pa sačuvaj Bože da bi Profesor dotakao tradicijske kanone. Postavlja prvo pitanje, jednu sasvim          pitomu riječ, ona kaže Znam! Samo malo! Sklapa oči, usnama mrvi nečujni očenaš, Na vrhu mi je jezika kaže, Pokažite jezik kaže Profesor, Hihihi kaže ona. Dobro, pokušajmo s ovim, iznova će Profesor. Aha, reći će ona, ali ne prestajući piljiti u njega, zabrinuto, intenzivno, s iskrenom patnjom. U redu u redu, žuri Profesor s trećom šansom. Ona ovaj put ne kaže ništa, samo sliježe ramenima, ali opet nasmiješena, dobrodušno, s puno simpatije, gotovo pokroviteljski.

Idemo prevoditi, kaže Profesor; to je drugi dio ispita, do kojeg se nekoć stizalo samo ako. Iz knjige razrokog filozofa odabire ulomak u kojem crnoj jazz-pjevačici u trbuhu cvate zloćudna boleština. Boli je stomak, prevodi buduća profesorica književnosti. Potom joj se, za ono što proljetni vjetar donosi s pučine, doima prikladnom sintagma morski smrad. Potom dvaput pokušava odoka pogoditi rezervno ime onog što zove sedmi mjesec, ne ide, to joj je duhovito, krevelji se, pa kreće razumnije, naglas pobrajajući prst po prst, evo ga.

Hvala, uzdiše Profesor, preskače treći dio ispita, koji bi zahtijevao interpretaciju. Položili ste, možete ići.

 

– A Vama, kako mogu pomoći, kolegice?

– Ma zapravo sam došla zbog jedne konzultacije, odnosno savjeta, zapravo htjela sam pitati…

Znam ja tvoj slučaj. Svake dvije ili tri godine nađe se jedna takva, ne nužno zapanjujuće ljepote ni inteligencije, ali zato primjerne revnosti, na svakom predavanju iz prve klupe očarano žmirka mojim bravurama, i svaki mi se put slučajno zatekne pred vratima kabineta, s tim smjernim, unaprijed zahvalnim licem, negdje je načula za romantični potencijal na relaciji studentica-sredovječni profesor, ali ne zna točno gdje se stvar uključuje, možda ću ja znati. Izgleda prezadovoljna odgovorima na svoja stupidna pitanja u vezi s referatom, neka me grom satre ako ih je čula, trenutak obostrano nelagodne šutnje, što sad, ipak se povlači, natraške, još jedan mističan osmijeh da nam oboma grije srce do sljedećeg randevua. Tko zna? Tko zna? Adieu, chérie.

Tek sad počinje popuštati anestezija nad gorkom činjenicom da nema bilježaka za predavanje. Izvjesnost neugodnosti nažalost nije nadglasala lijenost. Pa hajdemo onda po fasung petljavog znojenja.

Kolega goleme teleće glave s obrvama poput egzotičnih gusjenica. Ja barem znam gdje mu je kabinet, samo troja vrata dalje od mojeg, a on? Petnaest se godina mimoilazimo u hodniku, i uznevjeri se svaki put kad mu kimnem, Tko li je to, uzalud prebire po sjećanju.

Gle, kao za inat, okupila se nadprosječna gomilica. Baš se danas nisu sjetili ničega pametnijeg, inače ih za dolazak treba nagrađivati bonbonima. Tu je i onaj tetovirani; njegovo će milosrđe zapečatiti debakl. Ali nema se kamo.

 

Začudo, ne, predavanje nije potpuni fijasko. Profesor ne zna točno o čemu govori, ali riječi se nekako same pronalaze i organiziraju. Čak se i auditorij doima prilično uvjeren da je sve pod kontrolom; njegovim izlaganjem kao da više no ikad vlada logika, unutrašnja nužnost, nadahnuće, ni sâm Saint-Simon ne bi bolje zastupao vlastito djelo. Osokoljen, napumpanih pluća, počinje koračati gore-dolje pred pločom, teze podupire viticama koje rukom ispisuje po zraku, tu i tamo zakoluta očima, u glas unese tremolo, naginje se preko katedre i strijelja ih pogledom dok izgovara Četrdeset tisuća stranica memoara! Četrdeset tisuća… U-hu! Nešto mu je presjeklo struju u kralješnici, ostaje presavinut napola, ne može se uspraviti ni za centimetar. Olovke ostaju u zraku, upitni pogledi, sve dok im prekomjerno otezanje dramatske pauze ne upali žarulju, lica su živnula, već vlada vesela graja, propinju se na prste da bolje vide, oni iz zadnjih redova prilaze naprijed, ali ne bliže od dva metra, možda je zarazno. Pokušava se malo pridići, loša ideja. Kaže rečenicu-dvije o Saint-Simonovom stilu tako prepolovljen; nitko ne zapisuje, samo se gurkaju laktovima, pa odustaje, Bojim se da ćemo tu završiti. Njima se baš i ne ide, beskonačno prikupljaju stvari, no nikome ne pada napamet pitati treba li što učiniti, koga pozvati. U ispražnjenu učionicu neke glave i dalje zaviruju, neće li iz očaja pribjeći harakiriju.

Ipak uspijeva sjesti, te desetak minuta kasnije, polako, pridržavajući se za zid, krenuti prema kabinetu. Do stepeništa kako-tako, onda počinje zabava, igle i noževi u kralježnici, do prvog odmorišta, pa se vješa na ogradu, teško dišući, s glavom nad ponorom u sredini. Kad eto ti Grete:

Pa nije valjda dotle došlo?

 

Greta je srodna duša. Najbliskije mi biće. Mogu li osim nje, zaista bliskim, smatrati ijedno biće na svijetu? Intimu dijelimo još od mojih studentskih dana. Kada je u meni, prva i posljednja, prepoznala pupoljak predodređen da se prometne u najrosniju ružu Katedre. Donosio sam joj prljavo bračno rublje na ispiranje, ona mi je uzvraćala samoubojstvima svoje kćeri, njezinom nimalo uspješnijom pijanističkom karijerom, razlupanim automobilima i zarukama, lažnim i u zadnji čas prekinutim trudnoćama, odlučnom borbom protiv ovisnosti, itd. Veselila se mojim znanstvenim projektima, i tješila me kad sam ih se odricao. Ostao sam daleko ispod nje, to se ne da sakriti, po stručnosti kao i po širini duha. Mogu se jedino diviti njezinoj životnoj energiji i neshvatljivom talentu da u svemu prepozna nešto pozitivno. Njezino čovjekoljublje i altruizam uvijek su me nadahnjivali, barem načelno. Ona studente smatra svojom djecom, za svakog ima blagu i ohrabrujuću riječ. Čak i za potpune kretene, naročito za njih, takvi je u grozdovima dočekuju pred kabinetom. Ispiti joj se odmah pretvaraju u prijateljsko čavrljanje, mahom nastavljaju pivom preko puta faksa, često završavaju u dva iza ponoći, sirom i vrhnjem iz njezinog frižidera. Jedino se nikad nisam usudio pitati što je točno bilo s Rikardom. Prilično se pouzdano zna da korijeni njihove kivnosti sežu sve do studentskih klupa, kada su se neko vrijeme. Izvori, međutim, nisu suglasni tko je na kraju koga. Po jednima, Greta nije odoljela prilici da se dobro situira, upoznavši šarmantnog i perspektivnog, premda dosta starijeg poduzetnika; drugi tvrde da je Rikard škartirao nju, čim je kao asistent nategnuo svoju prvu studenticu. U svakom slučaju, optimizam je nije napustio ni kad je krahiralo muževo poduzeće, kad se trebalo rastrčati da popuni kućni budžet, pisati predgovore i kritike, predavati na Ženskim studijima, simultano prevoditi stručne skupove. I ništa je nije potopilo, uvijek za drugog ima vremena i sućuti, makar da ti bolno mjesto obloži nečim iz vlastitog iskustva, s porukom vidiš da ima i gore.

 

A što kažeš za Jožicu, meandrira Profesor.

Jožicu?

Pa znaš za knjigu?

A, pa naravno… Ha čuj, nije on sasvim netalentiran, nije. To me malo podsjeća na… A i mlad je još, tko zna. Ne, nisam još do kraja. Zapravo sam ju samo prolistala… Ma daj, zbilja je već toliko sati?! Čuvaj leđa! I Karmen, nju pogotovo!

Ispružen na stolu u kabinetu, s glavom među Gretinim lišćem, Profesor je hrpa mesa istresenog iz vreće, još mlaka; isprobava vlastitu smrt kao što se posudi kaput od starijeg brata. Kroz prozor dopire ravnomjerno, besmrtno brujanje obližnje prometne magistrale.

Napokon, kao na usporenom filmu, spušta nogu po nogu, uzima torbu, zaključava, tup, eto ti Rikarda. Samo je još njega trebao u ovakvom stanju.

Ohoho, kolegaaa, ovaj pjevuši, posvećujući mu ipak samo neznatan dio svoje pažnje; hodnik se pjeni od tijesnih hlačica i dekoltea. Što to čujem, radosne vijesti, ha? I ne bi se sam pohvalio, pa da zalijemo? Već te vidim, ho-ho. Za brisanje guze – spremni? Gospođa je dobro? Cvate, jel, došla je na svoje. Papa? Ima apetita? Nego što, treba se popuniti, ne može to nositi i ostati leptirić. A ti, vrijeme da se potraži nešto za prasnuti sa strane, ha? Ajde, ajde, to su normalne stvari. Ako je išta nenormalno, to je zatvarati oči pred istinom. Kojom istinom? Da nismo stvoreni za monogamnost. To je silovanje prirode! Priroda želi neprestani pokret, obnovu, ekspanziju, a ne lišavanje, autarhiju, petrifikaciju. Monogamiju smo prihvatili s puno voluntarizma. Zbog određenih pogodnosti, razumije se, naročito za pozniju životnu dob, i za one koji su skromnijih financijskih mogućnosti. Dakle, iz suhe računice. Samo, suha računica, tja. Ne da se priroda samo tako odjebati. Dođe ona po svoje. Sve lijepo iskalkuliraš, desetljećima unaprijed, uz pomoć stambenih štedionica i životnog osiguranja, hermetički zatvoriš šlic za sve osim kućne upotrebe, i onda te pukne. I ode računica i štedionica i kućica. A naprotiv, ako pustiš životinjicu da se tu i tamo napase… He!

Držat ću to na umu, obećaje Profesor. A jesi li čuo da je Jožica…

Kako ne, čuo sam za koleginu zbirku kenjkanja. Velik događaj! Dosad je kenjkao kako nitko neće objaviti poeziju, sad će kako je nitko ne čita. Za takve je jedina opasnost da ne ostanu bez razloga za kenjkanje. Onda bi njihova poezija umrla. Zapravo nije to njegovo čak ni drek, to je prdac. Samo mi nije jasno, i na tome mu stvarno treba čestitati, kako je uspio isti prdac prduckati preko sto pedeset stranica. Pjesnici! Da ja slučajno poželim objaviti knjigu pjesama, naslovio bih je Fukala me pijana mater. Bila bi to, naravno, angažirana poezija, hrabra i plemenita anti-pedofilska gesta. Prije toga bih se pobrinuo da mi majka bude ugledna intelektualka i domoljub. Kada bi se zbirka pojavila, u intervjuima bih napao primitivce koji poistovjećuju književne likove sa stvarnim osobama. Onda bih se slikao gol za Cosmo. Poštovanje, kolega.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.