Wonderland | Marinko Koščec

7.

 

Na kraju ispružene ruke dječak drži revolver. Impresivna, opaka sprava, uperena u drugog dječaka, koji u cik-caku pretrčava ulicu, propinje se, lamaće rukama, na leđima pipa mjesto gdje je pogođen, okreće se, uzvraća istom mjerom, pogotkom u grudi. Ne, gunovi ipak nisu pravi. To bi bilo zasad preambiciozno od roditelja, ima vremena.

Nastavak slaloma među rupetinama u asfaltu. Plinifikacijske rane samo su djelomično zarasle. Pa ih je preorala kablovska televizija. Pa su se rascvale pod kotačima kamiona-mješalica koji dovoze beton za urbane vile. Pa je stigao Deutsche Telekom i za svagda se ukopao u našu zemljicu. Germanski superiorno, oni su prezreli logiku sizifovskog krpanja i do sljedećeg kopanja samo nasuli šljunka, koji kiše raznose niz ulicu.

Jumbo plakatom, jedno mi kazalište obećaje auto na poklon ako dođem na predstavu. Put do faksa postaje cjelodnevnom ekspedicijom. Treba osvajati metar po metar. Rush-hour je svako doba dana i noći. Intrigantno, s obzirom na broj nezaposlenih. To valjda baš oni mahnito krstare ulicama u potrazi za poslom. Neki više uopće ne napuštaju aute. U skladu s idealom perpetualne mobilnosti, iz njih nadziru situaciju, dozivaju se pokretnim stanicama, izmjenjuju kodirane poruke, pare se, vrlo uspješno. Sa svih strana pristižu novi, dahću za vrat, gnječe, uzrujani, znojni, nabrušeni do krvi. Evo, sad se skroz začepilo. Više ni makac. Tu ćemo pričekati globalno rješenje prometnog pitanja. A dotada, tako je, hajdemo svi trubiti, bit će nam lakše. Premda bi jedino istinski pomoglo sve zaravnati buldožerima, ljudi da se zavuku pod zemlju a površinu prepuste autima, kako bi se nesmetano razmnažali dok im ne preostane ništa do proždirati jedni druge. Gle, lijeva traka je prokapala, evo malo prostora da se ubacim. Ne, to se nikako nije dopalo tipu iza, u metalik zlatnom Chrysleru, mitraljira me farovima, iskače čim smo ponovno stali, dolazi porazgovarati. Što sad? Ako i ja izađem, to će shvatiti kao poziv na šaketanje, ako ga ignoriram još će se više razgoropaditi. Ostaje solomunski spustiti staklo.

– Pederčino jedna! Šta si ti zamišljaš?!

Ne zamišljam ništa, ne odgovaram, shrvan teretom svojeg zločina. Oči mu blistaju pravednom mržnjom, žile na vratu su nabrekle. Kako je daleko spreman ići u obrani svojeg prava da ispred mene gmiže u koloni? Do ubojstva?

– Razbit ću te, seronjo!

Čista retorika, jer ni Majka Tereza mu ne bi uzvratila manje ratobornim pogledom, ali važno je da se čuje, da u Božjim analima ostane zapisano kako će proći tko mu pokuša stati na put. Kakve li je sve traume danas pretrpio na poslu… Bit će da je Dow Jones opet posrnuo. Ili su mu pred nosom preoteli kakvo propalo poduzeće.

– Gnjido! Usrani intelektualci!

Je li moguće da se toliko vidi? Ali dobro je, nije me ni pljunuo. Odlazi vidno obogaćen, njegov je dan dobio smisao.

 

Gdje će Profesor pronaći svoj? Davno si je prestao postavljati tako groteskna pitanja.

Utipkava broj s posjetnice. Gospodine Lisica? Baš ste na izlasku? Ma bit ću sasvim kratak, htio sam pitati za onaj hono… Ma znam da ste rekli da ćete se javiti, ali ima tome skoro dva mjeseca, pa sam… Kako nemam razumijevanja? U redu, nemam pojma o poslovanju, ali ja sam svoj posao… Ne, naravno da ne mislim da se oko mene svijet vrti, samo bih volio znati… Čekajte, nema potrebe da se vrijeđamo. Kako, jesam li ja vas psovao?! Ne, pa ljudi smo, nema problema. Eto, samo sam to htio čuti. Dobro, čekam da se javite. Ne ne, sve je u redu. Poštovanje, gospodine Lisica.

Danima nepomično, sivilom zabetonirano nebo napokon je procurilo, i sad spokojno lijeva, bez hitnje, temeljito.

 

Samo jedan ispit zakazan za danas: Blanka Butković.

– Sjednite, Blanka. Onda, jeste li to ovaj put bolje spremili? Nadate se, ha? I ja, jer inače… E, moja Blanka, loše vam je to, loše. Razumijete da vas tako ne mogu pustiti. Shvaćate da su kriteriji za sve jednaki. Što ćemo s vama? Kako to mislite svladati? Ma dajte, već radite? Znam, teško je, vaši vas ne mogu izdržavati… Aha, nije to, važna vam je samostalnost. Kupili vam stan, ali režije sami plaćate. I tako, ostat ćete ovdje. Bravo, bravo. A ne fali vam društvo iz… Šibenika? Krasan grad. I zgodni dečki! Sami glumci! Vaš se sigurno isto doselio? Nemate?! A tako zgodna cura. Nije vam malo pusto u tom stanu? Gdje ste ono rekli… U Velikoj Gorici?! Ma nećete vjerovati, baš večeras tamo imam neki posao. Pa ako ste možda za kavu… Evo, pišem. Ali taj ispit, ha? Sljedeće godine ćete briljirati, obećajete?

– Izvolite, profesore. Joj, malo mi je neugodno, pa vi ste mi ipak profesor. Dobro: ti. I ti meni, naravno. Nemoj se ljutiti zbog nereda, evo tek što san stigla. Ma pusti, nije bogznašta, treba opiturat, katrige san baš naručila, i još da metnen zavise… Ću stavit kavu? Siguran si? Onda kolu? Evo saće. Ruma? Joj, sav je otišo. Ali iman domaće trave. Ne, ne te trave. Haha, on bi je pija. Vuci, hahaha, šta se stidiš! U, šta san se razvalila. Čekaj da isključin mobitel. Vidi ga, sav se trese. Ko da ti je prvi put. Ma šta petljaš, ja ću. Mmm, čekaj, dlačica. Ahh… Polakše malo… Sad! Sad! Profesoreee…

 

I već putem doma, bilo bi mu zlo. A sutra ujutro, počelo bi gorko kajanje. Koje bi ga razdiralo sve dok ne prizna. U suzama. Preobraćen, odlučan da iz stvari izvuče doživotnu pouku. Samo Karmen bi ga masakrirala. I doživotno mu to naplaćivala.

Uostalom, puno je vjerojatniji ovakav scenarij:

E, moja Blanka, loše vam je to, loše… Onda, što ćemo?… U Velikoj Gorici, kažete?… Zgodan ti je stančić… Čekaj, ciferšlus je zapeo… Ovaj, izgleda imamo problem… Dan mi je bio katastrofa… Toliki ispiti, predavanja, pokvarena vešmašina… Sorry, to mi se inače nikad ne događa… Uh, već je toliko?!… Čujemo se drugi tjedan, ha?… A onda me se čuvaj, ima da te…

Da, to je sličnije njemu.

Riječ tjeskoba zapravo se ne uklapa u kolekciju Profesorovih stanja. Turoban da, kronično, i bez opipljiva razloga. Mrgodan i zajedljiv. Poslovično mlitav, časomično apatičan kao blato. Ali tjeskoban je čovjek koji živi u neizvjesnosti, koji sa zebnjom nešto iščekuje. Kakve neizvjesnosti njemu vise nad glavom? Što još iščekuje? Eventualno dan kada će mu obznaniti koju je letalnu bolest izvukao na Božjoj lutriji. No to nije obzor koji bi čovjek želio kontemplirati. A otkud mi neki drugi, misli Profesor.

Očinstvo! – skandira grčki kor, kao u Moćnoj Afroditi –  Pred tobom je očinstvo!

Da, da. Pred njim je očinstvo. Aleluja.

 

Tek je četiri, ali dnevna svjetlost prestaje pružati ono malo bezizglednog otpora. Studenačka nas kiša marljivo, ravnomjerno potapa. Ni primisli kritičkog duha u učionici: Skin je uzeo dopust, polovica ženskog auditorija dremucka, ostale vrte foršpan predstojećeg vikenda. Privedimo recitaciju kraju, pa da se raziđemo u miru. Ne, jedna prilazi. Potpis? Usred semestra? Aha, neki osobni problemi, zato dosad nije posjetila moja predavanja. Ma kad je tako. Ali to lice. Te bljedozelene oči, ljubazne, s tragom ironije, kao nehotične. Ne!?

– Dajte mi… indeks…

Lana Kramarić… Roditelji Krešimir i Helena… Rođena osamdeset treće…

– Nije vam dobro?

– Ne ne, sve je u redu. Niski tlak pa mi se zavrti. Evo, već je prošlo.

Da je već prošlo toliko godina?! I da joj tako strašno, nepodnošljivo sliči? Ista čistoća crta, mekih koliko i strogih, iste žustre obrve, odlučnost u tankim linijama nosa, nehajna nadmoć oko punašnih usana. I crvenkasti sjaj u tamnoj kosi, premda zbog nečeg kažnjenoj škarama za živicu. I nadasve svjetlozelene oči, ta duboka prozirnost u njima, vrtoglava, isto onako raspamećuje, nečime britkim a istodobno jezivo odsutnim, dalekim od svega zemaljskog. Ali da bude moja studentica?! Kako je baš ovo odabrala? Koliko zna?

– Molim, molim. Doviđenja.

 

Do kabineta stiže u laganom knock-downu. Pred vratima je fakultetski informatičar, frik s kozjom bradicom bez brkova i pogledom Stevea McQuinna, kad u Getawayu nakon godinu dana izlazi iz tamnice.

Rekli ste u pola pet, ne?

Bit će još prerano za njega, ti tipovi žive noću, na Internetu. Formalno tu studira, i honorarno obilazi kompjutere po kabinetima. Ugrađuje im najnovije protuvirusne programe, koji  djeluju do pojave još novijeg virusa, barem jednom mjesečno. Ovaj zadnji, premda mu je autor nadjenuo ime Magistar, uspijeva sjebati i doktore. Evo, kompjuter opet radi. Nestali su svi podaci, ali od virusa je izliječen.

Dođite da vam nešto pokažem, kaže.

Na vrhu stepeništa kojim se stiže na treći kat rascvala se solidna pukotina. Izvire iz poda, zmijulji zidom, stropom, plazi niz susjedno krilo hodnika. Kroz rupu prozire svjetlo i kad prisloniš oko lijepo se vidi van: zgrada besramno puca napola.

Sve će se spraskati u ku… u komade, dijagnosticira frik. Treba što prije diplomirati i nestati odavde.

To je prava ideja. Naslonjen na gelender kao na pramčani parapet, Profesor ga prati kako se smanjuje i iščezava u stubištu.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.