Wonderland | Marinko Koščec

9.

 

Jožica. Kud baš sad, imao sam jedva deset minuta da pretresem bilješke. Iz tjedna u tjedan ista priča, potpuno krepana predavanja, sve ispranija uspomena na ono što sam nekad znao, ili uopće želio reći, sram pred sobom, strah da ne primijete sve smrdljiviju prevaru, obećanje da ću sljedećeg vikenda početi postupak reanimacije. Dogodi se čak i da prikupim recentnu literaturu, kod kuće je uredno posložim po stolu koji zovem radnim, i sve se svede na deset minuta do tri u ponedjeljak.

– Samo uđi, ma kakvi, što bi smetao, ne znam što bih sa sobom do predavanja.

Treba se isprsiti komentarom njegova Djela. Srećom knjižica posred stola svjedoči koliko sam nad njom meditirao proteklih tjedana. Ali ne, on ima nešto urgentnije, nešto dramatično, crven je u licu, uznojen, teško diše. Sad znam kako mu izgleda glava! Kao žarulja. Nabori sala na vratu upravo kao grlo s navojima, gore gljivasto proširenje, glatko i sjajno, da ne kažem užareno.

– Trećoj godini sam tumačio Rimbaudove Iluminacije. Pa sam ih pokušao natjerati da, jel tako, surađuju. Da kažu bilo što. Makar da je zadnje sranje. I ni jedne jedine riječi. Pa velim: ili će mi, jel tako, netko odgovoriti na pitanje, ili idem istog trena.

– To ih je slomilo?

– Samo su zurili u mene. Zlurado, podlo. I kako sam mogao natrag?

– Nikako.

– Pa sam otišao bez riječi. Ali kako da, ovaj tu, kako da sljedeći put izađem pred njih?

– Tja.

Bilo bi zgodno da me sad pusti da barem bacim oko. Ne, još mu je nešto na duši. I to se ne da van samo tako. Uzeo je po rukama premetati Gretinu gumenu žabicu.

– Znaš onu malu Anu s četvrte godine… Ma kako ne, crnka s repom, jedva metar i pol, malo škilji, ali anđelak, za poludit. Svako predavanje mi zbog nje… skroz. A jučer se pojavila na misi u mojoj crkvi. I pozvala me na, jel tako. Sav sam se…

– Pa si rekao da ti se žuri.

– Ma ne, sjeli smo u kafić, ali kad je otišla na… Ja sam se dignuo i otrčao, ovaj tu, koliko me noge nose.

– Da, to je gadno.

– A sutra imam četvrtu godinu.

– Da uzmeš bolovanje?

 

Tri i deset; bilješke nije ni otvorio. Hodajući prema učionici, međutim, brine jedino hoće li ugledati Lanu. Kakvu mu dobit to može donijeti? Samo komplikacije, probleme s isključivo lošim i gorim rješenjima, u svakom slučaju štetu, puno štete. Mnogo noći bez sna. Živčane slomove. I financijske. Suze. Noževe posred srca. Svojeg i tuđih. Ruke krvave do lakata. Uostalom, hoće li se mala ukazati na predavanju ili ne, implikacije ostaju iste. Predobro shvaća da će ih pričekati kao da su prtljaga na aeorodromskoj traci.

Tu je. Miroljubivo kamuflirana u šumi besprizornih lica; ničim ne pokazuje da zna. Kad Profesor, upadljivo je fiksirajući, kaže vidimo se sljedeći tjedan, ona flegmatično sprema teku, u koju, vidi se i odavde, nije zapisala ništa, osim što je korice ukrasila gustim črčkarijama, i sad zajedno s ostalima, bez ikakva osvrtanja, odlazi. Ne, majka joj nije rekla ništa.

Mater in fabula. Tek što je otvorio vrata kabineta, telefon. I da ga nije čuo devet puta devetnaest godina, prepoznao bi taj glas. Može biti zadovoljan sobom, brzo se dresirao da o njoj razmišlja kao o Laninoj majci. Samo, koliko će potrajati.

Nije li zanimljivo, kaže, da živimo u istom gradu i nijednom se nismo sreli za sve to vrijeme?

Nije li u tome više tvoje zasluge, kaže Helena. Ja, uostalom, baš ni ne živim u ovom gradu. Isključivo na poslu i doma.

Kod mene ti je isto.

Htjela sam da znaš da ideja nije bila moja. Dapače, pokušala sam ju odgovoriti.

Razumno, ne vidim nikakav argument u prilog. Zapravo se ne mogu sjetiti studija koji bih joj manje preporučio.

Za drugo nije htjela čuti.

Pa dobro, valjda ima dara. U svakom slučaju, prekrasna je. Ali nisam ti otkrio ništa novo.

Ima ona dara za svašta. Samo kad bi ga htjela upotrijebiti. Kad bih samo znala kako da je…

Kako si ti?

Život mi je vatromet uzbuđenja. Radim u knjižnici i izlazim isključivo u šoping.

Nisi se… Nemaš nikoga? Oprosti što ne znam. Bilo mi je lakše uopće ništa…

Tebi, koliko čujem, ruže cvjetaju.

Čuj, za Krešu sam doznao tek poslije sprovoda. Znam, grozno od mene, sebično, što te nisam potražio. Ali onda nisam bio u stanju… A poslije, vrijeme je prolazilo…

Ma daj, zvučiš kao da si nešto kriv. Šta će ti to? Ali možda bi sad mogao… utjecati za malu, kad je već ovako ispalo.

Utjecati? Onim što ću joj pričati o književnosti, sat i pol tjedno?

Pa i šire. Kad bi je malo pripazio.

Zbog čega je treba osobito paziti?

Ne bih o tome preko telefona.

Majka Helena bi, drugim riječima, o tome uživo. Može li se Profesor oglušiti na poziv? Može, neka uđe u zapisnik da itekako može. Još uvijek nije prekasno za junačko ne, za podizanje brane pred hučećim plimnim valom.

Pa da se onda nađemo na kavi. U petak navečer?

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.