Wonderland | Marinko Koščec

18.

 

Jel to mazohizam? Ili je sadizam? Što ga je nagnalo da ode i na Jožičinu promociju? Promocije, književne i druge, svatko normalan prezire i naširoko zaobilazi. Što čini iznimnim predstavljanje Jožičinih pjesama? Može li predočiti makar jedan uvjerljiv razlog da baci dva sata na tu idiotariju?

No začudo, ma upravo s neba, stiže ne samo injekcija smisla nego i ispunjenje davnog sna! Među okupljenima u predvorju čitaonice opaža jednog od profesorâ iz vremena svojeg studija, znanstvenika uvaženog diljem svijeta. On je već tada bio odmaklih godina, i tanke sijede brade koja se za njim vukla poput paučine; sada je ruina, prikaza povijena kao suncokret, nacrtana na komadu izgužvana papira, u odjeći nema ničega. Odavno umirovljen, izvjesno je da se ne sjeća ovog mladića, ni njegova lica, ni imena, ni kako ga je sedam puta rušio na ispitu. Ovaj se, premda više nimalo mladić, toga izvrsno sjeća. Kao i smrdljive, hermetički zatvorene izbe u kojoj se gad naslađivao studentskim očajem; bio je od onih koji se za vlastitu starost drugima svete ukidanjem higijene i presvlačenja zapišanog veša. Pamti i koliko je puta, a ti freudovski incidenti doista groteskno strše u iznimno blagoj mu naravi koja ne podnosi ni pojam nasilja, sanjao kako ga ubija. Na raznovrsne načine, pucajući mu u glavu, ili je gazeći s obje noge dok se ne zaravna s asfaltom. I evo mu ga napokon, na dlanu sudbine; takve se prigode ne ukazuju dvaput. U srcu trenutak pijanstva, uzdrhtala oklijevanja nad ponorom: hoće li smoći hrabrosti? Da, sudba je presudila, evo kreće, pikira ravno na njega, još korak, i pogodak, točno na cipelu. Jedan beskrajno sladak tren potplat mu zadržava na prstima, pa ga povlači, i Oprostite, žurno kaže, molim oprostite. Ništa ništa, odvraća djedica, nasmiješen, takoreći zahvalan što ga je netko primijetio. Profesor produžuje prema jednom od praznih stolaca u dvorani, napojene, iskupljene duše. Velik dan, antologijski.

 

Malo mi je ipak žao što nisam nagazio petom, ali sad je kasno da se vratim, evo počinje. Mjesto za promociju mudro je odabrano. Čitaonica u centru grada, u pješačkoj zoni, u prizemlju zgrade, s velikim osvijetljenim prozorom, pravim pravcatim izlogom: kroz izloženu robu lijepo se vide čaše već raznobojno naslagane na pult, u očekivanju da se odradi bla bla. A večer usred veljače prilično hladna, oštri vjetar prigrće prolaznike. Vremenski uvjeti, ipak, nisu tako neljudski da im se većina ne bi vratila kad shvate o čemu se tu radi. Tek rijetki popuste pregrijanoj dvorani, svale se u stolac i odmah počnu dremuckati. Neki će se od njih tu i tamo buditi, zakimati glavom u znak odobravanja, čak i zapljeskati kad zatreba. Tu su i dvije ili tri vremešne gospođe koje uopće ne spavaju, već prosvijećenih, pomalo bojažljivih lica prate svaki pokret na improviziranoj pozornici: zacijelo stanarke okolnih zgrada koje su zgrabile priliku da uštede na grijanju. Pa jedan vrlo ukusno odjeveni Monsieur, s potpisom, premda prilično davnim, na svakom artiklu uključujući šal i kišobran istog kariranog dezena, i filozofskih crta lica, doduše ljubičasto toniranog, sa staklastim očima koje sve nervoznije zvjeraju prema pultu s čašama. Pa jedan starčić koji u zadnjem redu tek povremeno prestaje kašljati, i jedan par s bebom koja ni za tren ne odustaje od plakanja, ma koliko se oboje, a i čitavo stražnje lijevo krilo publike, trudi da je nečime zaokupi. No čak i da vlada apsolutna tišina, mislim da se Jožičina predstavljačica ne bi čula. I ona je, rekli su, pjesnikinja. O čemu li govore njezine pjesme? Sudeći po njezinom habitusu, o blagotvornosti makrobiotičke mrkve. Nešto čita s drhtavog papira, otvara usta, ali glas nikako da se materijalizira, ton je beznadno stišan, nema u njoj više života nego u kućnoj ribici koja je sâma sebe prestala razlikovati od kamenčićâ na dnu akvarija. Kao da je završila. Sad preuzima izdavač, širom nasmiješeni gospodin bezbojna lika i načitane mimike, s bradavicom veličine boba na obrazu. Spominje se dana kad je pronašao ovaj pjesnički dragulj, a zatim i svoje hrabrosti, žrtve koju je podnio obznanivši ga svijetu, u ovom vremenu tako nesklonom Pjesmi. Ali naša je moralna dužnost žrtvovati se za istinske vrijednosti i nije mu žao. Vjerujem, jer je Ministarstvo pothvat potpomoglo tako izdašno da mu je svejedno hoće li prodati jedan jedincati primjerak. Što zaboravlja spomenuti. No da ne dulji, Pjesnik će se publici najbolje sam predstaviti.

Lijepo rečeno. Jer Pjesnik, i sad priredba ipak postaje donekle zabavna, izlaže raskošan katalog svojih tikova i logopedskih poremećaja. Verbalni dio sastoji se uglavnom od bezbrojnih ovaj tu i jel tako, između je kolutanje očima, mišji trzaji nosom, lamatanje ručicama u lovu na metafore, histerični smijeh na sasvim iznenađujućim mjestima. Povremeno zastaje kao pogođen u pleksus, otvorenih usta i bolno smežurana lica, dok ne pronađe riječ, pa njom slavodobitno mahne, kao da je lijek protiv sarsa. A sad će nas počastiti i kojim stihom. Erotski su, dakle, tako barem misle starije gospođe u publici, koje tu i tamo koketno zahihoću. Temeljni stilski postupak očito je domišljatost koja se ponavlja iz pjesme u pjesmu: ključna riječ u trostruko kloniranom izdanju, u silaznoj intonaciji kao tri žalosne stepenice u grob. Pjesnik na svakoj tren zastaje podižući molećivo lice prema publici, ne bi li je privolio da u zboru skandira s njim: Njezina suza, suza, suza. Ili guza, guza, guza.

Pritom se, nadasve, znoji. Do maločas je bio usredotočen na upijanje znoja s impozantna tjemena, s obrazâ, s vrata, ali bit će da više ni kaplje ne stane u rupčić, a i ne bi bilo prikladno dok je u erotsko-romantičnom transu, pa niz ružičastu glavetinu radosno teku potočići znoja. Ne, zluradi je falsifikat tvrdnja kako probija tamo gdje je najtanje. Naprotiv, zapažanje što je u Brankovom slučaju tek zakoračilo na hipotetičku stepenicu sad razotkriva svoj aksiomatski domet: znoj s glave je mjerna jedinica pjesničke invencije.

 

Taj dojam, kao da mu netko puše u zatiljak, kao da mu dodiruju uho, čovjek se tako osjeća kad ga intenzivno promatraju. Profesor se okreće. U zadnjem redu, pored pokušaja gipsane skulpture umirovljenice kojoj je amaterska ruka, u nedostatku vremena da je dovrši, jarko zarumenila usta i nataknula periku iste boje, sjedi Lana. Nestvarno živa, potpuna, u plamtećem cvatu svojih devetnaest. Pogibeljnih, i pogibelji nesvjesnih, koliko i protuoklopna mina. Val slabosti, drhtaj u koljenima. Ona mu domahuje, smiješi se. Malo čeznutljivo? Somnabulne ga noge nose, te uz nju treperi i uvija se poput plamena svijeće. Kako su duhovite, kako šarmante dosjetke što joj šapće u uho. Kako mu spontano ruka zaostaje na ramenu. Mekoća tog vrata… Raspukli plod usana… Osmijeh, što ga paperjasto miluje po obrazu… I ta zibava, uzdrhtala bujnost pod majicom, to ga reže posred trbuha, glavu puni vrućim šumom. Pred vratima su. Staklenim, s hrastovim rukohvatom, izlizanim upravo na mjestu koje on hvata, gura pred sobom, pridržava, i kad oboje zakorače na ulicu zamalo se sudaraju s vrlo žalosnom ženom, u čiji dlan, omotan crnom vunom do početka prstiju, on spušta dvije srebrne petice, i žena kaže Bog vam dao sreće gospodine, i zdravlja, i vama i gospođi. Štipava hladnoća, i ugrizi vjetra, raspuhali su do zadnjeg šetača s Preradovićeve, premda iluminirane grozdovima divovskih krijesnica i namirisane toplim kruhom. Kreću desno prema Cvjetnom trgu, više kao nasumce. Kraj peći cupka, i s opuškom u kutu usana zvižduće, neku koračnicu, čovječuljak zagubljen u prevelikom kožuhu, i pletenoj kapi koju odmiče s uha primajući narudžbu, pa im papirni tuljac, temeljito (i zauvijek?) zagaravljenim rukama, puni pušećim, pucketavim, popola prerezanim lovranskim maronima. On ih ljušti i ljepše joj primjerke stavlja u usta. Pahi vuhe, ona protestira, biserno se smije, nos joj se rumeni, vijore krajevi kaputa. Pahulje. Zaista, evo još, prve zimus, i sve gušće. Ona im nudi dlanove, usta, trči ususret, nevidljivom mrežom skuplja tek na tren vidljive kristale, već posve prosrebrene kose. Sad je to prava mećava usred sablasnog grada, sklanjaju se u prolaz pored kina što se nekoć zvalo kao planina a danas kao čitav kontinent, i u ostakljenom ormariću je plakat s licem Dennisa Hoppera i integralnom figurom neznanog plavokosog anđela, nagog na leđima crnog pastuha, sve to ispod naslova Poneseni ljubavlju. Čudno, misli on, bit će da je gadna kriza, to sam davno gledao na videu, u originalu opasnije Carried away, on je provincijski profesor, šepav i melankoličan, ona je njegova učenica, prpošna i poduzetna, priču dovrši sačmarica njezina oca. Iza prozora prizemnice pri južnom kraju prolaza, čovjek u bijelom uzvikuje čudan-zuke!, lice mu je ljutito i šake stisnute, ljevicom opisuje polukrug, desnicu katapultira prema naprijed, zatim lijevu nogu, a odmah potom čitavo jato dječjih čudan-zukača kriči isti poklič, ljevicom opisuje itd. Profesorova je lijeva ruka u džepu, ali desnom, pocrvenjelom, još uvijek drži papirni tuljac, i dok pred nadsvođenim izlogom koji propovijeda tekstilno bratstvo raznobojnih rasa skupljaju hrabrost za otisnuće ususret bijeloj smrti, ona je uzima u svoju (pustimo tuljac da se na miru dezintegrira), pa je zavlači pod kaput i priljubljuje uz trbuh. Što nije najbolji način da ga pokrene, naprotiv, noge bi pustile da snijeg zatrpa Masarykovu do prvog kata, a i čitav je najednom santa leda, ma kako užaren dlan pod Laninim kaputom, i ma kako uzlupalo srce pod njegovim. U veži na suprotnoj strani sniježne zavjese jedan se par ljubi, u bezglasnom, slijepom zanosu, kao izrezan iz svijeta i vremena, ili možda opraštajući se pred bijelom vječnosti. Prizor ih fascinira, ostaju zagledani, nepomični, sljubljeni, sve dok kadar ne presijeku farovi automobila koji se, unatoč zabrani i zavjesi, šulja zametenim rubom pješačke zone. Hoćemo li, ona pita, Što, on uzalud aludira, i ne zna dlan spasiti gubitka, ali ga nadoknađuje još većim dobitkom, tobožnjom zamjenom za kapuljaču u vidu očinske ruke oko Laninih ramena. Kazalište. Izranja pred njima poput blistave žute podmornice. Mile duž nijeme nemani, škripavo načinju nevinost već više no perzijskog tepiha, kad se iz jednog od stanova preko puta, u potkrovlju zgrade zapletene u kostur bršljana, začuje tresak tanjura, i Ma možeš biti stoput trudna, dosta si mi pila krv, idem, crkni istog trena šta se mene tiče. Evo ih kod Lada, tamburice se raspištoljile, opanci topću po parketu, snaša podcikuje. To je auto, kaže on, pokazujući jedan od paralelno nanizanih zapuha. Onaj do njega kao da je živ, ljuljaju ga valovi, jedno bovaryjevsko stopalo ukazuje se na zamagljenom stražnjem staklu. Ti samo sjedi, kaže on, rukavom otkapa komadić vidikovca na vjetrobranu, auto se odljepljuje nevoljko kao novopečeni plivač od ruba olimpijskog bazena, i nastavlja negodovati pri svakom zavoju. Ćelave gume, objašnjava Profesor, više sebi nego Lani, koja pritišće gumbiće na radiju, Infiša san u te priznaje glas, ona opet pritišće, Love hurts opominje drugi, to joj više odgovara, smješta se udobnije, spušta sjedište kao za prekooceanski let, odsnježuje kosu, nasmiješeno kaže: Lanište. Molim, kaže on, uvjeren da mu tepa. Ne, to je naselje u kojem stanuje, zapravo tri betonske kocke, koje su na pustopoljini pored autoputa udomile domovinske branitelje ili za njima tugujuće. Može ovdje, pita on, pa uglavljuje auto između dva sniježna stošca. I prije nego shvati kako, njezine su usne na njegovima, i ruke su posvuda, i kaputi su zapetljani, i snijeg, i radio, i noć bez kraja.

Ipak, dolazi tren da ga napusti. Nestaje u jednom od ulaza, ne zaboravivši dobaciti poljubac s posljednje stepenice, i on ga još dugo, dugo osjeća na obrazu, ne, na duši.

Dobrostiva prijateljice, širokogrudni prijatelju, pripovjedač nije senilan. Dakako da nema auta. Zato evo nam natrag Jožice, koji se, iscijedivši i zadnju kaplju slušateljskog strpljenja, ponovno latio vlastite glave, tutka je rupčićem kao bugačicom, i Profesor staje u red da mu kroz zube promrsi svoje komplimente.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.