Wonderland | Marinko Koščec

12.

 

Dvorčić je kao čarolijom iznikao usred pitomog krajolika, na uzvisini s koje se rastvara panorama blagotvorna za dušu. Obli brežuljci se umilno kotrljaju jedan za drugim, na obzoru uranjajući u paperjastu prosinačku maglu. Kovane dveri posjeda prijateljski su rastvorene, uopće nema bodljikave žice ni naoružanih čuvara. Još treba svladati uspon travnjakom. Strmina ga sprečava da posluži kao golf-teren a nedovoljna je za skijalište, ali arhitekt je u njega ugradio duh zen-budizma, sjenice, bonsai vrbe, vijugave šljunčane putiće i skrovite zakutke usred ukrasnog bilja, bez dvojbe namijenjene meditaciji. Da je Rousseau ovdje pisao Novu Heloizu, ne bi junakinju pustio da umre ni na petnaesttisućitoj stranici. I na tjelesnu se okrijepu mislilo, na zaravnatom vrhu brijega je tenisko igralište, s rasvjetom, o evo i bazena, ali nerazmetljiv je, bez dasaka za skakanje i topova za masažu, vjerojatno čak i bez grijanja. Sama je kuća ravno iz Ivice i Marice, sve je od čokolade i šarenih bombona i lizalica, uz dodatak satelitskih tanjura i kamera za nadzor.

Nikakav izgovor ne bi upalio. Nasmiješeno subotnje jutro nakon čitavog tjedna kišurine, a njoj jako stalo do te posjete prijateljici iz studentskih dana, koja je nedavno dočekala svoju drugu bebu. Evo prilike da opipa svoj predstojeći raj. Ma bit će je milina promatrati kako se u transu pekmezi nad dojenčetom, brbori o temperaturi kašice i kvaliteti stolice. Satima! Ni dizel lokomotivom neću je moći otrgnuti. Za to vrijeme, nas ćemo dvojica mužjaka također uživati u izobilju zajedničkih tema. Naprimjer srednjoročnim predviđanjima fluktuacije cijene barela nafte, ili elementima metanarativnosti u Diderotovom Jacquesu fatalistu.

Premda novine tvrde da je naftaševa prioritetna djelatnost ipak trgovina oružjem. Svojedobno su slavile njegov doprinos izgradnji Domovine, potom ga spominjale u kontekstu nekakvih istražnih postupaka, nakon što se već bio zagubio negdje u Rusiji. Otkako se promijenila vlast te postupke više nitko živ ne spominje, pa se diskretno vratio i skućio na komadiću grunta dvadesetak kilometara od grada. Ma u pravu je, fuj zapišani gradski asfalt, sasvim su ga preuzeli ruralni prostaci, utjehu treba potražiti u ladanju. A svi se poslovi danas ionako vode preko Interneta. Za sekundu daunloudaš katalog kazahstanskih kalašnjikova.

 

Domaćini se pojavljuju na vratima. Ni traga na njima one iritantne, gestikulatorne, egzaltirano-uznevjerene dobrodošlice, žalosnog znamena niskog puka, koji ti odmah na vratima gura stolac pod guzicu i čašu u usta te bez ikakva intermezza trči s juhom i puricom i kolačima. Ne, oni su decentno, rafinirano nonšalantni. Dan im je, jasno kazuju lica, počeo vrlo nedavno i sasvim polako, i nije im nakraj pameti perturbirati mu ritam zbog gostiju, naročito ovakvih.

Zvonkec, odi reci maloj nek donese Luciju, kaže domaćica protežući se.

Ona, reklo bi se, spada među žene koje trudnoću zgrabe kao alibi za kapitulaciju pred masovnom navalom kalorija. Premda je plod svojeg trbuha nedavno izbacila, teško se oteti dojmu da ih je unutra još nekoliko. Je li Karmen u tome pronašla melem za svoj ego, priliku da se počasti s barem malo nadmoći, jer njezine konture ipak još prilično drže vodu? Ili ogledalo vlastite skorašnje transformacije, i već je na putu pomirenja s njom?

Sitterica stiže sa smežuranim ružičastim prasencem u naručju. Mladunče upućuje jedan upitni pogled prema Karmen, zatim prema Profesoru, pa ispušta uzdah dosade i sklapa oči.

Išuše! Kak je medena! Mogu ju primiti?

To je to, ona je aut. Do trena kad će je pokušati prizvati natrag iz hipnoze i strpati u auto, Profesor je osuđen na socijalizaciju s krijumčarem. Koji ga, kako se pristoji, odvodi na razgledavanje, ali bez napasne historiografije svakog segmenta građevine kakvom te masiraju sam-svoj-majstori; ne, on je kuću prvi put vidio uživo tek kad je bila namještena do četkica za zube, pa zijevajući rastvara vrata za vratima kao plemićki nasljednici diljem Francuske kad svojom glomaznom djedovinom šeću skupine japanskih turista. Usput tek lakonski napominje:

Pišu da sam se opernatil zahvaljujući hadezeu. A istina je da su mi oni ostali dužni sto pedeset somova dolara.

No nema u njegovom glasu ogorčenosti; to sto pedeset somova dolara izgovorio je s blagim smiješkom, kao da se spominje šalice šećera koju je posudila susjeda s kata ispod, samohrana majka bez zaposlenja. Kod teniskog igrališta nostalgično dodaje:

Zeznuto je to. Išel sam na tenis barem dvaput tjedno dok nismo ovo imali. Dobro, u početku smo si još nekad i odigrali, Željkec i ja. Ali nekak zgubiš volju za onim kaj ti je non-stop pred nosom.

Profesor cijeni njegovu mudrost. Uopće, on mu se sve više sviđa. Odmah su prešli na ti, možda se i zbliže. Možda bi mogli zajedno na krstarenje Karibima ili safari u Keniji.

I tako, grickaš mirovinu, kaže.

A ne, kaže Zvonkec, proširili smo firmu. S ovom vlasti se još bolje posluje, stvari idu same.

To je čovjek na kojeg bi se Profesor rado ugledao. Fleksibilan, širokih nazora, s međunarodnim iskustvom i dobro povezan, organiziran, okrenut životnim užicima. Konverzacija, međutim, zapinje. Čime da joj doprinese? Da pita pošto je nagazna mina ovih dana? Ili se trgovac preusmjerio prema drogi i seksualnom roblju? Srećom, i on se sjetio njega nešto pitati:

Znači talijanski predaješ, jel?

Ne ne, francusku književnost, odgovara Profesor, i pitanje shvaća kao poziv da doda još koju na istu temu, pa opisuje svoje kolegije i troje svojih kolega, pa nezadrživost recesije francuskog jezika i književnosti u globalnoj anglomaniji, pa konsekventni pad interesa za taj studij, pa predstojeću reformu sveučilišta u skladu s Bolonjskom deklaracijom, koja će taj interes definitivno zatući. Zvonkec ga bodri usrdnim kimanjem glave, i u svakoj stanci između dvije rečenice dodaje Mhm… mhm… A kad Profesoru ponestane nadahnuća, zaključuje:

Da, talijanski, to je dobro za turizam.

Probudio se i Željkec. Prvorođenac je od sestrice stariji dvadesetak godina. To su odgovorni roditelji! S drugim su djetetom pričekali određenu materijalnu stabilnost. Dobar dan, pristojno kaže Željkec, ali u prolazu, ni pokretom obrve ne pokazujući da je primijetio Profesora. Kam ideš, dovikuje za njim Zvonkec, nebuš na ručku? Ne, ide na Lučko, napraviti par krugova. Kupi Cessnu, kupi Cessnu, lamentira otac, mozak mi je popil s tim avionom. Ali kaj reći, položil je prvu godinu ekonomije, a i došla me je manje od Bemveja koji sam mu kupil za maturu.

Ma kakav je to roditelj koji za dijete neće otkinuti od usta, povlađuje u sebi Profesor. Samo s ovako postavljenim standardima, nije lako zadržati dosljednost. Što će mu kupiti ako slučajno diplomira? Cibonin toranj? Riječku banku?

Što se usta tiče, stvari se ipak počinju konkretizirati. Zvonkec dovlači roštilj na kotačićima te dojmljiv arsenal utenzilija, sve od rostfraja, produhovljeno dizajnerskim potpisom. I tu se konverzacija, zajedno s vatrom, napokon rasplamsava. Vatra i meso, to su imanentno muški toposi, koji bude arhetipsko zajedništvo, rastapajući pojedinačne razlike, kulturološke, ideološke, ine. Voliš više krmenadle ili ćevape? Meni moraju biti ovak malo deblji, da imam u kaj zagristi. Kaj veliš, ovoga bi trebalo još malo s druge strane. Može još jedna pivica?

Mici, doziva Zvonkec, evo samo kaj nije gotovo. Buš narezala luk?

Joj, tak sam se zasedela. Odi ti Sandra, bumo mi pričuvale malu.

Pečena se svinjetina na stolu združuje s lukom bez uvertira, bez fioritura i koloratura. La noble simplicité. Čisti rousseauizam.

Mi ti nismo za kerefeke, pojašnjava Zvonkec. Nema ptice do prasice, ne?

Razgovor se okreće soli, papru, mesarima, osobnim prehrambenim preferencama, nježnim gastronomskim uspomenama, neostvarenim fantazijama, fobijama vezanim uz kalorije i kolesterol.

Znate da smo otkrili super riblji restoran na Tuškancu, ističe Mici. Tam dolaze iz Predsjedničkog ureda. Sav je u bidermajeru, a kraj parkirališta imaju heliodrom. Robu im šalju direktno s koče. Mi si volimo otić ponedjeljkom, kad je manje Bosanaca.

Joj, već smo dugo tak nekaj tražili, kaže Karmen. Moram si zapisat adresu.

Profesor je brzometno čekira ispod oka. Smrknuta, zabila je nos u tanjur, bebi koja se dražesno zabavlja mjehurićima od pljuvačke već duže vrijeme ne upućuje nikakvo lutko moja ni srceko malo. Bit će da je precijenila svoju otpornost na zavist. Ali kako se može tako ponašati, pa tu su ipak u gostima? Srećom, u entuzijazmu njezine sugovornice nema ni zrnca sumnje:

Super, čovječe! Ajmo preksutra zajedno na večeru!

Nešto kasnije, nakon što je Škoda upalila u šestom ili sedmom pokušaju, žuč se prelijeva.

Jesi joj vidio glaveštinu?

Bebi?

Ne, beba je na njega. Bože mi prosti, ista majmunska faca. Ali ona, u šta se pretvorila?!

Je, malo daje na Miss Piggy.

Ne, tak je izgledala na faksu. Sad je Missis Pig.

I nastavlja na temu kakvi seljaci, kakvi snobovi. Ali Profesor je dovoljno zaokupljen svojom probavom i hmeljskom fermentacijom, ton uspješno fade-outira. A i ona će, kad kod kuće sjedne pred televizor, brzo sve zaboraviti.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.