Wonderland | Marinko Koščec

8.

 

U paklu sam, nema dvojbe. Niti da je vrag, i čitava njegova ekipa, ženskog roda. Utegnute u crnu kožu, okružile su me zavezanog za stup, golog kao puža, razapetih ruku. Jedna od njih, s neskrivenom dosadom na licu, u pravilnim mi razmacima prislanja vruću peglu na podtrbušje. Dosta, dosta, vapim dok ne klonem. Peglačica ipak prestaje. Provjerava nešto na dugačkom pergamentu, navlači rukavice do lakta, varilačke naočale. Dobro, kaže, odradili smo “Po jednom za svaku ženu o kojoj je fantazirao u braku”. Kliještima iz peći vadi užareni klin. Polegnuti ga na trbuh, dodaje glasom iskusnog kirurga, sad su na redu masturbacije. Ne njih! Neeeee!

Zvoni. Jedva je prošlo devet. I to nedjelja. Zašto Karmen ne diže?

– Dobro jutro gospodine, ja sam Renata iz Croatia card cluba. Jeste li već čuli za Croatia card karticu?

– Nisam.

– Dakle najprije želim naglasiti da ona nije kreditna nego potrošačka kartica te vam omogućuje vrijedne pogodnosti u nizu trgovina, plaćanje na rate uz popust od tri do dvadeset i pet…

Karmen je u dvorištu sa svojima, formira se povorka za duhovni piknik. Najprije Darkovo jato, pa majka i kćer, pa Branko s babicom pod rukom. Sreća da je crkva na pedesetak metara, inače bi morali naručiti školski autobus. Crkve su sad zapravo na svakih pedeset metara, nešto kao bandere Božje rasvjete. Evo kreću, svatko u svojem izložbenom, ulaštenom izdanju, u najboljoj nadi da će se dopasti nebeskom prosudbenom vijeću. Popodne će u posjet svojem drugom Bogu, Mercatoneu. I on ordinira nedjeljom. Neka, glavno da su od mene digli ruke. Dosta im je što su se pojačali s Karmen, utoliko više što ranije nije pokazivala talent za pobožnost. Zanimljivo, da ga je pronašla tek otkako je sa mnom. Dobro je i za dijete, da još u trbuhu primi misne vibracije, poslužit će kao priprema za vjeronauk u vrtiću.

 

Blagoslovljena je obitelj okupljena oko nedjeljnog objeda. Sad je to zadovoljstvo mnogo teže izbjeći. Jede se juha od blitve, one iz vrta; Kiklop se blaženo smijulji pod televizorom. Taj se gasi samo preko noći; sad pokazuje dokumentarac o zmijama. Tereza, treba li spominjati, vodi besjedu, uglavnom o narečenoj blitvi, koja je ove godine krasna, putrena, ma anđeli bi je jeli. Darkov sedmogodišnji nasljednik ne drži do anđeoskog ukusa, on je s blitvom u oštrom antagonizmu. Molbe ne pomažu, ni prijetnje, ni obećanja nagrade; hoće je unaprijed. Dao bi ja njemu nagrade da je moj, mrmlja Branko, vjerojatno ponosan na plod vlastita pedagoškog umijeća, evo ga sučelice mu za stolom. Unuk oprezno umače vrh žlice, čovjek bi s više entuzijazma kopao krhotine lubanje iz vlastitog mozga, pa svjestan pogledâ isprobava svoj kazališni dar, polako podiže žlicu, bolno zgrčena lica zuri u zelenkastu masu, čepi nos, žmiri, premeće je po ustima kao da je trnje, dio kapa natrag u tanjur, ostatak ipak gura niz grlo, ali ništa lakše od zmije koja je u komadu progutala jaje. Ostali su već pri piletini, onoj kompenziranoj; okus se dobije samo uz onu koju platiš u gotovini. Čovjek ga se ne bi ni sjetio tražiti da babica svaki put ne oplakuje piceke koje je sama othranila otraga u dvorištu. To je bilo meso, gdo bi jel ovu žlundru, duri se, vilicom bacaka svoj komadić po tanjuru nezainteresirana za Terezin ubilački pogled. Branku se sviđa, točnije ničim ne pokazuje suprotno. Više ne progovara ni riječi, mehanički trpa u usta dok se ne prepune. Zagledan u nešto neodredivo daleko ili nepodnošljivo blizu, zrači mudrošću site krave, dva se gemišta i rakijica zrcale na zajapurenom licu, na bradi tradicionalni trag blitve. Povremeno zavuče ruku u usta da popravi zube; protezu je, gledajući televiziju, običavao stavljati pored sebe na kauč, dok mu nije završila pod dupetom i pukla. Tu i tamo, sasvim tiho, podrigne. Sad mali nastavlja svoju točku, ovaj put s graškom, nešto je zloguko u zelenoj boji, no izgleda je potrošena elastičnost roditeljskih živaca, ona je histerično-gestikulativna, njemu se trza lice, to je opasnije, pa dijete počinje marljivo grabiti, Tako milo moje, kaže Tereza, zna baka skuhati finu papicu, ali njezino milo naglo ustaje, trči prema kupaonici, uzalud, revolucija graška ne može čekati ni trena, priključuje se piletina, blitva, štošta, par sekundi beskorisne panike, lokvica se širi parketom, osvaja dio tepiha, trogodišnja sestrica zadivljeno pritrčava, preblizu, obje noge u zraku, guza u grašku, graška nema gdje nema. Seansa se raspušta, desert se odgađa do daljnjeg.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.