Wonderland | Marinko Koščec

11.

 

Rikardova promocija počinje u devetnaest sati. Profesor joj ne bi ni u ludilu nazočio da mu nije poslužila kao izlaznica. I da Karmen nije čekirala pozivnicu. Pa se strateški smjestio do vrata i u maniri autentičnog neurotičara, vrpoljeći se kao da je stolac pod naponom od otprilike 48 volti, pogledava na sat; Helena radi do pola osam.

Rikard predstavlja svoju antologiju suvremenih književnih teorija. Prije njega je, točnije, predstavljaju dva Akademika. Prvi nešto mrmlja u mikrofon, čas ga držeći na samim usnama, tako da se čuje isključivo tutnjava i pištanje, čas ga odmiče na dobrih pola metra i zabrinuto fiksira kao da je puknuta proteza koju je izvadio iz usta, tako da se ne čuje ništa. Drugi Akademik spava na svojem stolcu. Glava mu se odmara na grudima, nalik jajetu koje je pustilo sijedo korijenje, donja je usna obješena kao izglobljena ladica. Ne, zapravo ne spava; kad preuzme riječ postaje jasno da je to njegov maksimalni stupanj budnosti.

Antologija je u ovoj naciji temeljna, i krucijalna autorska forma za čitavo područje humanističke djelatnosti. Ni jedan znanstvenik, publicist ni prozaik koji imalo drži do sebe nije se propustio okušati u antologistici. Neki svoja djela nazivaju zbornicima, pojmovnicima, analektima ili hrestomatijama, ali sve ih je iznjedrio zajednički, od smrti jači nagon pabirčenja i katalogiziranja, koji autoru otvara vrata vječnosti.

 

Rikard je vječnost već manje-više zbrinuo. Svojim brojnim publikacijama koliko i svojim političkim angažmanom. Pazeći da uvijek izabere pogrešnu stranu. Rikard je disident. Ne baš strahovito radikalan, ali ustrajan. Principijelan i pedantan. Brinuo je da mu u doba jednoumlja članci budu dvosmisleni. Kad je zajahala desnica iste je članke, zericu ažurirane, objavljivao u lijevim novinama, a kad se reciklirala ljevica, osuvremenivši naslov, plasirao ih je desno. Uvijek je znao pokazati točno onoliko disidencije koliko je trebalo da ga prozove neki čato aktualne vlasti. Da ga izbace iz partija, društava i klubova čijim članom ionako nije htio biti. I uvijek je te progone znao okrenuti u svoju korist, od sljedeće vlasti naplatiti odštetu za svoje stradalaštvo, u vidu raznih beneficija i počasti. Na konto svojeg disidentstva i progonjenosti uspio je pribrojiti i aferu s neplaćenim, a ipak plaćenim dopustom, i onu s upisima mimo fakultetskih rokova. Priče o kuvertama zameo je vjetar, doduše jedna službenica u administraciji dobila je otkaz, a njegova inkulpacija s vremenom se prometnula u mitsku aždaju. Čak i navodno preprodavanje ukradenih antiknih knjiga uspio je, metodom palimpsesta, preraditi u dokaz zlih urota, jer mnogima je nepodnošljiva njegova statura živog spomenika.

 

Napokon dolazi Rikardov red; publikom prolazi kao neki drhtaj naglo prizvane svijesti, sve oči najednom žare. Publika, to su uglavnom njegovi studenti (nije li ih krišom popisao?), njegova žena, nekoliko još nerazočaranih asistenata i čistačica koja je sjela u kut vijećnice, sve je druge prostorije valjda već uredila. Rikarda je divno slušati. Glas mu je mekoća sâma; omata sve prisutne, usisava ih, podiže zajedno sa stolcima, kao na dlanu, poput zračnog jastuka nosi čitavu dvoranu. Rikard nema nikakvih problema s mikrofonom, kao da mu je izrastao u ruci. Lijepo ga je držati tako duguljastog, oblog, njegova ga usta vole i on voli njih, oblijeće ih kao u ljubavnom žaru, neće li se zavući unutra, ne, on je nešto poput vlati čarobne trave, tko u njega puhne na pravi način naraste golem. Poput Aladdinova duha, Rikardov se ego izvija iz mikrofona, natkriljuje gomilu, drži je u pokornosti umilnom melodijom svojega blagoglasja. Šutnja je zlato ali riječi su biserje; Rikard ih sipa u pregrštima, kakva rasipnost, pred slijepe i gluhe ih bacati, ali ništa zato, izvor je nepresušan, i što ih više rasipaš to si bogatiji. Onda napokon stiže pola osam.

 

– To sam ja.

Hrapavi alt sredovječne plavuše nagnute nad moj stol.

– Ma znam, ali trebalo mi je promjene.

I nije nestalo samo ono prirodno crvenilo nego i guste kovrče do pola leđa, odrezala ih je u visini brade i izravnala, oblik bi valjda trebao evocirati stog sijena.

– Pa je li takva katastrofa, sve u svemu?

Devetnaest godina. Oči su tu, ali pod nepoznatim, neopipljivim velom, pogled kao kroz maglu. Koloplet sitnih bora i vertikalni usjeci, gotovo brazgotine, umjesto jamica pored usana. Koje nevidljivi končić vuče prema dolje. I u ten joj se uvuklo nešto maslinasto. Negdje sam pročitao da je vrijeme osobito okrutno prema izuzetno lijepim ženama.

– Što ćeš popiti?

– Što god ti piješ, ako nije bezalkoholno.

Ali oblači se bolje. I naučila se šminkati. To zrelost izgleda poklanja kao kompenzaciju za pretrpljenu štetu.

– Bojala sam se da ću te zateći bez ijedne vlasi na glavi.

– Eto, ove tri su se odlučile boriti do posljednjeg čovjeka.

– Ali uzgojio si solidne podočnjake.

– A ti još uvijek onoliko pušiš?

– Više.

– Prije ispita je znala otići kutija na noć.

– Ispiti su bili razonoda, lunapark, prema onom kasnije.

Nabrano čelo, u hipu smrknute oči, pogled u daljinu. O, kako poznata koreografija, ta tvoja sklonost dramatiziranju, eksplozivnim skokovima u krajnosti, napuhavanju svake sitnice. Iz mene je kliještima trebalo čupati stavove, ti si svoje bila spremna šakama braniti, i nogama u zemlju zabiti što god ti se ne sviđa. Za književnost si imala neupitno više smisla od mene, ali i za slomove živaca, za histeriju koju su smirivale jedino depresije, i sve si rado na mene prekrcavala. Dok nisi pronašla drugu igračku.

– A ja sam, evo, zaglibio među ispitima.

– Ti si već onda znao što hoćeš i kamo ideš.

Htio sam tebe. Sve ostalo bila je ornamentalnost. Sve poslije bio je surogat. Što sam tek povremeno uspijevao zaboraviti.

– Dogodi se da čovjek putem zaboravi.

– Meni veliš. Kad su Krešu pozvali u gardu, među nama više nije bilo ničega. Pred Lanom smo skrivali, mislim da samo zbog nje nije ranije otišao. Ali ne znam bi li se vratio doma da nije…

– Je li imao koga?

– Nisam ga pitala. Ni samu sebe. Šta to mijenja?

– Je li me ikad spominjao?

– Ma stalno. Nije mu se prestajalo prekapati po… tome što se dogodilo. To nas je prilično zadavilo.

Nije se dogodilo baš sasvim samo. Mogao je misliti prije nego. Ili pak prihvatiti posljedice i otpisati štetu.

– Što je radio sve to vrijeme? Nešto s muzikom?

– Kao svi rockeri, završio je na gažama. Hoteli, pa restorani, pa svadbe. A kad su počeli s tim tamburicama sve je teže nalazio posla. Znaš njegovu oholost. I totalni manjak borbenosti. To je zapravo bilo stvoreno za njega, valjati se po kauču, danima u istoj potkošulji. I nabadati mater urednicima dnevnika, bacati pjenu na usta čim se pojavi zastava, a svejedno piljiti kao pod hipnozom. Dok ga nisu pokupili.

– S puškom ga ipak ne mogu zamisliti.

– Ustvari se nije previše bunio. Otišao je kao na još jednu gažu. I poginuo među prvima. Ako i nije to htio, bilo mu je svejedno, evo glava.

– Kako je Lana…

– Zapravo ne znam. Tek je bila napunila osam godina, nije se puno vidjelo. Nisu ni bili osobito bliski. Odnosno on nije ni prstom maknuo da se uživi u ulogu oca. Na povratku s posla znala sam ju naći kako puzi po podu, šmrkava, pokakana, a njega na rubu samoubojstva. Nisam upoznala nikoga tako malo zainteresiranog za život. I baš to, Lana je jedino to pokupila od njega.

– Bilo je problema u školi?

– A, ne. Krenula je godinu ranije, i svejedno joj je bilo prelagano. Naslušala sam se hvalospjeva njezinoj inteligenciji. Htjeli su je slati na natjecanja. Ha-ha, Lana i natjecanje.

– Dobro, pa ne moramo svi…

– Ali kad je trebalo izabrati faks, nije izabrala ništa. Ne smijem na silu, kažem si, ionako ima godinu fore, nek razmisli. I razmišljala je. Valjda. Ni riječi nisam iz nje iscijedila. Prolazili su mjeseci. Prestala je izlaziti iz svoje sobe. Šta ti je? Ništa. Zašto si ovakva? Bez razloga. Zašto se ne viđaš s curama? Nemamo o čemu razgovarati. Idemo psihijatru, molim te. Nisam bolesna. Srce mi se komadalo. Ni najmanje želje da u nečem sudjeluje. Ako joj upališ televizor, satima sjedi kao zavezana, i ne znaš jel prati ili gleda kroz. Kao da je prozirno sve oko nje. Hrana kao da je od piljevine. A pepeljare je marljivo punila, i ja svoje. Dobro, čitala je, hrpetine knjiga, tipa Dostojevski, Kafka, kužiš. Pa sam ju ugurala na komparativnu i francuski. Izvan upisnih rokova. Ne pitaj kako.

– No, pa sad je tu.

– Ma nemam ti ja iluzija, to je bacanje prašine u oči. Ideja studiranja joj je postala zanimljiva tek kad sam obustavila džeparac. Pa da vidim šta ćeš sad pušiti. Odi radi. U videoteci, ili na placu. Treba reći, ljetos je počela izlaziti. Da izlaziti. Najprije povremeno, a uskoro se već samo na spavanje vraćala. Eventualno. Kužiš, nisam htjela biti rospija, samo nek mi se mala digla iz algi, pa i kad ih je počela doma dovoditi, ovo je Mario, drago mi je, izvoli Mario, jesi za sok, neću ja vama smetati djeco, baš sam krenula u kino. Ali sljedeći tjedan već je Bruno, samo se raskomoti Bruno, ko da si doma. A onda me prestala upoznavati, da joj idem na mozak sa svojim pitanjima, da nek si nađem nekoga umjesto da pizdim, evo kak se sa mnom razgovara, s drugima ide ravno u sobu. Ma znaš da nisam konzerva, nek radi šta hoće ako joj to nešto znači, ali drek, znači joj koliko i čik kad ga zgasi, i trebaš joj vidjeti facu poslije, ko da se namjerno kažnjava, ili to radi meni za osvetu, a zbog čega molim te, šta sam joj kriva?

Pogled joj ostaje zalijepljen za moj. Razmočen, najednom potopljen u more blagosti, nostalgije.

– Uh, vidi koliko je već. Morat ću krenuti.

– Da, i ja. Čujemo se?

– Čujemo.

– Kužiš, Lana… Nešto je puknuto u njoj.

– Kako to misliš?

– Ne znam drugačije reći… i da me ubiješ, ne znam zašto. Takva je od rođenja. S nečim puknutim u sebi.

 

Koktel se odužio, kaže Karmen. To je nešto između pitanja, zahtjeva za objašnjenjem i unaprijed dokazane inkriminacije.

Šta ti je?

Ne znam, šta mi je?

Čudan si.

Tako je, daj opet počni s trudničkim paranojama.

Profesor ustaje, kreće prema kupaonici, u hodu odbacuje odjeću, otvara tuš, i počinje stizati. Dan kad je prvi put vidio Krešu, na početku sedmog razreda, tek što se ovaj doselio u kvart, nije na tom tipu nalazio ništa simpatično, štoviše iritirao ga je njegov samodovoljni osmijeh, i ženska usta, i gitaristički nokti pod kojima je uvijek bilo crno, i nehaj u odjeći, precizno elaboriran, i frizura Svi-vi-samo-mislite-da-ste-živi, i nadasve: što su cure to mahom prepoznavale kao svoju rezonantnu frekvenciju. Zatim dan kad je zbog njega kupio svoju prvu gitaru i počeo prste preplitati u akorde koji, bez pedigrea muzičke škole, u usporedbi s njegovima nisu imali šanse. Pa dan kada su okupili bend, i onaj kad je Krešu pokupio pravi bend, da bi ubrzo potom u Profesoru preminulo uvjerenje u vlastitu glazbenu predestiniranost. Zatim dolaze različiti prizori s kampiranja, hrenovke probodene štapovima, koje su ispekli na vatri nakon dvodnevnog odricanja u korist ulaznica za disko a potom ispovraćali zajedno s litrom crnjaka, pa topla lubenica koju su ujutro raskomadali da utaže žeđ a onda i nju povratili. Pa šljunčani žalić na kojem su se obojica razmomčili, s istom priručnom ženerozom ali u razmaku od godinu dana, i obrnutim redoslijedom nego u slučaju Helena. Pa čitave galerije djevojačkih lica kojima se nastojao umiliti, s krajnje nerazmetljivim rezultatom, dobrim dijelom zbog nadmetanja s Krešom, nesvjesnog koliko i uzaludnog. Poput mačke koja ti, ponosna, donese pokazati ulovljenog miša, žurio je svaku svoju curu upoznati s Krešom, premda njemu cure samo što nisu iz ušiju rasle, samo što se nije morao opasati minskim poljem. Ali kad ga je upoznao s Helenom… Da je imao mozga, bio bi je sakrio od Kreše pa makar se morao zajedno s njom u zemlju zakopati. Jasno vidi lice koje je prvi put ugledao u klupi do sebe, i obratio mu se s prigodnim izgovorom tipa Imaš gumicu? Koliko je truda kasnije uložio da ga izbriše, barem donekle, i kad je već mislio da je na sigurnom, da ga više ništa neće povući natrag…

Ali ne, to nije Helenino lice. To je sablast koju ništa ne može vratiti među žive. Jer Helena je sredovječna razvedena knjižničarka koja puši dvije kutije, preko bora maže dva prsta pudera i ne odvaja se, izvjesno je, od svoje kutije Prozaca.

Kad se Karmen, uzalud ispolirana i namirisana, konačno uvuče u krevet, on leži na trbuhu, diše duboko i pravilno. Ona se malo meškolji, dva-tri puta uzdiše, ali ništa ne pokušava. Naposlijetku se smiruje na leđima, vjerojatno gladeći napeti trbuh, neće li se unutra nešto pomaknuti. Evo gotovo je, spava.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.