Wonderland | Marinko Koščec

21.

 

Karmen se sasvim navukla na alternativu. Naoružala se tiskovinama tipa Vegenova, koje već s naslovnice kantovski prekoravaju Jedete li dovoljno artičoke? Više se ništa ne kuha u rostfraju, apage satanas kancerogenim metalima. Ne pije se vodovodna voda, doslovno ubilačka, treba dovlačiti kanistre Bistre i Kristalne i kakve ne. I krstariti gradom u potrazi za integralnim zrnjem. Čak je i Branka natjerala da prožvače komad tofua. Pa je neko vrijeme imao temu, pokušavajući definirati okus, je li sličnije sirovim lignjama ili vojničkim čarapama nakon sedmodnevnog marša i još sedam dana namakanja u kaci s kiselim zeljem.

Brižna, odana Karmen. U svojem pretporođajnom preporodu alternativom nije zaboravila ni muža. Kojem je nesanica eskalirala. Pustimo ima li to veze s instalacijom kamenova; činjenica je da iz noći u noć zuri u strop. Za nove metode je plastelinski podatan; neispavanost mu je vlastitu volju pretvorila u vreću blata. Klasične tablete su osim sutradašnjeg čekić-učinka uspijevale proizvesti i koji sat noćne besvijesti, a sad su ih istisnule homeopatske, bio-energetske narukvice, čajevi za laku noć i prekrasne snove; on je za sve to pokazao žalosnu nesenzibilnost. Srećom, Karmen je uspijela doći do jednog od najpouzdanijih iscjelitelja, specijalista upravo za zdravstvenu tematiku. Inače je teško probiti se kroz njegovu prekrcanu satnicu, čeka se i po dva mjeseca, no Karmen je ipak Karmen.

 

Pred kućom s brojem petnaest je limena kada puna zemlje, i u njoj posađen peršin. Trnjanski trokut, pertinentno ističe ploča. Tu četvrt su friško izmislili, ili su temeljito šutjeli o njoj. Četvrt je zapravo preambiciozna riječ, i šesnaestina bi bilo rasipno. Ukazala se više kao slučajno, iza čuperka samoniklog raslinja, kad je već izgledalo da dalje niz nasip nema ničega. Domorocima ni traga na blatnim ulicama. Sve se zbiva iza ponoći, borbe pijetlova, ples s pokojnima, voodoo obredi s prinošenjem ljudskih žrtava… Ili su to kulise za nekakav futuristički film apokalipse? Šačica straćara stisnutih uz Savu, pedesetak metara ledine, i najednom britka fatamorgana, ogledni trik neke hi-tech orijentirane magije ili prekogalaksijske civilizacije: tv-zgradurina. Oklopom od glatkih blještavih ploha i arsenalom satelitskih tanjura nasrnula je na nastambe prisavskih troglodita, odlučna u nakani da ih anihilira, ili barem odgura u rijeku. Oni se iz sveg srca brane, barikadama od automobilskih i toaletnih školjki, štednjaka na drva, šupljih lavora, šute: posljednja enklava pruža dirljivi otpor svemoćnom monstrumu, prije potpune, bespovratne televizacije ljudskog uma.

Tu je zvono. Bezglasno. Dobro, vrata nezaključana. Unutra grobna tama, prekidač za svjetlo također uzaludan, ali evo, svijetla crta, negdje u visini prvog kata.

– Gospodin Brahmamašna?

Ne, nego gospođa u zelenom šlafroku, s plastičnom špric-kanticom spremnom da opali, ipak samo kažiprst prema gore, i nijemo zatvaranje vrata. Potkrovlje. Da, ova su prava.

Duhovnjak ne ostavlja osobito orijentalan dojam, osim osmijehom, širokim, i stopalima, bosim. Ostatak nogu uvučen je u trenirku marke Adidas, a gornji dio u prugastu majicu koja bi mogla biti i pidžama, tim prije što nos odaje prilično razmahalu hunjavicu. Dobro, valjda se ne može biti sam svoj iscjelitelj. Treba očito skinuti cipele, i pridružiti mu se na tepihu. On je besprijekorno orijentalan. Uz madrac u kutu, to je jedini komad namještaja u prostoriji. U suprotnom kutu je improvizirani oltar. Pod upaljenom svijećom, ravnopravno predsjedaju Budina figurica i sličica Isusa Krista. Miriše na paljenu sandalovinu. Svijeća ima na desetine, poredanih duž zidova u metalnim čašicama. Pet-šest ezoterično naslovljenih knjiga. I jedan stakleni bokal do vrha ispunjen sićušnim bijelim kuglicama.

 

Pijete li kavu, pita domaćin.

Rado, prihvaća Profesor, istog trena svjestan da je negdje pogriješio, jer ovaj drugi – zapravo ne zna bi li mu se obraćao s Majstore? Učitelju? Vođo? – smrknuto kaže Odmah se vidi, i bilježi u notes, uz Profesorove generalije i šarolik niz partikularija, od točnog vremena rođenja do točnog redoslijeda kojim se ujutro oblači. Kava je, pokazuje se, gadna greška. Reći će mu samo jedno, On: skenirajući Zemlju iz svemira u potrazi za atomskim oružjem, NASA je najjače izvore zračenja otkrila u Brazilu. Plantaže kave, dakako. I ne treba puno mašte da se zamisli što to radioaktivno blato iznutra čini organizmu.

Vijest je tužna. Navlastito stoga što je prekid svih odnosa s kavom preduvjet za početak tretmana. Milenom, miomirisnom kavom, jedinim svjetlom njegovih jutarnjih magluština i popodnevne pomrčine, koje cjelodnevno dotače u svoju već sa svih strana okrhanu šalicu, dovoljno široku da primi čitavo lice, koje se inhalira, natapa i nadahnjuje tmastim tekućim zlatom više no što ga srče. Pokušao se, naime, brutalno od nje rastati prije godinu-dvije, kad je treptanje srca postalo alarmantno, ali to je urodilo ne samo telećom tupošću nego i gigantskom glavoboljom, dojmom da na ramenima nosi granitnu gromadu. E pa to vam najbolje svjedoči koliko je pogubna ta ovisnost, ističe neovisni. Svaka je štetna, naravno. Ma dao bi se Profesor i od ovisnosti o zraku izliječiti, samo da mu je uhvatiti par sati sna u komadu. To sa zrakom je zbiljski problem, jer osim što ga bude trzaji poput električnih udara, povremeno u snu prestaje disati, pa se guši, i stenje, sve dok ga Karmen ne odvali laktom. I po danu zaboravlja disati, nesvjesno zadržava dah po dvadesetak sekundi; nešto se u njemu buni protiv svega izvana nametnutog.

Morat ćete štošta promijeniti, kaže SS-idartha. Naprimjer, nikakvih umnih naprezanja navečer. Tek se predvečer razbudim, protestira Profesor. Vaš je problem što sve odlazi u mentalu, neumoljiv je dijagnostičar; ravnoteža je ozbiljno narušena. Pogrešno bi bilo da vas liječim od nesanice, to je samo posljedica. Nju bismo lako pokrpali, ali onda bi probilo drugdje. Trebamo se baviti uzrokom, treba se uputiti na izvor. A gdje je on, znatiželjan je Profesor. Vidjelac se blagonaklono smiješi: Neke je stvari bolje ne znati.

Malom plastičnom tubom grabi kuglice iz bokala, stavlja je u aparat nalik električnom mlincu za kavu koji upravo tako i zuji, pa mu je pruža: Pet puta dnevno po pet, jednu po jednu rastopiti pod jezikom, najmanje pola sata prije ili poslije jela, ne dirati prstima ni metalom. Vibracije, odgovara na Profesorovo, premda prešućeno pitanje. Vibracije? Da da, za oporavak energetskih ovojnica kojima se organi štite od bolesti. I još nešto, kaže, pa iz kuhinje donosi nekakav crni kamen. To je za zaštitu od podzemnih voda; stavit ćete ga kraj kreveta, na uzglavlje.

Profesor je na sto muka: bi li mu rekao da već ima jednog? Neće li se učinci dva kamena uzajamno poništiti? Ili čak zbrojiti, udvostručujući zračenje? No u drugu ruku, nitko ne voli konkurenciju. Ako mu spomene rašljara ovaj će ga zacijelo ispsovati, vjerojatno i izbaciti. Izabire zlatnu šutnju.

Nemojte se zabrinuti ako prvih nekoliko tjedana bude reakcija, to je normalno. Kakvih reakcija? Naprimjer curenje iz nosa. Dapače, to bi bio izvrstan znak: da vam se čiste kanali. E onda bismo mogli početi ozbiljno raditi na vama.

Još je ostalo pitanje Majstorova honorara. Koliko sam vam dužan? Dužan, ništa. Ma kako, ništa, pa vaša mi je pomoć dragocjena. Lijepo, ja ne naplaćujem. Svatko ostavi koliko može.

To Profesoru zadaje nove muke, ne bi htio uvrijediti čovjeka, a bogme ni svoju lisnicu. Polaže dvije novčanice na tepih, i hitrim pogledom na Majstorovo lice konstatira da su drugi mogli više. Izvlači još dvije, posljednje.

Na putu kući, počinje jače osjećati bolove u lijevom oku, kuckanje duboko u duplji prerasta u podmukle ubode. Kronični problem, niski tlak, što li, u svakom slučaju dosad ga je krpao kavom. I sad se valjda javlja od veselja, anticipirajući njezino potpuno ukidanje.

 

Ovo mi je, koliko, treći put da ih uzimam? Što god znaju te kuglice, prerano je da se pokaže. Ni mentala još ne curi na nos. Televizor mogu ugasiti, Karmen je gotova. Filmovi su najefikasniji, naročito oni koje sama izabere. Može se Mel Gibson klati s Englezima tako srčano da krv šprica s ekrana, moje milo do prvog bloka reklama bez greške pili. Nježno, simpatično, sklupčani kuštravi psić, s tobolcem u kojem spavaju još dva takva. Kojem sam filmu u zadnje vrijeme ja dočekao kraj? Samo što na mene djeluju drugačije. Sve prebrišu, u redu, isišu mozak, svaku supstancu. Pretvore me u nejasnu konturu, skiciranu kredom, u bijeli šum. Jedva priberem zericu svijesti da pritisnem daljinski. I onda krene taj unutrašnji film. Bez ikakve logike, bez kraja, slike, glasovi, samo riječi koje nitko ne izgovara, pojmovi bez sadržaja, odjeci nečeg što je možda imalo značenje. Kako nam se neopisivo složena, nabijena dalekosežnim značenjem u svakom detalju, čini naša prisutnost u vremenu i prostoru. Što će ostati od nje? Ne, od prevrtanja nikakve koristi, jedino je inteligentno umiriti se i čekati, makar do jutra. Samo kad bi nestao taj trn iz oka, boli, boli, do mozga. Karmen se razveselila kuglicama. Jako joj je stalo da ih uzimam. Ma kako joj ne bih učinio veselje. Njoj je za veselje dovoljno tako malo. Zahtijeva to inteligencije, i talenta. Zbog čega bi točno trebala biti zadovoljna svojim boravkom na zemlji? A zašto ne? Jer se, naprimjer, ne uklapa baš savršeno u romantična očekivanja? O, imala si ti njih priliku pokopati. Za početak, kad su ti zabranili da upišeš likovnu akademiju. Jer kakvu to sigurnost pruža? Sigurnost, zlatno tele prošle generacije, kako izumrlo danas to zvuči. Odgajateljica, kud ćeš prikladnijeg zvanja. Ili dobro, nastavnica likovnog. Kad je natezanje završilo na sredini, na čuvenih pola puta od dobrog izbora, podjednako ste čupali kosu. Dok faks nije definitivno otišao, zajedno s jedinom velikom ljubavi, dečkom još iz srednje škole. Jer je, o kako jednostavan zna biti život, on upoznao jednu bogatu. Koncept romantične zaljubljenosti dalje se marljivo razgrađivao, preko nekoliko bezveznjaka, mizoginih, mizogamnih, traumatski razvedenih ili godinama pred razvodom, sve do domara osnovne škole u Zagorju, brkatog, kad si zamjenijivala trudnu nastavnicu likovnog. Da, to je bilo dno. I solidni temelji za brak. Bez svega toga bio bih ti daleko manja premija. Dobro, treba priznati tu čudesnu tjelesnu kemiju među nama. Kako smo gladni bili jedno drugog. Ali kako zadržati jednak apetit, godinama, zauvijek, za ono čega imaš koliko hoćeš? Uostalom, za čim bi trebalo žaliti? Za željom da migoljim gore-dolje, dok oboje ne provrištimo od užitka? Je li sramotno ako čovjeku postane dovoljna nečija tjelesna prisutnost, osjećaj zaokruženosti koji pruža, osjećaj da su popunjene sve naprsline? Pa se može mirno, bez straha od iznenadnog rasprsnuća, uvući u kalup koji je godinama modelirao svojim tijelom, ne treba mu više od malo žive topline, nikakvo mrcvarenje, majmunsko koprcanje, ne bi li se iscijedilo tih nekoliko kapi. Znam da potajno misliš isto. Ne vjerujem da ti se gadim, samo u tome vidiš sve manje smisla. Trudnoća ti je dobro došla kao opravdanje. Zašto nam treba opravdanje? Zašto je tako teško priznati i živjeti u miru sa sobom? Prestati željeti tuđe želje? Još nedavno nisi vidjela ništa privlačno u trudnoći, ali kad su zaredale prijateljice, sve nepodnošljiviji prizori, ogledala onog što nemaš, počela si i ti pokazivati želju. Pokazivati, u izlog stavljati tugovanje za neostvarenim majčinstvom, samo da ne stršiš, samo da ti ne detektiraju nešto nenormalno. Jer to je najgore što se čovjeku može dogoditi. A znala si da ja znam da je u pitanju samo fasada, priredba za druge, i tako bi ostalo da se nije umiješao slučaj, sretnim ga treba zvati, za što si ti pokazala zadivljujuću spremnost, u hipu si zablistala trudničkom srećom, neoborivom, zaraznom, jedinstven je taj dar da u bilo čemu prepoznaš razlog za veselje, ali trudnoća je zaista kao po tebi skrojena, zbog tebe bi je trebalo izmisliti da ne postoji, šteta je jedino što i njoj mora jednom doći kraj.

 

Profesor ustaje, odlazi u kupaonicu. Pali svjetlo kraj ogledala. Primiče lice, iskosa, sasvim blizu, do granice podnošljivog. Tu negdje, u kutu, zna da je unutra. U kuhinji uzima žličicu za desert. Vraća se pred ogledalo. Palcem i kažiprstom lijeve ruke rasteže kapke. Žličicom ga oprezno potkopava, odozdo, zavlači je u dno duplje, i uspijeva izvaditi čitavo. Oko krvari, vidljivo trpi bol. Zna da će umrijeti. Sa žličice ga promatra pribrano, pomirljivo, zericu čeznutljivo, bez gorčine. Spušteno u školjku, samo se tren zadržava na površini, toliko da posljednjim pogledom pomiluje svijet, pa s uzdahom počinje tonuti u jamu.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.