Wonderland | Marinko Koščec

4.

 

Hoće li to lupetanje ikad prestati, uvijek me iznova zadivi koliko joj vremena treba da se spremi, kao da je očekuje večera kod francuskog ambasadora a ne fakture u Marinkovoj prčvarnici, ali ne bi ona nikad izašla iz kuće nepristojna, ni do placa ne može prije cjelokupnog tretmana, nenašminkana, neisfenirana, neulaštenih cipela, bez svojeg prstenja, naušnica, Dobro ali čemu sat, pokušavam, da bi znala koliko traje kupovina karfiola? Uzalud, njezina je samosvijest u granit uklesana, Baš moraš u sve nos zabadati, brini ti malo više za svoja predavanja. No evo ipak, to su bila vrata, više se ne trebam pretvarati da spavam. Istina je, koliki bi se mijenjali sa mnom, da im je samo žena koja se hvali vlastitom nezajažljivošću, koja bi prije posla rado jednu brzopoteznu, ali neke stvari čovjek mora sa sobom podijeliti, naprimjer ona zlatokosa sa sisama, hoću li je ikad više vidjeti, slika već počinje blijedjeti, faca malo riblja čini mi se, ma šta ima veze, voliš ih pokazivati jelda, vadi to van, daj da žvačem, tu stavi ručicu, taaako, u evo ga, evo ga.

 

Profesor se nakratko okreće na drugu stranu. Ti su jutarnji sati jedina prilika da pokrpa nesaničnu noć, samo ovdje ništa od toga, negdje u susjedstvu zarana počinje metalno struganje, kao da čereče željeznu ždrebad, tete u susjednom vrtiću rado se služe megafonom, Jesmo li svi piškili, da nisam čula da poslije netko traži, zubarova je bušilica s druge strane suptilnija, ali stanuje baš u tom zidu uz koji se stisnuo, sićušno rilce marljivo traži put do mozga. U zidovima živi još zvukova, čuje se svako puštanje vode, cijevi pište i psikću na sasvim osebujan način, tu i tamo nešto zloguko jaukne, kriii-krak. Kuću krasi raskošan karakter, samo koliko još, kako će dugo prikupljati hrabrost da se otisne niz padinu.

Dobro, ništa zato, ovo je vrijeme za preslagivanje misli, kada dolaze same, svježe, dalekovidne, penetrantne, kako je hendikepiran čovjek koji na budilicu iskače iz kreveta, njegov je dan trčkaranje u neprozirnoj magli. Profesor, naprotiv, svoje aktivnosti raspoređuje minuciozno, planira svaki korak, raspliće konce koje će povezati u pravi tren, akumulira koncentraciju za kreativan, eksplozivan početak. Pa još malo zadrijema.

 

Sad je preuzela baka. Nabija loncima u kuhinji, već mi je skuhala kavu, premda joj iz dana u dan ponavljam da ne volim hladnu, i da je preslatka.

– Imam šećera, kak ne, evo.

– MA PREVIŠE GA IMA, PREVIŠE.

S babicom se do podneva još i moguće nekako sporazumijeti, dok se ne uvuče u alkoholnu čahuru. Nikad je ne zatekneš in flagranti, znalački bira prilike da potegne iz boce u špajzi, koju Branko ne zaboravlja osvježavati. To je vječita jabuka obiteljskog razdora, Tereza drži monstrouznim što natače staru, kako je može trovati, ali osim frktanja ništa ne poduzima. Njegovi su argumenti pragmatičniji, inače bi kupovala konjak, rakiju on sâm peče, ne košta skoro ništa. Neko su vrijeme pokušavali s antidepresivima, ali Kajćeju njoj te medecine, bacala ih je u zahod. A nije istina da pije, Samo si malo fčaj kapne, da si ga popravi. Prema službenoj verziji, počelo je nakon dedine smrti, baka se nekak zgubila. Premda su i baka i deda čitav život pili, kao i svi u njihovom kraju, gdje je rakija osnovni energent, te ga dolijevaju od jutra do mraka, svatko svoju dozu, i manje-više funkcioniraju. Samo što je babica, ostavši bez dede, zaboravila dozu. Dopodne se tanka, popodne se klati na stolcu u kuhinji, s vodenim pogledom i krunicom među prstima, više se ne da dozvati. Tek povremeno padne po stepenicama, udari glavom, raskrvari se, onda suze, Nebum više nigdar ni doteknula, jedan dan čangrizave apstinencije, sljedeće jutro već su zaboravljene i masnice i obećanja. Ali daj je uvjeri kako je na obzoru život pun radosti i šteta ga je tako zatući, kako se treba stoički nositi sa svime što više nije, s upaljenim zglobovima, rascvalim venama i obješenim bruhom, te s onim što zove Boliju me živci.

Ipak, otkako smo stigli u svojim je danima pronašla tračak smisla, preuzevši brigu za našu prehranu, to je povratak u stare dane, kad je kuhala za punu kuću težaka, takvi su i recepti, svako jelo pliva u dva prsta masti, i to svinjske, iz kanti koje skriva u zaključanom ormaru. Stari kolje svake godine oko Božića, otraga u dvorištu, a ništa se ne smije baciti, čak i crijeva posluže za krvavice, puna ih je škrinja, čitava kuća zasmrdi kad ih peku, jedino sam ih iz naše kuhinje uspio protjerati, ali kako se spasiti masti, kad babica ne bi priznala ni pod mukama, Pak nemam, sve sam potrošila, i gleda te ravno u oči, nadljudski privržena vlastitim uvjerenjima.

 

Osim što kuha, babica tu i tamo prođe usisavačem. A nešto je izgleda usisalo papir s bilješkama za predavanje koji je Profesor ostavio na komodi. Lijepa je to komoda nekad bila, barem su tako vjerovali Karmenini roditelji opremajući sobu, u duhu vremena bio je ultrapas, van s rustikalnom kramom i rezbarenim intarzijama, Branko ih je posjekao za ispeći rakiju. Baka je dobila i regal, nije to bila mala stvar, regal od ultrapasa, još i danas sve troje tu riječ izgovara sa strahopoštovanjem, donekle opravdanim, zauzima pola sobe, ni vrata se ne mogu dokraja otvoriti. Bilježaka nema ni u komodi ni u usranom regalu, babica se križa na samu pomisao da bi pomaknula koju Profesorovu stvar, još samo jedna riječ i zatulit će Kaj sam dočekala buju me vmorili. Već godinama predavanja mu se ne mijenjaju ni za slovo, već ih je mogao naučiti napamet, ili barem prepisati u kompjutor, ali eto, mogao je toliko toga. Odlazi do prozora, pritišće nos na blagotvornu vlažnost stakla, uspavljujuće šljapkanje, kiša od jučer nije prestala, kako se pomiriti s gubitkom, još je teže to sad ispočetka pisati, pa se vraća do komode, ponovno prevrće ladicu po ladicu, kakvi su izgledi da ih pronađe među ženinim grudnjacima, svejedno, i regal podvrgava još jednom tretmanu, s jednakim učinkom, pa opet prilazi prozoru, škilji kroz rupicu u roletama, nečija donja polovica prolazi, sranje, to štekanje u leđima baš ne odustaje, a sad mu se pridružio i zub, malo se pritaji pa opet ubode, taman kad zaboraviš. Sad odlazi po usisavač, sjeda na pod, rasklapa ga, gura ruku u vrećicu,

Kuc-kuc, kaže Tereza. Si možda kompas zgubil?

Nema zle namjere u njezinom glasu. Niti dobre. Ona rijetko riječi upotrebljava s nekom stvarnom namjerom, više kako dođu, kao što se u šetnji šumom pokuplja cvijeće, gljive. Govor je kod Tereze proces spontan poput disanja. Ili, naprotiv, neprestano govoreći nastoji sebe uvjeriti da je živa? U svakom slučaju, s Brankom se savršeno nadopunjuje. On je nekada, na početku, možda i pridonosio komunikaciji, ali ona to radi tako svesrdno, sveobuhvatno, da joj je prepustio svu inicijativu, zadovoljava se povremenim njurganjem, grintanjem, ali radi što god mu se kaže. Ona je pak puna projekata, uvijek novih, kao da ih čitavih noći smišlja. I što je danas? U Metroovom katalogu našla je slatku konzolu za televizor i video, superpovoljnih 259 kuna, pa bu poslala Branka, samo nekaj prije mora van iz boravka, još bolje, mora se stan tu i tam osvježiti, ne. Izbor je pao na škrinjicu, ionak nisu u njoj držali niš važno.

Pa smo ju mislili metnuti tu u vaš hodnik, ispred kupaone. Tu vam je baš nekak prazno.

Mislili su u pluralu, dakako, samo u njezinoj figuri skromnosti, a u tome što je prazno Profesor ne vidi ništa loše, dapače, samo što je poetika ove kuće sasvim oprečna, treba popuniti svaki komadić zloguke bjeline, škrinjicama, filodendronima, goblenima koji prikazuju rosne ruže ili košutu s lanetom, uljima razmazanim kao za osvetu, visećim anđelčićima, plastičnim zečićima za čuvanje uskršnjih bonbona, barometrima, francuskim ključevima, štokrlima pod koje su tutnute prljave hulahopke, zidnim tanjurima koji podsjećaju na ljetovanja, majkama i djecom Božjom što opominju na bliskost zadnjeg zimovanja. A i nitko nije pitao za njegovo viđenje, izrečena je konstatacija, stvar su uostalom već dovukli, Branko i njegov sin, ona je za daljinskim upravljačem, još malo bliže zidu, doo-bro. Radi se o bijeloj kištri bez ladica, otklopivoj prema gore, čiji se potpuni besmisao kočoperi na vitičastim nožicama, nešto poput samostojećeg televizora bez ekrana, televizor je uostalom na njoj i stajao da nadoknadi taj feler.

Ali zašto je ne bacite ako vam ne treba, pokušava ipak Profesor, bez najmanje nade, toliko da pusti nekakav glas od sebe, i sudara se s predvidljivim zaprepaštenjem:

Pa nju mi je pokojna mama ostavila!

Jer daleko je ikonoklastička mladost, kad se sjekirom općilo s ukusima prošlih generacija, sad se relikvijama podižu brane oko vjere u vlastitu vječnost. Što je legitimno, misli Profesor, ako pritom drugome ne postavljaš prepreke na putu do kupaonice. Škrinjica dakako ostaje, ali ostaje i Tereza, i Kiklop. Mačka su teritorijalne pretenzije koštale ne samo jednog oka nego i pola metalik-srebrnog krzna, ostatak se vuče, dijelom i zaostaje po podu.

Odi Mucek, kaže Tereza iz naslonjača, već je zapalila cigaretu, kavicu nitko ne donosi ali može i mentalna, stvor u njezinom krilu trlja krmeljavu gubicu, i s opravdanim nepovjerenjem oko ne skida s Profesora.

 

Prednost konverzacija s Terezom je što prilično brzo možeš isključiti ton, dovoljno je uhvatiti grif i pravovremeno ubacivati da da, ili ne ne, ili tja… Pitanja ne postavlja, osim eventualno za okrijepu vlastitom izlaganju, kao što biciklisti na utrci u publiku posežu za bananama, odmah sama na njih odgovara i produžuje, ne zanima je ni jesi li još živ. Od tema, najdraža joj je Karmenina trudnoća, u širokom spektru predstojećih blagodati i mogućih komplikacija, pa bolničke pikanterije, pa banda crvena koja je sve rasprodala, pa novi projekti župnog ureda, pa što su još od namještaja dovezli susjedu zubaru, pa naši dečki u Haagu, pa u koju ribarnicu treba ići po šarana a u koju po muzgavce, ali ne postoji tema o kojoj nema svoje mišljenje, i teorem hermeneutičkog kruga bi bez kompleksa pobijala pred samim Schleiermacherom. A sve to prati opsežna koreografija, oči traže inspiraciju čas na stropu, čas na noktima ispružene ruke, zabrinuto razgledava polituru iz svih kuteva, provjerava sjaj debelog prstenja na debelim prstima, ruku zgroženo prinosi poprsju, pa popustljivo provjerava položaj svakog tapiranog grmića na glavi. A prije ili kasnije, tu nema greške, doći će do svojeg leitmotiva, zaokružiti pogledom sobu, zatreptati i konstatirati kako nam tu zapravo niš ne fali, pa ni babica ne bu više dugo.

Jedino bi vam trebali novi zastori.

Tako je, ni više ni manje, jedino bi nam trebali novi zastori.

Nedostatak konverzacija s Terezom je što se prekidaju jedino na mehanički način, treba naći nekakvo opravdanje da se iščupaš. Srećom, autu sam zakazao majstora, Darko je detektirao lupanje u kotačima, da nije Darka lupali bi koliko hoće, da nije u nemilosti kod starog otkako mu je razbio auto pa posuđuje moj.

 

Majstorovo je lice smrknuto, ruka mu je crna, ne smeta, zavlači je u džep kombinezona, iskapa zgužvan paketić cigareta, vadi jednu, ravna je prstima, pripaljuje, montira u kut usana, škilji jer mu dim ulazi u oko, ili vjerojatnije: dim je samo izgovor za škiljenje.

Otišli su vam krajnici.

Otišli?

Profesor trlja bradu palcem i kažiprstom. Žao mu je auta, sjeća se kako je njemu bilo kad su mu izvadili krajnike, sjeća se mirisa kloroforma i mraka koji ga je najednom poklopio, beskonačnih dana (dva, prema kalendarskom vremenu), koje je poslije trebalo odležati, uvjerenja da je tamo odbačen, zauvijek, otada mu je dosta da vidi injekciju ili epruvetu krvi, ne spominjimo miris bolnice, da počne padati u nesvijest.

Dobro, među nama govoreći, jel ih stvarno neophodno promijeniti?

Ha čujte. Možda vam neće otpasti kotač. Barem jedno mjesec dana.

I to nije sve; zbog rasklimanih krajnika gume su se izderale, evo nek pogleda ovu crtu. Profesor vidi bezbroj crta, jedna od njih jamačno je fatalna. Što preslikava tragediju čovjekova bitka-u-svijetu: u kaosu crta na horizontu, tobože lebdeći u blagodati neograničene potencijalnosti a zapravo pritisnut nužnošću da neku od njih utjelovi vlastitim izborom, čovjek se, osokoljen pomnim i trezvenim promišljanjem, na kraju za jednu od tih crta uhvati, i o kako često, a vjerojatnost raste s čvrstinom racionalnog utemeljenja izbora, ona se pokaže fatalnom.

Uostalom, jeste sigurni da to hoćete popravljat, imam ja nekaj bolje za vas.

Vodi ga u ergelu, na ograđenoj livadici iza garaže; ima ih svih oblika, boja, podrijetla. Novoga gospodara vabe aluminijskim felgama, šiber-dahovima, central-lokovima, abeesovima, uz malo ih se truda i govoriti može naučiti. Što se radnog iskustva tiče, naprotiv, uzor su skromnosti. To spada među znamenite nacionalne običaje u ovoj simpatičnoj zemljici: brojčanici kilometara na polovnim autima izražavaju se isključivo eufemizmima.

Pa valjda si možete priuštiti normalan auto, kaže gazda. Ovo vam uzmem pod cijenu, s tim da nemrete očekivati bogznakaj.

O, ni slučajno. Odavna je Profesor pomiren s tim, da mu je bolje ne očekivati ništa čarobno. Koliki se čitavog života pate, zaglibjeli u nerealnim očekivanjima, nesposobni da se sagledaju izvana. Njegova se mizernost, u zrcalu majstorova pogleda, ukazuje brutalno razgolićena. Nema se kamo pred tom spoznajom: automehaničarska vokacija odražava inteligenciju, sluh za melodiju vremena; profesor je književnosti u istom tom vremenu karikatura, socijalni ekvivalent krpe kojom će majstor obrisati ruke. Na jednoj je od tih ruku prsten, širok, masivan, samo privremeno zamašćenog sjaja. Obiteljski čovjek, otac troje-četvoro djece, mehaničar je uzoran građanin. Neophodan svojoj obitelji, koju je zbrinuo daleko bolje nego što će Profesor ikad moći, koristan nebrojenim vlasnicima automobila, državi kojoj plaća porez. Kome je zaista potrebno ono čime Profesor doprinosi zajednici? Nije li u biti neshvatljivo što ga za to žele plaćati? I uopće, od kakve je lokalne ili globalne dobrobiti njegovo postojanje? Ono nije čak ni neškodljivo, jer da se održi na svojem bijednom životu troši državne i prirodne resurse. No paradoksalno, spoznaja da ga plaćaju premda je beskoristan, premda plaću nije zaslužio, ujedno je točka u kojoj njegov život dodiruje slutnju smisla, dapače ono što mu katkad razgali dušu; u tome je nekakvo non servam. Misao da ničim ne pomaže funkcioniranje svijeta u kojem živi, baš zato što taj dopušta isključivo funkcionalnost, donosi mu auru diverzanta, pritajenog gerilca. Koja je, dakako, imaginarna, ali svejedno djeluje kao melem na ranu.

Zasad će, ipak, zadržati svoj nenormalni. Krajnike neka čupa, gume mu obećaje, prvom prilikom.

 

Šest sati. U predvorju lupa, puše, šuška: eto Karmen s vrećicama.

– Koma sam.

Iskrcava vrećice, osim jedne, iz koje zloguko proviruje poveća kutija. Svaki iole upućen prodavač zna dvije čarobne rečenice, koje Karmen nepogrešivo bace na leđa. Prva je Gospođo, to nam je zadnje. Čak i da je objekt potencijalne transakcije mladunče ljame, bilo bi dovoljno da trgovac izgovori Gospođo, to nam je zadnje, pa da ga Karmen, zakrvavljenih očiju, uzme za uzde i dovede kući. Pogotovo ako ju je dotukao i drugom rečenicom.

– Bilo je na rate.

Ima krivnje u njezinom glasu, ali sasvim malo. Ostaje enigma kakva je blagodat u plaćanju na rate nekome tko uopće ne prima plaću. I što ću ovaj put otplaćivati? Wok! S čitavim arsenalom štapića i lopatica i džepnom kineskom kuharicom i natpisom As seen on TV.

– Ali Karmen, sad nam baka kuha.

Što je meni sasvim okej, Karmen ne mora večeri provesti među rajnglama, večer je sve što joj ostane od dana, prekovremeni su valjda isto u paketu za stan.

– Pa neće zauvijek.

Dobro je, ona misli dugoročno. Cijenim kod nje tu sklonost dalekovidnim vizijama, ja tako zagledan u trivije pred vlastitim nosom.

– Koma sam.

To je bilo za slučaj da sam zaboravio, i kao najava svaljivanja pred televizor uz obustavu zanimanja za okolinu. Sad joj više nijedna serija ne promakne. Nije, međutim, vrijeme za liječenje ovisnosti, trbuščić se počeo pokazivati. Ona je oduvijek bila trudnica, trbuščić je tu latentnu odliku samo učinio opipljivom, konačno utjelovio njezino prirodno stanje.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.