Wonderland | Marinko Koščec

10.

 

Stara se, po običaju, malo frnji. Jer ne dolazim dovoljno često. Da dolazim svaki dan frnjila bi se što ostajem kratko. Što joj zapravo tu ima faliti? Kao da smo zajedno živjeli u harmoniji i radosti. Iz stana smo pogled imali na zid susjedne zgrade, a tu je okružena prirodom. Koja, istina, usred prosinca ne izgleda osobito opitmistično, ali malo pa će proljeće, rascvale krošnje, pjev ptičica i sve te stvari pred kojima starci padaju u ekstazu. Šoštarići, s drugog kata, premda oboje još u snazi, otišli su zajedno u dom. Veselo, kao na izlet s izviđačima. A ona na to? Da sramotno! Jer su sina ostavili samog. Ali njemu su četrdeset i četiri, i ima dva fakulteta! Pa šta, kaže, to ne znači da se zna brinuti za sebe. Ni ženu si nije znao naći!

Umjesto da pokaže barem malo zahvalnosti. Koliko smo domova Karmen i ja obišli, u svakom barem deset imena na listi čekanja, osim u privatnima, ali privatni, he-he. Dok nismo naišli na jednu susretljivu socijalnu radnicu. Dobro, da je bilo ikakva izbora možda ne bismo izabrali baš ovo. Zgrada se nekome mogla učiniti dostojanstvenom u doba soc-realizma, sad ju je bolje ne kontemplirati izbliza zbog komada žbuke koji se otkidaju s pročelja. U predvorje dnevno svjetlo stiže samo u tragovima, za razliku od dima iz kantine, koji tu živi takoreći vječno, štićenicima je najpogubniji propuh. Ali kako nam je laknulo kad je socijalna radnica rekla Ha čujte, puni smo, i rezervirani barem do kraja sljedeće godine, ali postoji jedna mogućnost.

 

Postoji jedna mogućnost, kaže socijalna radnica. To bi vas koštalo četiri tisuće. Eura, jasno.

Karmen i Profesor izmjenjuju dugačak pogled bez puno iznenađenja, kakvim čovjek razgledava poplavljenu kuću.

I nemojte misliti da sve ide meni, nas smo dvije socijalne, a ravnateljica, a tajnica, shvaćate koliki je rizik, taj čas se ostane bez posla.

Pa dobro, kaže Profesor ovjerivši odluku u očima svoje supruge, ako je tako.

Naime, troškovi su četiri tisuće, ali ima još nešto. Vidite, ja sam trenutno u jednom teškom položaju, nakon razvoda mi je ostao neotplaćeni kredit za stan, nagomilali se dugovi, pa vas moram zamoliti još dvije tisuće, na posudbu.

Pod umjetno plavom gljivom i svjetlozelenim kapcima, oči su joj bez ikakva izraza, čista plastika. Njih se dvoje ovaj put i ne moraju pogledati. Sutradan, Profesor donosi omotnicu, i predavši je, iz džepa vadi list papira na kojem piše nešto u stilu Ja dolje potpisana potvrđujem da sam na posudbu primila dvije tisuće eura te se obvezujem itd. Na što socijalna plane od zaprepaštenja, Dakle to je nečuveno, mislila sam da ste ozbiljni ljudi, od povjerenja, što vam pada napamet, ne dolazi u obzir da vam radim usluge, nisam vas nikad vidjela, zbogom.

Ma nemojte se uzrujavati gospođo, zaboravimo ovaj papir, kaže Profesor. Dere ga u komadiće; njezino se raspoloženje popravlja. Nešto kasnije čak domeće Znate, imamo mi i apartmana. Apartmana? Da, tako zovemo jednokrevetne sobe, ako bi gospođa možda htjela biti slobodnija. Neki vam, mora se priznati, teško podnose dijeliti intimu s tuđim ljudima. U tim godinama… A bi li to puno povisilo mjesečna davanja? Ma ne osobito, zapravo skoro ništa ako se uzme u obzir golema razlika u kvaliteti. Ali s tim u vezi, znate, moja mala je ove jeseni krenula na klavir. I jako joj je teško jer ga nemamo doma. Da ga slučajno vi nemate, ili netko od vaših?

 

– Ružica! To si ti?!

Probudila se jedna od dviju maminih cimerica.

– Ja sam, spavaj samo.

I zaista, funkcionira: okreće se na drugu stranu, nasmiješena. Puno bolje nego je pokušati razuvjeriti, pa da ustane i krene me grliti, Dijete moje, ipak si došla. Pa da opet naleti sestra i krene me spašavati, grabeći je onim ručetinama, doslovno je bacajući na krevet, Koliko puta ti moram reći, nije Ružica i ne moraš joj se više nadati, sreća tvoja da hoće i ovoliko plaćati, jer inače, fiju. Podrtino stara, vjerojatno bi dodala da nisam prisutan. Ono što muči sestru je manjak u saldu, iznos koji kći plaća ne pokriva obim neophodnih usluga. Kad je senilnost progradirala do nužnosti prebacivanja u lijevo krilo, u stacionar, ona nije mogla ili htjela plaćati razliku, pa je inkontinetna i gotovo nepokretna bakica zapela između dvije kategorije. Povremeno je operu i presvuku, iz čistog milosrđa, ali da joj žlice nose u usta ne dolazi u obzir, ili slučajno mažu dekubituse. O financijama sestra osobito rado razgovara, o tome kako je slabo plaćena za ono što tu mora raditi. Jer u bolnicama gerijatrija uopće ne postoji, pa ih lifraju ovamo, tu je stovarište ljudske krame. Shvaćaju li ljudi što sve ona mora raditi?! A to što dobije nije joj dosta niti za… ma kakvi, ni blizu. Cilj je njezinih tirada, a one ga uostalom i postižu, da me podsjete na sinovsku dužnost: skrb za majku treba potkrijepiti povremenim omotnicama u sestrinoj kuti. Problem je u tome što se sestre neprestano rotiraju, tko bi ih sve namirio, jedna se osjetila zapostavljenom pa me prijavila upraviteljici. Koja, dakako, i u ovom vidu uzajamne skrbi polaže pravo na postotak.

– Budite ljubazni mladiću, pritvorite prozor.

Druga mamina cimerica panično se boji svježeg zraka. Ma kako pregrijana soba, i ma kako inkontinentna bakica. Inače je uvijek dobre volje, a ima Parkinsona. Pokušava oguliti naranču nožićem. Čudno da joj dopuštaju držati nožić, izgleda vrlo opasno za vene na zapešćima. I uvijek lijepo priča o svojim sinovima. Oba su proizvela unuke i kuće i vikendice. Jedino nije jasno što pored tolikih kuća i djece radi ovdje. Mogu misliti što moja priča njoj. Za svako sranje koje mi se dogodilo govorila je Vidiš, to je zato što me nisi slušao. Gotovo da ih je prizivala, samo da može reći Vidiš, to je zato što me nisi slušao. I u djetinjstvu, kad bi me angina ili ospice bacile u krevet, i to je bilo zato što nisam slušao. A što je sve imala reći o Karmen! Svaku je našu svađu okrunila s Aha, lijepo sam ti ja govorila, lupat ćeš glavom o zid, ali bit će kasno. I to dijete, toliko je uzdisala za unucima, a sad, zanimljivo je da se nikad sama ne sjeti pitati kako trbuh napreduje. Možda je uvjerena da će se roditi kripl.

– Idemo se prošetati.

To uvijek kaže kad bakici donesu večeru u krevet, i ne treba me nagovarati, prizor nije ugodan. Niti je ono što će kasnije promatrati za skupnim stolom u blagovaonici, o tome mi svaki put priča s nekim čudnim uživanjem u detaljima, što sve pada u tanjure iz usta i noseva, i sasvim je uzaludno uvjeravam da bi utoliko zadovoljnija morala biti što je starost dočekala bez Parkinsona, inkontinencije i drugih svinjarija. Ni najmanjim znakom ne pokazuje da me čula, drveno zuri u crno-bijele pločice na podu, čvrsto stisnutih usana u onu sarkastičnu grimasu od koje joj se lice nabere kao stisnuta harmonika. Na klupi do nas, jedan djedica si nešto govori u bradu, pjevuši, pa prestaje, samo kima glavom kao oni psići kojima ukrašavanju aute, iz kuta usana curi mu slina. Hodnikom se, u valovima, rasprostire miris klora, amonijaka, starosti.

– Mama, misliš da postoji nešto kao razlog zašto smo na zemlji?

– Molim?

– Mislim, kad se čovjek sprema umrijeti, možda bi si trebao postaviti pitanje je li, što ja znam, ispunio svoju misiju?

– O, fino. Ti me već pokapaš.

– Ma ne, nego hoću reći, kad dođeš u određene godine, valjda je normalno da počneš razmišljati o svojem životu kao o filmu koji si gledao u kinu, i pitaš se je li se novac za ulaznicu isplatio. Ili je ovo drugačije, jer su nas pustili badava?

– Nemam pojma o čemu pričaš.

– Nema veze.

Lako za smrt, zapravo. U određenoj dobi valjda dođe više kao oslobađanje, od starosti, i svih bolesti koje idu s njom, koje ti sav mozak pojedu, život ubiju daleko prije roka, pa ga dočekaš već debelo mrtav.

– Nego što je novoga?

– A što bi bilo. E da, kod mene je došla studirati Helenina kći.

– Helena ima kćer?

Grizem se za jezik, ali kasno je, već čujem kako dolazi, nezaustavljivo:

– Od svih tvojih cura jedino je ona valjala.

Ali ju je otjeralo moje sljepilo, vjetropirstvo, vječita nedoraslost. Takvo je njezino uvjerenje. Koje, točno je, nikad nisam pokušao pobiti faktima. Jer bi mi u njezinim očima učinili još više štete.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.