Wonderland | Marinko Koščec

15.

 

Nema auta.

 

Te mu dvije riječi titraju u svijesti kao golemi naslov na platnu zamračene dvorane. Mozak je skamenjen, hipnotiziran prazninom koja zijeva na mjestu parkirane Škode. Istrčava na ulicu, valjda da bolje vidi. Doista, tu se ukazuje u dijamantnoj jasnoći. Vrišteće opipljiv doživljaj praznine.

Pusto prvosiječanjsko jutro. Zagrnut bademantlom preko pidžame, sjeda na hladni rubni kamen, negdje u visini dojučerašnjeg lijevog branika. Pored zubarevog Audija, kočoperno uglancanog. Neshvatljivo, bolno neukradenog, neokrznutog. Svaka čast perverznom lopovskom ukusu.

Sad mu stiže još jedna rečenica te se savršeno, uz škljocaj neminovnosti, uglavljuje u već pripremljeno ležište. Vrag uvijek sere na veliki kup. Kako lucidno, kako pertinentno.

I baš je ovaj put moralo biti po njegovom. Da je bio popustio, Karmen bi ga odvukla dočekivati Novu Godinu s njezinim glamuroznim prijateljicama i njihovim britkoumnim, produhovljenim muževima. Pa bi se naslušao ingenioznih viceva o plavušama i pripadnicima susjednih etničkih skupina, naljubio obraza zamašćenih francuskom salatom i naplesao pijanih vlakića uz skladbe kao što je La bomba sessuale. I još bi ga poslije drvarila da jel se baš morao držati tako posrano. Ali bi sad imao auto.

Godina je počela blistavo. Po prvi put, od devetnaeste kada je kupio ruševnog fiću, ostao je bez vlastitih kotača. A njihova je vrijednost daleko premašivala praktičnu: utjelovljivali su nikad u detaljima razmotrenu ali misteriozno obećajuću primisao da u datom trenutku, ne lezi vraže, može gurnuti ključ u bravicu i… Što točno? Već bi se ukazalo. Ovako, sreća je jedino, ako se tu može govoriti o sreći, što nije investirao u nove gume.

U međuvremenu, dan nakon Božića, nastavljena je kanalizacijska saga. Ivek je, kakva li iznenađenja, bio još jedna loša vijest, premda je Branko rado isticao njegov svijetli primjer: u njihovoj je postojbini bio nešto poput posljednjeg bedema pred plimom pijanstva. Nažalost, nakon što se čitavog prijepodneva srčano nosio s ekskrementalnom pošasti, prekopao kupaonicu i čak otkrio da su cijevi istrunule, babica je kobno intervenirala ponudivši ga svojom medicinom, on je impermeabilnosti dopustio predah (No pa Božić je, ne, jednu si bumo spili), dapače više od nekoliko predaha, pa su ga u konačnici, kako je to lijepo artikulirala Tereza, zatekli ispruženog kao Isuseka, među krhotinama keramičkih pločica, do grla umazanog smrdljivim blatom. I babicu, dakako, pred špajzom.

Onda ga je Branko utovario u svoj Opel (tjeskobno, ali i pokajnički bezglasno zagledan u presvlake) i sljedeći su dan stigli pravi vodoinstalateri, dva okretna, odrešita dečka, bez ikakva talenta za cjenkanje oko vrijednosti svojih ruku, koje su za jedva nešto više od pola sata ponovno uspostavile fekalnu vertikalu i, namirene, ostavile Branka u tako dubokoj žalosti nad pretrpljenom štetom da ju je Profesor, premda ne bez ženinog poticaja, odlučio prepoloviti posezanjem u vlastite rezerve. Pod u kupaonici ostat će raskopan dok se ne skupi hrabrost za keramičara.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.