Wonderland | Marinko Koščec

2.

 

Profesorov život među kartonskim kutijama. Nakon nekoliko dana ne vidi se bitnog pomaka, premda je Karmen upravo stvorena za takve misije, premda malo što radi bolje od stavljanja stvari na police. On ih, pak, samo prevrće po rukama; ni sebi ne zna pronaći mjesto.

Čudno je rastrgan između dva osjećaja; svaki na svoj način, oba ga vraćaju u djetinjstvo. Jedan oživljuje onu prvu prisilnu selidbu, kada su srušili roditeljsku kuću i dodijelili im stan u bloku podignutom na njezinom mjestu. Istina, bila je trošna, možda su joj tako samo skratili agoniju, ali i danas teško shvaća zašto im je nadoknađena triput manjom kvadraturom stana, i zašto nikome nije palo napamet nadoknaditi dvorište, stare orahe po kojima se verao, trešnju koja je rodila prije svih, početkom svibnja. Drugi je osjećaj povratka istim tim iščupanim korijenima, jer evo ga opet u kući nalik njegovoj, u sličnom stanju iščekivanja katastrofe i u istom kvartu. A tamo je i njihov budući stan, uplaćen novcem od prodanog, plus kredit, plus Karmenine zaostale plaće, već mu se mogu razgledati goli zidovi u kompleksu koji gradi njezin šef poduzetnik. Danas to, premda Profesor ne razumije razliku, ne zovu stambeni blok nego urbana vila, kvadrata će biti malo više, ali kako se obraniti od dojma ponavljanja, uzaludnog kretanja u mjestu.

 

Bol u leđima ne pokazuje nikakve namjere da prestane, zapravo se pojačava. U normalnom svijetu, za taj se posao uzme radnike, ali ne, mora se slušati Karmeninog starog, zašto da plaćamo, evo njegov kamion je tu. To fakat nije njegova selidba, ali Trebat će vam svaka kuna, što na to odgovoriti, kao da ne znam, i predobro, pa šuti i nosi. Darko je, naravno, našao načina da ne bude kod kuće, baš je na taj dan ponovno počeo raditi, ma svaki je dan prilika za novi početak, on se u to uvjerio dvadesetak puta, u sve perspektivnijim zanimanjima. Što se nas tiče, početak jednog prekrasnog tamnovanja, u suterenu s gluhom bakom, nad glavom starci, u potkrovlju Darko i njegova derišta, dobrodošli natrag u plemensku zajednicu. Dobro, treba misliti pozitivno, što bi tek bilo da je nama pripalo potkrovlje, tko bi gore odnio sve te stvari. Ali jebemu, mogli su barem pokrpati dvorište, znam da je sfalilo za spašavanje kuće ali koliko bi koštalo nasuti zemlje u te rupetine, ne, nego nosi frižider preko dasaka, a blato, pri svakom koraku provjeri imaš li još cipelu, tako će ostati sve dok se ne zaledi, kiše će se dotle slijevati u našu spavaću sobu, bilo je u planu da to srede prije nego uselimo, ali shit happens, kamionu je otišla osovina, a i trebalo je proslaviti krštenje Darkove male, zna se što su prioriteti. Mogli bismo mi dati lovu kaže Karmen, pa da, samo nam treba da se tu ukopamo, da zabetoniramo ostatak budućnosti u temelje ovog ćumeza, radije ću spavati među mahovinom. Sebičan si, kaže Karmen, a kad dođe beba? Ali zašto ja moram sve rješavati, je li moja bila ideja da dođemo ovamo, jesam li ja zapeo s biološkim satom i sve većom opasnosti. No evo ti sad opasnosti, da nam se kuća ne sruši na glavu, padina je blaga ali ipak joj uspijeva naočigled kliziti, kažu centimetar mjesečno, e pa sad će dva kad su je ostavili ovako raskopanu, bravo za odluku da se napravi pristojna hidroizolacija i u temelje ubrizga betona, ali kako tipično, projekt prekinuti upola i ostaviti da zjapi. Karmen se neko vrijeme bila primirila, kao da je izliječena od fiksne ideje, ali stvar je jednostavno neiskorjenjiva, oči se zacakle kad televizor pokaže kakvu majčinsku idilu, pa ti toliko elokventni uzdasi, od čega bi čovjek morao biti napravljen da to izdrži, zajedno s optužbama za egocentričnost, uzalud je priznati, u redu živiš s egocentrikom ali razmisli što sve nisam, alkoholičar, nasilnik, što ja znam, djelatnik zločinačke organizacije, svećenik-pedofil, pomaže koliko i teza da je najvažnije biti svjestan problema, i da ovaj naš ne mora biti poguban za bračni organizam jer je više nalik cisti nego metastazi, čovjek može živjeti s njim. I ti si takav dobitak za moj život, kaže, cista?

 

Profesorov pogled zapinje u ogledalu; prizor ga ne propušta ražalostiti. Još u djetinjstvu, netko mu je lucidan prilijepio nadimak Žalosna sova, po junaku iz stripa. Skromno rečeno, otad nije postao ništa veseliji. Svagda kiselom licu sve se nametljivije dodaju začeci staračkog tromboljenja, zamućenosti, utrnuća. Možda bi trunku pomoglo dekorirati ga osmijehom, ali za to nikad nije imao dara. Svi mu napori da se nasmiješi završavaju neurotičnom grimasom, koju potpomaže i kompleks propalih zuba (sljedeći tjedan, definitivno, zadnji rok da nešto poduzme). Uostalom, za razliku od većine lica, njegovom nikakve dobiti od osmijeha; samo iskoči nos, zablista grotesknom kvrgavošću. Zgrbljena leđa i ogoljena ćela tome dodaju dovoljno razloga za skrivanje pogleda od zrcala.

Zdravlje, u globalu, zasad solidno služi. No u ovoj dobi, negdje mora početi puštati. Njemu se prvo javila vertikala. Čitava linija od vrata do stopala, sve što ga drži uspravnim pokazuje načetost, sklonost klonuću. Gležnjevi zabrinjavajuće krckaju. U listove se već nakon kraćeg hodanja uvlači drhtavica. Koljena natiču i malaksaju. Kralješnica sve teže pronalazi položaj bez boli, koja nerijetko prerasta u opako žarenje. Stajati je ubitačno, ali ni sjediti više ne može dugo, nakon sat i pol, najviše dva, mora se ispružiti. Ukratko, više nema ugodnih položaja osim polegnutog, sve je privlačnije nepomično ležati na leđima.

 

Netko je u zahodu ostavio novine. Što ljudi tako fascinirano traže u novinama? Da im nešto objasne o svijetu u kojem žive, i o njima samima? Muškarce zapravo najviše privlače slike automobila koje neće voziti i ženskih tijela s kojima neće kopulirati, a njihove supruge lijepe se za slike odjeće koju neće nositi. Ali sve su to slike. Što se u novinama može pročitati? Članci o politici? Čitavi stanu u naslov. Prilozi Moj vrt i Moja zimnica? Njih se ne čita nego slaže u registrator, na vrh hrpe istih takvih, u očekivanju vremena koje će im biti potpuno posvećeno. Pisma čitatelja? Njih nitko i ne primjećuje, premda ta sitna zanovijetanja i istjerivanja pravde najvjernije odražavaju sadržaj života. To pokušavaju činiti i knjige, ali one znaju imati i po nekoliko stotina stranica, i često ni jedne jedine slike. U novinama je najposjećenije mjesto ipak TV-program. Ali s tim si gotov za par sekundi, osim ako imaš nadahnuća baciti oko na dnevne sažetke aktualnih sapunica: pišu ih istinski humoristi. Starija osoba rado će pročitati osmrtnice, i još češće, crnu kroniku. Mladi pa sve do postarijih muškarca udubit će se jedino u sportske stranice. Što one nude? Prepričavaju utakmice i preciziraju koliko je koji nogometaš dobio za prijelaz u drugi, pa u treći klub. To čitati? Žene ne čitaju sportske stranice. Barem u tom pogledu, neupitno su manje nerazvijene od mužjaka.

Dogodi se, premda izuzetno rijetko, da čovjek naleti na kakav dragulj. Evo ovaj članak naslovljen Ispred hrvatskog veleposlanstva u Madridu ukraden diplomatski kombi – nestalo 26 slika Lovre Artukovića. Početak potpuno nezanimljiv, emocije bi mogao izmamiti jedino slikaru slavnog prezimena, jer slike, kaže novinar, nisu bile adekvatno osigurane. Ali u nastavku doznajemo radosnu vijest, zaista, eto nečeg da ti razvedri čitav dan: sa slikama je izgubljeno, vjerojatno nepovratno, i šesnaest kutija s osobnim stvarima gospodina Veleposlanika. Osobne stvari? Među njima, zacijelo, i banalna svjetiljka za radni stol, kupljena u Ikei, za potrebe Veleposlanstva. I porculanski ćup s početka dinanstije Ming, 14. stoljeće, kupljen za potrebe Veleposlanstva. I spužvaste papuče u obliku tigra koji pokazuje zube, kupljene za potrebe Veleposlanstva, i Veleposlaniku uručene u šarenom papiru s ceduljicom Mojem tigriću, za šezdeset i drugi rođendan, Cici. Zaista, katkad se iz novina iscijedi kap veselja.

 

Maco, kaže Karmen, hoćeš mi skočiti po dvadeset deka mrvica?

Profesor hoće, o kako rado, upravo skače iz fotelje, grabi svoju napokon oktroiranu srhovitost, poput šala zaogrće taj izgovor da malo prošvrlja kvartom.

Automobili prolaze ulicom u kontinuiranoj koloni nalik pogrebnoj povorci. Doima se nevjerojatnim da je u djetinjstvu, sa svojim pajdašima, posred iste te ulice dovlačio željezne golove, i ako bi slučajno naišlo kakvo vozilo, moralo se debelo natrubiti da ih razmaknu. Jedan bi stajao upravo ovdje, pred Karmeninom kućom, na samom rubu prijevoja, koliko li je puta Profesor za loptom trčao niz brijeg. Karmenina se glava gdjekad jamačno zadesila na prozoru, ali čak i da ju je opazio, s obzirom na odmaklost spolnog mu sazrijevanja, ne bi je znao razlikovati od lonca s cvijećem.

U podnožju ulice, gdje mu je nekad s mukom stajala kuća, sad se kočopere same urbane vile, kad već tako žele zvati te betonske blokove, i u njima svježe urbanizirani ljudi s armiranobetonskim naglascima, gore stanovi, dolje videoteke, prodavaonice bijele i šarene tehnike, auto-dijelova, galerije limenih ego-proteza na parkiralištima. Tu je i Autohaus Čuljak, zapravo korigiran u domoljubnije Autokuća Čuljak, i salon namještaja Za dom! Čak se i staromodne obiteljske kuće mahom ponose znamenom poduzetništva, pločom s natpisom Marijan Imp-Ex Commerce ili Varenje plastike. Kuća ispod Karmenine pretvorila se u privatni vrtić, odozgo se na nju naslanja zubarska ordinacija. Ukratko, epidemija sveobuhvatne živosti, antipod ondašnjeg predgradskog drijemeža pod jesenskim maglama, koji je narušavala jedino pilarova tandrkalica dok se domaća gospodarska aktivnost svodila na kokošinjce, iz kojih su Profesor i njegovi istomišljenici krali jaja te iz grmlja vrebali bicikliste. Ni Karmenin stari tada još nije imao svoj kamion, njihov je kokošinjac nestao među zadnjima, pod pritiskom uvoznih doseljenika koji su zaposjeli kuće na vrhu ulice, prvo unproforci pa diplomati. Zato u jednu ruku, ako se i nije maknuo iz kvarta, Profesoru nitko me može reći da je čitav život proveo u istom kvartu.

 

Eto mi prilike da se barem malo iskupim za najlonske vrećice kojima Karmen fila materijalnu bazu našeg braka; šteta što kvartovske dućančiće proždiru King-Kong-marketi. Karmen je, naprotiv, baš tamo u svojem elementu, oči joj se zažare među policama, tko ne bi rado za njom gurao kolica, zarazan je njezin entuzijazam, energija koju prikuplja da zapamti gdje se više isplati kupovati rižu a gdje toaletni papir, a tek kad zađe u odjel kuhinjskih pomagala, pa stane razgledavati sjeckala, cjedila, miksere… Tako seksi izgledaju među njezinim prstićima, odmah vidim delicije koje će proizvesti, ona je gastronomski guru, virtuoz jela od 47 komponenata, olifaktorno-gustativnih epifanija kojima kulminira cjelodnevni obred, uzalud lamentiram da je meni dovoljna hrenovka, sa sjetom oživljujem spomen na njezin studij, Ali ja to volim, buni se, zašto bi mi bilo žao vremena. Ona zapravo voli sve kućanske poslove, u njima nalazi neki enigmatičan užitak, zrači životnom radošću čak i dok čuči kraj školjke s gumenim rukavicama, milina ju je gledati kako pegla, ekstatičkim pokretima gladi naprijed-natrag, satima, zagledana ravno pred sebe, nema neravnine koju ne bi zagladila, kako da zahvalim nebesima što su mi je poslala, tako ispunjenu imanentnim smislom, komplementarnu mojim propadanjima u prazno, svim mojim iskrivljenostima.

Toliko me njezinih osobina opčinjuje. Preciznost. Sastojke jela će prema receptu u gram kalibrirati, a eventualno odstupanje isticati pri svakom zalogaju, pokajnički tresući glavom. Metodičnost. Naputak će prije uporabe pročitati i s kutije prezervativa. Za svako putovanje sastaviti popis stvari, s početnom natuknicom Torbe, dvije (tri?). Temeljitost. Satima će listati kataloge odjeće ili za njom vršljati po Internetu, bilježeći što će možda naručiti kad bude prilika. Sposobnost da kupovinu pretvori u lijek protiv depresije. Ako u ekspediciju ode sama, bez greške će se vratiti s kakvom ekstravagancijom koja bi, tko zna, jednom mogla zatrebati, art-garniturom kineskih štapića ili dizajnerskim capricciom na temu čaša za šampanjac. Pa oduševljenost čarobnim svijetom kozmetike i farmaceutike. Losionima, tonicima, balzamima, kupkama, pomadama, emulzijama, eliksirima. Vitaminima i mineralima. Tableta u riznici ima bijelih i u koloru, plosnatih i cilindričnih, šumećih i nijemih, oralnih i analnih, vatrogasnih i preventivnih, koje smiruju i koje uzbuđuju, koje predviđaju opću katastrofu sistema i koje ga fino štimaju.

Goleme napore Karmen ulaže u savršeno funkcioniranje mehanizma. S druge strane, intenzivno ignorira što god je ne zarezuje. Sve na svijetu Karmen dijeli u dvije kategorije: ono što je njezino, i ono što eventualno, ako baš mora, postoji negdje na granici pukog besmisla. U onoj prvoj kategoriji, kraljevsko mjesto pripada njezinom užitku. On nema cijene, za njega nijedna žrtva nije prevelika. Užitak mogu pružiti nove cipele, čokoladni bomboni, ležanje na suncu, ali ništa se, naravno, ne može mjeriti sa seksom. Koliko se nju pita, dani bi seksom morali počinjati i završavati, u boljim slučajevima ima ga i u sredini. Ostatak je dana, riječju, pauza između seksa. Kod Karmen nema sad-nisam-raspoložena i nema promašaja, ona je poput vrećice instant-orgazma. U stanju ga je u dva-tri poteza stvoriti niotkud, ili pak beskrajno krčkati na laganoj vatrici. Neće je omesti nikakva migrena, ni prijateljica koja na telefonu kroz plač ispovijeda bračni brodolom, ni majstor koji iza pritvorenih vrata rastavlja televizor. Bit će joj dovoljan i precizan prst pod stolom, dok ujak drži zdravicu u čast tridesetgodišnjice braka. A u onim superrijetkim slučajevima kad baš nikako da upali, pobrinut će se da barem ja, i obavezno istaknuti kako je moj užitak njezin.

 

Kao i svaki drugi dio njezine imovine, Profesor uživa pravo na besprijekorno održavanje. Ona ne prestaje nadzirati je li dovoljno jeo. Unosi živosti u njegovu garderobu, artiklima koje inače ne bi ni pogledao. Čupa mu dlake na leđima i stišće prišteve. A kad nanjuši potencijalnu opasnost pruža pandže i kezi zube; odmah ga vidi u razgaćenom izvanbračju. Kod kuće će mu naplatiti, morat će je obilaziti svojom najfinijom pincetom, satima se umiljavati da je smekša. Što nije sasvim loše, kad jednom popusti zgrabit će ga jače nego inače. Samo poslije će na sitno mrcvariti, Na koga si mislio, ha, misliš da ne znam, misliš da nisam vidjela kako si je gledao, svi ste joj gledali u ta usta s istom idejom, ništa drugo na njoj ne valja ali njih je očito dobro istrenirala. Svaku će makar teoretsku konkurenticu satrti; naročito je nabrušena na prekratke noge i preveliku glavu, takve je pojave, razumljivo, pogađaju kao osobna uvreda. Profesor, međutim, baš ništa na njoj ne bi mijenjao. On bi upravo kao Nick Cave, Bogu da ga ima zabranio da na njoj pomakne jednu jedinu vlas. Zamišlja svoj život pored žene blistavog intelekta, blage naravi, plemenita srca, ali gadne gubice. Koliko je puta na dan pomiluje po tustom, kozičavom licu, obješenom kao u buldoga i s bradavicom na nosu? Koliko joj puta od čiste dragosti priđe, poljubi masno čelo i rijetke, slijepljene pramenove? Ali Karmen, on svoju Karmen neizmjerno voli promatrati, tog se lica ne može nasititi, pogled mora nahraniti stotinu puta na dan. Njegovom je mentalnom zdravlju neophodno da se mota nadohvat ruke, da mu u prolazu dotakne rame, okrzne ga osmijehom, glasom pomiluje dušu.

Kupio je i grančicu orhideje.

A di si ti dosad?! Brzo, imamo problema s kanalizacijom!

Profesor brza, odlučan da u srazu s problemom mobilizira sve svoje kapacitete. Stvar je, doznaje, prizemna; utjelovila se u njihovoj suterenskoj kupaonici, koja pliva u pedalj nečisti, zadah tjera na povraćanje. Kod vas cijevi nemaju dovoljno pada, objašnjava Karmenin stari, pa se znaju začepiti, sav taj papir koji ženske bacaju unutra. E pa sad kad nas je ovoliko, misli Profesor, znat će još bolje. No kad on tako dobro razumije problem, zašto nije dosad nešto poduzeo? Je, to bi značilo temeljitu rekonstrukciju odvoda, dizanje poda, kopanje, vodoinstalatera, zidara, keramičara, znaš kolko bi to koštalo? Ne, ali što sad?

Idem u kamion po sajlu.

Zvuči zlokobno, i jest. Stari rutinski objašnjava:

Ja idem odozgora gurat, i kad se pokaže iz rupe, vuči gore-dole. Tu su ti čižme. Oćeš i rukavice?

Ženska se populacija kuće okupila u hodniku, čak se i Darkova Sanja spustila iz potkrovlja, prizor je previše privlačan, eto prilike za poluglasne duhovitosti. Dakako, ne smije se odgovoriti Zašto vi ne probate; to je ipak muški posao, da Darko nije na probi u najnovijoj firmi dalo bi se pregovarati, ali ovako. Stari grmi s vrha stepenica:

Jel izašla? Kak se niš ne događa? Čačkaj, velim ti, čačkaj!

Teški koraci niz stepenice.

Kak ne razmeš, jebemu sveca. Joj joj, od čega si to napravljen? Sabum ti pokazal.

Pokazuje izuzetnu hrabrost; njemu ne trebaju rukavice, zavlači ruku do lakta, štrca na sve strane, po zidovima, licu, ali ne posustaje sve dok se iz mračnih dubina ne začuje pokorno klokloklo.

Viš kak se to dela.

 

Branko je, nema dvojbe, u mladosti bio faca. Kako bi inače pokupio jednu finu frajlu, tako su to valjda zvali. Podrijetlom sigurno nije puno mahao, ali studirao je strojarstvo, kud ćeš tada prestižnije perspektive, čak i za studenticu medicine s prezimenom. Vozio je motor, među prvima u svojoj generaciji, i nosio rockabilly frizuru, još je danas evociraju gadni zulufi, šteta što je gore ostao bez ičega. Inženjersku vokaciju ništa ne evocira, navodno je žrtvovana kad se rodila Karmen. U Terezinu žrtvu lakše je povjerovati, premda bi čovjek rekao da je rođena kao medicinska sestra. Koja će, međutim, rado podsjetiti kako je u studentskim danima vidjela svaku važniju izložbu i kako je uspjela Karmen odvesti u Pariz, premda ne shvaćam zbog čega točno. Darko je bio previđen za filmsku akademiju, i sigurno bi je uspio upisati u petom ili šestom pokušaju da ga nije kosnula ratna trauma, od kamermanskog iskustva sa stranim novinarima. Sljedećih se nekoliko godina bavio isključivo svojom traumom, dobro svatko na to ima pravo, samo možda nije baš optimalno razdoblje da začneš brojnu obitelj. Ali ipak je najvažnije da smo svi na okupu. Neprocjenjivo je imati se uz koga stisnuti kad zagusti.

 

Toga, očito, neće nedostajati: Karmen na pragu dnevne sobe, u žalosti.

Ne radi nam vešmašina.

Pa radila je prije selidbe.

Baca van hladnu vodu. Odi vidi.

Profesor gleda. Što se njega tiče, mašina radi; zuji i unutra se okreće, ali baca van hladnu vodu, nešto je očito pogrešno, samo je li to što je voda hladna ili to što je baca van? Stari je na putu, preostaje jedino očajničko rješenje:

Idem zvati majstora.

Majstor pokazuje komad nečega, nalik gromadi škriljca obrasloj školjkama, zove to grijač, poglečte sami, Profesor potvrđuje da vidi. Čujte, kaže majstor, ja buvam ga promenil, to vam je tristo peeset kuna, plus stodvajst za montažu, ali trebalo bi promeniti i lager, a mašini je bar petnaest let, osamnaest, kaže Profesor, no vište, znači da bu za dva tjedna krepalo nekaj drugo. Ja bi na vašem mestu kupil novu, pak ste mirni. Imate ih u Metrou već od hiljadarke i pol. Karmen i Profesor kratko vijećaju, mir pobjeđuje. Majstor odlazi, sa sto kuna za dragocjeno vrijeme, savjet je besplatan.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.