Wonderland | Marinko Koščec

13.

– To je obična pizdarija.

Gdje bi drugi demonstrirao suhoparnost, Rikard će neizostavno nastupiti con brio. To je ujedno parada moći; nitko od nas troje ne bi si dopustio tako govoriti. Ali u biti izražava zajednički nam stav, naše spontano gnušanje i bunt. Ne zato što je ta reforma nadobudna floskula koju ova država ne može financirati. Ne zato što je produljenje studija na pet godina, uz specijalističko sužavanje, zapravo smrtonosno za ekstravagantne studije kao što je ovaj, jer koliko će se studenata, zbog čega točno, htjeti specijalizirati za francusku književnost? I ne zato što smo sentimentalno privrženi programu netaknutom već desetljećima. Nego zato što treba sastaviti novi. Podastrijeti svoju viziju prilagođenja Novom vremenu, u pisanom obliku, iscrpno razložiti znanstveno-nastavne metode i ciljeve svakog reformiranog, europeiziranog kolegija. Da, Rikard posjeduje dar precizne formulacije.

Riječ idol možda je pretjerana. Ali svaki mladi čovjek, naročito ako je pothranjen očinskom prisutnošću, traži si neku vrst uzora, nešto poput svjetla koje će slijediti. Bi li Profesor postao profesorom da nije bilo Rikarda, bi li život posvetio književnosti? Duboko je urezan prizor tog stasitog, uspravnog, u svakom detalju otmjenog gospodina za katedrom, koji je odisao živopisnim duhom, erudicijom i rafinmanom, ali i znao jednim pogledom skameniti dvoranu. Njegova muževnog i senzualnog lica, preciznih, polaganih, aristokratskih gesta, njegovanih ruku koje bi u osobito suptilnim trenucima uzlepršale, stale prebirati zrakom i uvijek pronašle svilenu nit. Ne, to nešto plemenito u držanju ne da se steći čak ni ustrajnim oponašanjem, pomoglo bi jedino ponovno se roditi, a i onda.

– I predlažem da im to jasno damo do znanja.

Tako je, svi smo za. Treba podići glas. Nije da će to išta značiti, nije da naš glas itko želi čuti. Ali treba ga jasno artikulirati.

– Morat ćemo, međutim, nešto predati, da nas ne optuže za sabotažu.

Ne bi to samo tako prošlo prije koju godinu. Dok je Rikard još držao konce prema ministarstvima i sveučilišnim senatima, kad ga se sve pitalo. S razlogom, on je od takvog štofa. Od same kompetencije, klase, karizme. Da je za profesiju izabrao matematiku ili numizmatiku, postizao bi jednako superiorne rezultate. Greta bi rekla da ga jedino rezultati i zanimaju, oni prebrojivi, da je rođeni foteljaš, aparatčik, nesretno zalutao u književnost. Kako god bilo, nisu ga zbog častohleplja prozvali Hobotnica, nego zbog svih studentica koje su mu prošle kroz ruke. Na vrhuncu njegove omnipotencije same su se nudile. Samo što nisu na svakoj godini među sobom birale najljepšu i predavale mu je umotanu u celofan. Ali bilo je to drugačije vrijeme. Bilo je tada u profesuri ne samo digniteta nego i Erosa. I Eros je dobijao prilika da se razmaše. Moja se generacija znala s profesorom podružiti i izvan fakulteta. Znalo ga se pozvati na tulum. Odlazilo se na apsolventska putovanja i ekskurzije. Čak i planinarilo, i vikende provodilo po planinarskim domovima, uz vatricu i vino. A na faksu je vladala fama o Rikardovoj večernjoj školi, konzultacijama koje je zakazivao isključivo srijedom od osamnaest do dvadeset.

Profesor svoje konzultacije, još od asistentskih dana, uzalud održava četvrtkom od osamnaest do dvadeset; da, vremena su se drastično promijenila.

No sad bi trebalo zacrtati konture budućeg programa, prema priloženim uputama, prekrasno razloženim na dvadeset i sedam stranica. Sustav bodovanja. Krediti, jezgre, moduli. Protočnost i kompatibilnost. Kako europski, kako high-tech. Jožica je elaborat rastvorio negdje na sredini, prekrižio ruke i zapiljio se, s nadurenim usnama. Greta pokazuje iskren trud, intenzivno i bučno lista s naočalama na vrhu nosa, do trena kad odlučuje da njoj tu pod milim bogom niš nije jasno. Na što Hobotnica, s karakterističnom zmijskom obrvom, da od nje nitko nije više ni očekivao. Na što ona pogled preko naočala, i da se od njega, naprotiv, enormno očekivalo, s obzirom na dobiveno. Jel? A što točno to treba značiti? O, zna on dobro koliko se posvetio predavanjima a koliko hobi-aktivnostima, u raznim uredništvima i komisijama za raspodjelu love, i pogotovo vlastitoj promociji. Aha, a jel on kriv što nju nikamo ne zovu, što bapske bedastoće u koje se zakopala ne može nikome prodati. Da, prodati, on je to jako dobro znao, dubokoumne misli o toleranciji i kozmopolitizmu unovčiti u inozemstvu, ime si pozlatiti ingenioznostima koje se nitko zericu samokritičan ne bi usudio izgovoriti, a Ženski studiji su odavno priznati u svijetu, i s tim potcjenjivanjem on samo pokazuje svoju zadrtost, svoju do suza dirljivu patrijarhalnost. Da da i njezine knjige su priznate, u svijetu pa i šire, koliko ih je ono objavila u zadnjih dvadeset godina, pola? frtalj? Za to što je on objavio svaka mu čast, trebalo je želuca za sve to prepisati i prodati pod svoje, osim toga koliko je njegovih diplomanata ona morala preuzeti dok se gospon luftinspektor slikao po kongresima i simpozijima, i to s fakultetskim novcima, nema kud ga nisu poslali, čak i na bratimljenje s fakultetom u Patagoniji. Mda, priključuje se Jožica. Šta mda?! Možda su njega trebali slati, pa nek se misli da su tu svi mentalno hendikepirani, a ona, rado bi se slikala da nije tolike vreće sala po sebi povješala, zato se nigdje ne pojavljuje, od srama…

I tako dalje, dok se ne isprazne baterije. Već mnogo puta viđeno. Do tjelesnih nasrtaja, treba reći, nikad ne eskalira.

Prema nacrtu programa, razumije se, ni prvog koraka. Pola sata kasnije, sporazum da se dekanatu uputi uljudan ali odlučan dopis, ne može se tako naprečac, treba vremena za pomnu razradu.

Toliko zle krvi i zagriženosti. Kad bi se barem na jednom od tih sastanaka moglo čuti nešto originalno. Kad bi se, naprimjer,  na dnevnom redu našla točka Zabavi kolege. Pa bi Rikard ustao, nakašljao se i odrepao nešto od Ede Maajke. Pa bi se Greta popela na stolac, zadigla suknju do gaćica, zatreptala kao Barbika i otpjevala neki od najvećih hitova Nede Ukraden, recimo Kiša pada, napolju je rosa, ja bih rado istrčala bosa. Pa bi Jožica otkopčao šlic i na stol položio golemo spolovilo, oteklo i nagnjilo. A ja bih mogao…

– Nego stigao je još jedan zahtjev, dakle ovo prelazi svaku granicu. Ovom dekanu nije dosta što šalje špijune da zaviruju u dvorane, sad još hoće da na kraju svakog mjeseca potpišemo izjavu da smo održali svu nastavu, ili obrazložimo zašto nismo.

Sad svi dišemo kao jedan. To su policijske metode, sljedeći korak je štancanje kartice na ulazu, tu postaje gore nego raditi na traci. Da odbijemo, s indignacijom?

– Phu. Ne znam baš… Možda da formuliramo kao sugestiju, da nije primjereno… Čekaj, nemoj zasad stavljati u zapisnik.

Studentske molbe. Sad je prilika, dok ih Rikard čita a Profesor zapisuje, da Jožica dremne koju minutu, i da si Greta ispuni uplatnice za komunalije. Još kadrovska pitanja, kao zadnja točka. Pitanja? Jedno jedino uporno se pojavljuje na stolu, na Gretinu inicijativu, zapravo u formi konstatacije, da bi Katedru trebalo podmladiti. Greta to izjavljuje otprilike svaki drugi put, i načelno stvar je nesporna, dapače postaje hitnom, pa Rikard i ona su na pragu mirovine. Samo, nikako da stasa netko dostojan Rikardova nasljednika. Znao se, prije dosta vremena, zadesiti gdjekoji aspirant, ali u zenitu Rikardove karijere nije dolazilo u obzir da mu netko otkida od kolača. Poticaj je ovaj put očito došao odozgo, međutim to Rikardu nije pomelo cinični osmijeh; uvjeren je da se nitko neće ni javiti na natječaj, kamoli zadovoljiti uvjete. S obzirom na kome počiva budućnost Katedre, napominje čisto za svoj gušt, ionako bi joj bilo najbolje da zamre. Dakako, cilja Jožicu, no zaboravljajući da Profesor nije puno stariji. Ili možda ne?

Greta podsjeća na kandidata kojeg je već nekoliko puta ponudila, briljantnog, motiviranog, i evo sad već dovršava magistarsku radnju.

To će ovamo doći, ističe Rikard, samo preko njega mrtvog. Volio bi znati kakvim je uslugama zabriljirao u njezinim očima. Skida mu kapu za gerontofiliju. A njoj, ako joj toliko treba, predlaže da si ga zaveže za nogu od kade.

I evo ih opet. Rikardovo lice je sve sličnije Van Goghovom autoportretu, izbrazdano čudnim krivuljama, usta groteskno razvučena, mahnitost u pogledu, ekscentrični sijedi pramenovi produljuju divljanje unutra. Gretu je uhvatilo klimanje glave, to joj se događa prilično rijetko, i nadula se, zaokružila, kao razjarena kvočka. Problem s Gretinim kandidatom nije toliko njegova briljantnost koliko njegova faca, jedna od onih, što se može nego priznati, pred kojima prosječna studentica zaboravi kako se zove. A Rikard, uvjeren u svoju vječnost, to ne može pripustiti u svoje dvorište. Ova situacija budi stare opekline. Asistent kojeg je uzeo prije Jožice bio je ne samo bistar nego i koristan dečko, jer je preuzeo Rikardovu aktualnu studenticu kad se zalijepila i počela s nerazumnim zahtjevima. A onda su mu porasla krila i osjetio se pozvanim da dalje poseže oko sebe, pa ga je Hobotnica po kratkom postupku sprašila. Izbor Jožice, kao njegove zamjene, bio je daleko promišljeniji.

Utonuo u sebe, poklopljen vlastitom sjenom, Profesor leluja prema kabinetu. Ali Jožicu studenti vole. Ima u njemu dragocjenih i rijetkih kvaliteta, skromnosti, ljudske topline. Rado mu dolaze na predavanja. Ako ne zbog drugog, jer ih oraspoloži. Zabavlja ih njegova šeprtljavost, nebuloze, tikovi. Drže ga za simpatično strašilo. I u toj mu ulozi, izgleda, nije neudobno. Naprotiv, čovjek bi rekao da namjerno sam dodaje, ne bi li sačuvao hladovinu. Rikarda se uglavnom boje; ishlapjeli sadržaj nadoknađuje strogoćom. Greta je, pak, nešto posebno. Njezina predanost nastavi je endemična, to danas više ne postoji. A i njezino poimanje književnosti zaglavljeno je u vremenu Prokletih pjesnika, koji su se u dvadesetoj ubijali ako bi im ponestalo nadahnuća. Ali od njezinih predavanja znala je zatreperiti duša. Koliko je puta na Profesorovim predavanjima zatreperila studentska duša? Vole li njega? Srećom, ne postoje službene ankete. Jednom je slučajno uhvatio svoju studenticu kako drugoj priča o ispitu kod Krepaline, ali to ne može biti on, nikako.

– Halo?

– Smetam?

– Helena? Ne ne, dapače. Zapravo, baš ovaj čas, evo sam usred ispita.

– Neću dugo. Htjela sam… Dobila sam neke karte za kazalište, pa sam mislila… Bilo bi mi drago ako bi slučajno… U srijedu.

– O, kako ne. U srijedu kažeš? Hm, mislim da bih morao… Čekaj da pogledam… Da te nazovem kasnije? Čim završim?

– Može.

– Evo, pišem broj.

Nema nikakvog ispita. Profesor sjedi sam među gumenim paucima i žabama, s ceduljicom u ruci. Vani opet caruje gnjilež. Sive zgradurine saftaju se u smjesi od magle i sitne kiše nalik znoju, sluz se cijedi zidovima.

Još jednom uzdiše, pa dere ceduljicu, tri, četiri puta. Promatra komadiće kako sniježe u koš. Zatim svoj odraz u prozoru. Licu namješta pribran, smjeran izraz. Uspravlja se, izbacuje grudi, diše duboko i dalekovidno. Prema učionici kreće pravednim korakom.

Pukotina na vrhu stepeništa je nestala. Uspjeli su zaustaviti pucanje zgrade? Kakvim magijskim postupkom? Prilazi bliže zidu. Preko čitave linije fatalnog razinuća, duž stropa i oba zida, pribijena je ukrasna letvica. Zahvalujući maskirno bijeloj boji savršeno se uklapa, kao da je tu oduvijek.

Ona je na istom mjestu, u zadnjoj klupi do prozora. Kad je gotovo, prikuplja stvari sporije od ostalih. Njemu to ne uspijeva promaknuti, premda već krupnim mentalnim koracima odmiče niz hodnik, isključuje sve telefone, i do sljedećeg predavanja više uopće ne postoji. Ali ne, zapravo premeće svoje papire iz ruke u ruku, svaki proučava, brižno slaže u fascikl. Sad su u učionici ostali sami.

Imate li minutu, profesore?

Svakako, slušam vas.

Ne podiže pogled prema njoj, jer je našao da papiri nisu složeni po ispravnom redoslijedu, pa ih vadi i iznova preslaguje.

Ma u vezi s tim seminarskim radom.

Već? Razumjeli ste da imate vremena do ljeta?

Da, ali ja bih to što prije obavila ako nemate ništa protiv.

Inicijativa je prilično originalna. Iz godine u godinu, brucošima je preporučao sebe savjetodavnog, tim svesrdnije što se uslugom nikada nijedan nije okoristio. Referate mu, na kraju godine, bez ikakvih konzultacija ubacuju u sandučić, uzdajući se u vlastito, genetski prirođeno vladanje kritičkim aparatom. Koje ih bez greške odvodi s one strane čitljivog, što je jak razlog za nečitanje, pa Profesor ocjene dijeli odoka, prema statističkoj piramidi, i sve je uredno.

Dapače, dapače. Trebate savjet u vezi s literaturom?

Zapravo sam nešto već napisala. Ne znam jesam li dobro shvatila zahtjev.

Zahtjev je, istinu govoreći, sasvim nezahtjevan: u granicama svoje polupismenosti, sastaviti par rečenica o bilo kojem djelu iz korpusa francuske književnosti.

A što se izabrali?

Beckettov roman L’Innomable.

Sad ipak podiže oči. I sudara se s njezinima. Ne, sasvim je neprimjereno govoriti o sudaru, jer s jedne strane rastvara se duboko, melankolično zelenilo, hipnotička mekoća, a s druge je bezuvjetna, trenutačna kapitulacija. L’Innomable. Upravo to. Propada u zeleno prostranstvo, bestjelesan, blažen. Najednom, ruka se sama podiže, putuje, putuje, paperjasto se spušta na toplinu Lanina obraza. Njezin je dlan poklapa. I tako ostaju dok ih smrt ne rastavi. Da, evo ovoliko je nedostajalo da to učini. Ti si potpuno lud, kaže si, od sebe tjera nepostojeću muhu. Idi se liječi.

L’Innomable. Zanimljiva knjiga.

Točnije, pun je strahopoštovanja prema njoj. Često joj se vraćao, meditirao nad pojedinim rečenicama, i nikad nije znao za što da se uhvati. Otvara Lanin seminarski rad. Ali to lice. Koje se toliko trudio zaboraviti otkako je postalo zabranjeno. Ono ne pripada njezinoj majci. Evo ga.

Ne mogu vam, naravno, ništa odmah odgovoriti. Vidimo se nakon božićnih praznika.

Sprema rad u torbu i kreće niz stubište privijajući je uz grudi, kao u strahu da mu je ne istrgnu iz ruku.

Zubar i žena mu baš se ukrcavaju u auto. Bilo bi sjajno da me ne primijete. Ne, evo ga domahuje.

– Onda, susjed, kad ćemo drugoga?!

– Evo, spremam se ovih dana navratiti.

– Dajte požurite, ovako na pola posla je najgore. Sve će vam se izvitoperiti.

U kuhinji samo babica, u mističnom transu pred televizorom. Dokumentarac o suvremenoj arhitekturi, reklo bi se. Kuku?

– A, gospon doktor! Ričet vam je na šparhetu.

Ne da se izliječiti od svojeg gospona doktora. Dapače, razvila je široku paletu upotrebnih nijansi, svakodnevno neutralnih intonacija, laudativnih za pred gostima, deprecijativnih za slučajeve kad, naprimjer, treba promijeniti gumicu na pipi.

– Karmen je doma?

– Tam je v sobi. Da bu malo legla.

Referat. Sakriti negdje u kuhinji? Ne mogu ga samo tako, na nemilost, ostaviti u torbi. Ma čekaj. A što je kompromitirajućeg u njemu?

– Hej. Jesi još povraćala?

– Kaj ujutro nije dosta?

Zaokupljena je svojim stopalima. Komadiće nokata i kožice brižno prikuplja na hrpicu, koju će kasnije, kao uvijek, zaboraviti i rastresti među plahte. Na dvosjedu koji se već preobratio u krevet rastvoren je Story, na stranici s naslovom Boris Novković spasio život napuštenoj pudlici Loli. Na ekranu OTV-ova emisija o alternativi. Kraj voditeljice dvije pitoreskne spodobe, na stoliću šareni lapidarij viskova, piramida i enigmatičnih tuljaca.

– Otkad te to zanima?

– Kak me ne bi zanimalo?! A ti se ne pitaš kaj ako baš tu, ispod kreveta u kojem ti raste dijete, prolazi podzemna žila?

Zapravo ne. Puno je stvari o kojima se ne usuđujem misliti, naprimjer što bih počeo da se rodi debilno. Ili s IQ-om tvojeg starog, to bi već bilo sasvim dosta.

– Tak je, samo slegni ramenima i pokupi se. To je tvoj odgovor na sve.