Wonderland | Marinko Koščec

14.

 

Bude ga jezoviti krikovi. Otegnuti, grozomorno žalosni, paraju mozak. Što, zaboga?! Kolinje. Stari je iz zavičaja dovukao prasca i sad ga mrcvari otraga u dvorištu. Mogao je pustiti da mu to obave njegovi, ali ne, on sve najbolje radi sam, uključujući klanje. Mogao je, kad već mora, klati tamo na selu, ali tako bi susjedstvu uskratio važnu poruku upozorenja.

Kuhinjski prozor pruža krasan uvid u scenu: krmče upravo spoznaje svoje Innomable. Stvar se odvija u uskom obiteljskom krugu, iznimna lucidnost spriječila ih je da pokušaju i njega uključiti. Majstorov se sin, začudo, prihvatio uloge pridržavača, premda ne osobito zdušno. Tako da žrtva, nedoklana, glavinja dvorištem zajedno s njim, i s babicom koja pod lipćuće grlo gura limeni Graal, ne bi li u gastronomske svrhe spasila barem dio tekućeg zlata. Ipak su trebali pozvati nekog iskusnijeg. Naprimjer susjeda zubara i njegova gorilu.

Idem se ja prošetati, kaže Profesor ženi.

On mrzi šetnje. Samo ga jedna aktivnost privlači manje od šetanja: planinarenje. Svojevoljno se mučiti usponom na nekakvo brdo, s isključivim dobitkom jednako neugodnog spuštanja. I prilike da oduševljeno govoriš o iscjeliteljskom zraku kojim ti je sad prožeto tijelo. I onda te zakači rak prostate. Ili šleper pun cigareta bez markice. No njegova je šetnja barem rasterećena nadobudnosti. Tu dolje, među predgradskim šahtovima, zrak pouzdano ne sadrži ništa ljekovito, ugljični je dioksid pod mokrim pokrivačem od magle upravo opipljiv. I barut; vode se ulične borbe petardama. Baaam! Baaam! Nema šanse da potone u kužnu baruštinu introspekcije. Dobro, i sâm je u svoje vrijeme uživao u toj božićnoj radosti, ali ustezao se bacati ih na prolaznike. Svejedno, dugo šeće ispod grana ukrašenih nizovima šarenih žaruljica. Satima tumara blatnim labirintom. Na kraju kreće putićem uz potok, i s iznenađenjem otkriva da kao i u njegovo vrijeme, dječaci u potoku pecaju prst dugačke ribice, a odrasli u njega bacaju stare kauče i pune vreće tek izleglih mačića. Tu se vrijeme zaista nije ni maklo, iste prljave radionice, i plastenici pod kojima raste salata, i smetlišta koja su zapravo dvorišta obiteljskih kuća, i psi koji, obeznanjeni od prasaka, mahnitaju na svojim lancima ili se propinju preko plotova ne bi li prolaznika dohvatili očnjacima.

Predvečer, kuća je prava mala manufaktura. Branko, usoptan i dlakav u masnoj potkošulji, gura komade mesa u flajšmašinu i okreće, povremeno otirući znoj s čela podlakticom. Tereza miješa kašu za krvavice. Pritom ne prestaje govoriti, uglavnom o mesu koje Branko reže za mljevenje, čas prekrupno, čas presitno. Dolje u suterenu, babica u velikom loncu topi špek za čvarke. Profesor vješa kuglice na jelku koju je doteglio s tržnice.

Uopće ne sudjeluješ, žali se Karmen, zavaljena u fotelju, raširenih kratkih nogu, s obje ruke na trbuhu. Koji je ljupko ispupčen, već više od dinje, ne još sasvim lubenica. Patkica njegova.

Ko da ti je svejedno. Gle, sve si nabil na ovu granu. A tam gore?

Kad je gotovo, procjenjuje da bi ipak bilo bolje bez te srebrne gusjenice koju mu je naložila oplesti nekoliko puta oko drvca. Daj da probamo s anđelčićima. Samo onda nam ne idu ove plastične jabuke, ne misliš? A češeri? Ili možda suhe kriške naranče?

Napokon ga pripušta stolu. Na koji, uz svježu koljevinu, stižu i njezina rukotvorstva. Taj umak od hrena. Ta jaja u nečemu. Ta punjena patka. O kolačima da se i ne govori. Na kraju iznosi najdražu mu pitu s breskvama u želeu. Gdje je njih pronašla? Samo se smješka.

On je obožava promatrati dok se smiješi. Njezin je osmijeh anestetičan, pun zaborava. Amnezija sâma. Možda malo djetinjast, lahorast, ali baš takav mu treba. Kako bi svijet izgledao bez njega? Sve će učiniti da nikad ne uvene. Što znači nekoga voljeti? On voli ozarenost njezina lica. Blistaj pod osmijehom raskriljenim obrvama. Grcaje grlene radosti. To nešto svijetlo čime zrači čitavo joj biće. Mekoću puti. Fine drhtaje kad joj usnama dotakne vrat i gricka uho. Punoću grudi; zakapa lice u trudnički im cvat, prošaran plavim žilicama. Ti anđeoski uzdasi dok ih siše. Spušta se. Pazi, ne pritišći trbuh! U raju je, među tim staklastim, svilenim bedrima. Kako ih željno omata oko njega! Kako ga gladno vuče u sebe! Čekaj, nećemo moći ovako. Daj da se okrenemo. Kleknuvši, upire se rukama i podiže leđa, nudeći mu lijepe, loptaste guzove. On ih uzima. Mijesi. Trlja se, još malo neodlučan, mlitav. Ona ga hvata odozdo, blago gnječi, odanim, preciznim, nenadmašnim prstima. Tako, majčinski šapće, daj, daj. Sad ga grabi čvrsto i gura u procijep. Vlažna, topla dobrodošlica. On se počinje ritmički zibati. Zatvara oči. Ona missica što se pojavila samo na prvom predavanju. Na ulaštenoj haubi Forda Focusa. S nogama do ramena i dekolteom do gležnja. Dođi me isprobati. Tako sam udobna, točno po tvojoj mjeri napravljena. Tako ti dobro stoji taj mjenjač! Ubaci i nagazi, vozi, vozi!… Sad se upliće jedno drugo lice, sočnih, rastvorenih usana… Lana?! Stop! Ne, to ne. Otvara oči. Karmen je još tu. U jecajima protiskuje svoje detonatorske mantre: Voliš odostraga, jelda… kako ti je debeo… osjećam ga cijelog… Kukovi se sve više propinju; trbuh se klati među koljenima. Daj sad, daj, kaže hrapavim, dalekim glasom, napuni me, kao patku!

Profesor se prestaje micati. Izvlači se, prevrće na leđa. Već je sasvim mlohav.

Šta ti je, kaže Karmen.

Ne znam, nekako sam umoran.

Baaam! Bam bam! Čaše u regalu zvonko poskakuju. To je zacijelo završila Ponoćka; suterenski prozor spavaće sobe, na par koraka od ulice, upravo bezobrazno izaziva.

 

Ruka. Velika, zla. Iz nekakvog mraka dolazi, iz kulisa. Kao mađioničarska, uvučena u rukavicu, bijelu kao smrt. Ali dlakava, i s crnim pod noktima. U usta mi poseže. Vičem, urlam do neba, uzalud, ništa se ne čuje. Samo balončići od sapunice izlaze. Htio bih gristi ali ležim kao skamenjen, razjapljene čeljusti. Ruka mi mirno prebire po zubima. Čupa. Zapravo ništa ne boli. Ne, idu super glatko. Otkida ih kao zrele plodove, jednog po jednog stavlja u stroj za mljevenje. Na drugoj strani izlazi lijepa, pravilno oblikovana kobasica. Ravno u gubicu dlakavom prasetu, do ušiju zablaćenom. Kraj njega još jedno, zabavljeno kašom koju kusa iz nekakve ovalne posude. Pipam glavu: gornji dio je nestao. Ne mogu reći da se teško nosim s tim. Naprotiv, kakvo olakšanje. Mislim da ću poletjeti. Ruka nastavlja odnositi dok ne ostane samo jedan. Umnjak. Rado bih pomogao, da svršimo s tim, ali kao da je zavaren. Ruka drži motornu pilu. Zavlači je unutra, duboko, duboko, ima li kraja crnom krateru. Zupci glođu, jauču negdje u tami, frcaju iskre. Sad je stroj u mojim rukama. Navalio sam na visoki jablan. Režem kroz još mlado meso. Tako, tako, kaže Branko. Ali nekako ispada da sam gore, da sjedim na tom stablu. Njiše se, svija pod mojom težinom, očito me ne može nositi. Svejedno se krećem uspinjati više. Grabim granu po granu. Sad je to, ipak, čvrsta građevina, toranj od nekakva glatkog materijala. Bez izbočina, osim zadebljanja pod prozirnom stijenkom, nekakvih uzdužnih cijevi, krivudavih, modro-ljubičastih. Čitavim se tijelom priljubljujem. Gol kao crv, gmižem prema gore. Pedalj po pedalj, penjem se enormno, neizrecivo visoko, sve do kupole na vrhu, s otvorom koji zijeva prema nebu. Napokon. Grlim je od dragosti. Ali stvar se već naginje, da, ide dolje, kao na usporenom filmu pa sve brže, ponire u totalni krah. Uzalud se grčevito držati, sve će se spraskati u milijardu komada. Sunovrat, međutim, traje, traje… Kako duboko mogu pasti? Što god bilo, gore je iščekivanje. Najednom, u rukama držim mačku. Prugasto-sivu, žalosnih očiju, zelenih kao boca mineralne vode, iskolačenih jer joj stežem vrat. Ne opire se, samo kaže Zašto to radiš? Ne znam, ali ne popuštam.

– Što ne znaš?

– Hm?

– Stenješ i gnječiš taj jastuk. Što si sanjao?

– Nemam pojma. Spavaj samo.

 

Božićna čestitka nije stigla s neba. Nego iz kanalizacije. Ovaj se put definitivno začepilo, nikakve sajle više ne pomažu. Osim kupaonice, potopljen je i hodnik, i stanje obećaje prosperitetni razvoj: svaka kap vode, i svega ostalog, mora oteći istom vertikalom. Dan za danom, čovjek u crnu jamu odbacuje onaj dio sebe za koji ne želi znati, nekažnjeno poklapa i produžuje, rasterećen. Milijunski gradovi Zemlju filaju milijunima kilograma fekalija. Pa kako ne bi, prije ili kasnije, kucnuo čas da ona to odbije gutati, da im izbljuje u lice taj tiranski jaram?! Evo vam vaša govna! Gacajte po nečistoj savjesti!

Branko, međutim, nije podlegao panici. Pomiren s beizglednošću situacije, poseže u riznicu narodne mudrosti:

Vrag uvijek sere na veliki kup.

Registar je ovaj put sasvim prikladan, ali Branko cilja i šire; teško je precizno reći što sve njegov kup čini velikim. Tereza se diskretno povukla, u ovakvim prigodama njemu prepušta kormilo.

Sad ćemo valjda nekoga pozvati, kaže Profesor, mora biti nekakvih dežurnih službi za to.

Aha, kaže Branko, za dežurne bedake, da ih opale puta dva, a ionak u zlatu naplaćuju. Ne ne, do sutra bumo nekak zdržali. A ujutro idem po mojega Iveka u Zagorje. On je doma sam složil kanalizaciju. Sve bumo raskopali ak treba.

Ali to je nemoguće, ogorčeno uzvikuje Profesor. Najbolje da si sami i mandule operiramo!

Sve je moguće, smiješi se Branko, čovjek bi rekao s nekakvom potajnom, morbidnom nasladom. Osim drvene peći, dodaje.

Sad Profesor više ne može trpjeti. Naprotiv, mnogo je toga nemoguće, prodire se. Ta budalaština, vjerovanje da sve možemo, uzrok je tolikih zala, razočaranja, frustracija! To je destruktivna demagogija, a ne optimizam! Umjesto da naučimo živjeti s vlastitim ograničenjima, postavljamo si ciljeve kojima nismo dorasli. Napuhujemo balon svoje svemogućnosti bez obzira što rupa ima kao u ementaleru, više nego sira. Gradimo trokatnice bez temelja, njih ćemo kao dograditi kasnije, kad bude gotovo ono utilitarnije. I onda se čudimo što nam se dogodilo! Zašto baš nama?!

Gledaju ga otvorenih usta, Branko, Karmen i babica. O čemu on to zapravo? No ima im još za reći. Unosi se Branku u lice, kroz zube protiskuje:

Uostalom, zamatati se u narodnu mudrost… Zakapati se  preko glave u znanje koje su naplavili bezbrojni naraštaji mudraca… Da ne moramo sami misliti, ne?! To tako umara! Mnogo je privlačnije preko svake pukotine pričepiti jednu od tih konfekcijskih zakrpa narodne mudrosti. Premda nema ničega regresivnijeg! Premda te uzrečice bazde po uopćenjima i predrasudama! U osnovi, svaka poručuje: nemoj misliti, sve smo već smislili za tebe. A narod je sve osim mudar. Priglup je, primitivan, zadrt. Zagledan u vlastiti pimpek i u susjedovo dvorište. Da ima u njemu makar zerica mudrosti, ne bi se toliko uzdao u praznovjerja. Ne bi masovno hrlio k onima najglasnijim. Ne bi se dao odvoditi u klanja, svaka generacija barem jednom.

E-hej! Kud je zabrazdio? Dobro, dobro. Okreće se na petama, treska vratima za sobom.

Da, tako im je trebao skresati.

 

Evo, disanje joj je ravnomjerno. Polako, nemoj mi zaškripati, dobro je. U kuhinju. A zašto ne bih noću ispravljao radove kad već ne mogu spavati?

L’Innomable. Šest stranica, ispisanih gusto, kao u dahu i u grču, a oprezno, reklo bi se, kao da joj život visi o svakoj pojedinoj riječi. Nizovi zbijenih rečenica, zapravo slivenih u jednu jedinu. O glasu koji se na smrt bori s tišinom, bolno zaglušujućom, s ljepljivom masom šutnje nagomilanom u svakom slogu. Glasu koji ne prestaje govoriti, premda bez glasa, premda ne zna o čemu i nema ništa za reći, koji izvire iz samoga nijemog očaja, i nade da će očaj govoreći ušutkati. Govori mahnito, do posljednjeg daha, za osvetu riječima na koje je osuđen. O nijemosti u njima, beskrajno kružeći oko onog što se ne da izgovoriti, jer ništa, baš ništa drugo spomena nije vrijedno. O nemogućnosti da se išta kaže, da se išta bude, a da to istodobno nije i tome suprotno. O nemoći glasa da izađe iz tijela, i da si pronađe tijelo. O tijelu koje je ujedno oklop i opsjena, lutka skrpana od komadića tuđe kože i put zaborava svega što u tijelo ne stane. O tom nečem bezimenom što ostaje zjapiti ma koliko ga za tuđi račun, u ime tuđih želja, zaogrtali tlapnjom nekakvog ja.

Gle, jutri se.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.