Wonderland | Marinko Koščec

19.

 

– Tumor?! Ne može biti!

Iz vrećica zaboravljenih kraj hladnjaka vire rogovi paprika. Televizor pokazuje poprsje Mate Arlovića, nalakćeno na sabornicu, u napetoj borbi sa snom. Njezino je lice izgužvano, sivo, po stolu premeće prstenje, i naušnice u obliku srebrnih suza, koje sam joj kupio za

– Evo, pogledaj slike.

Nešto kao crno-bijela fotografija natmurena neba, s nekoliko vedrih područja, i jednim nimbusom cumulusom, ne, dva.

– Vidiš ovo kraj bebe.

– Čekaj, i siguran je da…

– Skoro siguran. Da me ne bi htio plašiti, ali bolje je da se pripremim. Neka me ne hvata panika, ne mora biti maligno. Nalazi će biti gotovi u ponedjeljak.

Kiša. Jedna od onih lijepih zimskih, nošenih vjetrom, koje se časomično pretvaraju u susnježicu, i na zemlji u dva prsta bljuzgavice. Jedna se žena bori s izokrenutim kišobranom. Kuhinjsko svjetlo je boje hepatitisa. Koliko sam puta mentalno promijenio tu žarulju od šezdeset vata. Ne, u našoj obitelji nitko nije imao talenta za riječi utjehe. Stara bi sad rekla Vidiš, to je zato što me nisi slušao. Stisnuti je k sebi, to je najbolje što znam. Miris gljiva, pokislog lišća u kosi. Ona je toliko jača od mene. Ja bih se sad valjao po podu i tulio.

– Rekla sam ti. Imamo podzemne vode. Bio bi propao zbog pišljivih dvjesto kuna za rašljara.

– Ma smiri se. Možda je samo cista.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.