Vrtlar | Krešimir Mićanović

Ja sam vrtlar kod luterana u saveznoj državi. Na natječaj sam se javio u kasnu zimu i nisam se nadao da ću proći. Zato sam ponio sa sobom samo plavu gramatiku. U vrtu više nije bilo snijega. Kako da opišem vrt? On nije velik. Nalazi se iza stare papirnice i onaj tko ne zna ovaj dio grada ne može povjerovati da je on tu. Pošto spavam u 46. ulici, u vrt stižem autobusom za 20-ak minuta. Ponekad idem pješice i čitam izloge. Vrt je odvojen od papirnice visokim zidom u el. Moj vrt ima oko 300 m2 i dvije breskve i psa. Nad njim se često zadržavaju helikopteri. Danas sam zalijevao vrt. Hodao sam polako crvenim šljunkom i vukao crijevo za sobom. Luterani su kupili nove grablje, motiku, kantu. Velike škare su tupe i trebam ih naoštriti. Dok stojim pored breskve, pitam se da li je to vrijedno, da li svaki vrtlar poželi imati vlastiti vrt, da li pravi vrtlar kaže MOJ vrt? Luterane viđam samo ovdje u vrtu. Dolaze utorkom i četvrtkom da vide kako vrt. Ipak, nedavno sam sreo jednog u busu. Sjedio je ozbiljno, a do njega je jedna djevojčica pričala: ti si ružan autobus, ti si mali blesavi autobus. Na breskvama su golubovi. Spuštaju se s krova papirnice i ostaju cijelo popodne. Čujem kako se kotrljaju crveni kamenčići. U 46. ulicu u kojoj spavam, vraćam se obično oko osam navečer. Provjerim limeni broj, pomislim na novac. Koliko vrijede dva goluba? Poslije prekrižim dan, navučem zavjese. Hajde, kažem, ponovi još jednom noć.