Groblje manjih careva | Zoran Malkoč

A MOGAO SAM BITI CAR

 

Svim članovima Kluba prijateljā Hajduka,
naročito onima koji navijaju za Dinamo

 

Svake smo jeseni Tableta i ja bacali oklade oko toga tko će prvi otići sljedeće zime. U igri su bili: Dubinko, Kinez, Štako, Kaktus i Mala Snena Smrt, koja je i inače živjela u nekoj začaranoj zemlji ispod svojih sklopljenih očiju. To je bio krug užih favorita, kojemu su prijetili zima, ozljede i opake boleštine što ih je nemilice odašiljao alkohol, njihov slatki gospodar. Nitko od njih nije imao više od pedeset, ali su imali vraški talent za umiranje. No u širem krugu nalazili su se i Romeo, zbog opasnog života za pijančevanja, Tableta, pa i ja sâm. Prošle jeseni Tableta se kladio sam na sebe; zimu je preživio, a u proljeće je za dlaku izgubio okladu – polomio je kuk, tri rebra i ruku, ali je ostao živ. Ja sam pucao na Kineza i promašio. Te je zime otišao Serđo, koji je u klub samo ponekad navraćao i zapravo ga nismo ni uzimali u obzir za oklade. U Zagrebu su ga pretukli namrtvo i ostavili da umre na Zrinjevcu. Ja sam i ove godine tipovao na Kineza.

– Jebate, baja, pa koji to put! – pobuni se Tableta.

– Treći. Pravila kažu da triput imamo pravo.

– Ne kažem ja da je protiv pravila, al ni fer. Ti ko da mrziš našeg Kineza, jebo ga ti!

– Ne mogu protiv špurijusa, bajo. A taj mi govori da je Kinez ove zime gotov. A što se tiče mržnje, prije bi reko da je obratno – rekao sam i nisam lagao. Konstantno sam osjećao tu Kinezovu mržnju. I uopće ne mislim, kao što tvrdi Tableta, da je to zato što sam mu prilikom jedne nešto žešće diskusije nabio glavu u sudoper i malo ga zarezao nožem. Kao prvo, tim nožem ni dijete ne bi mogao zaklati i, drugo, otad je prošlo pet godina, a Kinez nema tako dobro pamćenje. On se ni od jutros ničeg ne sjeća. Prije će biti da nekako sluti da se svake godine kladim na njega, a kako je on čovjek s dvije važne funkcije, one tajnika i konobara u našem Klubu prijateljā Hajduka, nije mi baš drago što mu nisam simpatičan. Kad god nam nosi piće, mene nekako uvijek uspije zaboraviti, a kad ga i donese, tako ga tresne o plastični stol da me redovito umije pivom.

Tableta zapiše oklade i ode, ostavljajući me samog s probuđenim gadnim crvom vlastite savjesti. Što ako ja ipak mrzim našeg tajnika? Je li klađenje na njega tek izraz podsvjesne želje da ga se riješim? Činjenica je da sam ja te oklade shvaćao ozbiljno i redovito ih dobivao sve dok nisam zapeo na Kinezu koji, unatoč katastrofalnom zdravstvenom stanju, tvrdoglavo odbija umrijeti. Što se tiče Tablete, njegovi su motivi bili posve drugačiji, on nikad nije ni želio dobiti okladu; iz nekog razloga bio je uvjeren da svojim pulenima donosi sreću i da će oni na koje se kladi – pa čak i ako im prijeti sigurna smrt – sigurno preživjeti.

Takve i slične misli morile su me čitavu noć; nekoliko sam puta čak došao u iskušenje da nazovem Tabletu i kažem mu da sam promijenio mišljenje. Razumljivo je onda bilo moje oduševljenje kad se on sutradan pojavio kod mene na poslu i sam mi predložio zamjenu: ja njemu Kineza, a on meni Dubinka. Naravno da to oduševljenje nisam otvoreno iskazao.

– A mislim, to je već zajebancija! Dubinko je čvrst momak, jebiga, iza onog lica spaljenog kiselinom krije se čelična snaga, i fizička i duševna. Jebe ga jedino ona rana na nozi, to nije ništa… A Kinez, Kinez je zicer!

– Nije njem baš najbolje, dobar ti je Dubinko – reče Tableta ushodavši se po antikvarijatu. – U, jebo te, bajo, smrzo sam se tam u Ajduku, griju se na plastične stolice, al ni u ovoj tvojoj butigi nije puno bolje.

– A šta ćeš, ovi stari katekizmi ne gore baš najbolje. Dobro, uzmi Kineza, šta ću s tobom – odgovorim. On me pogleda s nevjericom, ali munjevito izvadi blok u koji je pisao oklade, još ih brže zapiše, pa nestade, sav sretan. Nisam ni ja bio nezadovoljan. Ni ove godine neću dobiti okladu, ali sad bar imam malu nadu da će me Kinez prestati zalijevati pivom. Nakon toga uđe nekoliko kupaca i još mi više poprave raspoloženje, a tad se opet pojavi Tableta.

– Ne dolazi u obzir! To je to, i amen! – doviknem mu dok je još bio na vratima jer sam pomislio da se predomislio i da ponovno želi zamijeniti oklade.

– Kasno je sad za to. Večeras imaš gajbu. Umro Dubinko.

– De, ne seri! Pa kad, jebote, od čega!?

– Od onog sranja na nozi. Sepsa. Noćas ga zgrabilo, a nije htio u bolnicu. Umro prije sat vremena.

Sutradan u tri, u vrijeme kad su Dubinkovo izmučeno tijelo predavali močvarnoj panonskoj zemlji, Tableta i ja pili smo u spomen njegove duše kod Ante Liputina. On guta pivo bez riječi i samo me mrko pogledava.

– Šta ti mene gledaš tako? Pa nisam ga ja ubio, jebote!

– Kladio si se na njega, pičko! – prosikće on jače stegnuvši bocu.

Blagi jesenji suton zalijepi se za staklo izloga, a žuti, crveni i zlatni grad povuče se dublje u izmaglicu; kao po zapovijedi, Tableta i ja ustanemo i sporim koracima krenemo u svoj klub, gdje će se večeras, sutra ili prekosutra, ovisno o tome kad se ispune potrebni uvjeti, održati pravi Dubinkov ispraćaj; rodbina i susjedi danas su mu zakopali tijelo, ali samo ga mi, njegovi hajdučki prijatelji, možemo pustiti da uistinu ode. Iza šanka proviri Kinez, bijel, gotovo proziran; drago mu je što nas vidi; čak je i mene pogledao nekako lijepo. On nam donese svakome po pivo, pa sjedne s nama za stol.

– Šta misliš, Kinez, hoćemo ga uspjet danas ispratit? – upita Tableta.

– Ako se pojavi kandidat, Tabletice, sam ako se pojavi kandidat. Znaš i sam – reče mekim i tihim glasom Kinez, revni čuvar naše tradicije i običaja.

Klub se polako punio. Nakon nas prvi je došao Romeo, a zatim Štako, Zemunac, Keva i Škramić; Kaktusu i Maloj Snenoj Smrti trebalo je sat vremena da prijeđu put od korza do naših prostorija u dvorištu. Svi posjedamo oko stola. Samo je jedno mjesto ostalo prazno, ono Dubinkovo. Kinez tu stavi mlako pivo i dva deci rakije u plastičnoj čaši.

– Evo, prijatelju, tvoje zadnje piće. E, jebem mu… Ko će mi sad vadit jezik kad me uvati padavca? Ko!? – reče Kinez zagrcnuvši se, pa strusi onu rakiju iz Dubinkove čaše. – Izvin, prijatelju, moro sam, sad će teb tvoj Kinez opet natočit.

Zavlada muk. Pijemo u tišini. Povremeno netko nešto promrmlja, više za sebe. Neki spavaju, otresajući nogama u snu, lamatajući rukama, boreći se s neprijateljem. Odjednom se Mala Snena Smrt sva uzjoguni. Pokazujući na Dubinkovu čašu tvrdi da u njoj ima manje rakije.

– Moj Mićo, moj Mićo! On je tu, to je on popio!

Kinez joj, čini se vjeruje, pa spremno izvlači krojački metar i mjeri nivo rakije.

– Isto! – reče ozbiljno.

– Nis ni trebo mjerit. Da je to bio on, ne bi u čaši ništ ostalo – reče Tableta.

– Pa je, ljudi, šta je vama, on je uvik eksiro – složi se s njim Kaktus.

– Judo! – sikne njegova ljubav na njega.

Kroz prozor ugledam kako netko energično korača dvorištem. Para zrak. Tren poslije vrata se otvore, a unutra kao da uđe oluja; svi smo osjetili na koži taj strašni nalet energije. Zdrav mladac, još uvijek car. Ništa ne govori, samo odmjerava naše umorno društvo podrugljivim pogledom koji kaže da nikad nije vidio smješniju hrpu očaja na okupu.

– Je l’ ima tu neki Kinez?! – poviče mladac tako glasno da smo se svi stresli, pa čak i Kaktus koji je ponovno zadrijemao na koščatom ramenu Male Snene Smrti.

– Ja sam Kinez – reče ovaj tiho. – I ne moraš se tolko derat, čujemo mi dobro.

– E onda slušaj. Đura mi reko danas da ima šanse da ovdi prespavam par dana, ak ti nemaš niš protiv. Sam par dana, dok se ne snađem.

– Tak je i Dubinko reko kad ga žena isterala, sam par dana, dok se ne snađe – šapne mi Tableta. – Izgleda, bajo, da ćemo noćas ipak spavat. Evo nama kandidata!

Čim je Kinez rekao da nema ništa protiv, dečkova se ramena opuste, a prsa nekako uvuku; više nije izgledao onako snažan i nadut. On sjedne na Dubinkovo mjesto, pogleda najprije u pivo i rakiju, a zatim u Kineza, pa upita:

– Smim ja ovo popit?

– Kako ne bi smio, pa to i je za tebe! Samo ti pij, bajo – povikasmo svi uglas.

– I de, pusti neku mjuzu, pa nismo na sprovodu, jebote! – reče mladac.

– Baš sam to i mislio – izusti tiho Kinez i teškim korakom ode do starog, rasklimanog kasetofona. Klubom se zaori nesnosni, ortodoksni narodnjak A mogao sam biti car, omiljena Dubinkova pjesma koju je uvijek pjevušio, pa i onaj put, uoči nesreće, prije nego što mu je kiselina počela nagrizati krunu.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.