Groblje manjih careva | Zoran Malkoč

GROBLJE MANJIH CAREVA

 

Antropolog i etnolog Sijerković ushićeno je mahao glavom. Uvijek je to činio kad bi ga nešto istinski uzbudilo.

– Nevjerojatno! Ne-vje-ro-ja-tno! Naći ovako nešto na pragu 21. stoljeća, i to u najmodernijem supermarketu!? Pogledajte samo, gospodine, ovaj predmet – reče profesor uzimajući s frižidera u kojem su se šarenile smrznute pizze, štruk le i tortilje nešto što je sličilo na sasušenu ljudsku šaku. Neko ju je vrijeme zaljubljeno promatrao, a zatim je naglo uperi prema sugovorniku, natjeravši mladog menadžera na uzmak. – Jezivo, zar ne? Je, ovo je zaista ono za što se bojite da bi moglo biti, prava ljudska šaka, odsječena nekom nesretniku, pa obrađena na poseban način. To je magijski predmet kojim su se nekoć koristili lopovi. Samo, naći je ovdje, u ovakvom kontekstu, to je, moram reći, nadasve zanimljivo…

– Mene zaista ne zanimaju vaša teoretska razmatranja, profesore. Mene samo zanima kako da to nestane odavde! Posao trpi, promet opada! Mene pritišću odozgo, a vi tu pričate kako je to zanimljivo! Ja vas nisam angažirao zbog toga – reče ogorčeno mladi menadžer, koji se najviše na svijetu volio popeti u svoju staklenu kabinu i do iznemoglosti skandirati tri stvari: „jama-njama“, „kurac od ovce“ i „pičkin dim“.

Scena se odvijala u novogradiškoj poslovnici Baulanda, koja je odnedavno postala poprištem neobičnih i uznemirujućih događaja. U toj golemoj i sterilnoj trgovini, čiji su se podovi čistili doslovce stalno, pojavljivale su se čudnovate stvari, pojedinačno ili u iznenađujućim nakupinama, odbačeni predmeti, križevi u svim varijantama i od raznih materijala, svastike, šokantne hrpice neraspoznatljivih predmeta nalik na skoreni kibernetički izmet, udovi raznih životinja, preparirane ptice, miševi, štuke, pa čak i ona već spomenuta sasušena ljudska šaka. I koliko god da su brzo ti uznemirujući predmeti nestajali u proždrljivim strojevima kojima su manevrirale neumorne Baulanđanke, tih nekoliko trenutaka koliko su bili tamo bili su dovoljni da ih ljudi vide. A najmanje su ih vidjeli očima; u sadašnjim vjernim potrošačima budila se drevna, praznovjerna rasa koja je tim pojavama – od kojih su neke svojom amorfnošću i neraspoznatljivošću podsjećale na bolesne tvorbe, tumore i metastaze – pripisivala prijeteća i zlokobna značenja. Uskoro su predmeti postali toliko brojni i raznoliki – uključujući i one koji su, iako očito potječući iz samog Baulanda, zbog djelovanja nekog nepoznatog procesa, izgledali preobraženi i nekako naročito stari – da tu ni vrhunski uvježbane Baulanđanke nisu mogle ništa. Da stvar bude gora, oni se više nisu nalazili samo na izdvojenim mjestima nego i na policama, odakle su u kombinaciji s običnim trgovačkim artiklima sijali još veću nelagodnost među Novogradiščanima, kojima je, inače, tek malo nedostajalo da se izjednače s ostalim potrošačima uljuđenog Zapada. A sad ih je počeo nagrizati strah; oni tanjih živaca (a takvih kod nas nije malo) već su sumnjičavo zagledali gotovo svaki proizvod u trgovini. Eksces je visio u zraku. I dogodio se: jedna od sutkinja općinskog suda, žena poznata po staloženosti i razumnosti, jednog je jutra panično istrčala iz Baulanda, histerično vrišteći kako joj se krava s omota čokolade Milka zaprijetila da će je probosti. I unatoč silnom i dobro obučenom osoblju koje je nadgledalo sve malobrojnije kupce, nikako se nije moglo dokučiti tko zapravo ostavlja te predmete, pa čak ni tko premješta artikle s jednih polica na druge. Jer i to se događalo. Lijanovićev pršut osvanuo bi između sanitarnih potrepština, a Vlaovićkino Blato i Dežulovićeva Bakterija u frižideru između pilećih krilaca i iznutrica. I tome slično.

Promet je drastično pao, većina je ljudi obustavila obiteljske izlaske u Bauland, i nimalo nije pomoglo što je požeški biskup osobno blagoslovio trgovinu pozivajući ljude da kao katolici ne nasjedaju praznovjernim pričama o vračanjima i urocima. Tad netko iz uprave pronađe kako je konkurentski francuski lanac imao sličan problem prije nekoliko godina u Transilvaniji, a koji je uspješno razriješio neki etnolog. Odmah je angažiran cijenjeni naš stručnjak na tom području, profesor Sijerković. Nakon početnog oduševljenja fenomenom za koji se smatralo da postoji tek kao atavizam u svijesti nekolicine praznovjernih, a koji je sad pred njim oživio u svoj svojoj snazi i ljepoti, profesor je na kraju bio prisiljen zaključiti da je – iako su magijski predmeti i način njihove upotrebe nesumnjivo autentični – cijeli fenomen zapravo moderan i da u njemu nema ničeg magijskog; on ga je objasnio kao pomno smišljenu akciju neke nepoznate ali agresivne antiglobalističke i regionalističke skupine čiji članovi dobro poznaju kako principe i povijest magije, tako i samu etnološku znanost. Čelnici kompanije odahnuli su; bio je to poznati neprijatelj s kojim su se znali boriti. Odmah se postupilo po protokolu propisanom za takve situacije. S polica su povučeni proizvodi bugarskih i rumunjskih tvrtki za koje se pretpostavljalo da najviše iritiraju regionaliste, a zamijenile su ih domaće marke; na lokalnoj radiopostaji vrtjeli su se oglasi kojima kompanija poziva poduzeća i obrtnike iz okolice koji žele da im proizvodi budu prisutni u Baulandovim trgovinama; a nedavni su događaji protumačeni kao specifična marketinška kampanja same kompanije koja je na taj način željela uspostaviti vezu s tradicijom tla na koje je došla poslovati. Ti su potezi dali rezultata i posao je krenuo još bolje nego prije.

A tad je zaštitar, dobra i nesretna duša koju je posao prisiljavao da, prerušen u kupca, špijunira ljude, uhvatio čovjeka na samrti – na odjelu tehnike, pred uključenim televizorom – koji mu je, prije nego što je izdahnuo, rekao da je sretan što umire kod kuće. Neko se vrijeme nije znalo tko je on, a zatim ga je neki debeljko identificirao kao Kineza, člana, tajnika i konobara novogradiškog Kluba prijatelja Hajduka; nitko od prisutnih nije čuo za takav klub, ali su se gledajući ispijeni leš od kojeg se osjećao alkohol mutno prisjećali da su ga ipak možda viđali; a prava je istina da su ga sigurno viđali jer nije bilo dana u zadnja dva mjeseca a da Kinez nije od jutra do mraka pio pred Baulandom. Nesretni zaštitar nije se ni oporavio od šoka kad mu dojave za još jedan smrtni slučaj. U nevjerici, on pojuri na odjel kozmetike i tamo zaista nađe novog mrtvaca, i to nikog drugog do onog debeljka koji je maloprije bio identificirao Kineza. No strašnija od još jedne smrti bila je slika ove druge smrti; debeljko je bio potpuno gol, a na njegovu čudno napuhanu tijelu nalazilo se stotine porezotina, načinjenih nožem ili žiletom, za koje se uskoro utvrdilo da predstavljaju crteže onih istih predmeta što su nedavno onako uznemirili Novogradiščane. I opet se ponovi maloprijašnja situacija; od tridesetak ljudi koji su sa strahom zurili u mrtvaca, nitko nije znao reći tko je taj čovjek. Panično se ogledajući oko sebe, zaštitar ugleda sumnjiv par na rubu smrti, muškarca i ženu koji su stajali podalje i, pridržavajući jedno drugo, sve to motrili s nekim uzvišenim mirom.

– A znate li vi tko je taj čovjek? – upita ih on.

– Dabome da znamo – odgovore oni.

– Ha! Znao sam! Da nije i on član tog kluba?! – reče on ni sam ne znajući zašto.

– Je – reče žena.

– Nije – reče muškarac.

– Pa dobro, je ili nije!? – poviče uzbuđeno zaštitar, čudeći se istodobno zbog čega uopće inzistira na tom pitanju.

– Je – opet će žena.

– Nije. On je… On je… – započe muškarac, ali ga kašalj spriječi da nastavi. Zaštitar naglo skoči i odgurne ga, pa se s nekakvom naročitom nadom zagleda u ženu.

– Je l’ on član? Je l’ on član? Ili ipak nije!? – zapita molećivo.

–Kako nije!? – vrisne žena – Zar moj Mića da nije član!? Prošo je on krvavu turneju, u sto je gradova hrvatskih krv dao… Od Stipe orden dobjo… A od Franje – i orden i pištolj – jer je krvcu lio… Pa i sad moj Mića krv lije… A koji će njemu sad išta dat, Mići mom!

– Šuti, ženo, šuti! Kaki Mića, nije to Mića! Ajmo, ajmo! – reče muškarac, koji se oporavio od zaštitareva nasrtaja, i pruži joj ruku. Ona ga pogleda sneno, ali ipak primi ruku i njih dvoje, oslanjajući se jedno o drugo, krenu van.

– A ne, nećete, nikud vi meni nećete… – reče zaštitar, kojemu uznemirujuća misao proleti glavom. – Sa mnom ćete vi, vi ste isto članovi… – I potrči za njima, a za njim opet kao začarani krenu svi oni ljudi. Zaštitar ih oboje zaključa u sobu u koju je inače dovodio kleptomane, pa se kroz masu uz uzvike „Odbij!“ uputi šefu. No ovaj mu je baš išao ususret. On je iz staklene kabine već neko vrijeme motrio sve što se događa u dućanu. I malo je reći da je bio užasnut. Bio je paraliziran. Ali kad je vidio sve one ljude kako prolaze kraj blagajni a da nitko ništa ne plaća, u njemu se probudi ona mala ali izvanredno proždrljiva zvijer koja ga je, tako mladog, i dovela na to visoko mjesto. I zvijer odluči okončati cijeli taj cirkus.

– Čekaju da ih ispitate, gospodine. Oni su isto članovi, i oni se isto spremaju… – reče zaštitar, a on mu samo rukom naloži da otvori vrata. Ovaj to učini i prestravljeno vrisne. Šef ga ljutito odgurne i uđe unutra. Muškarac i žena ležali su mrtvi, svatko na svojoj strani sobe, izbljuvanih duša, a ono što su izbljuvali izlazilo je iz njih poput plamtećih zmajevih jezika i spajalo se u njihov posljednji poljubac. Šef zatvori vrata za sobom. Kad ih je nakon nekoliko minuta otvorio, u sobi više nije bilo ničeg, bila je čista, uredna i sterilna, skroz-naskroz baulanđanska.

– Ako još netko umre u mom dućanu, smatrajte se otpuštenim – reče menadžer.

– Ali ja im ne mogu zabraniti da umiru – reče zaštitar nemoćno šireći ruke.

– Mene se uopće ne tiče da li oni umiru, ja samo ne želim da umiru ovdje. Razumijete!?

Zaštitar je razumio. Ili je bar to mislio. Zauzeo je položaj pred ulazom i poput kopca vrebao na one kojima je prijetila opasnost da kolabiraju u prostoru trgovine. Pripadnike rizičnih skupina, poput pijanaca i starijih osoba, ali i sve druge koji su mu se činili sumnjivima, nije puštao unutra. No opasnost nije vrebala samo izvana. Predvečer istog dana, vlasnik pekare koja je radila u predvorju Baulanda, trezvenjak i uspješan poslovni čovjek, kupio je u susjednom dućanu motocikl marke Hyong-Sung i umjesto da njime ode van, on je kresnuo gas, ušao u prostor trgovine i punom se brzinom zabio u zid. Pa ipak, menadžer je zaštitaru oprostio pekara. Ali kad su sutradan našli smrznutog patuljka Ladislava, još jednog člana onog tajanstvenog kluba, koji je očito bio iskoristio trenutak zaštitareve nepažnje nakon pekarove pogibije i zavukao se u frižider Karlovačkog piva, njegova karijera u Baulandu bila je okončana. Kao, uostalom, i ona profesora Sijerkovića, koji je dan nakon toga posjetio menadžera. Svrha tog posjeta bila je posve znanstvena. Naime, ubrzo nakon što je postavio tezu o „agresivnim antiglobalistima“, profesor je slučajno nabasao na legendu o Klubu prijatelja¯ Hajduka, udruzi besprizornih građana čije su se prostorije nekad nalazile na mjestu gdje je danas velebna trgovina. Nakon što su odatle izbačeni, a prostorije srušene, oni su se raspršili na sve strane i nitko o njima nije čuo ništa. Sve dosad. Osjetivši da im se približava kraj, oni su se, jedan po jedan, vraćali onome što im je najviše značilo u životu, mjestu gdje se nekad nalazio njihov klub. „Čini se da sve ovo predstavlja njihov povratak kući. Dakle, ipak se ne radi o antiglobalistima“, zaključi profesor dodavši kako on ne bježi od svoje pogreške. Ali kako je riječ o etnološki vrlo zanimljivoj grupi čiji su članovi, o tome nema nikakve sumnje, prakticirali magijske postupke, on bi lijepo zamolio da mu se dopusti da na licu mjesta obavi još neka istraživanja.

Menadžer bijesno pogleda profesora. Više od svega poželi mu izdeklamirati one tri svoje omiljene teme, ali umjesto toga izgura ga van uz pokroviteljsko tapšanje po ramenu.

– Pravo ste to lijepo rekli, profesore. Povratak kući. Vi ćete onda najbolje moći razumjeti naš novi slogan – reče on pokazujući na veliki pano što su ga radnici baš postavljali a na kojem je pisalo: „Toliko dobri da poželite umrijeti kod nas!“

Menadžer ostavi profesora da zuri u slogan koji mu je donio promaknuće, pa sjedne u auto i odjuri u Brod, gdje su jučer našli zahrđali čavao zaboden u blatnjav otisak cipele šefa tamošnje poslovnice, pa su ga zvali da to riješi. Unaprijed se tome radovao. Jama-njama. Kurac od ovce. Pičkin dim.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.