Groblje manjih careva | Zoran Malkoč

ORNITOLOŠKA RASPRAVA

– Žuna!

– Kos!

– Vrebac! Velki!

Ova se jezgrovita ornitološka rasprava vodila na isturenoj točki kod sela Gorice, u prosincu ‘91. godine, i trajala je na prekide od podneva tog dana, otkako su prestala borbena djelovanja a četvorica izvidnika 121. brigade zaostala između naših i četničkih linija, gdje su čekali noć da se vrate svojima. Utočište su pronašli u jednoj grobnici, koju je proširila granata. Nalazili su se, naime, na seoskom groblju. Nedugo nakon što se sve smirilo, na grob udaljen petnaestak metara sleti neka lijepa ptica, debeljuškasta i vesela, perja neodređene boje koja je, pri mutnoj svjetlosti dana, mogla biti siva, smeđa, ali i crna. Vojnici su se odmah počeli sporiti oko biološkog identiteta ptice, isprva zato da im brže prođe vrijeme, ali uskoro je rasprava postajala sve zanimljivijom i žešćom, poprimajući čas svađalački, čas poetski, pa čak i filozofski karakter.

– Baš je lipo vidit ovu žunu…

– Vrebca! Velkog!

– U ovom mrtvilu, usred ove smrti i zime, pa čak i ako mi sad isto poginemo, vidit ovu žunu…

– Kosa!

– Meni dođe ko neka utjeha. Njezine su prijateljice još na početku ovog rata otišle na jug, daleko, u Afriku, ali ova ovdi žuna…

– Vrebac! Velki!

– Ova ovdi žuna…

– Kos!

– Vrebac! Velki!

– To je hrabra ptičica, ona nije pobjegla, nego je ostala ovdi s nama… I ona meni sad dođe ko neki simbol života, ona je nama tu došla da nas hrabri i da nam poruči da iznad ove patnje postoji nešto više i jače, ova ovdi žuna…

– Kos!

– Vrebac! Velki!

– Možda i nije žuna…

– Pa i nije, kad je vrebac. Velki!

– Kos!

– Nego anđeo nebeski, glasnik života, života koji se ne da, pa poglejte je samo kako skakuće, kako se veseli, kao da nam govori… O ne, moj bože, ne! Ne!

Posvemašnju je tišinu razrezao pucanj, a od misteriozne ptice ostade samo perje koje je hladni vjetar raznosio po mutnom i sumračnom danu. To je učinio četvrti čovjek u grobnici koji, doduše, nije sudjelovao u raspravi, ali mu je ona strašno išla na živce.

– Eto vam, budale! Žuna, kos, vrebac! A ja kažem – krepana tičurina!

Sva trojica ornitologa zgrabiše oružje i okrenuše se prema njemu.

– A ja bi reko, majmune, da smo sad svi najebali. Otkrio si položaj – reče onaj koji je smatrao da je ptica vrebac. Velki.

To se zaista i dogodi. Najprije vatra iz bestrzajca zaspe grobnicu, a zatim joj se pridruže minobacači i tenkovi. Uskoro cijelo bojište oživi. Ali oni više ništa nisu čuli. Ponovno su ugledali pticu, živu, zdravu i nekako puno ljepšu nego prije. A ona se rasprava nastavi.

– Žuna!

– Kos!

– Vrebac! Velki!