Groblje manjih careva | Zoran Malkoč

NISAM JARNI

 

Prvo sam ga vidio u vlaku. Putovao sam u Brod lošim poslom, tegleći tovar papira vezanih za poslovanje mog malog antikvarijata koji se odjednom našao pod budnom paskom Države. I premda je njezin opunomoćenik bio blag čovjek, nesretnik kojemu je posao opasno nagrizao zdravlje (zbog mog je slučaja odmah dobio bubrežni napadaj), sama činjenica što me Država, uperivši na mene sofisticirane mikroskope, tretira kao bakteriju, izazivala je tešku nervozu koju sam od ranog jutra nastojao suzbiti pivom. Pijuckajući, u zrcalu iza šanka proučavao sam svoje lice, čiji je mučenički izraz, ne bez ponosa, govorio: radite što hoćete, gonite me i gazite, ali ja ću vam ga na kraju ipak zabiti.

Ušao je u restoran oko trećeg piva, smjestio se kraj mene i naručio rakiju. Ispivši je okrutno, zvao je još jednu. S njom je postupao nježnije. Bio je to, nema sumnje, Robert Jarni. Genijalac naše repke, čiji su nam prodori lijevom stranom donijeli hrpu radosti. Inače nisam tip koji gnjavi poznate, ali na njegovu sam licu prepoznao isti patnički izraz kakav sam i ja imao, samo bez onog prkosa koji bi kod mene povremeno bljesnuo. Jarni je tad bio trener Hajduka i išlo mu je loše. Sigurno je zato zabrinut. Novinarska govna nemilice ga pljuju. Ima problema s igračima koji ne vrijede ni kao mali prst njegove desne noge. Zato sam mu se obratio. Da ga utješim. Da mu kažem da ima ljudi koji nikad neće zaboraviti što je učinio. A on samo neka bude ono što je uvijek bio. Robert Jarni, probijač lijeve strane. Saslušao me sa smiješkom, popio piće koje sam zvao, naručio pivo za mene, potapšao me po ramenima i sa sjenom u očima napustio restoran. Uskoro sam i ja oteturao do izlaza.

Na moje iznenađenje, sišao je u Brodu. Udaljavao se od kolodvora sportskim koracima koje zbog teškog tovara nisam mogao pratiti. No kad sam, odlažući obračun s Državom, skrenuo u Komižu, opet sam naletio na njega. Iako okrenuta leđima, nije ga se moglo promašiti, kao da ima broj na košulji. Sjedio je s nekom dvojicom u odijelima, ozbiljnih lica. A Komiža je šarmantan ćumez, izmišljen za tajne dogovore.

– I!? – pitam konobara, pljunutog starog Gipsa, još starijeg, još ljućeg.

– I šta!?

– I kako se osjeća kelner u ovakvoj rupi kad u nju uđe legenda? – rekoh nišaneći na Jarnija.

– Legendarno! – odbrusi on.

– Kako je samo probijao lijevu stranu!? Svaki je njegov prodor bio pola gola! A, bajo!?

– Legendarno! – ponovi konobar kao da zajebava.

– Je l’ ti znaš neku drugu riječ?

– Jebendarno!

– Hej! Bolje pitaj što će popit. Kužim ja što se tu kuha, kako ne!? A i zašto da ga zajebavaju oni u Splitu!? Ja nisam odavde, ali mi je drago, bajo, kako mi je samo drago! Takva legenda preuzima Marsoniju! Hej, Jarni! Sve ih razguzite! – viknuo sam, a Jarni se okrene i pogleda me očima u koje se vratio sjaj. Konobar mi reče da se gospoda zahvaljuju i neka popijem nešto na njihov račun. Jedino me mole da ništa ne dovikujem jer da se tamo vodi delikatan poslovni razgovor.

– Naravno, gospodo! Sve za Marsoniju! A sad – o-merta! – rekao sam, strusio pivo u tišini, pa vrlo sretan izašao van. Moj mi teret više nije bio težak i ostatak puta do oronule zgrade Nadzora prešao sam leteći. U otužnom uredu dočeka me moj tužni inspektor.

– Vi jednostavno morate naći knjigovođu! – reče odmah.

– Ali to su grozna bića! Ja ih se bojim! Zato sam vodim knjige. Loše, ali bar ništa ne muljam.

– Vi ih ne vodite loše, vi ih vodite katastrofalno, čovječe! Jeste donijeli ostale papire?

Bubnuo sam breme na njegov stol.

– Sve je tu. Svi računi. Ni slova nisam dao bez računa, ni nedjeljom…

– Pa vi ne smijete…

– Ali ima ih koji žele knjigu nedjeljom. Dođu izdaleka. Zar da ih odbijem? Ne, ja prodam, a račun naslovim na ponedjeljak. Ili, recimo, kasno navečer…

– Nemojte više govoriti… Vi morate naći knjigovođu!

– Ja sam vodim svoje knjige!

– Vi ste katastrofalan knjigovođa! Morali bi bit jako dobri da sredite ovaj cirkus!

– Ali ja ne želim biti dobar knjigovođa! Jer onda bih bio knjigovođa! A ja sam detektiv za knjige! Pronalazim ljudima dugo željene naslove, tražim ih kao nestalu dječicu, krpam rupe u poderanom vremenu! To se ne može izreći urama, irama i ostalim pičkinim dimovima!

Inspektor strašno problijedi i jezivo krikne. Opet ga je spopao napadaj. Okrenuo sam hitnu; dok smo je čekali, držao sam ga za ruku sjedeći kraj njega na podu.

– Zašto se bavite ovim odurnim poslom, čovječe!? Zar ste to željeli postat?

Unatoč bolu, on me prvi put pogleda očima u kojima nisam vidio umora.

– Sačuvaj Bože! Biti svirac, to sam htio, tjerati ljude u veselje i plač… Ja čak dobro sviram, ali samo za sebe, nikad nisam…

– Dosta! Sva sranja i nastaju kad ljudi odustanu od sebe i postanu ono što nisu! A vi bježite prije nego što vas to kamenje zgnječi. Evo, ja ću vam sredit gažu ako mi obećate da nećete izdavat račune. A?

Hitna je odvezla sudbinskog svirca, a ja sam, oslobođen, izletio na cestu što vodi prema Savi. Tu me skoro pregazi crni BMW. Malo me očešao, ali stvorila se velika gužva i, premda sam krivac za nezgodu bio ja, ljudi su stali gunđati jer im se nije sviđao skupocjeni automobil s tamnim staklima, pa su se neki čak zalijetali i udarali ga nogom. Neko je vrijeme auto samo stajao, crn, mističan i beživotan poput kamena iz svemira, a onda iz njega ispadnu ona dvojica iz Komiže. A za njima Jarni.

– Jesi dobro? – upita me.

– Da dobro, dragi Robi! Nikad bolje! A čuj, ti si silovit i probojan, a da nisi takav, di bi mi u Francuskoj!? Ni grupu ne bi prošli!

– Ovo je tu mač! – reče on ljutito. – Ajmo, nije mu ništa! A ti ne izleći više na cestu!

– Ma ne brini, Robi! Brini ti za Marsoniju! Sad je ona tvoja briga! – viknuo sam prateći pogledom crno vozilo koje je kliznulo prema Savi, zaključivši da je bilo dosta Jarnija za taj dan. Ali sam se prevario. Ponovno sam ga sreo u restoranu gdje sam svratio na ručak. Sjedio je u društvu mlade ljepotice i ja im zaista nisam namjeravao smetati. No morao sam otuda proći da bih došao do praznog stola. Pogledavši ga lijepo, podigao sam ruku i šapnuo: „Marsonija!“ Tad je poludio. Skočio je poput tigra i stao me udarati.

– Šta hoćeš od mene, pičko!? Nisam ja Jarni! Nisam Jarni! Cijeli dan me proganjaš, bacaš mi se pod auto, koji je tebi kurac!? Nisam ja Jarni! Nisam Jarni!

Bio sam, naravno, zaprepašten, ali ne zato što mi on sjedi na prsima i udara me šakama. To sam mu odmah oprostio. Uostalom, aktivni sam džudaš i lako bih riješio tu situaciju. Ali da poriče sebe i izjavljuje kako nije Jarni, preko toga nisam mogao prijeći. Tog sam dana jednog poreznika naveo da se vrati sebi i smatrao sam to uspjehom, ali gdje ćemo stići ako se ljudi poput Jarnija, koji su svoju bit već ostvarili, počnu odricati sebe čim naiđu teškoće!? I tad sam, na podu tog restorana, u zemlji Relkovićevoj, čiji me prosvjetiteljski žar ponio, odlučio ostati ja do kraja, pa sam suzbio želju da se fizički oduprem i prebijem Jarnija (jer bih time pristao na njegovu laž i zabludu), vjeran svojoj biti i uvjeren da će ga prije ili poslije moja iskrena žrtva privesti natrag sebi. I zaista, udarci su se umorili, a nijekanje utihnulo. Slijep od krvi, čuo sam ga kako mi plače na prsima. Imao sam još snage da ga zagrlim i šapnem rečenicu koju je samo on mogao ponoviti.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.