Groblje manjih careva | Zoran Malkoč

ROMEO I LIPUTIN

 

Ma što o tome govorili zli i neupućeni jezici, sukob između Romea i Liputina, koji je tako žalosno eskalirao na način da je Romeo ovoga srušio na pod i počeo skakati po njemu, pri čemu mu je Liputinova trbušina puna vina poslužila kao neka vrsta trampolina (vrlo dobra, uostalom, jer mu je uspjelo izvesti čak i jedan salto), taj je sukob izbio zbog čisto literarnih razloga. To zapravo nikoga ne bi trebalo čuditi jer je i njihovo kratkotrajno ali osebujno prijateljstvo proizašlo iz obojici zajedničke, premda iz korijena različite, veze s literaturom.

Do rata u Bosni Ante Liputin živio je u Sarajevu, gdje je bio uspješan ugostitelj, sa statusom svojevrsne zvijezde, u čiji su restoran zalazili brojni sarajevski intelektualci i umjetnici. Premda se kod njega dobro jelo, taj uspjeh nije bio samo rezultat njegova gastronomskog umijeća. Isprva je on držao običnu ćevabdžinicu, ne baš uspješnu – ni onda nije bilo puno onih koji će u Sarajevu ići na ćevape kod tamo nekog Slavonca – koju je Liputin, nemajući bolju ideju, nazvao Kod Liputina. Upravo taj nedostatak mašte pokazat će se ključnim za njegov uspjeh.

Jedne olujne noći pred kišu, kad su pokidani oblaci sa sarajevskog neba skoro dodirivali glave rijetkih prolaznika, pred Liputinovim se lokalom zaustavila grupa pijanih pisaca i glumaca. Predvodio ju je poznati beogradski pisac i ezoterik Jeremič, inače trezvenjak, ali ovom prilikom pijaniji od svih, koji je te večeri u Sarajevu održao promociju svoje knjige Zloduh u delima F. M. Dostojevskog. On je, gledajući pobožno u naherenu reklamu iznad ulaza koja je izgledala kao da je doletjela iz nekog drugog vremena (a napravio ju je sam Liputin, nacifravši je nekakvim nemogućim starinskim slovima), navaljivao da uđu unutra. Ostatak društva, sastavljen od domaćina, zdušno ga je odgovarao od toga. Ali on je bio uporan.

– Drage kolege! Ja znam da u ovom lepom gradu, u kom sam i sam imao privilegij da budem rođen, ima na stotine mesta gde je ćevap bolji, a somun sočniji i mekši. Ali sva će ta mesta postojati i sutra! A ovoga ovde, koje na tako čudesan način korespondira s mojim nekim ličnim opsesijama, možda već ujutro ne bude! Zato vas pozivam da iskoristimo priliku! I nemojte da se iznenadite ako ovde pojedemo ćevape čiji sastojci ne budu od ovoga sveta! – reče on i svečano uđe unutra.

U praznoj ćevabdžinici zatekoše debeljuškastog Antu Liputina, ponešto deprimiranog, kako se upravo sprema za polazak. Međutim, ugledavši goste, prve tog dana, on neobično živne; saslušavši narudžbe, najprije im donese pivo, otvori svako pred njima na stolu, natoči im u čaše, pogledavši pri tome svakog ponaosob nekim neizrecivo ljubaznim pogledom; zatim odjuri do peći gdje se pretvori u razigranu kuhinjsku pčelu radilicu: tek što je stavio peći meso, eno ga gdje reže lepinje, sjecka luk, preokreće ćevape i pljeskavice, skida tanjure s polica i raspoređuje ih po pultu, namače lepinje, donosi biber, sol i čačkalice, sve ih vrijeme obasipajući osmijesima. Pri pogledu na tu silnu aktivnost, pisci se odmah oraspolože, obuzme ih neka toplina i radost; valjda svatko od njih pomisli da nikad nije vidio užurbanijeg i uslužnijeg ćevabdžiju. Naročito je ezoterika privukla njegova pojava; odvojivši se od društva, pio je pivo na šanku i gledao ga kako radi. Zatim ga upita je li on taj Liputin. Kad mu ovaj odgovori potvrdno, pisac oprezno reče kako još nikad nije imao čast upoznati nekog Liputina; jedini Liputin za kojeg je on čuo lik je što ga je stvorio Dostojevski, i to je njemu jedan od najuspjelijih i najkompleksnijih likova besmrtnog genija kojega on inače smatra najvećim čovjekom još od vremena Isusa Krista. Ante Liputin, čovjek žive riječi i dugogodišnji barmen, koji nije do kraja pročitao ni Šegrta Hlapića, uputi piscu pogled pun zanimanja; naročito ime Dostojevskog nekako posebno zazveči u njegovu sjećanju. Eto, pomisli on, tolike sam godine proveo u rodnom gradu i nitko mi nikad nije rekao tu značajnu informaciju: da je taj Dostojevski još davno pisao o nekom Liputinu! U međuvremenu je pisac razvezao o njegovu  književnom prezimenjaku. Ne prekidajući rad, Ante Liputin slušao ga je s neobičnim uzbuđenjem, istovremeno se čudeći fizičkoj ugodi koju su mu pričinjale piščeve riječi. Gutao ih je, gutao je cijele rečenice, a one su se rasprskavale unutra poput praskavih bombona, izazivajući toplinu i kolanje neke nepoznate energije od koje je postajao još užurbaniji; piscu to nije promaklo – i njemu se učini da svojim pripovijedanjem izravno utječe na ponašanje neobičnog ćevabdžije; kad je spomenuo nešto o načinu na koji je književni Liputin trljao ruke, ćevabdžija ih, nekoliko sekundi poslije, na isti način protrlja, a zatim, i ne primijetivši zaprepašteni piščev pogled, nevjerojatno hitro poslaže ćevape i pljeskavice u već pripremljene lepinje na tanjurima i sa svim tim odjuri do gladnog društva. Uz to, vidjevši da nisu svi naručili jelo, Liputin se sjeti da u frižideru ima nešto kobasice i kulena što su mu ih poslali od kuće; on i to nareže, pa donese na fino aranžiranu poslužavniku. S krpom prebačenom preko ramena, svejednako trljajući ruke, zadovoljno je obigravao oko stola, gledajući goste kako jedu; jedini koji nije jeo bio je Jeremič, on je fascinirano zurio u Liputina, koji je povremeno zastajao kraj njega, tražeći da mu još priča o njegovu prezimenjaku. I on mu je pričao, i dok mu je pričao, činilo mu se da se taj neuhvatljivi čovjek pred njim mijenja iz trena u tren. Uz to, Liputin mu je neprestano dolijevao u čašu i nutkao ga da pije, pa u jednom trenutkom piscu sve to postane previše; i piće što ga je popio, i mirisi hrane, i taj lik koji se počeo otimati kontroli, pa mu glava samo odjednom klone, u tamu, u ništavilo.

Kad se sutradan probudio, mamuran i s glavoboljom koja ga više neće napustiti, nije znao gdje je, ali je Liputin bio prvo čega se sjetio. Najprije odmahne rukom, uvjeren da je to samo sanjao; no tad izjuri na ulicu, obazre se i s nekom zebnjom odjuri prema mjestu gdje se nalazio Liputinov lokal. Ćevabdžinica nije nestala, bila je tamo. A i Liputin je bio tamo. Samo, za razliku od sinoć, lokal je bio pun; osim njegova sinoćnjeg društva, koje kao da odande nije ni odlazilo, tu je još puno poznatih i nepoznatih lica. Ugledavši ga, Liputin mu u prolazu utrapi porciju ćevapa, na račun kuće, da se malo popravi, reče. Kad uhvati vremena, posjedit će s njim da mu još priča o njegovu davnom rođaku. Pisac je u nevjerici zurio u Liputina, osjećajući nekakav neobjašnjiv ali rastući strah. Zatim se, da ne smeta, primakne šanku, pogleda ćevape, podigne lepinju i poče lakomo jesti. Gutao ih je ne žvačući i gurajući za njima velike komade lepinje; tad čvrsto odluči da tom Liputinu, koji mu je odjednom postao strašno mrzak, više neće reći ni riječi. No, kad je već bio pri kraju, spazi u zrcalu kako mu se ovaj približava s leđa; zaboravivši na svoju odluku, obuzet napadom panike, on istrči iz ćevabdžinice i sjuri se niz strmu ulicu, ne obazirući se na Liputina koji je vikao zovući ga natrag. Prvim avionom odletio je za Beograd i nikad više nije došao u Sarajevo.

Nakon tog iznenadnog piščeva bijega, razočarani Liputin vratio se u lokal.

– Pa pričat ćemo ti mi o Liputinu, Ante! – reče jedan od pisaca – Pusti ludog Hiperborejca!

– Šta, i vi znate te priče? – upita ih on.

– A kako ih, bolan, ne bi znali!? Ti samo radi svoje, a mi ćemo ti ih sve ispričat, Ante.

I oni su mu pričali priče. S vremenom ih je dolazilo sve više, a među njima bilo je i takvih koji ni sami nisu čitali Bjesove, ali su i oni imali što reći o čudesnom liku Liputina, ugrađujući u njega svoje želje, nade, strahove, ljubavi, čežnje, tuge, suze. Ante Liputin slušao ih je s uzbuđenjem i zanimanjem koje nikad nije jenjavalo, redovito u hodu i ne prekidajući rad, puštajući da ga njihove priče preobražavaju i mijenjaju i čine boljim iz trena u tren, iz dana u dan. Ponekad bi se u njegovu restoranu pojavio i kakav šutljiv i neobaviješten gost koji bi se, na Liputinovu molbu da mu ispriča nešto o njegovu prezimenjaku, otresao na njega rekavši mu neka sam uzme knjigu i pročita je. Na to bi se ovaj samo nasmijao, a ostali bi gosti požurili izgrditi bezobraznika. Jer Ante Liputin je oduvijek bio čovjek žive riječi i to će i ostati.

 

* * *

Zvonjava telefona presiječe ga taman kad je jezikom stigao do najosjetljivije točke. Romeo se teška srca odvoji od tog remek–djela među dupencetima.

– Neeee, zašto si prestao?

– Moram se javit, vidi koliko je sati, sigurno zovu iz jedinice. Dao sam im tvoj broj – reče on ustavši iz kreveta. Djevojka ga je pratila pogledom. Divno, gipko i snažno muško tijelo, nakratko posuđeno od rata. Ona se povuče do ruba kreveta, otkrije plahtu i počne se dirati.

– Prestani, jebote! – reče on poklopivši slušalicu – Sad su mi javili, pogino Buda.

– Tko?

– Buda. Moj najbolji prijatelj iz jedinice. Idem natrag.

– Pa tek si došao…

– Idem natrag! – reče on, navlačeći uniformu, prestajući biti ljubavnikom i pretvarajući se u mladog hrvatskog boga rata, starog 24 godine, niz čije lijepo lice, koje više nikad neće izgledati tako uzvišeno i tako čisto, klizne nekoliko suza. Pred sobom je vidio samo jednu sliku: Buda, najmirniji i najhrabriji dečko na svijetu, koji se u životu nije potukao, za djelić sekunde prekasno okida osu. Tenk ga je pogodio prije nego što je i sam odletio u zrak.

– Ti plačeš, dođi, zagrli me – reče ona.

– Ne plačem, ja ne plačem. Ali neko će sigurno zaplakat – reče on zalupivši vratima i izađe u hladnu prosinačku noć. Poslije je puno puta poželio da je ostao u tom stanu i isplakao u njenu naručju i zadnju gvalju tuge, a onda se utopio u moru najbezumnijeg seksa. Umjesto toga, vratio se u Slavoniju, u rat, koji je sad imao lice što ga je mogao mrziti, gdje je s još trojicom iz ekipe zaigrao osvetničku igru Svakog dana čejen jedan za našeg Budu čejen bijedan, što su je igrali dok god je trajao rat, a i poslije, kad su se jednom godišnje, na datum Budine pogibije, ubacivali na neprijateljski teritorij i hvatali po jednog, obično važnijeg četnika, i ritualno ga ubijali noževima negdje u Prašniku, vraćajući se natrag puni mračnog zadovoljstva i sa sve više gorčine.

 

* * *

Kad se krajem devedeset i druge, nakon što se u bosanskom loncu dobrano zakuhalo, Ante Liputin vratio u rodni grad i otvorio restoran u lokalu koji mu je zajedno s kućom vraćen u procesu denacionalizacije, sa žalošću je morao zaključiti da je došao u duhovnu pustinju. Ne samo da tu nije bilo duhovitih sarajevskih pisaca i drugih umjetnika nego su netragom nestale i one dobre stvari i ljudi kojih se sjećao iz mladosti. Gradom su se šetali čudni neki tipovi, mrki, mračni, zlih namjera. Ponekad su svraćali i kod njega. Njega ipak nije napuštao optimizam, pokušavao je naći s njima zajednički jezik, navesti ih da mu govore o tome zbog čega su im lica tako mračna i ukočena, pokušavao izbiti iz njih iskru radosti i smijeha, ali bi oni ljutito ispijali piće i odlazili, poručujući mu da će se vratiti tek kad nabavi kakvu dobru konobaricu.

A tad se pojavio Romeo. Dramski pisac, fluidni poduzetnik, bivši specijalac, čovjek sa stotinu zanimanja i planova, sjeo je na njegovu terasu s nekim svojim šutljivim prijateljem i, nakon što ih je Liputin poslužio, rekao kako bi mu bila izuzetna čast popiti piće s nekim tko dijeli prezime s likom što ga je proizvela mašta besmrtnog Fjodora. Liputinu su se odsjekle noge. Romeo ga je osvojio otprve. Njegove šarmantne faze tad su još prevladavale i pobjeđivale mračne ponore u koje je poslije znao upadati. Te je noći kod Liputina bez pardona potrošio nekoliko tisuća kuna, časteći sve koji su nailazili, pa se Liputinu vratila ne samo duhovna vedrina nego i poljuljana vjera u posao. Možda otud i ona silna mržnja prema Romeu poslije. Jer nema goreg nego kad ti netko oduzme vjeru koju je jednom u tebi probudio. No tad, u danima kad se ponovno nazirala mogućnost osvajanja sreće, Romeo je bio stožerna točka oko koje je Liputin gradio svoje planove za budućnost. Od svog je restorana namjeravao stvoriti isto onakvo mjesto kakvo je imao u Sarajevu. Opet će kod njega dolaziti pisci i pametni ljudi, a za Liputina će se znati u čitavoj državi.

Romeo je nekako u to doba dobio državnu nagradu za dramu, o njemu se puno govorilo u medijima, objavljivani su članci i intervjui u novinama; te je članke Liputin izrezivao, uokvirivao i vješao na zid iza šanka. Naravno da je on čuo i za onu drugu, mračniju Romeovu stranu i ekscese što ih je ovaj radio po drugim mjestima u gradu, ali je svima govorio, s prezirom neuobičajenim za njega, da su to sve obične rupetine gdje nema duše i razumijevanja za kompleksnu osobnost umjetnika, ratnika i fluidnog poduzetnika kakav je naš Romeo. A Romeo se zaista ponašao prema Liputinu s uvažavanjem i toplinom, slušao ga je dugo i obzirno (sad je Liputin bio taj koji je pričao) dok mu je ovaj povjeravao svoje želje, čežnje i planove, te mu je obećao svu potrebnu pomoć u nastojanju da se ti planovi ostvare. Uskoro su zajednički došli na ideju da se u Liputinovu lokalu, jednom tjedno, organiziraju okupljanja pisaca i drugih umjetnika. Romeo se čak toliko zanio time da je odlučio okupiti skupinu glumaca koja će na otvorenju izvesti nekoliko prizora iz njegove drame. Liputin – koji je tako nešto priželjkivao ali se nije usudio zamoliti – bio je oduševljen. Pun energije, bacio se na posao, dao izgraditi malu pozornicu, iznova dekorirao lokal, u potrazi za umjetnicima obišao je na desetke amaterskih udruga i umjetničkih udruženja. Osim toga, a to je bila kruna svega, uspjelo mu je pronaći i dovesti dvadesetak svojih nekadašnjih sarajevskih gostiju, koje je rat porazbacao po Zagrebu, Rijeci, Ljubljani, Beču. Jedan je stigao čak iz Švedske. Liputin nije žalio troška. Jer trebala je to biti noć kad će on konačno povratiti svoju izgubljenu dušu.

 

* * *

Iako se ono prvo Jeremičevo pijanstvo dogodilo prilično kasno, kad je već prevalio četrdesetu, ono nipošto nije bilo zadnje. Napio se čim je stigao u Beograd i tako nastavio sljedećih deset godina. Zbog glavobolje. Za sve je krivio glavobolju koja se javila onog sarajevskog jutra kad se onako uplašio Liputina i koja ga više nije napuštala. Zbog nje je prestao pisati prozu, poeziju i eseje. Doduše, uskoro će pronaći da mu, nakon nekoliko čaša lozovače, kad glava boli baš onako taman, sasvim dobro ide pisanje huškačkih političkih govora protkanih pravoslavnim misticizmom i budućim junačkim djelima pravoslavnih Hiperborejaca. Još kasnije, otkrit će još jedno moćno sredstvo koje je činilo da, opet u kombinaciji s lozovačom, glavobolja potpuno nestane: urlati pred zapjenjenom masom te iste govore i dizati je na oružje.

Ali nikad nije zaboravio onu mističnu sarajevsku noć, ono stravično jutro i Liputina. Kao što nije mogao shvatiti kako drugi nisu vidjeli ono što je on vidio. Zašto oni nisu vidjeli tog ćevabdžiju Liputina kakav je on zapravo!? Ili je on, koji je u svemu vidio znakove i znamenja, pronalazio drugima nevidljive korespondencije, možda ipak u krivu? Možda je taj prokleti Liputin zaista obični Ante Liputin, dobroćudni ćevabdžija? Ali otkud onda onaj strah, onaj grozni panični strah!? I ova glavobolja koja traje godinama i ne popušta i niti jedan joj liječnik ne može utvrditi uzrok!? Zar je sve to samo opsjena!? I zar bi on, vojvoda Jeremič, pobjegao od običnog ćevabdžije!?

Ne!

Bježeći dalje od Liputina i glavobolje, vojvoda Jeremič sa svojim je govorima stigao u zapadnu Slavoniju. Kao i svugdje, i ovdje je postigao uspjeh. Štoviše, toliko je oduševio lokalno stanovništvo da mu nisu dali natrag. Slavili su ga kao kralja, dovodili mu žene, pekli prasce, traktorima dovozili burad rakije. Uredili su za njega vilu Partizanku, na brdu iznad Okučana, gdje je on smišljao fantastične govore koje bi sutradan deklamirao sve brojnijim masama. Ponovno se osjećao kao nekad, glava više nije boljela, a njegove riječi mijenjale su ljude, pretvarajući ih u hordu nepobjedivih Hiperborejaca. Još samo malo, još samo jedna rečenica, još samo jedan uskličnik – i ta će horda krenuti.

Gledao ih je kako odlaze.

Gledao ih je kako se vraćaju. Bijesni, odrpani, pijani, ustrašeni. Dočekivao ih je sa svojim vatrenim riječima, ali one se više nisu čule od grmljavine artiljerije.

– Pođi s nama, vojvodo! Vodi nas! – rekao mu je jedan.

– Da i ti kusaš malo rata! – reče mu drugi.

– Kurac će taj kusat išta drugo osim pičke, rakije i prasetine! – zaključi treći, više za sebe.

Ali Jeremič nije čuo nikog od njih. Povukao se u potkrovlje vile Partizanke, odakle se mogla vidjeti većina onoga što su njegovi Hiperborejci zvali srpskom Kalifornijom. Otad više nije izlazio, nego se posvetio svojim glavoboljama koje su ponovno jačale, i tu ni rakija više nije pomagala. Ponekad bi kod njega nahrupili ogorčeni borci; praznili bi njegovu burad i jebali žene koje su mu nekoć poklonili. Isprva bi ga u pijanstvu napali i istukli, a onda su ga, zgađeni, ostavili na miru. Nakon nekog vremena prestali su dolaziti. Još bi jedino djeca navratila pred sablasnu vilu i nabacivala se kamenjem.

Jednog dana, kad je primirje odavno nastupilo a svi već zaboravili da on postoji, vidjeli su ga kako prolazi središtem Okučana. Odlazio je prema istoku, tamo gdje su se nalazile crte uspavanog bojišta. Začudo, bio je sređen, uredan, čak dostojanstven, s dugačkom ali njegovanom bradom što je padala na cijev kalašnjikova iz kojeg još nije ispaljen ni jedan metak. To se vojvoda Jeremič uredio za susret sa sudbinom. A za njega je to značilo susret s Liputinom, za kojeg mu je netko javio da se nalazi u desetak kilometara udaljenoj Gradiški.

 

* * *

Malu je pozornicu, do početka Romeove predstave, zauzeo mali pjevač sevdalinki, izbjeglica iz Bosne kojeg je pronašao Liputin. Pjevao je prateći se na gitari. Liputinovi sarajevski prijatelji sjedili su uz samu pozornicu, pjevajući zajedno s njim, mezeći, naizmjenično se smijući i plačući. Liputin je obilazio oko njih, gledao ih kao vlastitu nesretnu dječicu i pazio da im ništa ne manjka. U tome mu je pomagao Romeo, koji im je svojim humorom razgonio tugu i čežnju za onim što su izgubili. Stvorena je krasna, topla atmosfera, u koju su se uskoro uklopili i domaći gosti, pa je čitav Liputinov restoran postao kao neka oaza života kakav je nekoć postojao; mnogi od njih poželjeli su da vrijeme stane i da tako ostane zauvijek.

Tad je ušao vojvoda Jeremič. Teško je opisati šok, iznenađenje, čak užas što je obuzeo sve prisutne, naročito Sarajlije koji su se, bježeći upravo od takvih, razmiljeli po čitavu svijetu. Osim toga, većina je njih prepoznala svog bivšeg kolegu i znala čime se on bavio proteklih godina, pa su proklinjali tren kad su pristali doći u ovo mjesto samo nekoliko kilometara udaljeno od četničkih položaja. A Jeremič je isto tako počeo prepoznavati neka lica. S njim su bili još dvojica, jedan ogroman i brkat, slika i prilika Crnogorca, s teškim mitraljezom u rukama, drugi nešto niži, opakog izgleda i toliko crnog lica da čovjek nije mogao a ne pomisliti da je, eto, crni vrag ipak došao po svoje. Sva trojica držali su oružje i kretali se prema pozornici. Onaj golemi udari nogom malog pjevača sevdalinki, sruši ga na pod i nogom zgnječi gitaru. Pakosno se smješkajući, Jeremič bolje namjesti kalašnjikov oko vrata pa pogledom prostrijeli društvo Sarajlija.

– Lepo, bogaramu, baš lepo! Oni vaši tamo u Sarajevu, gladni, žedni i pod granatama, a vi ovde malo kod ustaša na gozbu!? A, stoko dezerterska!? A znate, više bih vas cenio da ste ostali tamo, sa svojim narodom, pa makar i poginuli! Ali vi više volite gde je toplo, gde se ždere i uživa! Neka drugi umiru, a mi ćemo ovde da slušamo sevdalinke, da plačemo jer nam je tad najlepše i da tugu lečimo ćevapima i pivom, je l’ de! Samo, neće moći, neće moći ove noći! To vam kaže vojvoda srpski Jeremič! A gde je… – reče on malo zastavši – gde je onaj, kako se ono zvaše, vaš domaćin, Liputin?

Liputin, koji je za vrijeme ulaska četnika bio u kuhinji, upravo je donosio novi pladanj mesa s roštilja. Ugledavši bradatog četnika, on zastane nekoliko trenutaka, gledajući u pod kao da o nečem duboko razmišlja, a onda se lupi po čelu i skoro potrči prema Jeremiču.

– Pa to ste vi, gospodine Jeremiću!? I vi ste nam došli!? Meni je tako drago, znate, pokušavao sam vas pronaći… Dajte, uzmite, poslužite se, svježe pečeno, još vruće, roštilj á la Liputin, da prste… – govorio je ushićeno Liputin, ali ga Jeremič, koji ga je gledao s nevjerojatnom mržnjom, prekine udarivši ga svom snagom puščanom cijevi u trbuh. Ovaj ispusti pladanj, meso se razleti na sve strane, a Liputin pade preko njega. Tad sa stolice skoči Romeo i uz krik se baci na Jeremiča. Uspio ga je udariti i oduzeti mu pušku kad ga onaj golemi Crnogorac odalami s leđa.

– Secite! Odvedite ga tamo i ruku mu odsecite! – vikne razjareni Jeremič, a Crnogorac i onaj opaki odvuku Romea u drugu prostoriju. Odande se uskoro začuše udarci i Romeove psovke. No tad odjeknu jeziv krik. I još jedan.

– Obe sam mu, gazda. Taj više nikog neće udarat.

Prostorijom zavlada jeziva tišina.

– Svi ćete doći na red, ne brinite ništa – reče Jeremič, a onda skrene pogled na Liputina, koji se upravo pridizao, brišući lice umrljano sokom od mesa. – I tebe sam se celi život bojao, prikazo jedna gadna, utvaro prokleta, aveti…

Liputin ga je gledao sa suzama u očima.

– Pa što je vama, gospodine Jeremiću!? Jeste li vi izgubili pamet? Ta ja sam mislio da ste vi na gozbu došli, jesti, piti, pjevati, priče pričati, sjećate se, kako ste ih samo znali pričati… A vi mene udarate, ljudima ruke siječete! A za mene nema ljepšeg nego u dobrom društvu priče slušati, a vidite kako se večeras lijepo društvo okupilo. Još, još nije kasno! Živi smo, svi smo živi i čit… A Romeo je dobar, i on će za ruke oprostiti… On je moj prijatelj, ja ću ga zamoliti da oprosti ako sam ne bude htio, gospodine Jeremiću!

Jeremič nije odgovarao. Gledao je nijemo u Liputina, a zatim sjeo u stolicu i stao ridati.

– Fantastično! Bravo! Genijalno! – viknuo je netko iz druge prostorije. Bio je to onaj golemi četnik. Uskoro se pojavi i drugi pa uz iste povike počne urnebesno pljeskati. Zatim dođe i treći. I taj je pljeskao. Činio je to sasvim dobro s obzirom na to da ne bi trebao imati ruke. Liputin je zapanjeno gledao u Romea koji se popeo na pozornicu.

– Dragi prijatelji, draga publiko! Upravo ste vidjeli jedinstveni skeč Svakog dana čejen jedan za našeg Budu čejen bijedan našeg Brutalnog kazališta užasa koje ujedno ovog trena ukidam. Isti je skeč završetak jedne priče, o kojoj ovdje ne bih govorio, a u kojoj su zajedno sa mnom sudjelovali ova dvojica mojih suboraca, inače bivši specijalci Hrvatske vojske koji su ovom prilikom glumili neprijateljske vojnike. Također zahvaljujem ovdje prisutnom Jeremiču, pravom četničkom vojvodi, koji je ljubazno pristao odigrati ulogu u našem skeču pa smo morali organizirati pravu obavještajno-vojnu operaciju da bi ga doveli. Hvala i vama, publiko, a naročito sarajevskim prijateljima bez kojih ovo ne bi bilo ono pravo. Ali najveća, golema, monumentalna hvala jedinstvenom Anti Liputinu, koji je i ne znajući tako majstorski odigrao svoj dionicu u našem malom komadu! Dopusti da ti čestitam, prijatelju! Nas dvojica ćemo još pomicati granice u scenskoj umjetnosti! – reče Romeo otpivši dobar gutljaj iz boce vina što ju je sve vrijeme držao, pa ščepa Liputinovu ruku. Ali ovaj ju žestoko izmače.

– Ti si zao. Odlazi odavde.

– Daj, Liputine, to je samo predstava, malo radikalna i

brutalna, ali da si ti doživio samo djelić onog što sam ja, ne

bi uopće…

– Tako nešto napraviti, tako me obmanuti…

– Liputine!

– Meni nije zbog mene, ali pogledaj njih, moje prijatelje, pogledaj ih, pogledaj što si im napravio!

Romeo zaista posluša Liputina i pogleda ljude s kojima se do prije pola sata šalio, jeo i pio. Gledali su ga nijemo i sa strahom koji je bio možda još veći nego kad su mislili da su u rukama četnika. Romeo otpije vina iz boce, uvuče zrak kroz nos nekoliko puta, otpije još vina i drekne:

– Prijatelji!? To su, dakle, tvoji prijatelji! Bjegunci! Kukavice! Dezerteri! Prijatelji! Pa da, zaboravio sam, i ti si zbriso! Slušaj, Liputine, drag si mi, mada se u ovom trenutku ne mogu sjetiti zbog čega, ali nemoj da pomislim da si, osim što si dezertiro iz Sarajeva, dezertiro i iz idiota! – reče Romeo – Ha! Ha! Ha! I ne zajebavaj, nego daj tu ruku!

– Iz Bjesova, idiote, a ne iz Idiota! – poviče Liputin, čije se oči napuniše suzama i on, predvođen svojim trbuhom, jurne neustrašivo na Romea. I u gradiščansku povijest.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.