Groblje manjih careva | Zoran Malkoč

NEŽELJENI MRTVAC

 

Nije Ivan Kastratović uvijek bio gad. Imao je on i svijetlih razdoblja. Jednom je tako sahranio nepoznatog čovjeka gotovo o svom trošku.

Vraćajući se s puta kasno noću, s osjetljivim tovarom u prtljažniku, taman pred Gradiškom, pred auto mu izleti dugokosa spodoba, s rukama podignutim visoko u zrak. Kastratović nije imao običaj uzimati stopere, ali prije nego što je uspio obrazložiti svoj stav, dugokosi – mladić od dvadeset i nešto, anđeoskog lica i velikih, sanjivih očiju – već se smjestio kraj njega rekavši:

– Može za Gradišku.

Nije to bilo pitanje, već više konstatacija. Kastratović, koji nije volio ovakve situacije, ali se svemu brzo prilagođavao, reče:

– E jebi ga! – pa doda gas i odmah nastavi s monologom što ga je vodio pred sveprisutnim urotnicima prije nego što ga je prekinula stoperova pojava. – To s porođajima danas je upravo nevjerojatna svinjarija!

– Vi se trebate poroditi? – upita mladić, a Kastratović ga, misleći da ga ovaj zajebava, ošine jednim od svojih sjeckajućemrvećih pogleda namijenjenih uništavanju poslovne žive sile; tim inače moćnim oružjem ovaj put ništa nije postigao jer mu se mladić suprotstavio blagim ali ozbiljnim pogledom koji zahtijeva ozbiljan odgovor.

– Ta naravno da se ne trebam ja porodit! Ali to ne znači da ne mogu reći da su porođaji danas takva govnarija da je to za popizdit! Ja to mogu reći! Ja sam itekako kompetentan da to kažem! Razumijete li vi mene, čovječe!?

– Vi ste, onda, ginekolog? – upita mladić ljubazno. No to pitanje toliko razbjesni Kastratovića da on nagazi na kočnicu i poviče:

– Ma šta je tebi, mladiću!? Ja ginekolog!? Sin mi možeš bit, a takve stvari govoriš!

I nagazi na gas.

– Pa rekli ste da ste kompetentni – objasni mirno mladić.

– Reko sam! I jesam. Itekako sam kompetentan za razotkrivanje njihovih urota! – reče Kastratović, i dalje ljut, ali ne više na mladića.

– Ne razumijem, čijih to njihovih?

– Pa njihovih! – gotovo drekne Kastratović, kao da su baš svima poznata imena tih urotnika – Da rečemo, ginekoloških! A!? Pa doktorskih! E!? Farmaceutskih! A-ha!? A samo se po sebi razumije da takva urota ne može proći bez prljavih prstiju političara!

– Nikad nisam čuo za takvu urotu.

– Nisi? E pa, čut ćeš, sine moj, kad se oženiš i budeš pokušavao imati djecu, onda ćeš čut! Pa je l’ ti znaš da su naše majke rađale u polju, da, rađale u polju, uvile bi dijete…

– Vi ste, onda, rođeni u polju? – upita mladić.

Kastratović ponovno nagazi na kočnicu.

– Pa dobro, dečko, šta je s tobom!? Ne, ja nisam rođen u polju! Ali poanta je u tome da su porođaji bili PD dok se ginekolozi, nanjušivši smrad love, nisu upleli u stvar. Još prije nego što i zatrudni, oni plaše mladu ženu svim mogućim komplikacijama. A tek kad zatrudni, o Isuse Bože!? Testovi ovi, testovi oni, terapija ova, terapija ona! Uvale joj priču kako će biti pravo čudo ako se rodi normalno dijete! Na kraju se te jadnice toliko izbezume da, kad dođe termin, one zapravo odbijaju da rode! Boje se onoga što će iz njih izaći! Poznavo sam jednu koja je mislila da će roditi elijena! Ha! A naše su majke…

– Ne mislim da je baš tako. Medicina je danas…

Sad je Kastratović stvarno pričepio kočnicu. Auto se zaustavi uz gužvanje lima i popriječi na pustoj noćnoj cesti. Kastratović se okrene prema mladiću podignuvši prijeteći prst.

– Postavit ću ti samo jedno pitanje, dečko. Jesi li ti ginekolog? Ili možda studiraš medicinu, pa sanjaš o specijalizaciji ginekologije?

Mladić beskrajno lijepo pogleda onaj njegov prijeteći prst, baš kao da je to nekakvo umilno, tek rođeno dijete. Zatim se nasmije.

– A ne, nisam vam ja ginekolog. Ja sam kemičar. Zapravo, baš sam danas diplomirao i sad sam nekako strašno umoran… – reče on pa, zijevnuvši nekoliko puta, nasloni glavu na staklo.

– Onda dobro. Onda se možeš vozit sa mnom. Nemam ja ništa protiv kemičara. Mada i ti kemičari… A kojom se vrstom kemije baviš, hej, šta je s tobom, je l’ ti to spavaš? E jebiga! – reče Kastratović skrećući na obilaznicu jer je želio izbjeći centar grada zbog osjetljivog tovara u prtljažniku. Povremeno je pogledavao mladića, čudeći se kako čvrsto spava. Kad su stigli do raskrižja, skrene prema jugu pa zaveze na parkiralište Kauflanda. Tu počne buditi mladića.

Kako ovaj nije reagirao, on ga grubo prodrma, ali u tom trenutku naiđe policijski auto. „Kako se samo vučete, ko prebijene kuje“, šapne Kastratović pa, kad su odmakli, kresne auto i odveze se ravno kući. Tamo ponovno navali na mladića. No ovaj se nije budio.

Izgubivši potpuno živce, Kastratović stisne šake s namjerom da ga prebije, no tad mu se učini da momak uopće ne diše. Opipa mu bilo. Ništa. Stavi prst na žilu kucavicu. Ništa. Nada.

Mrtav. Neopozivo mrtav. „E jebiga!“ reče on, izađe iz auta i uđe u kuću.

Bela K. dočeka ga na vratima, sva usplahirena.

– I!?

– Ne pitaj. Katastrofa!

– Još nema bebe?

– Nema bebe. Ali zato ima nešto drugo.

– A što bi drugo moglo biti? Nije valjda elij…

– Ne lupaj, Bela K.! Bolje pogledaj u auto.

Ona to zaista i učini, vrati se pa upita začuđeno:

– Pa dobro, Kastro, zašto onaj dečko spava u našem autu?

A Kastro, gledajući je, u sebi prokune dan kad je oženio takvu glupaču, odmahne rukom i naglas reče „E jebi ga!“ pa ode nešto pojesti s nogu, a odatle u krevet. Spavao je dobro i sanjao još bolje (o sebi je on na javi imao visoko mišljenje, ali u snovima se naprosto obožavao), a ujutro se probudio fantastično raspoložen, u samu zoru, prije svih, pa i prije sveprisutnih urotnika, sjeo je u auto i zajedno s mrtvacem na suvozačevu sjedalu odvezao se do Belle, salona za ljepotu u vlasništvu Bele K.; tamo uzme kavu iz aparata, vrati se natrag kući, veselo prekopa mrtvačeve džepove, pa s pronađenim novčanikom, kavom i kutijom malbora sjedne na terasu za veliki stol od masivnog drva.

Izgledao je baš kao samozadovoljni lovac sa svojim mrtvim trofejima.

Prolazile su sekunde, minute i sati, a njegovo je raspoloženje raslo. Nije čuo šapat urotnika.

Bela K. učini mu se ljepšom nego ikad, a njezino čuđenje nad nepokolebljivim spavanjem mladićevim nečim neopisivo dražesnim. Gledao je u mladićevu osobnu iskaznicu na kojoj je pisalo Leo Prkačin. To ga je prezime nekako ugodno draškalo, a topli vjetar odnekud donese miris novca, mada još nije mogao odrediti iz kojeg smjera, pustio je da ga draška, uživao je u tome sklopivši oči, vrtio to prezime u umu, premetao foneme, a onda skočio kao oparen.

„E jebi ga!“ reče on namrštivši se ali svejedno sjedne u auto pa se bez razmišljanja odveze u malu, tihu uličicu, gdje bez problema pronađe broj devet. Sve je ukazivalo da je mali sin Marte Prkačin, opake žene i političarke i sve je isto tako govorilo da tu onda nema nikakvih para. Da tu može biti samo problema. Ali ono protiv čega Kastro nije mogao bio je miris love u nosnicama koji je bio sve jači i jači. A on ga nikad nije varao.

No kuća broj devet opet ga dovede u nedoumicu. Stara, oronula kuća nikako se nije činila kao dom jedne moćne političarke. Odluči se raspitati kod grupice ljudi koji su stajali u blizini. Umjesto odgovora, jedan od njih reče samo: „Uh, jebo te ćuko!“, a druga dvojica samo zabrinuto zamahaše glavama. Zatim sva trojica uplašeno pogledaše nekamo preko njegovih ramena pa pobjegoše kao da stiže tigar. Kastro se okrene i pogleda. I zažali što im se nije pridružio.

Marta Prkačin gledala ga je kao da će ga smožditi. Kastro je sam sebi morao priznati da se nikad nije našao u fokusu takvog pogleda. Čitav je njegov arsenal prema ovome bio ništa. Osim toga, Martu Prkačin znao je s plakata i iz medija, a tamo je ona izgledala kao žena srednjih godina, prilično zgodna, koju je mnogo mlađom činio stil odijevanja posuđen od japanskih lolita. A sad je pred njim stajala babuskara u kućnoj haljini, načinjena od čiste zlobe i on se osjećao poput Ivice izgubljenog pred Babom Rogom.

– Ti mene tražiš, protuho!? – drekne ona.

– Do-dovezo sam vam sina, gospođo…

– Vozi ti njega svojoj kući. Je l’ pjan!?

– Nije pijan… Mrtav je, gospođo!

– Vozi ga sebi! Bježi! Čekaj! Da nisi mrdno odavde! – reče Marta Prkačin, pa nestane u dvorištu, zaraslom u travu i raslinje koje se potpuno otelo kontroli, ostavljajući Kastra u čudnom stanju podvojenosti zbog tih kontradiktornih komandi. Ipak, onaj se miris ponovno javi i on hrabro stupi za njim u dvorište, ali iz jednih vrata, također skrivenih grmljem, iskoči luda žena i na prsa mu pribije nekakvu kartonsku kutiju.

– Evo! Nosi i ovo! I reci mu da se ne vraća!

Ohrabren mirisom novca, koji je postao tako snažan da je opijao, Kastro reče:

– Ma slušajte vi mene! Ne mogu ja njemu ništa reć! On je stvarno mrtav!

– Tim bolje, ako je mrtav! I šta sad misli, da ću ga ja saranjivat!? Vozi ga sebi! Je li s tobom bio? Nemoj da se počnem raspitivat šta si radio s njim!? Pogledaj se, zar te nije stid, koliko ti je godina! Bježi! Idi! Van! – vikala je luda žena, a on se povlačio, bolno shvaćajući da nema načina da se čovjek prilagodi ovoj situaciji i izvuče iz nje neku korist.

S kutijom na prstima, on uđe u auto, bijesno pogleda mrtvaca, pa mu tutne kutiju u krilo. Zatim kresne auto i neslavno napusti bojište ispred kuće broj devet u maloj, tihoj ulici.

Međutim, miris novca u autu postao je toliko jak da je Kastro morao otvoriti oba prozora. On ga je gonio naprijed, davao mu ideje i upornost. Nije ga obeshrabrilo ni to što su ga u bolničkoj mrtvačnici glatko odbili, ni to što su policajci nabili šapke na uši kad je rekao čijeg im je mrtvog sina dovezao, nego se sjetio svog bivšeg prijatelja i kuma koji je radio u komunalnom. Ovaj reče da bi ga se moglo sutra sahraniti, što je Kastru odgovaralo ako bi ga odmah mogao ostaviti njima na brigu, ali se počeo nećkati kad je iskrsnulo pitanje financija. On se, naime, držao principa da plaća jedino kad mu je pištolj u ustima, a to ovdje ipak nije bio slučaj. Rekavši kumu da će mu se još javiti, Kastro ode do Bele K., izloži joj situaciju i zamoli je da vidi mogu li njezine poznanice iz socijalnog, redovite mušterije salona za ljepotu Bella, što učiniti u vezi s refundiranjem troškova pogreba. Nije prošlo ni pet minuta, a Bela K. sredila je stvar. Novci će stići za petnaest dana. Umiren i zadovoljan, Kastro se vrati do komunalnog, gdje plati pogreb i ostavi mrtvaca u njihovoj mrtvačnici. Zatim se vrati kući i s onom kutijom sjedne za stol na terasi.

Gledao je u nju kao opčinjen, puštajući da ga onaj miris vodi u neslućene visine.

Bela K. našla ga je kako baulja po dvorištu s kutijom nabijenom na glavu. Ona mu skine kutiju s glave, misleći da je poludio, ali kad je vidjela opijeni izraz njegova lica i oči velike poput glave fetusa, ona upita drhtavim glasom:

– Reci, Kastro, znači li to da ćemo nas dvojčeka opet biti besramno bogati!?

A Kastro, pijan, lud i sretan poput mlade majke koja nekim čudom nije rodila elijena, podiže je u zrak, pa spusti i izljubi.

– Ko Rokefeleri, moja Belice K.! Ko Rokefeleri!

Naravno da Kastra njegov nos nije prevario. Uskoro je on počeo proizvoditi kreme, sapune, parfeme i razna ulja i vodice, a sve to po formulama i receptima što ih je pronašao u kutiji koju mu je predala Marta Prkačin. Neželjeni je mrtvac očito bio genijalac jer su ti proizvodi imali neka fantastična, ljekovita svojstva i cijeli je svijet poludio za njima. Novci su pljuštali, a Kastro više nije čuo šapat spuovaca. Samo ga je jedna stvar mučila: da će Marta Prkačin kad-tad shvatiti što mu je dala i doći po svoj dio. To se jednog dana zaista i dogodilo. A možda nikad i ne bi došlo do toga da nije bilo jedne čudne slabosti Bele K. Ta inače uzorna žena i majka imala je kobnu strast kojoj se nije mogla oduprijeti. Jadnici bi spadale gaće kad god bi ugledala kakvog zgodnog svećenika ili vjeroučitelja. Jednom takvom, inače malom nastavniku vjeronauka u nekoj seoskoj osnovnoj školi, koji je međutim bio bolesno ambiciozan, u krevetu je povjerila tajnu Kastrova drugog bogaćenja. Ovaj se, pak, želeći dobiti mjesto ravnatelja na gradskoj gimnaziji, požurio stvar prenijeti Marti Prkačin u zamjenu za njezinu podršku.

– Mislim da imaš nešto moje, Kastratoviću! – reče ona osvanuvši na vratima njegova staklenog ureda koji je poput svemirskog broda lebdio nad halom u kojoj se nalazila tvornica. Pritom je podigla u zrak šiljasti, ružni i strašni kažiprst, pa njime zaokružila po hali gdje su se kuhale kreme i sapuni i krčkali kotlovi s raznim esencijama, a zaposlenici čudnih lica bauljali opijeni mirisima. On nepogrešivo osjeti da je to jedan od onih trenutaka kad je pištolj u ustima, pusti nekoliko suza prema unutra, pa pritrči Prkačinki, šarenoj i nestašnoj poput pobjednice festivala lolita u Nagasakiju, i nevjerojatno šarmantno primi njezinu koštunjavu ruku što je virila iz ružičaste čipke.

– Pa ljudi smo, draga Marta, o svemu ćemo se dogovorit! – reče on – Ali najprije vam moram reći da danas fantastično izgledate.

Ni Marta Prkačin nije mislila drugačije.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.