Groblje manjih careva | Zoran Malkoč

ISTINITA PRIČA O PATIKAMA

 

Nedugo nakon što je napunio četrdesetu, Tableta je ležao u svom ugodnom podrumskom gnijezdu grozničavo razmišljajući. Apsolutno je bilo nužno da se ta neugodna stvar s godinama što prije zaboravi, a to nije lako kad je džep prazan. Njegov se pogled zaustavi na reklamnom letku prodavaonice sportske obuće; jedna od fotografija prikazivala je crno-bijele patike Nike, broj 52. Lice mu obasja zagonetan smiješak koji označi početak zamršena misaonog procesa po kojem je Tableta bio poznat. On se najprije sjeti parka u malom gradu na sjeveru zemlje, pa birtije u srcu tog parka u kojoj je svirao prije godinu-dvije i, na kraju, stare zgrade u blizini za koju mu isprva nije bilo jasno zašto mu se pojavila u mislima premda ju je vidio tako jasno kao da se zaista nalazi pred njom. No tad shvati da je to zapravo škola za gravere i optičare koju je pohađao njegov petnaestogodišnji sin. Zvao se Perica i nosio je broj cipela 52.

„Otkud mu samo takva nožurda!?“ promrmlja Tableta pa okrene broj svoje tetke, jedine osobe koju je u životu shvaćao ozbiljno, snažne i odlučne žene i vlasnice uspješnog salona za masažu gdje je on bio zaposlen kao animator; na tom izvrsnom poslu, izmišljenom samo za njega, Tableta zapravo nije radio ništa, osim što bi ponekad znao gol zasvirati tamburicu i debatirati o politici i sportu s postarijim klijentima s erektivnom disfunkcijom. Ali to je zaista bilo samo ponekad, kad bi Tabletu obuzela neodoljiva radna energija, a imao je plaću sveučilišnog profesora, plaćeno zdravstveno i mirovinsko. Jedini problem bio je taj što je tetka, poznavajući dobro loše navike svog dječaka, njegovu plaću polagala u banku, na račun otvoren za nećakovu budućnost. I za najmanji iznos morao je nju pitati, pa je većinu vremena trošio smišljajući maštovite načine kako se dokopati tog novca. Ovaj joj put uvjerljivim glasom objasni da je sretnim slučajem nabavio Perici sjajne patike, a ona jako dobro zna kako je teško naći obuću za njega, i da ih još danas mora platiti. Tetka ne reče ništa, nego samo uzdahne i spusti slušalicu. Pojavila se nakon petnaestak minuta donijevši traženih 700 kuna, krumpir-salatu i nekoliko bečkih odrezaka velikih poput patika za Pericu. Htjede još popraviti krevet, ali Tableta, kojemu se nikako nije dalo ustajati, vješto otkloni tu ponudu. Čim je otišla, on se baci na odreske ne prekidajući ni na tren svoju grozničavu misaonu aktivnost. Odjednom prestane žvakati, značajno pogleda onih 700 kuna, pa ih spremi u ladicu noćnog ormarića. Zatim okrene Žutog. Tek što je spustio slušalicu i pritisnuo dugme za otvaranje vrata, ovaj osvane pred njegovim krevetom kao da je hologram, a ne čovjek. To nimalo ne zbuni Tabletu; odmah mu postavi pitanje zbog kojeg Žuti počne trljati ruke, očice mu zasvijetle i općenito se sav razveseli.

– Kak ne bi, bajo!? Kak se ne bi puko!? Pa je l’ ti znaš u kakoj Sahari ja živim!? Antarktičkoj!

– Sam bi mi prvo trebo pribavit jene najkice za Pericu. To valjda neće bit problem?

– Pribavit? – upita Žuti sumnjičavo – Ne znači to valjda da i’ moram ukrast, bajo!?

– Ko je spominjo ikaku krađu? Ja sam reko pribavit. A kak ćeš i’ ti pribavit, u to ja ne ulazim.

– Tc, bajo, to nije opcija, to ne dolazi u obzir. Pod uvjetom sam, ne mog, jednostavno ne mog!

– A onda ništ – zaključi Tableta posvetivši se potpuno bečkima, ostavljajući Žutog u stanju grozne podvojenosti koja se očitovala i u položaju njegova tijela; ruke, ramena i torzo krenule su nalijevo, prema vratima, oči i glava gledale su u Tabletu, a noge su se ukopale u pod.

– A odakle i’ treba… Pribavit? – upita napokon.

– Iz Fieste, naravno – promrmlja Tableta punim ustima.

Žuti pritrči do njega i baci se na koljena.

– Ne, bajo, ne! Ne odande! Jučer gazda skino Pintu na ulici, i trenerku i majicu i jaknu, čak i bokserice i čarape, sve šta mu ovaj mazno iz dućana. I još mu nije tio vratit njegovu staru robu koju Pinto ostavio u garderobi. Gol golcat kući otišo. Po ovoj zimulji, bajo!

– Pa šta, nije tebe skino.

– I ja sam pod prismotrom, bajo. Čim me vide, dobi ću flaster, i to ne jedan nego tri, sve tri kuje će me pratit u stopu.

Slušaj, idem ja na drugo mjesto, imaš patike za manje od pol sata.

– Al ja trebam baš ove. A njih ima sam u Fiesti – reče Tableta pružajući mu letak. Žuti ga uzme u ruke i zagleda se pažljivo u fotografiju kao da proučava zamršeni plan pljačke neke dobro čuvane banke.

– Pravo dobre patike – reče zamišljeno.

– A valjda jesu, iako se meni ne čine nešto naročito. Meni one trebaju zbog broja, zapamti, broj 52. Slušaj, bajo, je l’ problem sam u tom da te ne prepoznaju? Nije nešto drugo u pitanju? Nisi valjda izgubio svoj medžik tač?

– Izgubio!? Nema tog što ja ne mog ukrast – odvrati Žuti uvrijeđeno.

– Onda imam rješenje za naš problemčić – reče Tableta, neobično energično izvije se iz kreveta, otvori zadnju ladicu noćnog ormarića, pa izvadi loptastu nakupinu nečeg crnog i čupavog. On to protrese, natakne na lijevu ruku, a desnom malo popravi oblik predmeta za koji se ispostavi da je perika.

– Evo ti, probaj ovo.

Pogodio ga je u žicu. Siromašak Žuti bio je najubogija žrtva mode u jugoistočnoj Europi. Jednostavno je obožavao takve stvari. On stavi periku i ode do ogledala. S dva-tri vješta, ženskasta pokreta popravi frizuru, izbaci pozu kao za foto session, pa oduševljeno uzvikne.

– Stvarno ti super stoji. Drugi čovjek – potvrdi mu Tableta.

– Pa da, je l’, bajo? Čudo jedno, kako jedan mali detalj može promijenit čovjeka.

– Ha, slušaj, i nije taj detalj baš tako mali. Ajd sad, inače ništa od robe.

Žuti ode, sav sretan, razmišljajući o tome da pita Tabletu da mu pokloni periku. Užasno mu se sviđalo kako izgleda s njom. A Tableta s naročitim zadovoljstvom krene dokrajčiti bečke i krumpir-salatu. No Žuti se vratio prije nego što je to uspio učiniti.

– Šta, ništa? – reče pogledavši ga razočarano.

– Kak ništa!? Ev, bajo, broj 52! – odvrati Žuti izvadivši patike iz jakne i baci ih na krevet. Tableta ih nezainteresirano promotri, pa stavi na noćni ormarić.

– Slušaj, ajd ti sad malo prošeći. Čekam tipa. Nazovem te kad roba bude tu. Šta je, šta s’ se ukipio, ni vrag da mi ne vjeruješ?

– Ma ne, bajo, nego sam te htio pitat… Slušaj, daš mi ovu periku? Super mi stoji, a i grije, znaš koja je šljiva vani, vjetar neki brije…

– Uzmi – reče umorno Tableta pa se uz uzdah okrene prema ostacima odreska. Kad je završio, uzme u ruke patike i pomno ih promotri sa svih strana, zaviri u njihovu unutrašnjost, a onda odmahne glavom i vrati ih na ormarić. Tad zazvoni na vratima. Tableta nervozno pritisne dugme interfona, spreman da odjebe Žutog, ali umjesto njegova tužnog glasa začuje Tonijev ugodni bas. Toni je bio bubnjar Tabletina imaginarnog benda, a u stvarnosti je svirao u pratećoj grupi neke estradne zvjezdice i baš se bio vratio s turneje po dijaspori. Sa sobom je donio atmosferu blještavih pozornica i zagušljivih dvorana koja razveseli Tabletu.

– Dono sam nam nešt za opuštanje – reče Toni.

Tableta, kojem su se usne razvukle u osmijeh, skloni s poslužavnika plastični tanjur, u njega strese mrvice i baci ga u koš kraj kreveta, a poslužavnik doda Toniju.

– Složi nam lajnu, majstore. De-belu!

Obojica se pošteno namire, pa prasnu u smijeh. Tad Toni spazi patike na ormariću.

– Jebote, bajo, ne mog vjerovat!

– Šta… – promrmlja Tableta, koji je već plovio svojom privatnom jahtom svojim privatnim morem. Na palubi sviraju on i njegov bend, a u publici su Keith Richards i Brian Jones, Morrison i Manzarek, Lou Reed i John Cale i još mnogi drugi. Iz zadnjeg reda izviruju Strummer, Burnel i Ian Curtis. Nije mu samo jasno što Toni radi među njima kad bi on zapravo morao biti iza njega, za svojim bubnjevima. I još priča o nekakvim patikama.

– Kake patike, jebote, bajo!? Sviraj, o kakim ti patikama pričaš!?

– Kažem da sam prije puta u Zagrebu snimio te patike, ali nisam imo love da i’ kupim. Čim sam se danas vratio, otišo sam tamo, ali više i’ ni bilo. I sad i’ nađem kod tebe! Prodaj mi i’, bajo! Koštale su devetsto kuna, ali ja ti, evo, dam tisuću. Jednostavno i’ moram imat, bajo!

Tableta napokon shvati o čemu ovaj govori. Uzme patike u ruku i još jednom ih pažljivo pogleda, ali i dalje nije vidio u njima ništa naročito. Zatim ih pruži Toniju.

– I još mi ostaviš malo tog čarobnog praška.

Toni stane navlačiti patike.

– A i moj broj, ne mogu vjerovat! Ev ti pare, bajo. A ev i droge, sve ti ostavljam. Stvarno si me usrećio. Idem sad, bok.

Tableta spremi novac i drogu u ladicu, a zatim se okrene prema Toniju želeći ga nešto upitati, ali je sve to činio tako sporo da je ovaj već bio izašao. Ali to ga je pitanje i dalje mučilo.

Uzme slušalicu i okrene broj bivše žene.

– Prokleta kučko, otkud njemu takva nožurda?! – izdere se.

– Otkud kome kakva nožurda? Jesi se opet našmrko onih sranja, kretenu jedan!?

– Pitam otkud Perici onakva nožurda?

– Sigurno ne od tebe – reče ona i spusti slušalicu.

– Znao sam, jebo me svako ako nisam znao! – reče on, ali onda u kutu sobe ugleda samog sebe, samo ljepšeg, snažnijeg i mlađeg.

– E, bajo, kak si sam izvrtio one patike!? Tak bi mogo i sa šleperima, avionima, brodovima i raketama, svemirskim postajama i čitavim planetima – reče mu ovaj.

– Eh, da, kad bi mi se dalo s tim zajebavat… – odvrati on zijevajući. Neizrecivo sladak osmijeh ukoči mu se na usnama. Dalje ne znam. Dalje je misterij. Jer tko može znati o čemu sanja čovjek koji se tako slatko smiješi? Ali sasvim je sigurno da ne sanja Žutog, koji nestrpljivo cupka u blizini, a Tabletin mu se zamračeni podrum, ta topla jazbina puna darova, sad čini nepristupačnijim od Hitlerova bunkera. A vjetar jača i postaje sve hladnije. I još ga iza ugla čeka gazda Fieste, s kolcem u ruci, odlučan da naplati svoje patike.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.