Groblje manjih careva | Zoran Malkoč

NOĆ KAD SMO JELI GLISTE

 

– I to je sve!? – uzviknuo sam.

– Sve, bajo, majke mi! – odvrati Žuti.

– Pitam se samo – gdje je zajeb? Prošlo mi je kroz ruke dosta novca, ali na hrpi već dugo nisam vidio pet tisuća eura. A sad ću ih zaradit, kažeš ti, za sat vremena. Mora bit zajeb, bajo!

– Nema zajeba! Nema! Odemo tamo, večeramo s njim, možda popijemo koje piće, on nas isplati i onda obavi svoje. Nakon toga smo slobodni i bogatiji za pet tisuća eurića svaki. Samo mu moramo pravit društvo, ne želi biti sam. Majke mi, bajo!

Drugi se put Žuti zakleo te večeri. Zadnji put kad se tako kleo majkom, posudio sam mu sto maraka koje mi nikad nije vratio. Nakon kraćeg razmišljanja, zaustivši da ga otpilim, rekao sam:

– Dobro, ajmo!

On spremno ščepa kvaku i izađe na ulicu hitro i bez riječi, iz straha da se ne predomislim. Znao je da će teško naći drugog pomagača za ovako nešto. I prije mi je znao dolaziti s idejama za čudnovate poslove, ali večeras ih je sve nadmašio. Zatvorio sam dućan, stavio natpis „Na terenu sam“, a onda ga skinuo; ionako je preostalo manje od sata do kraja radnog vremena.

– A što će biti za večeru? – upitao sam Žutog.

– He, ne znam, rekao je da će to biti iznenađenje.

– Moš mislit iznenađenja!? Koliko ja znam, tip je ortodoksni vegan. Taj ne samo što će nas mučit hranom nego će nam još i predavanje održat.

Žuti, koji teško da je znao što znači vegan, pametno klimne glavom i jače pričepi korak. Uspinjali smo se brdom na čijem se vrhu, sasvim izdvojena, nalazila ludara, kako su je zvali naši sugrađani, Brzojevićeva kuća, monumentalno i neobično zdanje, izgrađeno po pravovjernim ekološkim principima. Bila je to, naravno, pametna kuća, pametna poput svog vlasnika, i ne samo da je sama sebi osiguravala sve što joj treba nego je proizvodila višak energije; priča se da je taj višak Brzojević nudio svojim susjedima, i to besplatno, ali oni su kao pravi domoljubi više voljeli plaćati skupu struju mudrijašima iz HEP-a. Brzojević je, naime, imao nekoliko ozbiljnih mana kad je riječ o ovom dijelu Slavonije: em je bio čudan, em se sumnjalo da je Srbin, em je bio upravo besramno bogat. Ovo zadnje bi mu još i oprostili da je novac naslijedio ili ukrao; ali čovjek se obogatio kreiranjem nekakvih kompjutorskih programa, vezanih za meteorologiju, kojima su se koristili u čitavu svijetu. Premda ga nisam poznavao, bio mi je simpatičan već zbog toga što su ga svi mrzili. Prvi put sam za njega čuo ujesen devedeset prve. On nije bio u gardi i slabo ga je zanimalo što na grad u kojem živi pada na tisuće granata i što ljudi pogibaju; no kad je preko telke vidio kako takve iste granate oštećuju dubrovačke zidine i spomenike kulture, kakvih kod nas nema, u njemu se probudio pacifistički bijes, pa se zaputio u Strasbourg, gdje je dva tjedna, gol i omotan dekom, štrajkao glađu pred parlamentom. Eto kakve su stvari njemu bile na srcu, ali mudra je većina presudila da taj tip, koji je u grad došao nekoliko godina prije da bi preuzeo dužnost voditelja meteorološke postaje na Psunju, mora biti Srbin a njegov štrajk glađu da je tek lukavi potez kojim želi osigurati glavu i imovinu od eventualne pogibelji.

– A neće ti biti žao kad on obavi svoje? – upitao sam Žutog, valjda jedinog čovjeka u gradu koji je s Brzojevićem održavao kakve-takve veze.

– A bit će, ali šta ja tu mogu?

– Nikad nisam shvaćao prirodu veze između vas dvojice.

Žuti zastane i okrene se. Bio je na višem terenu od mene i gledao me odozgo žmirkajući jer mu se sa čela posutog pjegama slijevao znoj u oči.

– Šta ti to pričaš, baja!? Jebo me svako ako te išta razumijem.

– Pa o tome i govorim, Žuti. Ti svakako imaš neke darove, ili si ih bar imao, ali pamet ne spada u njih. S druge strane, taj Brzojević, taj je pamet sama.

– Oćeš reć da sam glup, je l’ to!? Ko da ja to ne znam!? Ali Brzojeviću to nikad nije smetalo.

– Ali pitanje je zašto mu nije smetalo, o tome i govorim – rekao sam, besmisleno udarajući po istom, možda i zato da odagnam misli o onome što nas čeka. Žuti ponovno zastane i zausti da nešto odgovori, ali onda odustane, bilo zbog toga što nije znao što bi rekao, bilo zato što smo stigli do Brzojevićeve kuće. Čim je pozvonio, preko interfona se začu glas.

– Dobra večer, gospodo. Drago mi je što ste uspjeli doći. Čim uđete, u prvoj prostoriji lijevo čekaju vas vaša odijela. Ne zamjerite na toj formalnosti, ali ovo je za mene posebna noć, pa želim da sve bude kako sam zamislio – reče on spokojnim glasom, tako sporim kao da je pred njim sve vrijeme ovoga svijeta.

Nije mi se svidio ni taj glas, ni zahtjev što ga je izrekao, ali sam promijenio mišljenje čim sam probao odijelo. Odmah sam shvatio zašto mi je Žuti prije nekoliko dana uzimao mjeru. Obojica smo izgledali kao da smo u tim odijelima rođeni. A materijal je doslovce milovao kožu.

– He, možda ovo i neće biti tako neugodna večer. Sve ovisi kako se postaviš. Ajmo zaradit svoj honorar, gospodine Žuti! – rekao sam gurajući ga ispred sebe. Iako je poznavao raspored prostorija, on se kretao oprezno, kao da se boji da će ga nešto iz te čudne kuće napasti.

– Vid, bajo, podovi od razbijenih boca, moš to mislit. To je zbog grijanja… – reče šapatom.

– Ajde, ajde, da nam se večera ne ohladi.

Informatički slavonski Hamlet primio nas je u pravoj maloj dvorani, čiji je pod također bio od boca različitih boja, plavih, žutih, crvenih, smeđih, zelenih, od kojih su se odbijale zadnje sunčeve zrake, te mi se visoka, izdužena Brzojevićeva prilika učinila poput lika s nekog vitraja. Atmosfera u dvorani bila je prilično šizofrena, ali su zidovi srećom bili bijeli, a i ostatak te prostorije bio je uređen minimalistički; kraj velike staklene stijene nalazio se radni stol a točno na sredini stroga garnitura za sjedenje. Iz jednog zida pritiskom na daljinski izlazila je velika polica s raznim tehničkim spravama – znao sam otprije da je Brzojević audiofreak – navodno je samo za gramofon dao 20 000 eura; zbog tih je stvarčica, uostalom, i raskrstio sa ženom i djecom – nije mogao podnijeti da oni prčkaju po njegovim igračkama.

U dijelu dvorane najudaljenijem od prozora, na metalnom podiju za koji sam pomislio da je načinjen baš za ovu priliku, nalazio se stari drveni stol, raskliman i oronuo, kao i tri stolice oko njega. Dovučen tko zna otkud, potpuno je odudarao od ostatka dvorane. Upravo do tog stola dovede nas Brzojević, pričekavši najprije da se nas dvojica popnemo na podij kao na kakvu pozornicu.

– Ne zamjerite mi, molim vas, na ovom skromnom stolu, ali on za mene ima posebno značenje i nekako sam baš htio zadnji put večerati na njemu. A vama želim posebno zahvaliti što ste pristali doći – reče on nakon što smo sva trojica sjeli, a mene opet zasmeta njegov način govora, a i riječi mi zazvuče prijetvorno jer je stol, doduše, bio skroman, ali ono što se na njemu nalazilo nipošto nije: čaše, tanjuri i zdjelice bili su od srebra a na sredini stola kočio se pravi krater s poklopcem, također srebrn, bogato ukrašen prizorima lova i likovima medvjeda i jelena, vjerojatno rimski. Tko zna koliko se ljudi ubijalo zbog ovog posuđa prije nego što je došlo na skromni stol našeg vegana? I što on to uopće krije u tom prokletom krateru!? Rekao sam osorno:

– Nema na čemu. Ja vam dođem kao neki kolekcionar bizarnih događaja. Ovaj će u mojoj zbirci svakako zauzeti posebno mjesto.

– A tako? A da li onda i vaš simpatični dućan spada u tu kolekciju? – upita on, izgovarajući riječi trunčicu brže, po čemu sam zaključio da ga je moj odgovor ponešto ozlojedio.

– Još se dvoumim da li da ga uvrstim. A što vi mislite?

– Ha, slušajte, dućan antikvarnih knjiga u gradu u kojem i profesori književnosti čitaju u najboljem slučaju male novine… Nije li to ipak bizarno?

– Što se tiče profesora, tu ste u pravu. Zato sam se ja specijalizirao za nepismene. Ja sam vam zapravo poput onih nepismenih kramara koji nepismenim ljudima prodaju knjige za nepismene, kao što je to lijepo rekao…

Nisam uspio dovršiti rečenicu jer me Brzojević prekine kriknuvši upravo neljudski; tren poslije valjao se po podu, svejednako urlajući, plačući i psujući. Sve to potraja nekoliko minuta, a nakon toga on ponovno sjedne za stol kao da se ništa nije dogodilo.

– Ne znam kako vi, ali ja sam ogladnio, gospodo, a i vrijeme mi istječe. Želio bih sve završiti prije sljedećeg napadaja. Hoćeš biti tako dobar, pa nam svima izvadit, Zvjezdane? – reče on Žutom.

Ovaj spremno kimne i podigne poklopac srebrnog kratera.

No isto ga tako brzo spusti, s izrazom gađenja na licu.

– Pa to se miče, jebote! – reče.

– Što se miče, Žuti? – upitam ga smijući se jer mi je izgledao neodoljivo izbezumljen.

– Gliste, bajo! Gliste!

Sad sam ja pogledao u krater. Unutra je zaista vladala neuobičajeno živa aktivnost, naročito za lonac jednog vegana, neko kretanje, migoljenje, uvijanje, grčenje. Ali nisu to bile gliste.

– To su crvi, bajo. Ako se ne varam, vrsta afričkih crva, delikatesa, navodno vrlo ukusna. Je li tako, gospodine Brzojeviću?

– Upravo tako – reče on s čarobnim smiješkom. Nitko ne bi rekao da su ga prije nekoliko trenutaka parali pakleni bolovi.

– Meni su sve gliste iste – reče Žuti.

– Samo ti meni natovari tih glista. Ja sam uvijek za nove okuse, kao i naš domaćin – rekao sam i čim je Žuti to učinio, navalio sam na njih s nekim mračnim zadovoljstvom, trpajući punu šaku bijelih crva u usta. Od toga mi opet izrastu bodlje. – A vi, Brzojeviću, jeste li se već odlučili za način? Kako ćete se ubiti? – upitao sam bezobrazno, gledajući ga iskosa. On je svoje crve rezao nožem, probadao ih vilicom, zamišljeno ih gledajući, a onda ih pažljivo, komadić po komadić, stavljao u usta.

– Što? – upita on prenuvši se.

Ponovio sam pitanje, ovaj put s malo više obzira.

– Ah, da, jesam. Pištolj, prosvirat ću si glavu metkom – reče nehajno, pa se ponovno posveti komadiću crva koji se uvijao na vrhu njegove vilice. Tad mu se lice smrači. – Znate li vi, čovječe, da su ovi crvi prva živa bića koja ja u životu jedem!? Bio sam vegan, poštivao sam život u svakoj njegovoj formi, živio sam poput jebenog sveca! A sad sam bijesan! Da, bijesan sam! Ja toliko toga još imam dati svijetu! Jedva da sam prešao četrdesetu, kvragu! – poviče on unijevši mi se u lice, kao da sam ja odgovoran za ono što mu se događa. Što je najgore, ostao sam sâm: Žuti je bio potpuno zaokupljen crvima. Odlučio sam se za grublji pristup.

– Razumijem ja vašu ljutnju, samo što je izručujete na krivu adresu. Zapravo, nema adrese, nema nikakve adrese! Sve je to besmisleno. Za svoj svetački život vi ste očito očekivali nekakvu nagradu. Vi ste taj tip, očekujete nagradu za sve što radite, zato što dišete. Ali umjesto toga pobrali ste tu vražju boleštinu. A jednako ste tako mogli i pobrati nagradu, neku lijepu nagradu po vašoj mjeri, mada, ako ćemo pravo, vi ste već pobrali dosta toga. Samo što su i te nagrade i te kazne jednako besmislene – ne dolaze ni zbog rada, ni zbog zasluga, ni zbog grehova – dolaze zapravo bez veze i slučajno. Ja vam, moj Brzojeviću, serem i na kazne i na nagrade, ja se samo nadam da ubuduće manje boli nego dosad.

– Ali mene boli! Mene strašno boli! I boljet će sve više. Zato sam se i odlučio na ovo.

– Znam! Zato sam i ja pristao na to! – rekao sam zovući pogledom Žutog upomoć. Ali on je i dalje općio s glistama.

Brzojević tad odnekud izvuče pištolj. Morao sam reagirati. Inače će naš honorar nestati zajedno s njim.

– Brzojeviću, hej! Dođite malo sebi, čovječe! Spustite na trenutak taj pištolj.

On me pogleda kao da me prvi put vidi. Ali ipak odloži pištolj na stol.

– Je li to to? Jeste li spremni? – upitao sam pa, vidjevši da ne razumije o čemu govorim, dodao. – Jeste li se spremni ubiti?

On napokon shvati.

– Da… Mislim da jesam.

– Slušajte, ako je tako, moramo obaviti isplatu. Prema dogovoru, razumijete. Mi možda jesmo očajnici, ali ne pada nam na pamet poslije vaše smrti vršljati po kući za novcem. Morate nas sad isplatit. Prema dogovoru, bar mi je Žuti rekao da je takav dogovor… Žuti! Žuti! – povikao sam u neprilici, ali Brzojeviću se srećom povratila prisebnost.

– Naravno, naravno, ja se ispričavam… – reče on, pa se svojim uobičajenim, spokojnim korakom uputi do pisaćeg stola. Odande se vratio s dvije kuverte; jednu stavi pred mene, drugu pred Žutog. Ovaj svoju nije ni pogledao. Ja sam otvorio kuvertu pa sam se neko vrijeme pravio da brojim novčanice, ali sam zapravo kriomice pratio Brzojevića. Otkako se vratio, u njegovu ponašanju došlo je do neke promjene, kao da se javila nekakva crta agresivnog prkosa. On sjedne na svoje mjesto, a pištolj mu se opet nađe u ruci.

– Dakle… – reče on pogledavši u mene, kao da sam mu kriv za nešto.

– Da – odvratim u neprilici jer sam s nelagodom shvatio da sam zadnja spona koja Brzojevića veže sa svijetom. Žuti je bio potpuno isključen, čak ga ni lova nije uspjela odvojiti od zurenja u crve. Zagledao sam se u Brzojevića što sam tvrđe i ravnodušnije mogao.

– E pa… Zbogom, prijatelji… I hvala vam na svemu… – reče on naglo prislonivši cijev uz sljepoočnicu. Tek tad Žuti podigne glavu, ali nije gledao u njega, nego u mene, preklinjući me pogledom da nešto učinim.

– Odjebi, majmune! – prošaputah sklopivši oči.

Tišina koja traje. Pucanj nikako da odjekne. Napokon se začu tresak, koji dočekah s olakšanjem, ali kad sam otvorio oči, shvatio sam da to nije bio pucanj. Bio je to pištolj što ga je Brzojević odbacio od sebe i koji je, udarivši od srebrni krater, kliznuo do mene. Instinktivnom ga kretnjom vratim prema njemu.

– Ne mogu, kvragu, ne mogu! – zavapi Brzojević ustajući. Nagnuo se preko stola prema Žutom. – A kad bi ti to učinio umjesto mene, a, Zvjezdane? Duplo, duplo bih ti platio!

Ove njegove riječi natjeraju Žutog, ionako pogubljenog, u potpuno rastrojstvo. On odgurne od sebe kuvertu s novcem, prevali krater s afričkim crvima, koji se razmilješe po podu, pa kao oparen odskoči od stola.

– Neću! Sve je ovo krivo! Ništa ja neću, ne treba meni ništa! Ja idem odavde! – reče on nekako čudno cijuknuvši, ali onda opet sjedne i uhvati se rukama za glavu.

Gledajući ga, i Brzojević se uhvatio za glavu.

– Ja ću to učiniti, Brzojeviću – čuo sam sebe kako govorim.

On podigne glavu i pogleda me iznenađeno.

– Vi ćete…

– Ja ću. Ja ću pritisnut okidač. Odnosno, da budem precizniji, ja ću pomoći vašem prstu da pritisne okidač. Hoće li to biti u redu?

On kimne i spuštenih ramena ode do stolice. Ponovno uze pištolj. Gledajući ga, više ga nisam žalio, samo sam želio da sve to već jednom završi. I ja sam htio van, ali za razliku od Žutog, nisam želio otići neobavljena posla. Došao sam do Brzojevića, lijevom mu rukom stegnuo ruku kojom je držao pištolj, a desnom…

Desnom nisam učinio ništa. Osjetivši moj dodir, Brzojević skoči sa stolice i navali na mene. Još ne shvaćajući što se zbiva, dobio sam gadan udarac pištoljem u glavu. Uzeo me mrak. Sljedeće čega se sjećam jest iskežena faca pomahnitalog vegana koji mi prijeti pištoljem. Ni traga onoj finoći, smirenosti, spokoju. Bio je očito poludio. Kraj mene je ležao Žuti, također razbijene glave.

– Pička vam materina obojici, dođete u moju kuću, U MOJU KUĆU, da vam mater jebem, i šta to pokušavate izvesti, razbojnici!? Sve ću vas pobit, zgnječit ću vas kao ove ovdje crve, ništa vi niste bolji od njih, govna obična… – vikao je luđak gnječeći cipelama afričke crve koji su miljeli po podu.

– Ej, ej, smiri se, Brzojeviću! Vidiš, to je baš to! Smantali su te prokleti crvi! Proklete gliste! Rezao si ih, gledao ih kako se grče i migolje na tvojoj vilici… Još su bili živi dok si ih jeo i ti si pomislio: eto, to je život, život koji se ne da do zadnjeg, čak i kad je presječen, čak i kad ne visi o ničemu nego o misli. Ali to nije život, Brzojeviću, to je tek agonija! Ti si već mrtvac i to već znaš, a nas dvojica smo živi, i zato ćeš nas pustit, pustit ćeš nas da obojica mirno odemo sa svojom lovom. Ostat ćeš sam, na miru, baš kako treba. U tome si pogriješio, za ovaj posao ti nije trebalo društvo, mada možda razumijem zašto si nas zvao: čitav si život radio sam i u tišini, pa si poželio otići u društvu. Ali mi smo tek kurve, Brzojeviću, i to kurve koje su odradile svoje. Zbogom, nesretniče! – na kraju sam već vikao, ne znajući činim li to samo zato da nas izvučem odatle i olakšam odluku Brzojeviću, ili to iz mene progovara mržnja grada čiji sam, sviđalo mi se to ili ne, bio dio.

Brzojević se nije niti pomaknuo dok smo nas dvojica napuštali dvoranu. Čim smo se našli vani, Žutog je ostavilo ono njegovo čudno ponašanje. Uručio sam mu njegovu kuvertu, pa smo se šutke spustili niz brijeg, u grad koji nas je mrzio ništa manje nego Brzojevića, ali nas još nije uspio slomiti.

 

* * *

Taman kad sam kršio zadnje ostatke svog honorara – puna četiri dana pola je grada i ne znajući pilo na Brzojevićev račun – čuo sam da se on uspio ubiti. Nisam u tome vidio nikakvu simboliku. Dapače, odmah sam, pijan ali pri kristalnoj svijesti, sastavio oglas sljedećeg sadržaja: „Samoubojicama činim zadnje trenutke lakšim. Posebne zahtjeve dodatno naplaćujem. Šifra: lako.hr“

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.